Nedovoljno obrazlozenje sudske odluke
Posted: Sun Apr 21, 2019 10:36 am
Revizioni sud nije obrazlozio kako je dosao do zakljucka da je u konkretnom slucaju Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodicni zakon, niti na osnovu kojeg propisa je zakljucio da ,,domace zakonodavstvo ne poznaje termin zajednickog vlasnistva poslovnog udjela".
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, donesenom povodom apelanticine tužbe protiv tuženih, utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji udjela u označenom privrednom društvu, koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, te je utvrđeno da su apelantica i drugotuženi zajednički vlasnici poslovnog udjela u navedenom privrednom društvu, slijedom čega je određeno da se briše upis prvotuženog kao jedinog člana društva i vlasnika poslovnog udjela u privrednom društvu. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama Porodičnog zakona zaključivši da je udio u privrednom društvu zajednička imovina apelantice i drugotuženog (imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice), bez obzira na činjenicu da je samo drugotuženi bio upisan kao osnivač i da je samostalno vodio poslovanje. Međutim, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženih, pa su nižestepene presude preinačene tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
Iz obrazloženja revizione presude:
„U Zakonu o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar (‘Službene novine F BiH’ broj: 4/00) izričito je navedeno da osoba koja ima pravni interes može podnijeti registarskom sudu zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra i taj zahtjev se podnosi u roku od 8 dana od dana saznanja za upis a najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršenog upisa. Tužiteljica [apelantica] tvrdi da je drugotuženik [apelanticin suprug] bez njenog znanja i saglasnosti prodao zajednički 100%-tni poslovni udio u predmetnom spornom dioničkom društvu [...]. Pri tome, ona se u tužbi poziva na oglasni dio Narodnih novina Županije Zapadno-hercegovačke od 30. 11. 2004. godine kojom Županijski sud Široki Brijeg obavještava da su rješenjem broj U/I-770/04 od 23. 09. 2004. godine upisani u sudski registar tog suda slijedeći podaci, pa se navodi da je izvršen prenos i kupoprodaja udjela u predmetnom društvu između tuženih, da je vlasnički udio od 396.019,40 KM, te da upravu društva čini jedna osoba M.S. iz Ljubuškog kao član uprave i direktor društva koji zastupa društvo u unutarnjem i vanjsko trgovinskom prometu bez ograničenja. Predmetna tužba je podnijeta 21. 06. 2005. godine, odnosno, znatno nakon roka koji je predviđen odredbom člana 48. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar. Stoga je revident u pravu kada u reviziji, pozivajući se na žalbene tvrdnje i ponavljajući ih u reviziji odnosno tražeći da se cijene jer ih je drugostepeni sud potpuno zanemario, da drugostepeni sud nije mogao prenebregnuti odredbe navedenog zakona koji jeste lex specialis u odnosu na citirane zakone od strane nižestepenih sudova. Navodi da je predmetni ugovor ništav jer je suprotan odredbama obiteljskog zakona pa da je nebitno što je tužiteljica propustila rok da tužbom zahtjeva poništenje upisa predmetnog ugovora od registarskog suda nemaju nikakvog osnova. Ovo iz razloga što je prvotuženik u pravu kada navodi da je on savjestan kupac, da se drugotuženik vodio kao isključivi vlasnik dioničkog društva kod registarskog suda, da tužiteljica ni jednim dokazom nije potkrijepila svoje tvrdnje da je predmetno društvo zajednička imovina. Zakon o gospodarsko privrednim društvima a ni Zakon o upisu pravnih osoba u sudski registar ne predviđaju nijednom odredbom davanje saglasnosti drugog bračnog druga kod vršenja transakcija, odnosno, kupoprodaje. [...]
Osim toga, drugostepeni sud očito propušta, kao i prvostepeni sud, cijeniti činjenicu da je tužiteljica, prilikom provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, na glavnoj raspravi od 10. 05. 2006. godine, izričito navela da ona nije pokretala postupak za podjelu bračne imovine ali da to ima namjeru.
[...]
Iz gore navedenog, stoji osnovanost revizijskih navoda da naše zakonodavstvo ne poznaje termin zajedničkog vlasništva poslovnog udjela jer nije vidljivo koji je to omjer suvlasništva.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 48. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, obrazlažući da je taj zakon lex specialis u odnosu na Porodični zakon i ZOO. Shodno tome, Vrhovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je apelantica propustila da u rokovima predviđenim Zakonom o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar podnese ‘zahtjev registarskom sudu za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra’. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona propisano da ‘zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima’. Ustavni sud zapaža da se relevantne odredbe Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar odnose na ‘sva lica’ koja imaju pravni interes za brisanje neosnovanog upisa iz sudskog registra, a relevantne odredbe Porodičnog zakona odnose se samo na apelanticu kao bračnog druga drugotuženog. Dakle, za razliku od trećih lica na koja se odnose samo relevantne odredbe Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, na apelanticu se odnose odredbe tog zakona, ali i relevantne odredbe Porodičnog zakona. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije uzeo u obzir navedeno, odnosno nije obrazložio kako je došao do zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud propustio da obrazloži generalnu primjenu relevantnih odredaba Porodičnog zakona na imovinskopravne odnose, tj. kakve posljedice nastaju po pravni promet u slučaju postupanja suprotno odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona.
Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke nije jasno na osnovu kojeg propisa je Vrhovni sud zaključio da ‘domaće zakonodavstvo ne poznaje termin zajedničkog vlasništva poslovnog udjela’. Naime, Ustavni sud ukazuje da se odredba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona odnosi na svu imovinu stečenu radom tokom trajanja bračne zajednice, bez obzira na to o kojoj se vrsti imovine radi i pri tome se u zakonu koristi upravo termin ‘zajednička imovina’. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 332. stav 1. i člana 334. Zakona o privrednim društvima iz kojih proizlazi da više lica mogu biti vlasnici ‘udjela’, kao i da se ‘udio’ može dijeliti na idealne
dijelove. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da su nižestepeni sudovi propustili ocijeniti činjenicu da je apelantica na glavnoj raspravi izričito navela ‘da nije pokrenula postupak za podjelu bračne imovine, ali da ima namjeru’. Međutim, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega smatra da je ta činjenica značajna za rješenje predmetnog spora, već se samo paušalno pozvao na propust nižestepenih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
Ključno pitanje u konkretnom slučaju je zapravo bio odnos između Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar i Porodičnog zakona, a Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, nije obrazložio kako je došao do zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, donesenom povodom apelanticine tužbe protiv tuženih, utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji udjela u označenom privrednom društvu, koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, te je utvrđeno da su apelantica i drugotuženi zajednički vlasnici poslovnog udjela u navedenom privrednom društvu, slijedom čega je određeno da se briše upis prvotuženog kao jedinog člana društva i vlasnika poslovnog udjela u privrednom društvu. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama Porodičnog zakona zaključivši da je udio u privrednom društvu zajednička imovina apelantice i drugotuženog (imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice), bez obzira na činjenicu da je samo drugotuženi bio upisan kao osnivač i da je samostalno vodio poslovanje. Međutim, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženih, pa su nižestepene presude preinačene tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
Iz obrazloženja revizione presude:
„U Zakonu o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar (‘Službene novine F BiH’ broj: 4/00) izričito je navedeno da osoba koja ima pravni interes može podnijeti registarskom sudu zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra i taj zahtjev se podnosi u roku od 8 dana od dana saznanja za upis a najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršenog upisa. Tužiteljica [apelantica] tvrdi da je drugotuženik [apelanticin suprug] bez njenog znanja i saglasnosti prodao zajednički 100%-tni poslovni udio u predmetnom spornom dioničkom društvu [...]. Pri tome, ona se u tužbi poziva na oglasni dio Narodnih novina Županije Zapadno-hercegovačke od 30. 11. 2004. godine kojom Županijski sud Široki Brijeg obavještava da su rješenjem broj U/I-770/04 od 23. 09. 2004. godine upisani u sudski registar tog suda slijedeći podaci, pa se navodi da je izvršen prenos i kupoprodaja udjela u predmetnom društvu između tuženih, da je vlasnički udio od 396.019,40 KM, te da upravu društva čini jedna osoba M.S. iz Ljubuškog kao član uprave i direktor društva koji zastupa društvo u unutarnjem i vanjsko trgovinskom prometu bez ograničenja. Predmetna tužba je podnijeta 21. 06. 2005. godine, odnosno, znatno nakon roka koji je predviđen odredbom člana 48. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar. Stoga je revident u pravu kada u reviziji, pozivajući se na žalbene tvrdnje i ponavljajući ih u reviziji odnosno tražeći da se cijene jer ih je drugostepeni sud potpuno zanemario, da drugostepeni sud nije mogao prenebregnuti odredbe navedenog zakona koji jeste lex specialis u odnosu na citirane zakone od strane nižestepenih sudova. Navodi da je predmetni ugovor ništav jer je suprotan odredbama obiteljskog zakona pa da je nebitno što je tužiteljica propustila rok da tužbom zahtjeva poništenje upisa predmetnog ugovora od registarskog suda nemaju nikakvog osnova. Ovo iz razloga što je prvotuženik u pravu kada navodi da je on savjestan kupac, da se drugotuženik vodio kao isključivi vlasnik dioničkog društva kod registarskog suda, da tužiteljica ni jednim dokazom nije potkrijepila svoje tvrdnje da je predmetno društvo zajednička imovina. Zakon o gospodarsko privrednim društvima a ni Zakon o upisu pravnih osoba u sudski registar ne predviđaju nijednom odredbom davanje saglasnosti drugog bračnog druga kod vršenja transakcija, odnosno, kupoprodaje. [...]
Osim toga, drugostepeni sud očito propušta, kao i prvostepeni sud, cijeniti činjenicu da je tužiteljica, prilikom provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, na glavnoj raspravi od 10. 05. 2006. godine, izričito navela da ona nije pokretala postupak za podjelu bračne imovine ali da to ima namjeru.
[...]
Iz gore navedenog, stoji osnovanost revizijskih navoda da naše zakonodavstvo ne poznaje termin zajedničkog vlasništva poslovnog udjela jer nije vidljivo koji je to omjer suvlasništva.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 48. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, obrazlažući da je taj zakon lex specialis u odnosu na Porodični zakon i ZOO. Shodno tome, Vrhovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je apelantica propustila da u rokovima predviđenim Zakonom o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar podnese ‘zahtjev registarskom sudu za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra’. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona propisano da ‘zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima’. Ustavni sud zapaža da se relevantne odredbe Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar odnose na ‘sva lica’ koja imaju pravni interes za brisanje neosnovanog upisa iz sudskog registra, a relevantne odredbe Porodičnog zakona odnose se samo na apelanticu kao bračnog druga drugotuženog. Dakle, za razliku od trećih lica na koja se odnose samo relevantne odredbe Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, na apelanticu se odnose odredbe tog zakona, ali i relevantne odredbe Porodičnog zakona. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije uzeo u obzir navedeno, odnosno nije obrazložio kako je došao do zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud propustio da obrazloži generalnu primjenu relevantnih odredaba Porodičnog zakona na imovinskopravne odnose, tj. kakve posljedice nastaju po pravni promet u slučaju postupanja suprotno odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona.
Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke nije jasno na osnovu kojeg propisa je Vrhovni sud zaključio da ‘domaće zakonodavstvo ne poznaje termin zajedničkog vlasništva poslovnog udjela’. Naime, Ustavni sud ukazuje da se odredba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona odnosi na svu imovinu stečenu radom tokom trajanja bračne zajednice, bez obzira na to o kojoj se vrsti imovine radi i pri tome se u zakonu koristi upravo termin ‘zajednička imovina’. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 332. stav 1. i člana 334. Zakona o privrednim društvima iz kojih proizlazi da više lica mogu biti vlasnici ‘udjela’, kao i da se ‘udio’ može dijeliti na idealne
dijelove. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da su nižestepeni sudovi propustili ocijeniti činjenicu da je apelantica na glavnoj raspravi izričito navela ‘da nije pokrenula postupak za podjelu bračne imovine, ali da ima namjeru’. Međutim, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega smatra da je ta činjenica značajna za rješenje predmetnog spora, već se samo paušalno pozvao na propust nižestepenih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
Ključno pitanje u konkretnom slučaju je zapravo bio odnos između Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar i Porodičnog zakona, a Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, nije obrazložio kako je došao do zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon.