Nedostatak adekvatnog obrazlozenja
Posted: Sun Apr 21, 2019 10:37 am
Nedostatak adekvatnog obrazlozenja (u kontek stu ispitivanja navoda o povredi prava na imovinu) u odluci o odbijanju tuzbenog zahtjeva za raskid ugovora o isporuci toplotne energije.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi ‘da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja koje je tuženi pružao’ u stanu na kojem je apelantica vlasnica, te da je ‘tuženi dužan isključiti [apelanticu] sa zajedničkog sistema grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svog stana’ koristeći postojeću uslugu ‘Sarajevogasa’. Drugostepeni sud je uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Međutim, revizioni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Iz obrazloženja revizione presude:
„Naime, kod činjenica da je tužiteljica [apelantica] otkupila predmetni stan u zgradi sa postrojenjima uvezanim za sistem centralnog grijanja radi sticanja prava vlasništva nad stanom, to je time pristala na Opšte uslove iz ugovora o pružanju toplotne energije centralnim grijanjem tuženog i radi se o ugovornom odnosu tužiteljice ‘po pristupu’ (adhezioni ugovor) sa tuženim iz čl. 142. ZOO, pa je drugostepeni sud pogrešno izveo pravni zaključak o neosnovanosti tih navoda tuženog, te navedenu odredbu čl. 142. ZOO, a koju je trebao primijeniti, nije primijenio, pa je ostvarena pogrešna primjena materijalnog prava. Po mišljenju ovoga suda, ta činjenica je pravno odlučna, jer iako je došlo do promjene u vlasništvu stana i sticanja tog prava na strani tužiteljice, ta pravna promjena nije dovela do prestanka adhenzionog ugovora niti njegovоg raskida, a što revident osnovano ukazuje. Opšti uslovi iz ugovora o pružanju toplotne energije centralnim grijanjem tuženog osnovom važeće mjerodavne Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije obavezuju ugovornu stranu (st. 1. i 3. čl. 142. ZOO). U adhezijskim ugovorima ponuditelja veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uslova sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu. Druga strana
može uslove prihvatiti ili odbiti u cijelosti. Takođe, u odnosu na materijalno pravo (Zakon o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pogrešan je pravni zaključak drugostepenog suda da na tužiteljici nije bila obaveza da dokazuje da li bi se isključivanjem njenog stana ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika. Suprotno tome, na tužiteljici kao vlasnici stana koji je uvezan u mrežu centralnog grijanja ležao je teret dokazivanja tih činjenica, jer su to zakonske pretpostavke koje izričito nalaže odredba čl. 17. st. 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo (lex specialis) - reguliše otkaz u odnosu na korištenje komunalne usluge (ako to tehničke mogućnosti dozvoljavaju, odnosno ako se time ne bi ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika, te ako se time ne bi negativno uticalo na okoliš). Dakle, postojanje tih činjenica navedeni zakon ne presumira.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima. Međutim, Ustavni sud smatra da za takav stav Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje, zbog čega se ne može zaključiti da je on zasnovan na utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku. U tom postupku, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da postoje tehničke mogućnosti izdvajanja apelanticinog stana sa sistema grijanja tuženog. Međutim, s druge strane, Općinski sud je, kao i Vrhovni, prihvatio mišljenje vještaka po kojem bi došlo do pothlađivanja drugih stanova i smanjenja kvaliteta grijanja u okolnim stanovima. Pri tome su ovi sudovi u obrazloženjima potpuno zanemarili svjedočenja saslušanih svjedoka, od kojih je jedna svjedokinja navela da je tuženi isključio sa svoje mreže jednog korisnika u istoj zgradi zbog toga što nije uredno plaćao naknadu za grijanje od 40% (koja se plaća u slučaju privremenog isključenja sa sistema grijanja, a stan se ne zagrijava). Sudovi su također zanemarili i to da je vještak ovakvo mišljenje iznio pod uvjetom da apelantica ne nastavi grijati svoj stan, zanemarujući činjenicu da je apelantica tražila raskid ugovora zato što je smatrala da joj tuženi ne isporučuje dovoljno toplotne energije. Imajući ovo u vidu, ostaje nejasno na osnovu čega je Općinski, a zatim i Vrhovni sud, prihvatio zaključak vještaka o mogućem pothlađivanju okolnih stanova u situaciji kada apelantica nije tražila isključenje s grijanja općenito, već raskid ugovora s tuženim s ciljem da uvede etažno grijanje putem gasnog sistema koji je instaliran u zgradi u kojoj se nalazi njen stan, i to u situaciji kada tuženi, po vlastitom nahođenju i bez ispitivanja posljedica po ostale stanove, isključi nekog korisnika zbog neplaćanja. Mogućnost da tuženi tako postupa ukazuje na
146
147
eventualnu neravnopravnost ugovornih strana koja je zabranjena članom 10. ZOO, o čemu se sudovi nisu izjašnjavali iako je nesumnjivo da su na ove ugovorne odnose primjenjiva opća načela ZOO, na šta eksplicitno upućuje Zakon o potrošačima.”
Ovaj predmet također pokazuje da je standard obrazložene presude, koji je imanentan članu 6. Evropske konvencije, zapravo u uskoj korelaciji s ispitivanjem poštovanja garancija drugih prava garantiranih Evropskom konvencijom (u konkretnom slučaju člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju) jer Vrhovni sud, imajući u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda, nije dao relevantno obrazloženje za svoj stav da tužiteljica nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi ‘da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja koje je tuženi pružao’ u stanu na kojem je apelantica vlasnica, te da je ‘tuženi dužan isključiti [apelanticu] sa zajedničkog sistema grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svog stana’ koristeći postojeću uslugu ‘Sarajevogasa’. Drugostepeni sud je uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Međutim, revizioni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Iz obrazloženja revizione presude:
„Naime, kod činjenica da je tužiteljica [apelantica] otkupila predmetni stan u zgradi sa postrojenjima uvezanim za sistem centralnog grijanja radi sticanja prava vlasništva nad stanom, to je time pristala na Opšte uslove iz ugovora o pružanju toplotne energije centralnim grijanjem tuženog i radi se o ugovornom odnosu tužiteljice ‘po pristupu’ (adhezioni ugovor) sa tuženim iz čl. 142. ZOO, pa je drugostepeni sud pogrešno izveo pravni zaključak o neosnovanosti tih navoda tuženog, te navedenu odredbu čl. 142. ZOO, a koju je trebao primijeniti, nije primijenio, pa je ostvarena pogrešna primjena materijalnog prava. Po mišljenju ovoga suda, ta činjenica je pravno odlučna, jer iako je došlo do promjene u vlasništvu stana i sticanja tog prava na strani tužiteljice, ta pravna promjena nije dovela do prestanka adhenzionog ugovora niti njegovоg raskida, a što revident osnovano ukazuje. Opšti uslovi iz ugovora o pružanju toplotne energije centralnim grijanjem tuženog osnovom važeće mjerodavne Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije obavezuju ugovornu stranu (st. 1. i 3. čl. 142. ZOO). U adhezijskim ugovorima ponuditelja veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uslova sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu. Druga strana
može uslove prihvatiti ili odbiti u cijelosti. Takođe, u odnosu na materijalno pravo (Zakon o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pogrešan je pravni zaključak drugostepenog suda da na tužiteljici nije bila obaveza da dokazuje da li bi se isključivanjem njenog stana ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika. Suprotno tome, na tužiteljici kao vlasnici stana koji je uvezan u mrežu centralnog grijanja ležao je teret dokazivanja tih činjenica, jer su to zakonske pretpostavke koje izričito nalaže odredba čl. 17. st. 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo (lex specialis) - reguliše otkaz u odnosu na korištenje komunalne usluge (ako to tehničke mogućnosti dozvoljavaju, odnosno ako se time ne bi ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika, te ako se time ne bi negativno uticalo na okoliš). Dakle, postojanje tih činjenica navedeni zakon ne presumira.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima. Međutim, Ustavni sud smatra da za takav stav Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje, zbog čega se ne može zaključiti da je on zasnovan na utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku. U tom postupku, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da postoje tehničke mogućnosti izdvajanja apelanticinog stana sa sistema grijanja tuženog. Međutim, s druge strane, Općinski sud je, kao i Vrhovni, prihvatio mišljenje vještaka po kojem bi došlo do pothlađivanja drugih stanova i smanjenja kvaliteta grijanja u okolnim stanovima. Pri tome su ovi sudovi u obrazloženjima potpuno zanemarili svjedočenja saslušanih svjedoka, od kojih je jedna svjedokinja navela da je tuženi isključio sa svoje mreže jednog korisnika u istoj zgradi zbog toga što nije uredno plaćao naknadu za grijanje od 40% (koja se plaća u slučaju privremenog isključenja sa sistema grijanja, a stan se ne zagrijava). Sudovi su također zanemarili i to da je vještak ovakvo mišljenje iznio pod uvjetom da apelantica ne nastavi grijati svoj stan, zanemarujući činjenicu da je apelantica tražila raskid ugovora zato što je smatrala da joj tuženi ne isporučuje dovoljno toplotne energije. Imajući ovo u vidu, ostaje nejasno na osnovu čega je Općinski, a zatim i Vrhovni sud, prihvatio zaključak vještaka o mogućem pothlađivanju okolnih stanova u situaciji kada apelantica nije tražila isključenje s grijanja općenito, već raskid ugovora s tuženim s ciljem da uvede etažno grijanje putem gasnog sistema koji je instaliran u zgradi u kojoj se nalazi njen stan, i to u situaciji kada tuženi, po vlastitom nahođenju i bez ispitivanja posljedica po ostale stanove, isključi nekog korisnika zbog neplaćanja. Mogućnost da tuženi tako postupa ukazuje na
146
147
eventualnu neravnopravnost ugovornih strana koja je zabranjena članom 10. ZOO, o čemu se sudovi nisu izjašnjavali iako je nesumnjivo da su na ove ugovorne odnose primjenjiva opća načela ZOO, na šta eksplicitno upućuje Zakon o potrošačima.”
Ovaj predmet također pokazuje da je standard obrazložene presude, koji je imanentan članu 6. Evropske konvencije, zapravo u uskoj korelaciji s ispitivanjem poštovanja garancija drugih prava garantiranih Evropskom konvencijom (u konkretnom slučaju člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju) jer Vrhovni sud, imajući u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda, nije dao relevantno obrazloženje za svoj stav da tužiteljica nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima.