Ne moze se smatrati da tuzba sadrzi nedostatke ako je tuzba dostavljena u 1 primjerku
Posted: Mon Apr 27, 2020 11:28 am
Član 21. i 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima F BiH Član 334. Zakona o parničnom postupku F BiH
NE MOŽE SE SMATRATI DA TUŽBA SADRŽI NEDOSTATKE KOJI SPREČAVAJU RAD SUDA, AKO JE TUŽBA DOSTAVLJENA U JEDNOM PRIMJERKU, JER JE ODREDBOM ČLANA 21. STAV 1. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA PROPISANO ŠTA ISTA MORA DA SADRŽI, PA NEMA SUPSIDIJARNE PRIMJENE ODREDBE ČLANA 334. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.
Iz obrazloženja:
Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću, broj: 01 0 U 005448 11 U od 22.11.2012. godine, odbačena je kao neuredna tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog broj: UP-II-10-26-18- 1/11E.G. od 09.02.2011.godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove-Šumarski inspektorat broj: UP-I-12-26-2819-1/08 od 11.01.2011. godine i potvrđeno to rješenje. Tim prvostepenim rješenjem tužitelj je odbijen sa zahtjevom za oglašavanje ništavim rješenja broj: UP/I-12-26-2819/08 od 10.06.2008. godine.
Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede Zakona o upravnim sporovima. Zahtjev obrazlaže navodeći da je postupio po rješenju prvostepenog suda od 17.10.2012. godine time kojim ga je sud pozvao da uredi i dopuni tužbu pa se tužba nije mogla odbaciti na osnovu člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima samo iz razloga što je taj podnesak dostavljen samo u jednom primjerku. Smatra da njegova tužba sadrži sve elemente propisane odredbom člana 21. Zakona o upravnim sporovima. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i pobijano rješenje ukine.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je predložio da se zahtjev odbije. Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine
Federacije BiH”, broj: 9/05), ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i
povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
Prema obrazloženju pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud tužbu tužitelja podnesenu dana 18.03.2011. godine odbacio kao neurednu, primjenom člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj nije postupio po rješenju suda od 17.10.2012. godine kojim je pozvan da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe analogno odredbama člana 334. stav 1. i
2. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH i člana 21. Zakona o upravnim sporovima, posebno u dijelu označavanja zakonskog zastupnika tužitelja i tuženog i opredjeljenja tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj dostavio podnesak kojim nije dopunio tužbu na način kako je to sud tražio, odnosno dostavio dva primjerka uređene i dopunjene tužbe, već samo jedan primjerak, njegova tužba je ostala nepotpuna, zbog čega je prvostepeni sud istu odbacio, jer se radi o nedostacima tužbe koji sprečavaju rad suda.
Ovakva odluka prvostepenog suda je pogrešna i donesena suprotno odredbama federalnog zakona o postupku tj. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj : 9/05).
Tačno je da član 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisuje da ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, sud će prema potrebi pozvati tužitelja da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba učiniti i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda. Stavom dva istog člana je propisano da ako tužitelj u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.
Iz prednjih zakonskih odredbi jasno proizilazi da samo u slučajevima kada su nedostaci tužbe takvi da sprečavaju rad suda, sud poziva tužitelja da iste otkloni. Međutim, u konkretnom slučaju tužba tužitelja od 18.03.2011. godine uopšte nije sadržavala nedostatke koji bi sprečavali rad suda, jer iz same tužbe je vidljivo da ona sadrži sve elemente propisane članom 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odnosno naznačen je tačan naziv tužioca i njegovog punomoćnika, tačan naziv tuženog organa i njegovo sjedište (što je bilo dovoljno da se tužba dostavi tuženom organu na odgovor), sasvim je jasno koje rješenje se tužbom pobija i ko ga je donio (što je takođe naznačeno u tužbi) i predloženo da se upravna stvar riješi na način da se rješenja upravnih organa ponište u cijelosti kao nezakonita. U konkretnom slučaju Zakon o upravnim sporovima je u navedenoj odredbi člana 21. tačno propisao šta sve tužba treba da sadrži, pa u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za primjenu odredaba člana 334. Zakona o parničnom postupku, čije odredbe se primjenjuju samo u slučaju da određena oblast nije regulisana Zakonom o upravnim sporovima. Zakon o upravnim sporovima u navedenoj odredbi ne propisuje da se, pored naziva i sjedišta tužioca i tuženog, u tužbi moraju naznačiti i njihovi zakonski zastupnici označeni imenom i prezimenom, kako je to od tužitelja tražio prvostepeni sud. Pravne subjekte po zakonu zastupaju njihovi zakonski zastupnici, što u tužbi iz tog razloga ne treba ni naznačavati, a lica ovlaštena za zastupanje se iz određenih razloga često mijenjaju, pa je navođenje imena i prezimena tih lica u tužbi potpuno bespredmetno. Kada se ovome doda da je tužitelj opredijeljenim zahtjevom jasno tražio poništavanje tačno određenih prvostepenog i drugostepenog rješenja, (što proizilazi i iz podneska kojim je tužba dopunjena i uređena), znači da je tužba tužitelja sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, pa tužitelja praktično nije ni trebalo pozivati da je uredi, niti se može
smatrati da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju rad suda, posebno nakon što je podneskom od 25.10.2012. godine tužba praktično nepotrebno uređena po nalogu prvostepenog suda, a koji je mogao biti fotokopiran na teret tužitelja i dostavljen suprotnoj strani na odgovor.
Iz navedenih razloga prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je tužbu tužitelja odbacio kao neurednu, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, rješenje prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u skladu sa primjedbama ovog suda odluči o podnesenoj tužbi.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 01 0 U 005448 13 Uvp od 20.08.2015. godine)
NE MOŽE SE SMATRATI DA TUŽBA SADRŽI NEDOSTATKE KOJI SPREČAVAJU RAD SUDA, AKO JE TUŽBA DOSTAVLJENA U JEDNOM PRIMJERKU, JER JE ODREDBOM ČLANA 21. STAV 1. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA PROPISANO ŠTA ISTA MORA DA SADRŽI, PA NEMA SUPSIDIJARNE PRIMJENE ODREDBE ČLANA 334. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.
Iz obrazloženja:
Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću, broj: 01 0 U 005448 11 U od 22.11.2012. godine, odbačena je kao neuredna tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog broj: UP-II-10-26-18- 1/11E.G. od 09.02.2011.godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove-Šumarski inspektorat broj: UP-I-12-26-2819-1/08 od 11.01.2011. godine i potvrđeno to rješenje. Tim prvostepenim rješenjem tužitelj je odbijen sa zahtjevom za oglašavanje ništavim rješenja broj: UP/I-12-26-2819/08 od 10.06.2008. godine.
Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede Zakona o upravnim sporovima. Zahtjev obrazlaže navodeći da je postupio po rješenju prvostepenog suda od 17.10.2012. godine time kojim ga je sud pozvao da uredi i dopuni tužbu pa se tužba nije mogla odbaciti na osnovu člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima samo iz razloga što je taj podnesak dostavljen samo u jednom primjerku. Smatra da njegova tužba sadrži sve elemente propisane odredbom člana 21. Zakona o upravnim sporovima. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i pobijano rješenje ukine.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je predložio da se zahtjev odbije. Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine
Federacije BiH”, broj: 9/05), ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i
povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
Prema obrazloženju pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud tužbu tužitelja podnesenu dana 18.03.2011. godine odbacio kao neurednu, primjenom člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj nije postupio po rješenju suda od 17.10.2012. godine kojim je pozvan da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe analogno odredbama člana 334. stav 1. i
2. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH i člana 21. Zakona o upravnim sporovima, posebno u dijelu označavanja zakonskog zastupnika tužitelja i tuženog i opredjeljenja tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj dostavio podnesak kojim nije dopunio tužbu na način kako je to sud tražio, odnosno dostavio dva primjerka uređene i dopunjene tužbe, već samo jedan primjerak, njegova tužba je ostala nepotpuna, zbog čega je prvostepeni sud istu odbacio, jer se radi o nedostacima tužbe koji sprečavaju rad suda.
Ovakva odluka prvostepenog suda je pogrešna i donesena suprotno odredbama federalnog zakona o postupku tj. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj : 9/05).
Tačno je da član 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisuje da ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, sud će prema potrebi pozvati tužitelja da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba učiniti i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda. Stavom dva istog člana je propisano da ako tužitelj u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.
Iz prednjih zakonskih odredbi jasno proizilazi da samo u slučajevima kada su nedostaci tužbe takvi da sprečavaju rad suda, sud poziva tužitelja da iste otkloni. Međutim, u konkretnom slučaju tužba tužitelja od 18.03.2011. godine uopšte nije sadržavala nedostatke koji bi sprečavali rad suda, jer iz same tužbe je vidljivo da ona sadrži sve elemente propisane članom 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odnosno naznačen je tačan naziv tužioca i njegovog punomoćnika, tačan naziv tuženog organa i njegovo sjedište (što je bilo dovoljno da se tužba dostavi tuženom organu na odgovor), sasvim je jasno koje rješenje se tužbom pobija i ko ga je donio (što je takođe naznačeno u tužbi) i predloženo da se upravna stvar riješi na način da se rješenja upravnih organa ponište u cijelosti kao nezakonita. U konkretnom slučaju Zakon o upravnim sporovima je u navedenoj odredbi člana 21. tačno propisao šta sve tužba treba da sadrži, pa u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za primjenu odredaba člana 334. Zakona o parničnom postupku, čije odredbe se primjenjuju samo u slučaju da određena oblast nije regulisana Zakonom o upravnim sporovima. Zakon o upravnim sporovima u navedenoj odredbi ne propisuje da se, pored naziva i sjedišta tužioca i tuženog, u tužbi moraju naznačiti i njihovi zakonski zastupnici označeni imenom i prezimenom, kako je to od tužitelja tražio prvostepeni sud. Pravne subjekte po zakonu zastupaju njihovi zakonski zastupnici, što u tužbi iz tog razloga ne treba ni naznačavati, a lica ovlaštena za zastupanje se iz određenih razloga često mijenjaju, pa je navođenje imena i prezimena tih lica u tužbi potpuno bespredmetno. Kada se ovome doda da je tužitelj opredijeljenim zahtjevom jasno tražio poništavanje tačno određenih prvostepenog i drugostepenog rješenja, (što proizilazi i iz podneska kojim je tužba dopunjena i uređena), znači da je tužba tužitelja sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, pa tužitelja praktično nije ni trebalo pozivati da je uredi, niti se može
smatrati da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju rad suda, posebno nakon što je podneskom od 25.10.2012. godine tužba praktično nepotrebno uređena po nalogu prvostepenog suda, a koji je mogao biti fotokopiran na teret tužitelja i dostavljen suprotnoj strani na odgovor.
Iz navedenih razloga prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je tužbu tužitelja odbacio kao neurednu, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, rješenje prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u skladu sa primjedbama ovog suda odluči o podnesenoj tužbi.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 01 0 U 005448 13 Uvp od 20.08.2015. godine)