Naplata sudske takse
Posted: Sun Jan 14, 2018 10:13 pm
NAPLATA SUDSKE TAKSE
(DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA)
Demirel Delić, pripravnik u Sudu Bosne i Hercegovine
1. Komentar odredaba Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Postupak i način plaćanja sudske takse za postupanje pravosuđa, u in concreto predmetima na centralnom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini je uređen Zakonom o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine1 (ZoST pred Sudom BiH).
Imperativne odredbe Zakona su struktuisane u sedam osnovnih cjelina, i to: I - opće odredbe, II – oslobađanje od plaćanja takse, III – postupak za naplatu nenaplaćene takse, IV – povraćaj takse, V – nadzor, VI – taksena tarifa i VII – završna odredba.
1.1. Opće odredbe
Općim odredbama normira se cilj i svrha donošenja Zakona (član 1.), definišu subjekti na koje se ZoST pred Sudom BiH primjenjuje (član 2. stav 1.) i njihove obaveze prilikom postupka naplate sudske takse (član 2. stav 2. i 3.), dužnosti subjekta koji provodi postupak naplate sudske takse (član 3.), rokovi i vrste postupaka u kojima se provodi postupak naplate sudske takse (član 4., 5., 6.), način plaćanja (član 7.), posljedice neplaćanja (član 8.) i zastarijevanje (član 9.).
Članom 1. stav 1. ZoST pred Sudom BiH propisuje se cilj i svrha donošenja Zakona, a to je naplata sudskih taksi u postupku pred Sudom BiH (sa načinom naplate), dok je stavom 2. navedenog člana normirano da se postupci u kojima se plaća taksa i visina takse za pojedinačne radnje utvrđuju taksenom tarifom, u skladu sa odredbom člana 22. Zakona.2 Taksenom tarifom propisan je varijabilni
1 Zakon o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik BiH“ broj 39/03. Zakon je usvojen 29.10.2003. godine.
2 Član 22. ZoST pred Sudom BiH egzaktno propisuje tarifnu stopu takse za pojedine radnje (podneske, presude ili druge radnje). Tako je, exempli causa, propisano da za tužbu, protutužbu i za prijedlog za ponavljanje postupka, u zavisnosti od vrijednosti predmeta spora, sudska taksa iznosi: do 1.000,00 KM vrijednosti spora – 5% takse, do 5.000,00 KM
iznos sudske takse, koji je u direktnoj korelaciji sa vrijednošću predmeta spora, a maksimalni iznos je 20.000,00 KM.
Zakonom se takseni obaveznik definira kao osoba po čijem prijedlogu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim zakonom (član 2.).3 Formulacija citirane zakonske odredbe može da izazove nedoumice zbog neuobičajene (nelogične) jezičke konstrukcije. Naime, obaveznik plaćanja sudske takse je definiran kao osoba u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene predmetnim Zakonom. Očigledno je riječ o previdu, jer se nije detaljno obraćala pažnja na svrhu donošenja zakona koja je propisana članom 1. Zakona, jer je svrha ZoST pred Sudom BiH naplata sudske takse, koja predstavlja prihod Bosne i Hercegovine. Prema tome, takseni obaveznik svakako nije osoba u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim zakonom, zato što plaćanje takse koja predstavlja prihod BiH nije individualni/lični interes taksenog obaveznika. Štaviše, plaćanje sudske takse je u direktnoj koliziji sa interesom taksenog obaveznika. Bilo bi uputno, komparativno-pravnom metodom, prihvatiti valjanu jezičku formulaciju pojedinih zakona kojima je uređena oblast sudske takse.4 Tako npr., odredba člana
2. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona propisuje da: „sudske takse propisane ovim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku, za koje je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse“. Ovakva jezička formulacija ne ostavlja prostora za višeznačnu interpretaciju ili nedoumice prilikom tumačenja subjekata na koje se Zakon odnosi, pa bi bilo uputno novelirati Zakon na predloženi način, koji ima uporište i u praksi postupanja sudova u BiH.5
– 4% takse, na iznose preko 5.000,00 KM – 3% takse, a najviše 10.000,00 KM takse. Za žalbu, reviziju protiv presude i za žalbu protiv rješenja u sporovima zbog smetanja posjeda propisano je plaćanje dvostrukog iznosa prethodno navedene takse za tužbu, protutužbu i prijedlog za ponavljanje postupka.
3 Član 2. stav 1. ZoST pred Sudom BiH. Konkludirajući, to praktično znači da tužitelj u parničnom postupku činom predaje ili dostavljanja tužbe postaje takseni obaveznik, dok u upravnom postupku osoba koja podiže tužbu protiv upravnog akta istovremeno postaje takseni obaveznik.
4 Vidi: čl. 2. stav 1. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine
Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 2. stav 1. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09.
5 Istovjetnu odredbu sadrži i član 16. Uputstva o postupku naplate troškova krivičnog postupka, novčane kazne, protupravne imovinske koristi i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine od 26.05.2011. godine. U slučaju mijenjanja predmetne
zakonske odredbe, logičnim se nameće zaključak da bi i odredbu člana 16. Uputstva bilo
Članom 3. Zakona6 normirano je da postupak naplate sudske takse pokreće i vodi Sud po službenoj dužnosti. Iz prethodno navedenog proizilazi da je Sud7 obavezan da pokrene i vodi postupak naplate sudske takse od taksenog obveznika po čijem prijedlogu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim Zakonom (iako je primjerenija formulacija: u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku za koje je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse), kao i za podneske i zapisnike koji zamjenjuju podneske, a koji se sastavljaju na zahtjev taksenog obveznika. Predmetnom odredbom Sudu je nametnuta obaveza ex officio postupanja, što znači da su ažurnost postupanja i kvalitet vođenja postupka naplate sudske takse isključiva ingerencija Suda. Ipak, ovakva formulacija ostavlja značajan prostor za konkretizaciju. Nameće se kao primaran zaključak da Sud u svim postupcima provodi postupak naplate sudske takse, tj. da bez ažurnosti i
„interveniranja“ Suda nije moguće naplatiti taksu. Takav, logičan zaključak, ipak nije ispravan! Članom 13. Zakona, propisano je pravilo da je takseni obveznik dužan platiti taksu, a da postupak u slučaju neplaćanja takse provodi Sud. Zbog toga, čini se jasnijom formulacijom odredba člana 7. stav 2. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona kojom se propisuje: “Ako taksa nije plaćena sud poziva stranku da je plati. Ukoliko i pored toga stranka ne plati taksu, sud o tome donosi rješenje“. Pohvalna je namjera normotvorca na centralnom nivou vlasti da ukaže na ex officio postupanje Suda, što utiče na ozbiljnost i predodžbu o značaju ove norme, ali bi formulacija, npr. ako je taksa neplaćena ili nedovoljno plaćena, Sud će po službenoj dužnosti pokrenuti i voditi postupak naplate takse; bila primjerenija i konkretnija.
Članom 4. Zakona normiran je trenutak nastanka taksene obaveze (ako zakonom nije drugačije određeno), i to za podneske u trenutku kada podnesak bude neposredno predat ili zaprimljen kod Suda (npr. trenutak zaprimanja tužbe u
nužno izmijeniti kako bi se otklonile nedoumice i spriječila kolizija normi koje nisu u identičnom rangu hijerarhijske ljestvice normativnih akata.
6 Bitno je ukazati da član 3. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine normira obavezu Suda da pokrene i vodi postupak, ali odredba meritorno ne ukazuje da je Sud nadležan za okončanje postupka (pa i eventualnu, prinudnu naplatu). O tome više u dijelu komentara „postupak za naplatu nenaplaćene takse“.
7 Sud je generalni i apstraktni termin koji normotvorac koristi u uvodnim odredbama
Zakona da ukaže na konkretnu obavezu institucije, a eventualno zakonskim, ili internim aktima Suda bi se trebala regulisati, funkcionalno, konkretna obaveza prema sistematizaciji radnih mjesta. O tome više u nastavku u komentaru članova koji konkretno normiraju postupanje Suda, a u vezi sa Uputstvom o postupku naplate troškova krivičnog postupka,
parničnom postupku), za sudske odluke - kada se stranci ili njenom zastupniku uruči prijepis odluke (dan dostavljanja presude strankama ili zastupnicima/punomoćnicima), za ostale radnje - kad je zatraženo njihovo preduzimanje, odnosno, kada Sud počne postupanje. Vrijeme nastanka taksene obaveze nije normirano na identičan način kantonalnim zakonima,8 koji trenutak nastanka taksene obaveze za sudske odluke alternativno vezuju za: dan donošenja odluke, u slučaju neprisustva jedne od stranaka za dan dostavljanja pismene obavijesti o datumu donošenja odluke, odnosno za dan dostave odluke. Smatram da je trenutno rješenje u ZoST pred Sudom BiH, koje navodi generički određen trenutak nastanka taksene obaveze (za odluke), prihvatljivo rješenje koje pojednostavljuje sravnavanje evidencije u Sudu BiH, a ujedno ne djeluje štetno po budžet BiH, jer praktično ne smanjuje period mogućnosti zahtijevanja naplate sudske takse.
Odredba člana 5. Zakona propisuje da se taksa plaća u trenutku nastanka taksene obaveze, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. To znači da je, tumačeći predmetnu odredbu izolovano od ostalih općih odredaba, implicirano akcenat stavljen na postupanje taksenog obveznika, na način da on (takseni obveznik) ima obavezu odmah izvršiti uplatu obavezne takse Sudu prilikom npr. predaje tužbe. Ipak, tumačeći sistemski opće odredbe, proizilazi da Sud, po službenoj dužnosti, pokreće postupak naplate sudske takse i to u trenutku nastanka taksene obaveze (jer je odredbom člana 5. Zakona propisano da se taksa plaća u trenutku nastanka taksene obaveze), a da je odredbom člana 4. Zakona nedvosmislenim pojmovima, dakle preciznim i jasnim jezikom, naznačen trenutak nastanka taksene obaveze za svaku od radnji u toku postupka, uz prethodnu naznaku taksenog obveznika (član 2. Zakona). Odredba člana 5. ZoST u postupku pred Sudom BiH nije istovjetna sa odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona kojom je, u stavu 1., propisana obaveza dostavljanja dokaza o plaćenoj taksi uz podnesak. Dakle, kantonalnim propisom akcentira se postupanje obveznika plaćanja takse, koji bi trebao prvenstveno uplatiti sudsku taksu, potom predati podnesak (tužba, žalba...) sa dokazom o plaćenoj taksi, dok je
novčane kazne, protupravne imovinske koristi i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine.
8 Vidi: čl. 5. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 5. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona,
„Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 5. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog
kantona“ broj: 1/2016.
ZoST-om u postupku pred Sudom BiH kompletna obaveza naplate sudske takse usmjerena ka postupanju Suda. Ovakvo opredjeljenje je razumljivo, ako se ima u vidu da je kantonalnim propisom izuzetno pojednostavljen tarifni iznos za preduzete radnje u postupku, navođenjem tačnog novčanog iznosa koji se uplaćuje i to prema vrijednosti spora, a da su odredbe ZoST u postupku pred Sudom BiH u pogledu tarifnih brojeva i konačnog obračuna znatno komplikovanije. Ipak, suprotno naprijed navedenom, iz formulacije odredbe člana 7. stav 4. Zakona proizilazi da je i cilj normotvorca na centralnom nivou vlasti bio da takseni obveznik, prije dostavljanja podneska, sam izvrši uplatu sudske takse (potvrda o uplati takse prilaže se uz podnesak za koji je taksa plaćena).
Dakle, iako postoji svojevrstan disparitet u pogledu zaključaka do kojih se dolazi tumačenjem pojedinih pravnih odredaba Zakona u smislu obaveze Suda i taksenog obveznika, može se zaključiti da je takseni obveznik dužan platiti sudsku taksu i bez postupanja Suda u postupku naplate, a da je Sud, nakon što uvidi da je taksa neplaćena ili nedovoljno plaćena, obavezan po službenoj dužnosti pokrenuti i voditi postupak naplate sudske takse.
Zbog ažurnosti postupanja i nedorečenosti zakonskih odredaba, bilo bi svrsishodno da Sud u internom aktu (Uputstvu) propiše posebnom odredbom postupanje u slučajevima neplaćene takse, što trenutno nije slučaj. Naime, iz člana
18. Uputstva proizilazi da se po prijemu tužbe svaki predmet dostavlja višem referentu pripremnog postupka, koji taksenom obvezniku upućuje nalog za plaćanje sudske takse. Zbog ovakve odredbe postavlja se pitanje zašto se, kao osnovni model postupanja, uzima situacija u kojoj je taksa neplaćena. Dakle, jasno je da nadležna osoba šalje nalog za plaćanje takse u slučaju neplaćene takse i da se Uputstvo, prije svega, odnosi na sudski postupak naplate takse, ali potrebna je uvodna odredba kojom će se predmeti u kojima je taksa plaćena odvojiti od neplaćenih. Zbog toga, možda bi bilo korisno da se inkorporira odredba koja će nadležnim osobama u instituciji (po mogućnosti osobama u prijemnoj kancelariji – primjenom načela ekonomičnosti postupka), omogućiti da na predmete u kojima je taksa plaćena stave posebnu oznaku (npr. u vidu službenog pečata čiji bi izgled, također, bio definisan Uputstvom), a da se svi ostali predmeti direktno dostavljaju višem referentu pripremnog postupka kako bi pokrenuo postupak naplate sudske takse po službenoj dužnosti.
Članom 6. propisana je specijalna odredba za upravne sporove, prema kojoj se taksa na presudu plaća samo kada Sud odbije tužbu, a ova obaveza dospijeva u
roku od 15 dana od dana prijema naloga za plaćanje takse. Očigledno je normotvorac predmetnom odredbom imao namjeru osloboditi taksene obveznike plaćanja sudske takse po osnovanim tužbama u upravnom sporu, što je, stava sam, pohvalno, jer su u pitanju osobe koje su bile pogođene nezakonitim djelovanjem drugih državnih organa, zbog čega su bili primorani upuštati se u pokretanje i vođenje spora.
Prema tome, iz uvodnih odredaba slijedi da je određenje taksenog obveznika (uz prethodno izloženi kritički osvrt), trenutka nastanka taksene obaveze, dužnosti pokretanja i vođenja postupka naplate za Sud, normirano zakonskim odredbama koje ispunjavaju ustavnopravni standard ,,kvalitetnog zakona“. Naime, odredbe su jasne, precizne, predvidive i razumljive.
Članom 7. Zakona je propisano da se sudska taksa plaća u gotovom novcu, a ista predstavlja prihod Bosne i Hercegovine i plaća se na jedinstveni račun trezora institucija BiH.9 Zbog ovakve formulacije, zaključak je, da nije isključivi interes subjekta koji provodi postupak naplate sudske takse (Suda) da procedura naplate bude djelotvorna. Korištenjem argumenta a minori ad maius, ako je nesporno interes Suda BiH (kao jednog dijela vlasti u BiH – sudske vlasti) osiguranje djelotvornosti postupka naplate kako budžet BiH ne bi snosio posljedice, u tom slučaju je interes i svih drugih grana vlasti (prije svega zakonodavne), da se obezbijedi nesmetano funkcionisanje postupka naplate sudske takse (zbog čega je odredbe koje stvaraju nedoumice i onemogućavaju postupak naplate sudske takse potrebno izmijeniti).
Zakonom se explicite propisuje da naplaćena ili nedovoljno plaćena taksa nije prepreka prijemu podneska niti zadržava tok sudskog postupka (član 8.). Cilj odredbe je usklađen sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao inherentnim elementom Ustava BiH (EKLJP je dio ustavnopravnog sistema BiH), jer je Ustavni sud BiH, u predmetima AP 2074/14 i AP 1648/13 rješavao pravno pitanje koje se odnosilo na vraćanje tužbe zbog neplaćanja sudske takse pred sudovima nižih instanci, a na osnovu decidnih propisa kantonalnih zakona o sudskim taksama. Ustavni sud je, prije svega, podsjetio na
9 Navedena odredba je istovjetna odredbama kantonalnih zakona o sudskim taksama, vidi: čl. 7. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 9. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 8. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona“ broj: 1/2016.
Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 8/12 u kojoj je utvrdio da član 4. tadašnjeg Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje
– pristup sudu). U toj odluci Ustavni sud je zaključio da onemogućavanje vođenja postupka ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja
- naplate sudskih taksi kao javnih prihoda, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost da se vodi sudski postupak, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.10
Ipak, iako je odredba usaglašena sa pravnim normama jače pravne snage, formulacija upotrijebljena u odredbi člana 8. ZoST pred Sudom BiH sadrži besmislenu formulaciju da naplaćena sudska taksa nije prepreka prijemu podneska, niti zadržava tok sudskog postupka. Podrazumijeva se da naplaćena sudska taksa ne šteti vođenju postupka, jer je plaćanje sudske takse, a contrario, radnja koja doprinosi ubrzavanju i vođenju sudskog postupka na ekonomičan način. Vjerovatno je riječ o gramatičkoj grešci, pa bi bilo korisno, prilikom noveliranja norme, tehnički izmijeniti ovu odredbu tako da prva riječ glasi „Neplaćena“.
Odredbom člana 9. Zakona normirano je da ,,pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od dvije godine, računajući od dana kada je nastala obaveza plaćanja dužne takse.“ Iz toga slijedi da ne postoji kauzalitet između ažurnosti u postupanju institucije koja je nadležna za pokretanje i vođenje postupka naplate sudske takse, tj. između trenutka pokretanja postupka (npr. donošenja/upućivanja naloga za plaćanje sudske takse) i trenutka zastarijevanja. Isključive vremenske odrednice su trenutak nastanka taksene obaveze (npr. datum predaje ili zaprimanja podneska kod Suda) i protek roka od 2 (dvije) godine, od toga datuma. Obaveza je na Sudu da u navedenom roku od 2 (dvije) godine pokrene i vodi postupak, kako zakonska obaveza (pravo na naplatu takse) ne bi postala naturalna obligacija. Ovakva odredba je ograničavajućeg karaktera u smislu visine prihoda koji će biti uprihodovani na račun institucija BiH, i nije jasno koji je opredjeljući razlog zakonodavca bio da vrijeme nastupanja zastare vezuje za period od dvije godine, a
10 Čl. 5. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, još uvijek sadrži bezuslovnu odredbu u pogledu postupanja prema kojoj Sud, u slučaju neplaćanja sudske takse, neće preduzimati nikakve radnje u postupku.
ne kao u kantonalnim zakonima na period od pet godina,11 što omogućava efikasniju realizaciju postupaka naplate. Ovo naročito iz razloga što je odredbom člana 14. Zakona propisano da u slučajevima kada je takseni obveznik osoba koja ima prebivalište/sjedište u inozemstvu, Sud vodi evidenciju neplaćene takse, i tek po završetku postupka određuje rok za plaćanje takse, koji nije kraći od 30 dana. Hipotetički, lako je zamisliti situaciju u kojoj postupak traje 2 godine, što podrazumijeva da je nastupila zastara naplate sudske takse, bez obzira na funkcionalnu ne/ažurnost nadležnih za postupanje po predmetnoj odredbi Zakona. Identične odredbe koje propisuju rok od dvije godine za nastupanje zastarijevanja prava na naplatu takse sadrže i Zakon o sudskim taksama Republike Srpske i Zakon o sudskim taksama u postupku pred Vrhovnim sudom FBiH.
1.2. Oslobađanje od plaćanja takse
Drugim poglavljem (cjelinom) normirani su, taksativno, subjekti oslobođeni plaćanja sudske takse. Osim državnih organa i institucija, to pravo ostvaruju radnici u postupku za ostvarivanje prava po osnovu radnog odnosa, građani slabog imovnog stanja, strani državljani i države u slučaju reciprociteta, ratni vojni invalidi i invalidi civilne žrtve rata uz članove njihovih porodica, ali i humanitarne organizacije. Odluka normotvorca da garantuje prava humanitarnim organizacijama da budu oslobođene od plaćanja sudske takse rezultira praktičnim dilemama koje mogu proizvesti nedosljednosti u postupanju. Naime, formalno- pravno, humanitarne organizacije su nevladine organizacije koje su upisane u Registar nevladinih organizacija, a u svojoj djelatnosti imaju upisanu i humanitarnu djelatnost, bez obzira da li se radi o stalnom ili povremenom prikupljanju humanitarne pomoći ili organizovanju humanitarnih akcija. U konkretnom slučaju, nedoumica se može pojaviti prilikom odlučivanja o ispunjenosti uslova za oslobađanje od sudske takse, ukoliko vjerske organizacije (npr. Islamska zajednica ili Jehovini svjedoci) podižu tužbu u parničnom ili upravnom postupku. Sud je u više navrata oslobađao vjerske zajednice od obaveze plaćanja sudske takse, podvodeći vjerske organizacije pod humanitarne organizacije zbog in concreto obavljanja humanitarne djelatnosti. Međutim, obavljanje humanitarne djelatnosti ne podrazumijeva formalno-pravno ispunjavanje uslova za zakonsko egzistiranje
11 Tako je u članu 9. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona“ broj: 1/2016 , čl. 10. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 8. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, kao rok zastare naplate takse određen period od pet godina od nastanka obaveze.
humanitarne organizacije. Uputno je rješenje iz člana 11. stav 1. tačka g) Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, u kojem je propisano da je Crveni križ oslobođen plaćanja sudske takse. Tako bi, u interesu zaštite budžeta Bosne i Hercegovine, bilo decidno propisivanje subjekata koji su oslobođeni plaćanja sudske takse ili izrada aneksa ključnih pojmova Zakona koji bi uključivao i definiciju humanitarne organizacije u smislu Zakona. U suprotnom, kao posljedica pravne praznine, postupajućem organu (u ovom slučaju Sudu) se ostavlja na slobodnu volju postupanje u svakom konkretnom slučaju, što može ishoditi neracionalnim rješenjima koja imaju negativne posljedice po javne prihode, a istovremeno dovodeći u pitanje i načelo legitimnih očekivanja. To se može površno predstavljajući definisati kao propust postupajućeg organa, ali je izvorno obaveza normotvorca da ne ostavi prostor za nedoumice i arbitrarno postupanje. Ovakvim rješenjem postavlja se pitanje da li bi i subjekti koji ostvaruju prihode, ali su u konkretnom sporu postupali pro bono sa altruističkim ciljevima (ako to Sud BiH tako definiše), bili oslobođeni plaćanja takse. Zaključno, bilo bi svrsishodno odrediti taksativno subjekte na koje se predmetna odredba odnosi, bez izuzetaka, što bi Sud BiH oslobodilo suvišnih molbi za oslobođenjem od plaćanja sudske takse, čime bi kapaciteti pravosuđa u određenom dijelu bili rasterećeni i oslobođeni odlučivanja o tehničkom pitanju koje ne doprinosi ostvarivanju ciljeva pravosuđa.
Odredbom člana 12. Zakona propisano je da, kada više osoba zajednički predaju podnesak ili zajednički preduzimaju radnju u postupku, a jedna ili više njih je oslobođena od plaćanja takse, osoba koja nije oslobođena od plaćanja takse dužna je platiti taksu kao da nema oslobođenih osoba. Naime, općim odredbama, i to članom 4. stav 3. ovog Zakona, propisano je da je obaveza plaćanja takse solidarna obaveza u slučaju postojanja dva ili više obveznika, što znači da u hipotetičkom slučaju, npr. podizanja tužbe u parničnom postupku od dva tužitelja, pri vrijednosti spora od 500,00 KM, nastaje obaveza plaćanja takse u iznosu od 25,00 KM. To znači da zbog pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje takse, oba tužitelja imaju obavezu uplate po 12,50 KM. Ukoliko zamislimo da je prvotužitelj oslobođen plaćanja sudske takse, npr. zbog slabog imovnog stanja, tada tumačeći odredbu člana 12. možemo zaključiti da će drugotužitelj platiti taksu kao da nema oslobođenih osoba, tj. biti će obavezan platiti iznos od 25,00 KM. Ovakvo rješenje se čini svrsishodnim za budžet Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno u koliziji sa individualnim interesom drugotužitelja i njegovim pravom na imovinu (ujedno i načelom legitimnih očekivanja). Očigledno je zakonodavac, razmatrajući načelo adekvatnosti i proporcionalnosti, zauzeo stav da pravo na imovinu (drugotužitelja), u konkretnom slučaju, nije primarno sa aspekta
zaštite i da ne preteže nad javnim interesom (javni prihodi). U vezi predmetne odredbe, bilo bi korisno onemogućiti nastanak nedoumica u vezi cilja predmetne odredbe propisivanjem da: osoba koja nije oslobođena od plaćanja takse dužna je platiti puni iznos takse, ili ukoliko je namjera zakonodavca da ne optereti taksenog obveznika, tada bi bilo smisleno mijenjati odredbu u pravcu jasnijeg normiranja da drugotužitelj (u hipotetičkom primjeru) neće imati obavezu snošenja po principu solidarnosti cjelokupne obaveze, ako je prvotužitelj u nemogućnosti ili oslobođen.
1.3. Postupak za naplatu nenaplaćene takse
Poglavljem (cjelinom) III Zakona normiran je postupak za naplatu nenaplaćene takse. Odredbom člana 13. stav 1. Zakona propisuje se da, ako stranka neposredno predaje Sudu podnesak koji nije taksiran ili je nedovoljno taksiran, Sud će je upozoriti da je dužna platiti taksu u roku od 15 dana od dana datog upozorenja i skrenut će joj pažnju na posljedice neplaćanja takse u ovom roku. Iz ove odredbe, implicite, proizilazi da bi bilo najsvrsishodnije da je u ingerenciji osoba nadležnih za prijem podnesaka (kancelarija za prijem pošte) da upozore osobu na obavezu plaćanja punog iznosa takse, i to u roku od petnaest dana od dana datog upozorenja, tj. od dana prijema podneska, uz obrazlaganje pravnih posljedica u slučaju suprotnog postupanja. Najcjelishodnije, zbog ekonomičnosti postupanja, bi bilo da se izradi svojevrstan formular koji sadrži upozorenje taksenom obvezniku da je dužan platiti taksu, uz pouku o posljedicama neplaćanja, a koji bi se predavao stranci odmah po prijemu podneska. Sve ovo bi se moglo propisati Uputstvom – internim aktom Suda (ovo se odnosi isključivo na podneske koji su direktno predani u Sud). Naime, procedura postupka naplate nenaplaćene takse u slučaju direktne predaje podnesaka se razlikuje od postupka u slučaju dostave podnesaka putem pošte.
Ako stranka putem pošte dostavi podnesak koji nije pravilno taksiran, Sud će je pozvati da taksu plati u roku od 15 dana od dana dostave naloga i upozorit će je na posljedice neplaćanja takse u tom roku u smislu člana 15. (prinudna naplata) ovog zakona.
Stoga, dužnost je Suda da upozori stranku na dužnost plaćanja sudske takse u formi Naloga za plaćanje sudske takse (za podneske dostavljene putem pošte), kojim se određuje vremenski rok za plaćanje takse uz naznaku posljedica neplaćanja. Iz predmetne zakonske odredbe ne proizilazi čija je dužnost u Sudu da upućuje nalog za plaćanje sudske takse, ali je aktom Suda – ,,Uputstvo o postupku naplate troškova krivičnog postupka, novčane kazne, protupravne imovinske koristi
i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine“ od 26.05.2011. godine, i to članom 18. explicite normirano da se po prijemu tužbe i njenom zavođenju u CMS sistem, predmet dostavlja višem referentu pripremnog postupka koji tužitelju upućuje nalog za plaćanje sudske takse, a da se nakon upućenog naloga za plaćanje sudske takse tužba dostavlja stručnom saradniku pripremnog postupka koji istu dostavlja suprotnoj stranci na odgovor.
Prema tome, viši referent pripremnog postupka (odmah, dakle promptno djelujući) po prijemu tužbe i zavođenju predmeta u CMS sistem, upućuje nalog za plaćanje sudske takse sa upozorenjem o pravnim posljedicama neplaćanja iste. To znači da je u isključivoj ingerenciji višeg referenta pripremnog postupka (funkcionalna ingerencija) da pokreće postupak naplate sudske takse u skladu sa članom 18. Uputstva, a u vezi sa članom 3. Zakona. Iako nije navedena vremenska odrednica za upućivanje naloga za plaćanje sudske takse, iz odredbe stava 2. člana
18. Uputstva, kojim je propisano da se nakon upućenog naloga za plaćanje sudske takse tužba dostavlja stručnom saradniku pripremnog postupka koji istu dostavlja na odgovor suprotnoj stranci, konkludentno znači da je zakonska obaveza da se
,,Nalog za plaćanje sudske takse“ upućuje prije dostavljanja tužbe na odgovor. U suprotnom nije postupano u skladu sa članom 18. Uputstva kojim se konkretizuje zakonska odredba. I daljnje postupanje u postupku naplate sudske takse je preciznom odredbom člana 19. Uputstva detaljno normirano. Naime, ako stranka kojoj je upućen nalog za plaćanje sudske takse ne plati taksu u ostavljenom roku, viši referent pripremnog postupka (ponovno) je dužan odmah po isteku roka uputiti opomenu za plaćanje sudske takse. Dakle, nakon isteka roka naznačenog u Nalogu (15 dana od dana dostavljanja Naloga), viši referent pripremnog postupka je dužan odmah poslati opomenu za plaćanje sudske takse. Tek ukoliko ni nakon opomene sudska taksa ne bude plaćena, viši referent pripremnog postupka dostavlja spis predmeta postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate sudske takse u skladu sa članom 15. Zakona (navedeno je propisano članom 20. Uputstva). Dakle, isključivo nakon što su obavljene prethodne radnje (upućivanje naloga i opomene u preciznim vremenskim rokovima), viši referent pripremnog postupka dostavlja spis postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate. Od tog trenutka, ažurnost postupka naplate sudske takse je u funkcionalnoj nadležnosti postupajućeg sudije.
Član 14. Zakona propisuje postupanje u situaciji kada je takseni obveznik fizička ili pravna osoba koja ima prebivalište/sjedište u inostranstvu (bez obzira da li je državljanin BiH ili strani državljanin), a taksu nije platila u trenutku nastanka
taksene obaveze. Predmetnom odredbom propisano je da će Sud voditi popis neplaćenih taksi i po završenom postupku izdati nalog za plaćanje takse, s tim da rok za plaćanje ne može biti kraći od 30 dana, niti duži od 90 dana.
Navedenom odredbom člana 14. Zakona nije jasno propisano čija je ingerencija vođenje popisa neplaćenih taksi i izdavanje naloga za plaćanje takse u konkretnom slučaju. Odredbom člana 22. Uputstva propisano je da evidenciju i sravnavanje plaćenih sudskih taksi sa evidencijom Odjeljenja za materijalno- finansijske poslove vodi viši referent pripremnog postupka koji je dužan dostavljati redovne periodične i godišnji izvještaj generalnom sekretaru, sekretaru Upravnog odjeljenja i Odjeljenju za materijalno-finansijske poslove. Međutim, navedena odredba Uputstva ne propisuje decidno da li je viši referent pripremnog postupka nadležan za vođenje evidencije neplaćenih taksi. Zbog toga bi bilo uputno u odredbi člana 22. Uputstva definisati obavezu, u funkcionalnom smislu, za vođenje evidencije neplaćenih taksi, tj. Uputstvom propisati obavezu nadležnoj osobi (višem referentu za pripremni postupak) da vodi evidenciju neplaćenih sudskih taksi, kako bi se sistemski imao uvid u sve predmete i rokove koji su značajni za postupak naplate sudske takse.
Pravilnikom o organizacionoj strukturi Zajedničkog sekretarijata u kojem je opisana (između ostalih) funkcija i ingerencije višeg referenta pripremnog postupka, propisano je da ,,obavlja administrativne poslove u vezi sa pripremnim postupkom, a naročito se stara o naplati takse u upravnom sporu i parničnom postupku, vodi evidenciju o naplati sudske takse“. Iz prethodno navedene sistematizacije proizilazi da je u isključivoj nadležnosti (pravo i obaveza) višeg referenta pripremnog postupka da sumarno vodi evidenciju o naplati sudske takse. Dakle, i o naplaćenim i nenaplaćenim sudskim taksama se vodi evidencija, iako to nije explicite normirano odredbom čl. 22. Uputstva. Bitno je istaći da Pravilnik o organizacionoj strukturi Zajedničkog sekretarijata i Uputstvo nisu u koliziji u pogledu navedene odredbe, zato što je Uputstvom propisana obaveza vođenja evidencije o naplaćenim sudskim taksama za višeg referenta pripremnog postupka, pa je pravna praznina u Uputstvu, a vezano za evidenciju nenaplaćenih sudskih taksi, regulisana Pravilnikom.
U vezi sa meritornim karakteristikama odredbe člana 14. Zakona, ostaje nejasno zašto se zakonodavac odlučio onemogućiti vođenje postupka prinudne naplate sudske takse u toku trajanja postupka (redovnog – parničnog, upravnog), kada je rok za nastupanje zastare potraživanja sudske takse 2 (dvije) godine.
Odredba otežava provođenje postupka naplate i time je u direktnoj koliziji sa općim odredbama Zakona (svrha i cilj Zakona).
Članom 15. stav 1. Zakona propisano je da: ,,Ako takseni obaveznik - fizička osoba ne plati taksu u roku određenom u članu 13. i 14. ovog zakona, Sud će zatražiti od nadležnog organa uprave, odnosno službe za upravu na čijem se području nalazi prebivalište taksenog obaveznika da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.“
Stavom 2. propisano je da će, po prijemu zahtjeva, nadležni organ uprave donijeti rješenje kojim će taksenom obvezniku naložiti da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja plati dužnu taksu kao i 50% od te takse na ime kaznene takse. Ako takseni obaveznik u ovom roku ne plati taksu, pristupit će se prinudnoj naplati na obje takse, s tim što se naplata prinudnim putem vrši po propisima o prinudnoj naplati poreza.
Iz prethodno citirane odredbe Zakona, koja se odnosi isključivo na fizičke osobe koje ne plate taksu u roku navedenom u Nalogu i Opomeni, proizlazi da Sud nema nadležnost da donosi Rješenja o prinudnoj naplati sudske takse, jer Sud isključivo ima nadležnost da zatraži (npr. dopisom) od nadležnog organa uprave, odnosno službe za upravu da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem, a da nadležni organ uprave jedini može naložiti taksenom obvezniku da plati taksu. Iz dosadašnjeg postupanja proizilazi da se ingerencija Suda završava sa slanjem dopisa nadležnoj Poreskoj upravi (tako se tumači pojam nadležni organ uprave, iako bi bilo korisno Zakonom jasno normirati, zbog izbjegavanja dilema, konkretnu instituciju/organ koji je obavezan provesti postupak prinudne naplate) uz molbu da se izvrši naplata prinudnim putem, a u skladu sa propisima o prinudnoj naplati poreza (iako je riječ o molbi za postupanje po odredbama Zakona o sudskoj taksi). Dosadašnje postupanje Poreske uprave je pokazalo da postoje poteškoće u daljnjem postupku naplate i donošenja Rješenja o prinudnoj naplati, čime se ugrožava smisao odredbe čl. 15., a to je ostvarivanje cilja – naplate sudske takse. Primjera radi: u predmetu S1 3 P 018520 15 P, 27.04.2017. godine Poreska uprava, područni centar Trebinje, je dostavila obavještenje o nemogućnosti postupanja po upućenom zahtjevu za naplatu sudske takse zbog nepostojanja stvarne nadležnosti shodno odredbama Zakona o poreskom postupku (,,Službeni glasnik RS“, broj: 102/11, 108/11, 67/13, 31/14 i 11/16). Ističu kako je članom 7. Zakona propisana nadležnost Poreske uprave RS, pa je tačkom g) istog člana između drugih nadležnosti propisano: ,,redovna i prinudna naplata poreza i sporednih poreskih
davanja“, dok je tačkom a) člana 2. data definicija poreza: ,,porez je svaka obaveza plaćanja koju je poreski obaveznik dužan da plati u korist budžeta RS, budžeta gradova, opština i fondova, koja predstavlja prinudno davanje, a obuhvata poreze, doprinose, takse i naknade. I tačkom b) istog člana, data je definicija sporednih poreskih davanja i to: ,,sporedno poresko davanje je svaka obaveza plaćanja u korist budžeta RS, opština i fondova proistekla iz obaveze plaćanja poreza, uključujući kamatu na porez, troškove postupka i druga plaćanja koja su propisana poreskim propisima, kao i novčane kazne za prekršaje.“12 Ipak, ovakvo postupanje poreske uprave, nema pravno uporište! Ovo iz razloga, jer iako Zakon o poreskom postupku ne sadrži odredbu da je u ingerenciji poreske uprave naplaćivanje poreskih davanja za centralni nivo vlasti, predmetni Zakon ne sadrži niti eksplicitnu odredbu da je takvo postupanje zabranjeno. Štaviše, članom 7. stav 1. tačka n) Zakona, propisano je da Poreska uprava obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom. To znači da lex specialis odredbe Zakona o poreskom postupku po kojem postupaju Poreske uprave, ne onemogućavaju postupanje u postupcima za naplatu sudske takse. Argument da je nadležni organ uprave (poreska uprava) nadležan za prinudno naplaćivanje sudske takse je i argument hijerarhije pravnih akata! Svi zakoni doneseni na centralnom nivou vlasti su, u smislu hijerarhije pravnih akata, na višoj ljestvici piramidalne strukture pravnih normi od entitetskih zakona! Zbog toga, odredbe ZoST u postupku pred Sudom BiH su imperativne i
„natkrovljujuće“ u odnosu na entitetske odredbe Poreskih zakona koje ne sadrže
explicite odredbu o prinudnoj naplati takse.
Odredbom člana 16. propisano je da će Sud, ako fizička osoba nema boravište ili prebivalište, ali ima imovinu u BiH, zahtjev za prinudnu naplatu dostaviti nadležnom organu uprave, odnosno službi za upravu na čijem području se nalazi imovina taksenog obveznika. Predmetnom odredbom se olakšava realizacija cilja Zakona, u skladu sa načelom ekonomičnosti, a indirektno se ostvaruje i princip funkcionalne kompatibilnosti (nadležni organ u čijem djelokrugu – stvarnom i mjesnom je obavljanje određene aktivnosti, treba da provede zakonske radnje).
Norma čl. 17. Zakona propisuje: ,,Ako je takseni obaveznik pravna osoba, Sud će rješenjem utvrditi iznos neplaćene takse i kaznene takse i rješenje dostaviti
12 U naprijed navedenom predmetu tužba je podnesena 12.03.2015. godine, zaprimljena u Sud 16.03.2015. godine, a nalog za plaćanje sudske takse na tužbu i presudu je upućen 21.10.2015. godine, iz čega se može izvesti zaključak o ažurnom postupanju, a što sve upućuje na zaključak da bi konkretizacija Uputstva i Zakona doprinijela svrsishodnijem postupanju u naplati sudske takse.
službi kod koje se vodi žiroračun taksenog obaveznika radi naplate takse.“ Dakle, odredba člana 17. Zakona ne ostavlja mogućnost različitih interpretacija, i stoga ispunjava standarde kvaliteta Zakona. Pa je tako, u predmetima: S1 3 U 020030 15 U; S1 3 U 019882 15 U; S1 3 U 019567 15 U; S1 3 U 016400 15 U; S1 3 U
018270 15 U; S1 3 P 001767 12 P 2; Sud donio Rješenje o prinudnoj naplati sudske takse po prethodno pribavljenim podacima o žiroračunu taksenog obveznika. Nakon toga, nadležni organi (u pravilu banke), postupaju po rješenjima Suda i vrše transakciju predmetnog iznosa sa računa taksenog obveznika na račun JRT Trezor Bosne i Hercegovine, u ime budžeta BiH.
Članom 18. propisano je da Sud neće preduzimati mjere prinudne naplate sudske takse ako iznos neplaćene takse u predmetu iznosi manje od 100,00 KM. Dakle, ako je kumulativno iznos neplaćene sudske takse u postupku manji od predmetnog iznosa, Sud neće preduzimati radnje prinudne naplate, jer je u smislu proporcionalnosti cilja Zakona (naplata takse) i provođenja postupka prinudne naplate, normotvorac stava da je kontraproduktivno voditi postupak u predmetima u kojima je iznos novca nesrazmjeran troškovima i vremenu provođenja prisilne naplate sudske takse.
1.4. Povraćaj takse
Članom 19. i 20. ZoST u postupku pred Sudom BiH propisano je pravo na povrat plaćene takse koja je plaćena u većem iznosu ili ako je taksu platila osoba koja nije dužna platiti predmetnu taksu. Sud, za razliku od pokretanja i vođenja postupka naplate sudske takse, ne postupa po službenoj dužnosti, jer ovakvo djelovanje nije namijenjeno ostvarivanju svrhe Zakona. Zbog toga, osoba kojoj je u interesu povraćaj takse (individualni interes lica koje je uplatilo taksu) podnosi zahtjev za povrat takse, o kojem Sud odlučuje u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema zahtjeva. Članom 20. propisan je zastarni rok za pravo na povraćaj takse, koji iznosi dvije godine počevši od dana kada je nastala taksena obaveza. Ovakvom odredbom se prvenstveno štiti budžet BiH i osigurava svrha/cilj predmetnog Zakona. Iz individualnog ugla taksenog obveznika upitna je proporcionalnost mjere. Naime, ako zamislimo situaciju u kojoj osoba podigne tužbu 01.01.2018. godine, i uplati sudsku taksu po nalogu 01.03.2018. godine, a presudom od 28.01.2020. godine bude oslobođena plaćanja sudske takse, tada je pravo na povraćaj sudske takse formalno omogućeno, ali je suštinski nemoguće realizirati vlastito pravo (taksenog obveznika) na imovinu! Možda bi bilo uputno, prilikom noveliranja predmetne odredbe, razmisliti o vezivanju subjektivnog elementa (dana saznanja o neosnovanosti viška ili cijele uplate takse) i tijeka roka zastare, a sve u
cilju osiguranja adekvatne i proporcionalne zakonske odredbe.
1.5. Nadzor
Odredbom člana 21. propisano je da nadzor nad izvršenjem odredbi ovog Zakona provodi Ministarstvo finansija i trezora institucija BiH. Dakle, neuralgične tačke Zakona i prepoznate slabosti u provedbi postupka naplate sudske takse,13 u smislu inicijative ka zakonodavnoj vlasti u smislu zakonodavnog intervenisanja, treba da kanališe izvršna vlast. Stoga je jasno da bi sve naprijed navedene uočene neuralgične tačke trebale predstavljati svojevrsnu input informaciju sa terena, koja putem „posrednika“ (izvršne vlasti) treba da bude dostavljena u formi inicijative ili konkretnog prijedloga zakonodavnom tijelu, ako su izmjene ocijenjene potrebnim.
U predmetu: S1 3 Mal 024872 17 Mal tužba je podnesena 31.03.2017. godine, Nalog za plaćanje sudske takse na tužbu u iznosu od 50,00 KM donesen je 04.04.2017. godine, dok je dokaz o uplati sudske takse dostavljen Sudu 10.04.2017., iz čega proizilazi da usprkos sistemskim problemima Zakona mehanizmi promptnog djelovanja postoje. Također, u predmetu S1 3 P 022344 16 P izvršena je uplata sudske takse na tužbu (od 29.06.2016. godine) u iznosu od 10.000,00 KM dana 12.10.2016. godine, po prethodno upućenom nalogu za plaćanje sudske takse dana 24.08.2016. godine.
Članom 22. i 23. propisane su: taksena tarifa i završna odredba koje nisu predmet komentara, jer je ocjena autora, prije svega, da je pitanje visine taksene tarife materija koja je van domašaja pravosudne zajednice i pravne struke, a prvenstveno ingerencija normotvorca i njegove ocjene opravdanosti pojedinih iznosa. Drugi razlog je pragmatične prirode, a to je da je, prije svega, u interesu budžeta BiH (cilj Zakona) da se trenutačni tarifni iznos efikasno provodi u praksi, a tek po uspostavi jasnih i efektivnih mehanizama naplate moguće je uvidjeti potencijalne mogućnosti za usklađivanje tarifnih stopa za pojedine radnje.
2. Exempli causa problema naplate sudske takse
U predmetu S1 3 P 020453 15 P tužba je podnesena 23.12.2015. godine, sudija je donio dnevnu naredbu da se pozove tužitelja na plaćanje sudske takse na tužbu u
13 Iz izvještaja o finansijskoj reviziji Suda Bosne i Hercegovine za 2016. godinu, broj: 01/02/03-08-16-1-678/17, Ureda za reviziju institucija Bosne i Hercegovine, proizilazi da je problem naplate sudske takse, postupak prinudne naplate i obustave postupka zbog zastare potraživanja uočen i od relevantnih institucija za kontrolu rada.
iznosu od 600,00 KM 25.07.2016. godine, a nalog za plaćanje sudske takse na ime punomoćnika tužitelja je donesen 17.08.2016. godine. Dana 22.05.2017. godine postupajući sudija je dostavio Kantonalnoj poreznoj upravi Ljubuški, ispostava Široki Brijeg, zahtjev za donošenje rješenja o prinudnoj naplati sudske takse i prinudnom naplatom u skladu sa članom 15. Zakona. Dana 01.06.2017. godine Kantonalni porezni ured Ljubuški Porezne uprave FBiH je izvršio povrat pravosnažnih i izvršnih rješenja, jer se postupci prinudne naplate mogu primjenjivati samo za onu poreznu obavezu za koju je uručen Nalog za plaćanje izdan od porezne uprave u skladu sa članom 40. i 41. Zakona o poreznoj upravi FBiH.
U predmetu S1 3 P 019282 15 P, tužba je podnesena 03.07.2015. godine, a proslijeđena je suprotnoj stranci na odgovor 06.07.2015. godine. Nalog za plaćanje sudske takse na tužbu i presudu je upućen 30.11.2015. godine, iz čega proizilazi da je od podnošenja tužbe pa do upućivanja naloga za plaćanje sudske takse protekao vremenski period od oko 5 mjeseci (4 mjeseca i 27 dana). To ukazuje da vremenski period od dvije godine nakon kojeg nastupa zastara u skladu sa zakonom, objektivno onemogućava potpuno efikasno provođenje postupka naplate sudske takse.
Također, u predmetu S1 3 P 018520 15 P podnesena je tužba 12.03.2015. godine, a kako je od nastanka taksene obaveze, 12.03.2015. godine, protekao vremenski period predviđen članom 9. Zakona (nastupanje zastare nakon 2 (dvije) godine u kojem je postojalo pravo na naplatu takse na tužbu, Sud BiH je 20.03.2017. donio Rješenje o djelimičnoj obustavi postupka naplate sudske takse, i to na tužbu, a zbog nastupanja zastare.
Identična konsekvenca nastupila je u većem broju analiziranih predmeta u kojima je Sud BiH donio Rješenje o obustavi postupka naplate takse.
Zaključno, u vezi sa prethodno navedenim primjerima, bilo bi svrsishodno u odredbi člana 22. Uputstva, a zbog preveniranja nastupanja zastare u postupku naplate sudske takse, u cilju ažurnosti i promptnog djelovanja institucije, kao poseban stav naznačiti obavezu vođenja evidencije neplaćenih sudskih taksi koje obavlja viši referent pripremnog postupka, kako se ne bi dešavalo da zakonska obaveza plaćanja sudske takse postaje naturalna obligacija zbog nastupanja zastare, čime se direktno utiče na smanjenje prihoda budžeta BiH. Navedenom odredbom i konkretnim navođenjem obaveze vođenja popisa neplaćenih taksi za višeg
referenta, samo bi se konkretizirala odredba čl. 14. Zakona koja propisuje obavezu Suda da vodi popis neplaćenih taksi za fizičke osobe koje imaju prebivalište u inozemstvu, odnosno za pravne osobe sa sjedištem u inozemstvu ili strane državljane. Dakle, propisivanjem generalne odredbe da po funkcionalnom kriteriju viši referent pripremnog postupka, a što proizilazi iz sistematizacije radnih mjesta u Pravilniku, vodi evidenciju svih neplaćenih i naplaćenih taksi bi se ostvarila puna funkcionalnost i svrha postupka naplate sudske takse, pa se ne bi ugrožavala svrha Zakona.
3. Umjesto zaključka – prijedlozi konkretnih rješenja
U cilju poboljšanja ažurnosti u postupanju, te zbog nedorečenosti zakonskih odredaba, bilo bi svrsishodno da Sud u internom aktu (Uputstvu) propiše posebnom odredbom postupanje u slučajevima neplaćene takse. Trenutna interna regulativa kao osnovni model postupanja uzima situacije u kojoj je taksa neplaćena. Zbog toga, potrebna je uvodna odredba Uputstva kojom će se predmeti u kojima je taksa plaćena odvojiti od neplaćenih. Prema tome, bilo bi korisno da se inkorporira odredba koja će nadležnim osobama u instituciji (po mogućnosti osobama u prijemnoj kancelariji – primjenom načela ekonomičnosti postupka), omogućiti da na predmete u kojima je taksa plaćena stave posebnu oznaku (npr. u vidu službenog pečata, čiji bi izgled, također, bio definisan Uputstvom), a da se svi ostali predmeti direktno dostavljaju višem referentu pripremnog postupka, kako bi pokrenuo postupak naplate sudske takse po službenoj dužnosti.
U slučajevima kada stranka neposredno predaje Sudu podnesak koji nije taksiran ili je nedovoljno taksiran, Sud će je upozoriti da je dužna taksu platiti u roku od 15 dana od dana datog upozorenja i skrenut će joj pažnju na posljedice neplaćanja takse u ovom roku. Iz ove odredbe, implicite, proizilazi da bi bilo najsvrsishodnije da je u ingerenciji osoba nadležnih za prijem podnesaka (kancelarija za prijem pošte), da upozore osobu na obavezu plaćanja punog iznosa takse, i to u roku od petnaest dana od dana datog upozorenja, tj. od dana prijema podneska, uz obrazlaganje pravnih posljedica u slučaju suprotnog postupanja. Najcjelishodnije, zbog ekonomičnosti postupanja i zakonitosti djelovanja, bi bilo da se izradi svojevrstan formular institucije koji sadrži upozorenje taksenom obvezniku da je dužan platiti taksu uz navođenje konkretnih predmeta u kojima je takva obaveza propisana, uz pouku o posljedicama neplaćanja, a koji bi se predavao stranci odmah po prijemu podneska (ovo se odnosi isključivo na podneske koji su direktno predani u Sud).
Nakon što obavi radnje upućivanja naloga i opomene u preciznim zakonskim vremenskim rokovima, viši referent pripremnog postupka dostavlja spis postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate. Od tog trenutka, ažurnost postupka naplate sudske takse je u funkcionalnoj nadležnosti postupajućeg sudije. U smislu povećanja efikasnosti postupka naplate, kao potencijalno rješenje koje je zasnovano na pozitivnim primjerima iz prakse Suda, nameće se i rješenje kojim bi postupajuće sudije uticale na ažurnost slanja naloga i opomena (putem dnevnih naredbi osobi nadležnoj za sastavljanje ovih akata). Ukoliko je procjena da bi se na taj način sudije neproporcionalno opteretile radnjama koje nisu esencija funkcionalne uloge sudije, tada bi se mogao pokušati pronaći način da putem CMS-a viši referent pripremnog postupka ima pristup sumarnim podacima o vremenskim rokovima za sastavljanje naloga i opomena.
Ako putem CMS-a nije moguće iznaći rješenje, bilo bi uputno u odredbi člana
22. Uputstva definisati obavezu, u funkcionalnom smislu, za vođenje evidencije neplaćenih taksi, tj. Uputstvom propisati obavezu nadležnoj osobi (višem referentu za pripremni postupak), da vodi evidenciju neplaćenih sudskih taksi, kako bi se sistemski imao uvid u sve predmete i rokove koji su značajni za postupak naplate sudske takse.
izvor: https://advokat-prnjavorac.com
(DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA)
Demirel Delić, pripravnik u Sudu Bosne i Hercegovine
1. Komentar odredaba Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Postupak i način plaćanja sudske takse za postupanje pravosuđa, u in concreto predmetima na centralnom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini je uređen Zakonom o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine1 (ZoST pred Sudom BiH).
Imperativne odredbe Zakona su struktuisane u sedam osnovnih cjelina, i to: I - opće odredbe, II – oslobađanje od plaćanja takse, III – postupak za naplatu nenaplaćene takse, IV – povraćaj takse, V – nadzor, VI – taksena tarifa i VII – završna odredba.
1.1. Opće odredbe
Općim odredbama normira se cilj i svrha donošenja Zakona (član 1.), definišu subjekti na koje se ZoST pred Sudom BiH primjenjuje (član 2. stav 1.) i njihove obaveze prilikom postupka naplate sudske takse (član 2. stav 2. i 3.), dužnosti subjekta koji provodi postupak naplate sudske takse (član 3.), rokovi i vrste postupaka u kojima se provodi postupak naplate sudske takse (član 4., 5., 6.), način plaćanja (član 7.), posljedice neplaćanja (član 8.) i zastarijevanje (član 9.).
Članom 1. stav 1. ZoST pred Sudom BiH propisuje se cilj i svrha donošenja Zakona, a to je naplata sudskih taksi u postupku pred Sudom BiH (sa načinom naplate), dok je stavom 2. navedenog člana normirano da se postupci u kojima se plaća taksa i visina takse za pojedinačne radnje utvrđuju taksenom tarifom, u skladu sa odredbom člana 22. Zakona.2 Taksenom tarifom propisan je varijabilni
1 Zakon o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik BiH“ broj 39/03. Zakon je usvojen 29.10.2003. godine.
2 Član 22. ZoST pred Sudom BiH egzaktno propisuje tarifnu stopu takse za pojedine radnje (podneske, presude ili druge radnje). Tako je, exempli causa, propisano da za tužbu, protutužbu i za prijedlog za ponavljanje postupka, u zavisnosti od vrijednosti predmeta spora, sudska taksa iznosi: do 1.000,00 KM vrijednosti spora – 5% takse, do 5.000,00 KM
iznos sudske takse, koji je u direktnoj korelaciji sa vrijednošću predmeta spora, a maksimalni iznos je 20.000,00 KM.
Zakonom se takseni obaveznik definira kao osoba po čijem prijedlogu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim zakonom (član 2.).3 Formulacija citirane zakonske odredbe može da izazove nedoumice zbog neuobičajene (nelogične) jezičke konstrukcije. Naime, obaveznik plaćanja sudske takse je definiran kao osoba u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene predmetnim Zakonom. Očigledno je riječ o previdu, jer se nije detaljno obraćala pažnja na svrhu donošenja zakona koja je propisana članom 1. Zakona, jer je svrha ZoST pred Sudom BiH naplata sudske takse, koja predstavlja prihod Bosne i Hercegovine. Prema tome, takseni obaveznik svakako nije osoba u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim zakonom, zato što plaćanje takse koja predstavlja prihod BiH nije individualni/lični interes taksenog obaveznika. Štaviše, plaćanje sudske takse je u direktnoj koliziji sa interesom taksenog obaveznika. Bilo bi uputno, komparativno-pravnom metodom, prihvatiti valjanu jezičku formulaciju pojedinih zakona kojima je uređena oblast sudske takse.4 Tako npr., odredba člana
2. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona propisuje da: „sudske takse propisane ovim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku, za koje je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse“. Ovakva jezička formulacija ne ostavlja prostora za višeznačnu interpretaciju ili nedoumice prilikom tumačenja subjekata na koje se Zakon odnosi, pa bi bilo uputno novelirati Zakon na predloženi način, koji ima uporište i u praksi postupanja sudova u BiH.5
– 4% takse, na iznose preko 5.000,00 KM – 3% takse, a najviše 10.000,00 KM takse. Za žalbu, reviziju protiv presude i za žalbu protiv rješenja u sporovima zbog smetanja posjeda propisano je plaćanje dvostrukog iznosa prethodno navedene takse za tužbu, protutužbu i prijedlog za ponavljanje postupka.
3 Član 2. stav 1. ZoST pred Sudom BiH. Konkludirajući, to praktično znači da tužitelj u parničnom postupku činom predaje ili dostavljanja tužbe postaje takseni obaveznik, dok u upravnom postupku osoba koja podiže tužbu protiv upravnog akta istovremeno postaje takseni obaveznik.
4 Vidi: čl. 2. stav 1. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine
Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 2. stav 1. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09.
5 Istovjetnu odredbu sadrži i član 16. Uputstva o postupku naplate troškova krivičnog postupka, novčane kazne, protupravne imovinske koristi i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine od 26.05.2011. godine. U slučaju mijenjanja predmetne
zakonske odredbe, logičnim se nameće zaključak da bi i odredbu člana 16. Uputstva bilo
Članom 3. Zakona6 normirano je da postupak naplate sudske takse pokreće i vodi Sud po službenoj dužnosti. Iz prethodno navedenog proizilazi da je Sud7 obavezan da pokrene i vodi postupak naplate sudske takse od taksenog obveznika po čijem prijedlogu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje utvrđene ovim Zakonom (iako je primjerenija formulacija: u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku za koje je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse), kao i za podneske i zapisnike koji zamjenjuju podneske, a koji se sastavljaju na zahtjev taksenog obveznika. Predmetnom odredbom Sudu je nametnuta obaveza ex officio postupanja, što znači da su ažurnost postupanja i kvalitet vođenja postupka naplate sudske takse isključiva ingerencija Suda. Ipak, ovakva formulacija ostavlja značajan prostor za konkretizaciju. Nameće se kao primaran zaključak da Sud u svim postupcima provodi postupak naplate sudske takse, tj. da bez ažurnosti i
„interveniranja“ Suda nije moguće naplatiti taksu. Takav, logičan zaključak, ipak nije ispravan! Članom 13. Zakona, propisano je pravilo da je takseni obveznik dužan platiti taksu, a da postupak u slučaju neplaćanja takse provodi Sud. Zbog toga, čini se jasnijom formulacijom odredba člana 7. stav 2. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona kojom se propisuje: “Ako taksa nije plaćena sud poziva stranku da je plati. Ukoliko i pored toga stranka ne plati taksu, sud o tome donosi rješenje“. Pohvalna je namjera normotvorca na centralnom nivou vlasti da ukaže na ex officio postupanje Suda, što utiče na ozbiljnost i predodžbu o značaju ove norme, ali bi formulacija, npr. ako je taksa neplaćena ili nedovoljno plaćena, Sud će po službenoj dužnosti pokrenuti i voditi postupak naplate takse; bila primjerenija i konkretnija.
Članom 4. Zakona normiran je trenutak nastanka taksene obaveze (ako zakonom nije drugačije određeno), i to za podneske u trenutku kada podnesak bude neposredno predat ili zaprimljen kod Suda (npr. trenutak zaprimanja tužbe u
nužno izmijeniti kako bi se otklonile nedoumice i spriječila kolizija normi koje nisu u identičnom rangu hijerarhijske ljestvice normativnih akata.
6 Bitno je ukazati da član 3. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine normira obavezu Suda da pokrene i vodi postupak, ali odredba meritorno ne ukazuje da je Sud nadležan za okončanje postupka (pa i eventualnu, prinudnu naplatu). O tome više u dijelu komentara „postupak za naplatu nenaplaćene takse“.
7 Sud je generalni i apstraktni termin koji normotvorac koristi u uvodnim odredbama
Zakona da ukaže na konkretnu obavezu institucije, a eventualno zakonskim, ili internim aktima Suda bi se trebala regulisati, funkcionalno, konkretna obaveza prema sistematizaciji radnih mjesta. O tome više u nastavku u komentaru članova koji konkretno normiraju postupanje Suda, a u vezi sa Uputstvom o postupku naplate troškova krivičnog postupka,
parničnom postupku), za sudske odluke - kada se stranci ili njenom zastupniku uruči prijepis odluke (dan dostavljanja presude strankama ili zastupnicima/punomoćnicima), za ostale radnje - kad je zatraženo njihovo preduzimanje, odnosno, kada Sud počne postupanje. Vrijeme nastanka taksene obaveze nije normirano na identičan način kantonalnim zakonima,8 koji trenutak nastanka taksene obaveze za sudske odluke alternativno vezuju za: dan donošenja odluke, u slučaju neprisustva jedne od stranaka za dan dostavljanja pismene obavijesti o datumu donošenja odluke, odnosno za dan dostave odluke. Smatram da je trenutno rješenje u ZoST pred Sudom BiH, koje navodi generički određen trenutak nastanka taksene obaveze (za odluke), prihvatljivo rješenje koje pojednostavljuje sravnavanje evidencije u Sudu BiH, a ujedno ne djeluje štetno po budžet BiH, jer praktično ne smanjuje period mogućnosti zahtijevanja naplate sudske takse.
Odredba člana 5. Zakona propisuje da se taksa plaća u trenutku nastanka taksene obaveze, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. To znači da je, tumačeći predmetnu odredbu izolovano od ostalih općih odredaba, implicirano akcenat stavljen na postupanje taksenog obveznika, na način da on (takseni obveznik) ima obavezu odmah izvršiti uplatu obavezne takse Sudu prilikom npr. predaje tužbe. Ipak, tumačeći sistemski opće odredbe, proizilazi da Sud, po službenoj dužnosti, pokreće postupak naplate sudske takse i to u trenutku nastanka taksene obaveze (jer je odredbom člana 5. Zakona propisano da se taksa plaća u trenutku nastanka taksene obaveze), a da je odredbom člana 4. Zakona nedvosmislenim pojmovima, dakle preciznim i jasnim jezikom, naznačen trenutak nastanka taksene obaveze za svaku od radnji u toku postupka, uz prethodnu naznaku taksenog obveznika (član 2. Zakona). Odredba člana 5. ZoST u postupku pred Sudom BiH nije istovjetna sa odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona kojom je, u stavu 1., propisana obaveza dostavljanja dokaza o plaćenoj taksi uz podnesak. Dakle, kantonalnim propisom akcentira se postupanje obveznika plaćanja takse, koji bi trebao prvenstveno uplatiti sudsku taksu, potom predati podnesak (tužba, žalba...) sa dokazom o plaćenoj taksi, dok je
novčane kazne, protupravne imovinske koristi i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine.
8 Vidi: čl. 5. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 5. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona,
„Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 5. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog
kantona“ broj: 1/2016.
ZoST-om u postupku pred Sudom BiH kompletna obaveza naplate sudske takse usmjerena ka postupanju Suda. Ovakvo opredjeljenje je razumljivo, ako se ima u vidu da je kantonalnim propisom izuzetno pojednostavljen tarifni iznos za preduzete radnje u postupku, navođenjem tačnog novčanog iznosa koji se uplaćuje i to prema vrijednosti spora, a da su odredbe ZoST u postupku pred Sudom BiH u pogledu tarifnih brojeva i konačnog obračuna znatno komplikovanije. Ipak, suprotno naprijed navedenom, iz formulacije odredbe člana 7. stav 4. Zakona proizilazi da je i cilj normotvorca na centralnom nivou vlasti bio da takseni obveznik, prije dostavljanja podneska, sam izvrši uplatu sudske takse (potvrda o uplati takse prilaže se uz podnesak za koji je taksa plaćena).
Dakle, iako postoji svojevrstan disparitet u pogledu zaključaka do kojih se dolazi tumačenjem pojedinih pravnih odredaba Zakona u smislu obaveze Suda i taksenog obveznika, može se zaključiti da je takseni obveznik dužan platiti sudsku taksu i bez postupanja Suda u postupku naplate, a da je Sud, nakon što uvidi da je taksa neplaćena ili nedovoljno plaćena, obavezan po službenoj dužnosti pokrenuti i voditi postupak naplate sudske takse.
Zbog ažurnosti postupanja i nedorečenosti zakonskih odredaba, bilo bi svrsishodno da Sud u internom aktu (Uputstvu) propiše posebnom odredbom postupanje u slučajevima neplaćene takse, što trenutno nije slučaj. Naime, iz člana
18. Uputstva proizilazi da se po prijemu tužbe svaki predmet dostavlja višem referentu pripremnog postupka, koji taksenom obvezniku upućuje nalog za plaćanje sudske takse. Zbog ovakve odredbe postavlja se pitanje zašto se, kao osnovni model postupanja, uzima situacija u kojoj je taksa neplaćena. Dakle, jasno je da nadležna osoba šalje nalog za plaćanje takse u slučaju neplaćene takse i da se Uputstvo, prije svega, odnosi na sudski postupak naplate takse, ali potrebna je uvodna odredba kojom će se predmeti u kojima je taksa plaćena odvojiti od neplaćenih. Zbog toga, možda bi bilo korisno da se inkorporira odredba koja će nadležnim osobama u instituciji (po mogućnosti osobama u prijemnoj kancelariji – primjenom načela ekonomičnosti postupka), omogućiti da na predmete u kojima je taksa plaćena stave posebnu oznaku (npr. u vidu službenog pečata čiji bi izgled, također, bio definisan Uputstvom), a da se svi ostali predmeti direktno dostavljaju višem referentu pripremnog postupka kako bi pokrenuo postupak naplate sudske takse po službenoj dužnosti.
Članom 6. propisana je specijalna odredba za upravne sporove, prema kojoj se taksa na presudu plaća samo kada Sud odbije tužbu, a ova obaveza dospijeva u
roku od 15 dana od dana prijema naloga za plaćanje takse. Očigledno je normotvorac predmetnom odredbom imao namjeru osloboditi taksene obveznike plaćanja sudske takse po osnovanim tužbama u upravnom sporu, što je, stava sam, pohvalno, jer su u pitanju osobe koje su bile pogođene nezakonitim djelovanjem drugih državnih organa, zbog čega su bili primorani upuštati se u pokretanje i vođenje spora.
Prema tome, iz uvodnih odredaba slijedi da je određenje taksenog obveznika (uz prethodno izloženi kritički osvrt), trenutka nastanka taksene obaveze, dužnosti pokretanja i vođenja postupka naplate za Sud, normirano zakonskim odredbama koje ispunjavaju ustavnopravni standard ,,kvalitetnog zakona“. Naime, odredbe su jasne, precizne, predvidive i razumljive.
Članom 7. Zakona je propisano da se sudska taksa plaća u gotovom novcu, a ista predstavlja prihod Bosne i Hercegovine i plaća se na jedinstveni račun trezora institucija BiH.9 Zbog ovakve formulacije, zaključak je, da nije isključivi interes subjekta koji provodi postupak naplate sudske takse (Suda) da procedura naplate bude djelotvorna. Korištenjem argumenta a minori ad maius, ako je nesporno interes Suda BiH (kao jednog dijela vlasti u BiH – sudske vlasti) osiguranje djelotvornosti postupka naplate kako budžet BiH ne bi snosio posljedice, u tom slučaju je interes i svih drugih grana vlasti (prije svega zakonodavne), da se obezbijedi nesmetano funkcionisanje postupka naplate sudske takse (zbog čega je odredbe koje stvaraju nedoumice i onemogućavaju postupak naplate sudske takse potrebno izmijeniti).
Zakonom se explicite propisuje da naplaćena ili nedovoljno plaćena taksa nije prepreka prijemu podneska niti zadržava tok sudskog postupka (član 8.). Cilj odredbe je usklađen sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao inherentnim elementom Ustava BiH (EKLJP je dio ustavnopravnog sistema BiH), jer je Ustavni sud BiH, u predmetima AP 2074/14 i AP 1648/13 rješavao pravno pitanje koje se odnosilo na vraćanje tužbe zbog neplaćanja sudske takse pred sudovima nižih instanci, a na osnovu decidnih propisa kantonalnih zakona o sudskim taksama. Ustavni sud je, prije svega, podsjetio na
9 Navedena odredba je istovjetna odredbama kantonalnih zakona o sudskim taksama, vidi: čl. 7. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, čl. 9. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 8. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona“ broj: 1/2016.
Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 8/12 u kojoj je utvrdio da član 4. tadašnjeg Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje
– pristup sudu). U toj odluci Ustavni sud je zaključio da onemogućavanje vođenja postupka ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja
- naplate sudskih taksi kao javnih prihoda, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost da se vodi sudski postupak, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.10
Ipak, iako je odredba usaglašena sa pravnim normama jače pravne snage, formulacija upotrijebljena u odredbi člana 8. ZoST pred Sudom BiH sadrži besmislenu formulaciju da naplaćena sudska taksa nije prepreka prijemu podneska, niti zadržava tok sudskog postupka. Podrazumijeva se da naplaćena sudska taksa ne šteti vođenju postupka, jer je plaćanje sudske takse, a contrario, radnja koja doprinosi ubrzavanju i vođenju sudskog postupka na ekonomičan način. Vjerovatno je riječ o gramatičkoj grešci, pa bi bilo korisno, prilikom noveliranja norme, tehnički izmijeniti ovu odredbu tako da prva riječ glasi „Neplaćena“.
Odredbom člana 9. Zakona normirano je da ,,pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od dvije godine, računajući od dana kada je nastala obaveza plaćanja dužne takse.“ Iz toga slijedi da ne postoji kauzalitet između ažurnosti u postupanju institucije koja je nadležna za pokretanje i vođenje postupka naplate sudske takse, tj. između trenutka pokretanja postupka (npr. donošenja/upućivanja naloga za plaćanje sudske takse) i trenutka zastarijevanja. Isključive vremenske odrednice su trenutak nastanka taksene obaveze (npr. datum predaje ili zaprimanja podneska kod Suda) i protek roka od 2 (dvije) godine, od toga datuma. Obaveza je na Sudu da u navedenom roku od 2 (dvije) godine pokrene i vodi postupak, kako zakonska obaveza (pravo na naplatu takse) ne bi postala naturalna obligacija. Ovakva odredba je ograničavajućeg karaktera u smislu visine prihoda koji će biti uprihodovani na račun institucija BiH, i nije jasno koji je opredjeljući razlog zakonodavca bio da vrijeme nastupanja zastare vezuje za period od dvije godine, a
10 Čl. 5. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, još uvijek sadrži bezuslovnu odredbu u pogledu postupanja prema kojoj Sud, u slučaju neplaćanja sudske takse, neće preduzimati nikakve radnje u postupku.
ne kao u kantonalnim zakonima na period od pet godina,11 što omogućava efikasniju realizaciju postupaka naplate. Ovo naročito iz razloga što je odredbom člana 14. Zakona propisano da u slučajevima kada je takseni obveznik osoba koja ima prebivalište/sjedište u inozemstvu, Sud vodi evidenciju neplaćene takse, i tek po završetku postupka određuje rok za plaćanje takse, koji nije kraći od 30 dana. Hipotetički, lako je zamisliti situaciju u kojoj postupak traje 2 godine, što podrazumijeva da je nastupila zastara naplate sudske takse, bez obzira na funkcionalnu ne/ažurnost nadležnih za postupanje po predmetnoj odredbi Zakona. Identične odredbe koje propisuju rok od dvije godine za nastupanje zastarijevanja prava na naplatu takse sadrže i Zakon o sudskim taksama Republike Srpske i Zakon o sudskim taksama u postupku pred Vrhovnim sudom FBiH.
1.2. Oslobađanje od plaćanja takse
Drugim poglavljem (cjelinom) normirani su, taksativno, subjekti oslobođeni plaćanja sudske takse. Osim državnih organa i institucija, to pravo ostvaruju radnici u postupku za ostvarivanje prava po osnovu radnog odnosa, građani slabog imovnog stanja, strani državljani i države u slučaju reciprociteta, ratni vojni invalidi i invalidi civilne žrtve rata uz članove njihovih porodica, ali i humanitarne organizacije. Odluka normotvorca da garantuje prava humanitarnim organizacijama da budu oslobođene od plaćanja sudske takse rezultira praktičnim dilemama koje mogu proizvesti nedosljednosti u postupanju. Naime, formalno- pravno, humanitarne organizacije su nevladine organizacije koje su upisane u Registar nevladinih organizacija, a u svojoj djelatnosti imaju upisanu i humanitarnu djelatnost, bez obzira da li se radi o stalnom ili povremenom prikupljanju humanitarne pomoći ili organizovanju humanitarnih akcija. U konkretnom slučaju, nedoumica se može pojaviti prilikom odlučivanja o ispunjenosti uslova za oslobađanje od sudske takse, ukoliko vjerske organizacije (npr. Islamska zajednica ili Jehovini svjedoci) podižu tužbu u parničnom ili upravnom postupku. Sud je u više navrata oslobađao vjerske zajednice od obaveze plaćanja sudske takse, podvodeći vjerske organizacije pod humanitarne organizacije zbog in concreto obavljanja humanitarne djelatnosti. Međutim, obavljanje humanitarne djelatnosti ne podrazumijeva formalno-pravno ispunjavanje uslova za zakonsko egzistiranje
11 Tako je u članu 9. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (prečišćeni tekst), „Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona“ broj: 1/2016 , čl. 10. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 5/09, čl. 8. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj: 36/14, 23/16, kao rok zastare naplate takse određen period od pet godina od nastanka obaveze.
humanitarne organizacije. Uputno je rješenje iz člana 11. stav 1. tačka g) Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, u kojem je propisano da je Crveni križ oslobođen plaćanja sudske takse. Tako bi, u interesu zaštite budžeta Bosne i Hercegovine, bilo decidno propisivanje subjekata koji su oslobođeni plaćanja sudske takse ili izrada aneksa ključnih pojmova Zakona koji bi uključivao i definiciju humanitarne organizacije u smislu Zakona. U suprotnom, kao posljedica pravne praznine, postupajućem organu (u ovom slučaju Sudu) se ostavlja na slobodnu volju postupanje u svakom konkretnom slučaju, što može ishoditi neracionalnim rješenjima koja imaju negativne posljedice po javne prihode, a istovremeno dovodeći u pitanje i načelo legitimnih očekivanja. To se može površno predstavljajući definisati kao propust postupajućeg organa, ali je izvorno obaveza normotvorca da ne ostavi prostor za nedoumice i arbitrarno postupanje. Ovakvim rješenjem postavlja se pitanje da li bi i subjekti koji ostvaruju prihode, ali su u konkretnom sporu postupali pro bono sa altruističkim ciljevima (ako to Sud BiH tako definiše), bili oslobođeni plaćanja takse. Zaključno, bilo bi svrsishodno odrediti taksativno subjekte na koje se predmetna odredba odnosi, bez izuzetaka, što bi Sud BiH oslobodilo suvišnih molbi za oslobođenjem od plaćanja sudske takse, čime bi kapaciteti pravosuđa u određenom dijelu bili rasterećeni i oslobođeni odlučivanja o tehničkom pitanju koje ne doprinosi ostvarivanju ciljeva pravosuđa.
Odredbom člana 12. Zakona propisano je da, kada više osoba zajednički predaju podnesak ili zajednički preduzimaju radnju u postupku, a jedna ili više njih je oslobođena od plaćanja takse, osoba koja nije oslobođena od plaćanja takse dužna je platiti taksu kao da nema oslobođenih osoba. Naime, općim odredbama, i to članom 4. stav 3. ovog Zakona, propisano je da je obaveza plaćanja takse solidarna obaveza u slučaju postojanja dva ili više obveznika, što znači da u hipotetičkom slučaju, npr. podizanja tužbe u parničnom postupku od dva tužitelja, pri vrijednosti spora od 500,00 KM, nastaje obaveza plaćanja takse u iznosu od 25,00 KM. To znači da zbog pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje takse, oba tužitelja imaju obavezu uplate po 12,50 KM. Ukoliko zamislimo da je prvotužitelj oslobođen plaćanja sudske takse, npr. zbog slabog imovnog stanja, tada tumačeći odredbu člana 12. možemo zaključiti da će drugotužitelj platiti taksu kao da nema oslobođenih osoba, tj. biti će obavezan platiti iznos od 25,00 KM. Ovakvo rješenje se čini svrsishodnim za budžet Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno u koliziji sa individualnim interesom drugotužitelja i njegovim pravom na imovinu (ujedno i načelom legitimnih očekivanja). Očigledno je zakonodavac, razmatrajući načelo adekvatnosti i proporcionalnosti, zauzeo stav da pravo na imovinu (drugotužitelja), u konkretnom slučaju, nije primarno sa aspekta
zaštite i da ne preteže nad javnim interesom (javni prihodi). U vezi predmetne odredbe, bilo bi korisno onemogućiti nastanak nedoumica u vezi cilja predmetne odredbe propisivanjem da: osoba koja nije oslobođena od plaćanja takse dužna je platiti puni iznos takse, ili ukoliko je namjera zakonodavca da ne optereti taksenog obveznika, tada bi bilo smisleno mijenjati odredbu u pravcu jasnijeg normiranja da drugotužitelj (u hipotetičkom primjeru) neće imati obavezu snošenja po principu solidarnosti cjelokupne obaveze, ako je prvotužitelj u nemogućnosti ili oslobođen.
1.3. Postupak za naplatu nenaplaćene takse
Poglavljem (cjelinom) III Zakona normiran je postupak za naplatu nenaplaćene takse. Odredbom člana 13. stav 1. Zakona propisuje se da, ako stranka neposredno predaje Sudu podnesak koji nije taksiran ili je nedovoljno taksiran, Sud će je upozoriti da je dužna platiti taksu u roku od 15 dana od dana datog upozorenja i skrenut će joj pažnju na posljedice neplaćanja takse u ovom roku. Iz ove odredbe, implicite, proizilazi da bi bilo najsvrsishodnije da je u ingerenciji osoba nadležnih za prijem podnesaka (kancelarija za prijem pošte) da upozore osobu na obavezu plaćanja punog iznosa takse, i to u roku od petnaest dana od dana datog upozorenja, tj. od dana prijema podneska, uz obrazlaganje pravnih posljedica u slučaju suprotnog postupanja. Najcjelishodnije, zbog ekonomičnosti postupanja, bi bilo da se izradi svojevrstan formular koji sadrži upozorenje taksenom obvezniku da je dužan platiti taksu, uz pouku o posljedicama neplaćanja, a koji bi se predavao stranci odmah po prijemu podneska. Sve ovo bi se moglo propisati Uputstvom – internim aktom Suda (ovo se odnosi isključivo na podneske koji su direktno predani u Sud). Naime, procedura postupka naplate nenaplaćene takse u slučaju direktne predaje podnesaka se razlikuje od postupka u slučaju dostave podnesaka putem pošte.
Ako stranka putem pošte dostavi podnesak koji nije pravilno taksiran, Sud će je pozvati da taksu plati u roku od 15 dana od dana dostave naloga i upozorit će je na posljedice neplaćanja takse u tom roku u smislu člana 15. (prinudna naplata) ovog zakona.
Stoga, dužnost je Suda da upozori stranku na dužnost plaćanja sudske takse u formi Naloga za plaćanje sudske takse (za podneske dostavljene putem pošte), kojim se određuje vremenski rok za plaćanje takse uz naznaku posljedica neplaćanja. Iz predmetne zakonske odredbe ne proizilazi čija je dužnost u Sudu da upućuje nalog za plaćanje sudske takse, ali je aktom Suda – ,,Uputstvo o postupku naplate troškova krivičnog postupka, novčane kazne, protupravne imovinske koristi
i sudskih taksi u postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine“ od 26.05.2011. godine, i to članom 18. explicite normirano da se po prijemu tužbe i njenom zavođenju u CMS sistem, predmet dostavlja višem referentu pripremnog postupka koji tužitelju upućuje nalog za plaćanje sudske takse, a da se nakon upućenog naloga za plaćanje sudske takse tužba dostavlja stručnom saradniku pripremnog postupka koji istu dostavlja suprotnoj stranci na odgovor.
Prema tome, viši referent pripremnog postupka (odmah, dakle promptno djelujući) po prijemu tužbe i zavođenju predmeta u CMS sistem, upućuje nalog za plaćanje sudske takse sa upozorenjem o pravnim posljedicama neplaćanja iste. To znači da je u isključivoj ingerenciji višeg referenta pripremnog postupka (funkcionalna ingerencija) da pokreće postupak naplate sudske takse u skladu sa članom 18. Uputstva, a u vezi sa članom 3. Zakona. Iako nije navedena vremenska odrednica za upućivanje naloga za plaćanje sudske takse, iz odredbe stava 2. člana
18. Uputstva, kojim je propisano da se nakon upućenog naloga za plaćanje sudske takse tužba dostavlja stručnom saradniku pripremnog postupka koji istu dostavlja na odgovor suprotnoj stranci, konkludentno znači da je zakonska obaveza da se
,,Nalog za plaćanje sudske takse“ upućuje prije dostavljanja tužbe na odgovor. U suprotnom nije postupano u skladu sa članom 18. Uputstva kojim se konkretizuje zakonska odredba. I daljnje postupanje u postupku naplate sudske takse je preciznom odredbom člana 19. Uputstva detaljno normirano. Naime, ako stranka kojoj je upućen nalog za plaćanje sudske takse ne plati taksu u ostavljenom roku, viši referent pripremnog postupka (ponovno) je dužan odmah po isteku roka uputiti opomenu za plaćanje sudske takse. Dakle, nakon isteka roka naznačenog u Nalogu (15 dana od dana dostavljanja Naloga), viši referent pripremnog postupka je dužan odmah poslati opomenu za plaćanje sudske takse. Tek ukoliko ni nakon opomene sudska taksa ne bude plaćena, viši referent pripremnog postupka dostavlja spis predmeta postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate sudske takse u skladu sa članom 15. Zakona (navedeno je propisano članom 20. Uputstva). Dakle, isključivo nakon što su obavljene prethodne radnje (upućivanje naloga i opomene u preciznim vremenskim rokovima), viši referent pripremnog postupka dostavlja spis postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate. Od tog trenutka, ažurnost postupka naplate sudske takse je u funkcionalnoj nadležnosti postupajućeg sudije.
Član 14. Zakona propisuje postupanje u situaciji kada je takseni obveznik fizička ili pravna osoba koja ima prebivalište/sjedište u inostranstvu (bez obzira da li je državljanin BiH ili strani državljanin), a taksu nije platila u trenutku nastanka
taksene obaveze. Predmetnom odredbom propisano je da će Sud voditi popis neplaćenih taksi i po završenom postupku izdati nalog za plaćanje takse, s tim da rok za plaćanje ne može biti kraći od 30 dana, niti duži od 90 dana.
Navedenom odredbom člana 14. Zakona nije jasno propisano čija je ingerencija vođenje popisa neplaćenih taksi i izdavanje naloga za plaćanje takse u konkretnom slučaju. Odredbom člana 22. Uputstva propisano je da evidenciju i sravnavanje plaćenih sudskih taksi sa evidencijom Odjeljenja za materijalno- finansijske poslove vodi viši referent pripremnog postupka koji je dužan dostavljati redovne periodične i godišnji izvještaj generalnom sekretaru, sekretaru Upravnog odjeljenja i Odjeljenju za materijalno-finansijske poslove. Međutim, navedena odredba Uputstva ne propisuje decidno da li je viši referent pripremnog postupka nadležan za vođenje evidencije neplaćenih taksi. Zbog toga bi bilo uputno u odredbi člana 22. Uputstva definisati obavezu, u funkcionalnom smislu, za vođenje evidencije neplaćenih taksi, tj. Uputstvom propisati obavezu nadležnoj osobi (višem referentu za pripremni postupak) da vodi evidenciju neplaćenih sudskih taksi, kako bi se sistemski imao uvid u sve predmete i rokove koji su značajni za postupak naplate sudske takse.
Pravilnikom o organizacionoj strukturi Zajedničkog sekretarijata u kojem je opisana (između ostalih) funkcija i ingerencije višeg referenta pripremnog postupka, propisano je da ,,obavlja administrativne poslove u vezi sa pripremnim postupkom, a naročito se stara o naplati takse u upravnom sporu i parničnom postupku, vodi evidenciju o naplati sudske takse“. Iz prethodno navedene sistematizacije proizilazi da je u isključivoj nadležnosti (pravo i obaveza) višeg referenta pripremnog postupka da sumarno vodi evidenciju o naplati sudske takse. Dakle, i o naplaćenim i nenaplaćenim sudskim taksama se vodi evidencija, iako to nije explicite normirano odredbom čl. 22. Uputstva. Bitno je istaći da Pravilnik o organizacionoj strukturi Zajedničkog sekretarijata i Uputstvo nisu u koliziji u pogledu navedene odredbe, zato što je Uputstvom propisana obaveza vođenja evidencije o naplaćenim sudskim taksama za višeg referenta pripremnog postupka, pa je pravna praznina u Uputstvu, a vezano za evidenciju nenaplaćenih sudskih taksi, regulisana Pravilnikom.
U vezi sa meritornim karakteristikama odredbe člana 14. Zakona, ostaje nejasno zašto se zakonodavac odlučio onemogućiti vođenje postupka prinudne naplate sudske takse u toku trajanja postupka (redovnog – parničnog, upravnog), kada je rok za nastupanje zastare potraživanja sudske takse 2 (dvije) godine.
Odredba otežava provođenje postupka naplate i time je u direktnoj koliziji sa općim odredbama Zakona (svrha i cilj Zakona).
Članom 15. stav 1. Zakona propisano je da: ,,Ako takseni obaveznik - fizička osoba ne plati taksu u roku određenom u članu 13. i 14. ovog zakona, Sud će zatražiti od nadležnog organa uprave, odnosno službe za upravu na čijem se području nalazi prebivalište taksenog obaveznika da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.“
Stavom 2. propisano je da će, po prijemu zahtjeva, nadležni organ uprave donijeti rješenje kojim će taksenom obvezniku naložiti da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja plati dužnu taksu kao i 50% od te takse na ime kaznene takse. Ako takseni obaveznik u ovom roku ne plati taksu, pristupit će se prinudnoj naplati na obje takse, s tim što se naplata prinudnim putem vrši po propisima o prinudnoj naplati poreza.
Iz prethodno citirane odredbe Zakona, koja se odnosi isključivo na fizičke osobe koje ne plate taksu u roku navedenom u Nalogu i Opomeni, proizlazi da Sud nema nadležnost da donosi Rješenja o prinudnoj naplati sudske takse, jer Sud isključivo ima nadležnost da zatraži (npr. dopisom) od nadležnog organa uprave, odnosno službe za upravu da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem, a da nadležni organ uprave jedini može naložiti taksenom obvezniku da plati taksu. Iz dosadašnjeg postupanja proizilazi da se ingerencija Suda završava sa slanjem dopisa nadležnoj Poreskoj upravi (tako se tumači pojam nadležni organ uprave, iako bi bilo korisno Zakonom jasno normirati, zbog izbjegavanja dilema, konkretnu instituciju/organ koji je obavezan provesti postupak prinudne naplate) uz molbu da se izvrši naplata prinudnim putem, a u skladu sa propisima o prinudnoj naplati poreza (iako je riječ o molbi za postupanje po odredbama Zakona o sudskoj taksi). Dosadašnje postupanje Poreske uprave je pokazalo da postoje poteškoće u daljnjem postupku naplate i donošenja Rješenja o prinudnoj naplati, čime se ugrožava smisao odredbe čl. 15., a to je ostvarivanje cilja – naplate sudske takse. Primjera radi: u predmetu S1 3 P 018520 15 P, 27.04.2017. godine Poreska uprava, područni centar Trebinje, je dostavila obavještenje o nemogućnosti postupanja po upućenom zahtjevu za naplatu sudske takse zbog nepostojanja stvarne nadležnosti shodno odredbama Zakona o poreskom postupku (,,Službeni glasnik RS“, broj: 102/11, 108/11, 67/13, 31/14 i 11/16). Ističu kako je članom 7. Zakona propisana nadležnost Poreske uprave RS, pa je tačkom g) istog člana između drugih nadležnosti propisano: ,,redovna i prinudna naplata poreza i sporednih poreskih
davanja“, dok je tačkom a) člana 2. data definicija poreza: ,,porez je svaka obaveza plaćanja koju je poreski obaveznik dužan da plati u korist budžeta RS, budžeta gradova, opština i fondova, koja predstavlja prinudno davanje, a obuhvata poreze, doprinose, takse i naknade. I tačkom b) istog člana, data je definicija sporednih poreskih davanja i to: ,,sporedno poresko davanje je svaka obaveza plaćanja u korist budžeta RS, opština i fondova proistekla iz obaveze plaćanja poreza, uključujući kamatu na porez, troškove postupka i druga plaćanja koja su propisana poreskim propisima, kao i novčane kazne za prekršaje.“12 Ipak, ovakvo postupanje poreske uprave, nema pravno uporište! Ovo iz razloga, jer iako Zakon o poreskom postupku ne sadrži odredbu da je u ingerenciji poreske uprave naplaćivanje poreskih davanja za centralni nivo vlasti, predmetni Zakon ne sadrži niti eksplicitnu odredbu da je takvo postupanje zabranjeno. Štaviše, članom 7. stav 1. tačka n) Zakona, propisano je da Poreska uprava obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom. To znači da lex specialis odredbe Zakona o poreskom postupku po kojem postupaju Poreske uprave, ne onemogućavaju postupanje u postupcima za naplatu sudske takse. Argument da je nadležni organ uprave (poreska uprava) nadležan za prinudno naplaćivanje sudske takse je i argument hijerarhije pravnih akata! Svi zakoni doneseni na centralnom nivou vlasti su, u smislu hijerarhije pravnih akata, na višoj ljestvici piramidalne strukture pravnih normi od entitetskih zakona! Zbog toga, odredbe ZoST u postupku pred Sudom BiH su imperativne i
„natkrovljujuće“ u odnosu na entitetske odredbe Poreskih zakona koje ne sadrže
explicite odredbu o prinudnoj naplati takse.
Odredbom člana 16. propisano je da će Sud, ako fizička osoba nema boravište ili prebivalište, ali ima imovinu u BiH, zahtjev za prinudnu naplatu dostaviti nadležnom organu uprave, odnosno službi za upravu na čijem području se nalazi imovina taksenog obveznika. Predmetnom odredbom se olakšava realizacija cilja Zakona, u skladu sa načelom ekonomičnosti, a indirektno se ostvaruje i princip funkcionalne kompatibilnosti (nadležni organ u čijem djelokrugu – stvarnom i mjesnom je obavljanje određene aktivnosti, treba da provede zakonske radnje).
Norma čl. 17. Zakona propisuje: ,,Ako je takseni obaveznik pravna osoba, Sud će rješenjem utvrditi iznos neplaćene takse i kaznene takse i rješenje dostaviti
12 U naprijed navedenom predmetu tužba je podnesena 12.03.2015. godine, zaprimljena u Sud 16.03.2015. godine, a nalog za plaćanje sudske takse na tužbu i presudu je upućen 21.10.2015. godine, iz čega se može izvesti zaključak o ažurnom postupanju, a što sve upućuje na zaključak da bi konkretizacija Uputstva i Zakona doprinijela svrsishodnijem postupanju u naplati sudske takse.
službi kod koje se vodi žiroračun taksenog obaveznika radi naplate takse.“ Dakle, odredba člana 17. Zakona ne ostavlja mogućnost različitih interpretacija, i stoga ispunjava standarde kvaliteta Zakona. Pa je tako, u predmetima: S1 3 U 020030 15 U; S1 3 U 019882 15 U; S1 3 U 019567 15 U; S1 3 U 016400 15 U; S1 3 U
018270 15 U; S1 3 P 001767 12 P 2; Sud donio Rješenje o prinudnoj naplati sudske takse po prethodno pribavljenim podacima o žiroračunu taksenog obveznika. Nakon toga, nadležni organi (u pravilu banke), postupaju po rješenjima Suda i vrše transakciju predmetnog iznosa sa računa taksenog obveznika na račun JRT Trezor Bosne i Hercegovine, u ime budžeta BiH.
Članom 18. propisano je da Sud neće preduzimati mjere prinudne naplate sudske takse ako iznos neplaćene takse u predmetu iznosi manje od 100,00 KM. Dakle, ako je kumulativno iznos neplaćene sudske takse u postupku manji od predmetnog iznosa, Sud neće preduzimati radnje prinudne naplate, jer je u smislu proporcionalnosti cilja Zakona (naplata takse) i provođenja postupka prinudne naplate, normotvorac stava da je kontraproduktivno voditi postupak u predmetima u kojima je iznos novca nesrazmjeran troškovima i vremenu provođenja prisilne naplate sudske takse.
1.4. Povraćaj takse
Članom 19. i 20. ZoST u postupku pred Sudom BiH propisano je pravo na povrat plaćene takse koja je plaćena u većem iznosu ili ako je taksu platila osoba koja nije dužna platiti predmetnu taksu. Sud, za razliku od pokretanja i vođenja postupka naplate sudske takse, ne postupa po službenoj dužnosti, jer ovakvo djelovanje nije namijenjeno ostvarivanju svrhe Zakona. Zbog toga, osoba kojoj je u interesu povraćaj takse (individualni interes lica koje je uplatilo taksu) podnosi zahtjev za povrat takse, o kojem Sud odlučuje u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema zahtjeva. Članom 20. propisan je zastarni rok za pravo na povraćaj takse, koji iznosi dvije godine počevši od dana kada je nastala taksena obaveza. Ovakvom odredbom se prvenstveno štiti budžet BiH i osigurava svrha/cilj predmetnog Zakona. Iz individualnog ugla taksenog obveznika upitna je proporcionalnost mjere. Naime, ako zamislimo situaciju u kojoj osoba podigne tužbu 01.01.2018. godine, i uplati sudsku taksu po nalogu 01.03.2018. godine, a presudom od 28.01.2020. godine bude oslobođena plaćanja sudske takse, tada je pravo na povraćaj sudske takse formalno omogućeno, ali je suštinski nemoguće realizirati vlastito pravo (taksenog obveznika) na imovinu! Možda bi bilo uputno, prilikom noveliranja predmetne odredbe, razmisliti o vezivanju subjektivnog elementa (dana saznanja o neosnovanosti viška ili cijele uplate takse) i tijeka roka zastare, a sve u
cilju osiguranja adekvatne i proporcionalne zakonske odredbe.
1.5. Nadzor
Odredbom člana 21. propisano je da nadzor nad izvršenjem odredbi ovog Zakona provodi Ministarstvo finansija i trezora institucija BiH. Dakle, neuralgične tačke Zakona i prepoznate slabosti u provedbi postupka naplate sudske takse,13 u smislu inicijative ka zakonodavnoj vlasti u smislu zakonodavnog intervenisanja, treba da kanališe izvršna vlast. Stoga je jasno da bi sve naprijed navedene uočene neuralgične tačke trebale predstavljati svojevrsnu input informaciju sa terena, koja putem „posrednika“ (izvršne vlasti) treba da bude dostavljena u formi inicijative ili konkretnog prijedloga zakonodavnom tijelu, ako su izmjene ocijenjene potrebnim.
U predmetu: S1 3 Mal 024872 17 Mal tužba je podnesena 31.03.2017. godine, Nalog za plaćanje sudske takse na tužbu u iznosu od 50,00 KM donesen je 04.04.2017. godine, dok je dokaz o uplati sudske takse dostavljen Sudu 10.04.2017., iz čega proizilazi da usprkos sistemskim problemima Zakona mehanizmi promptnog djelovanja postoje. Također, u predmetu S1 3 P 022344 16 P izvršena je uplata sudske takse na tužbu (od 29.06.2016. godine) u iznosu od 10.000,00 KM dana 12.10.2016. godine, po prethodno upućenom nalogu za plaćanje sudske takse dana 24.08.2016. godine.
Članom 22. i 23. propisane su: taksena tarifa i završna odredba koje nisu predmet komentara, jer je ocjena autora, prije svega, da je pitanje visine taksene tarife materija koja je van domašaja pravosudne zajednice i pravne struke, a prvenstveno ingerencija normotvorca i njegove ocjene opravdanosti pojedinih iznosa. Drugi razlog je pragmatične prirode, a to je da je, prije svega, u interesu budžeta BiH (cilj Zakona) da se trenutačni tarifni iznos efikasno provodi u praksi, a tek po uspostavi jasnih i efektivnih mehanizama naplate moguće je uvidjeti potencijalne mogućnosti za usklađivanje tarifnih stopa za pojedine radnje.
2. Exempli causa problema naplate sudske takse
U predmetu S1 3 P 020453 15 P tužba je podnesena 23.12.2015. godine, sudija je donio dnevnu naredbu da se pozove tužitelja na plaćanje sudske takse na tužbu u
13 Iz izvještaja o finansijskoj reviziji Suda Bosne i Hercegovine za 2016. godinu, broj: 01/02/03-08-16-1-678/17, Ureda za reviziju institucija Bosne i Hercegovine, proizilazi da je problem naplate sudske takse, postupak prinudne naplate i obustave postupka zbog zastare potraživanja uočen i od relevantnih institucija za kontrolu rada.
iznosu od 600,00 KM 25.07.2016. godine, a nalog za plaćanje sudske takse na ime punomoćnika tužitelja je donesen 17.08.2016. godine. Dana 22.05.2017. godine postupajući sudija je dostavio Kantonalnoj poreznoj upravi Ljubuški, ispostava Široki Brijeg, zahtjev za donošenje rješenja o prinudnoj naplati sudske takse i prinudnom naplatom u skladu sa članom 15. Zakona. Dana 01.06.2017. godine Kantonalni porezni ured Ljubuški Porezne uprave FBiH je izvršio povrat pravosnažnih i izvršnih rješenja, jer se postupci prinudne naplate mogu primjenjivati samo za onu poreznu obavezu za koju je uručen Nalog za plaćanje izdan od porezne uprave u skladu sa članom 40. i 41. Zakona o poreznoj upravi FBiH.
U predmetu S1 3 P 019282 15 P, tužba je podnesena 03.07.2015. godine, a proslijeđena je suprotnoj stranci na odgovor 06.07.2015. godine. Nalog za plaćanje sudske takse na tužbu i presudu je upućen 30.11.2015. godine, iz čega proizilazi da je od podnošenja tužbe pa do upućivanja naloga za plaćanje sudske takse protekao vremenski period od oko 5 mjeseci (4 mjeseca i 27 dana). To ukazuje da vremenski period od dvije godine nakon kojeg nastupa zastara u skladu sa zakonom, objektivno onemogućava potpuno efikasno provođenje postupka naplate sudske takse.
Također, u predmetu S1 3 P 018520 15 P podnesena je tužba 12.03.2015. godine, a kako je od nastanka taksene obaveze, 12.03.2015. godine, protekao vremenski period predviđen članom 9. Zakona (nastupanje zastare nakon 2 (dvije) godine u kojem je postojalo pravo na naplatu takse na tužbu, Sud BiH je 20.03.2017. donio Rješenje o djelimičnoj obustavi postupka naplate sudske takse, i to na tužbu, a zbog nastupanja zastare.
Identična konsekvenca nastupila je u većem broju analiziranih predmeta u kojima je Sud BiH donio Rješenje o obustavi postupka naplate takse.
Zaključno, u vezi sa prethodno navedenim primjerima, bilo bi svrsishodno u odredbi člana 22. Uputstva, a zbog preveniranja nastupanja zastare u postupku naplate sudske takse, u cilju ažurnosti i promptnog djelovanja institucije, kao poseban stav naznačiti obavezu vođenja evidencije neplaćenih sudskih taksi koje obavlja viši referent pripremnog postupka, kako se ne bi dešavalo da zakonska obaveza plaćanja sudske takse postaje naturalna obligacija zbog nastupanja zastare, čime se direktno utiče na smanjenje prihoda budžeta BiH. Navedenom odredbom i konkretnim navođenjem obaveze vođenja popisa neplaćenih taksi za višeg
referenta, samo bi se konkretizirala odredba čl. 14. Zakona koja propisuje obavezu Suda da vodi popis neplaćenih taksi za fizičke osobe koje imaju prebivalište u inozemstvu, odnosno za pravne osobe sa sjedištem u inozemstvu ili strane državljane. Dakle, propisivanjem generalne odredbe da po funkcionalnom kriteriju viši referent pripremnog postupka, a što proizilazi iz sistematizacije radnih mjesta u Pravilniku, vodi evidenciju svih neplaćenih i naplaćenih taksi bi se ostvarila puna funkcionalnost i svrha postupka naplate sudske takse, pa se ne bi ugrožavala svrha Zakona.
3. Umjesto zaključka – prijedlozi konkretnih rješenja
U cilju poboljšanja ažurnosti u postupanju, te zbog nedorečenosti zakonskih odredaba, bilo bi svrsishodno da Sud u internom aktu (Uputstvu) propiše posebnom odredbom postupanje u slučajevima neplaćene takse. Trenutna interna regulativa kao osnovni model postupanja uzima situacije u kojoj je taksa neplaćena. Zbog toga, potrebna je uvodna odredba Uputstva kojom će se predmeti u kojima je taksa plaćena odvojiti od neplaćenih. Prema tome, bilo bi korisno da se inkorporira odredba koja će nadležnim osobama u instituciji (po mogućnosti osobama u prijemnoj kancelariji – primjenom načela ekonomičnosti postupka), omogućiti da na predmete u kojima je taksa plaćena stave posebnu oznaku (npr. u vidu službenog pečata, čiji bi izgled, također, bio definisan Uputstvom), a da se svi ostali predmeti direktno dostavljaju višem referentu pripremnog postupka, kako bi pokrenuo postupak naplate sudske takse po službenoj dužnosti.
U slučajevima kada stranka neposredno predaje Sudu podnesak koji nije taksiran ili je nedovoljno taksiran, Sud će je upozoriti da je dužna taksu platiti u roku od 15 dana od dana datog upozorenja i skrenut će joj pažnju na posljedice neplaćanja takse u ovom roku. Iz ove odredbe, implicite, proizilazi da bi bilo najsvrsishodnije da je u ingerenciji osoba nadležnih za prijem podnesaka (kancelarija za prijem pošte), da upozore osobu na obavezu plaćanja punog iznosa takse, i to u roku od petnaest dana od dana datog upozorenja, tj. od dana prijema podneska, uz obrazlaganje pravnih posljedica u slučaju suprotnog postupanja. Najcjelishodnije, zbog ekonomičnosti postupanja i zakonitosti djelovanja, bi bilo da se izradi svojevrstan formular institucije koji sadrži upozorenje taksenom obvezniku da je dužan platiti taksu uz navođenje konkretnih predmeta u kojima je takva obaveza propisana, uz pouku o posljedicama neplaćanja, a koji bi se predavao stranci odmah po prijemu podneska (ovo se odnosi isključivo na podneske koji su direktno predani u Sud).
Nakon što obavi radnje upućivanja naloga i opomene u preciznim zakonskim vremenskim rokovima, viši referent pripremnog postupka dostavlja spis postupajućem sudiji radi pokretanja postupka prinudne naplate. Od tog trenutka, ažurnost postupka naplate sudske takse je u funkcionalnoj nadležnosti postupajućeg sudije. U smislu povećanja efikasnosti postupka naplate, kao potencijalno rješenje koje je zasnovano na pozitivnim primjerima iz prakse Suda, nameće se i rješenje kojim bi postupajuće sudije uticale na ažurnost slanja naloga i opomena (putem dnevnih naredbi osobi nadležnoj za sastavljanje ovih akata). Ukoliko je procjena da bi se na taj način sudije neproporcionalno opteretile radnjama koje nisu esencija funkcionalne uloge sudije, tada bi se mogao pokušati pronaći način da putem CMS-a viši referent pripremnog postupka ima pristup sumarnim podacima o vremenskim rokovima za sastavljanje naloga i opomena.
Ako putem CMS-a nije moguće iznaći rješenje, bilo bi uputno u odredbi člana
22. Uputstva definisati obavezu, u funkcionalnom smislu, za vođenje evidencije neplaćenih taksi, tj. Uputstvom propisati obavezu nadležnoj osobi (višem referentu za pripremni postupak), da vodi evidenciju neplaćenih sudskih taksi, kako bi se sistemski imao uvid u sve predmete i rokove koji su značajni za postupak naplate sudske takse.
izvor: https://advokat-prnjavorac.com