Naknada stete (prekid postupka) AP 70/05
Posted: Sat Mar 17, 2018 12:36 pm
Naknada štete (prekid postupka) AP 70/05
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 70/05, rješavajući apelaciju A. O., Z. D., S. A. i M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sutkinja
na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. O., Z. D., S. A. i M. H.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine,
- Rješenje Općinskog suda u Kaknju broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da hitno nastavi postupak u predmetu broj P-64/01.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
O., Z. D., S. A. i M. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zenice, koje zastupa R. A., advokat iz Zenice, podnijeli su, 12. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Proizvodno-prometnog i uslužnog društva »Buco» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvotuženi), DD u mješovitom vlasništvu za održavanje i zaštitu puteva «Doboj-putevi» (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Direkcije cesta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je, 19. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 8. februara 2005. godine, Općinski sud 10. februara 2005. godine, a trećetuženi 11. februara 2005. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i trećetuženog su, 9. marta 2005. godine, dostavljeni
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
U saobraćajnoj nesreći, kao putnik u autobusu prvotuženog, poginula je majka apelanata.
Kantonalni sud je Presudom broj K-63/00 od 23. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, osudio Đ. V. i Č. E. (radnike prvotuženog) na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, odnosno od osam godina, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja - iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 318. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH. Odlučujući o zahtjevu osuđenih za ponavljanje krivičnog postupka, Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-156/03 od 6. oktobra 2004. godine zahtjev odbacio. Protiv ovog rješenja osuđeni su uložili žalbu Vrhovnom sudu, koji još nije donio odluku.
Apelanti su, 22. februara 2001. godine, podnijeli tužbu Općinskom sudu sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obavežu da im solidarno naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 14.800,00 KM, te materijalnu štetu koja se odnosi na troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika u iznosu od 2.000,00 KM, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
Na pripremnom ročištu za glavnu raspravu Općinski sud je Rješenjem broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine, prekinuo parnični postupak do okončanja krivičnog postupka koji se vodi po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je u krivičnom postupku, koji je pravosnažno okončan, osuđeni podnio zahtjev za ponavljanje postupka, te postoje opravdani razlozi za prekid parničnog postupka do okončanja postupka po zahtjevu osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka.
Relevantni propisi
U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03 od 28. oktobra 2003) relevantne odredbe glase:
«Član 379. stav 2.
Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.
Član 381. stav 2.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.»
U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 23/99) relevantna odredba glasi:
«Član 125. stav 1.
Presuda postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelanti se žale da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava, donijeli rješenje o prekidu postupka, te im tako uskratili pravo na efikasan pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ističu da je krivični postupak protiv odgovornih osoba prvotuženog pravosnažno okončan, te smatraju da postupak po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, nije od uticaja na parnični postupak za naknade štete. Odgovornost prvotuženog se temelji na objektivnoj odgovornosti, koja je propisana Zakonom o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a drugotuženi i trećetuženi su odgovorni za štetu radi neadekvatnog održavanja magistralnog puta, zbog oštećenja na kolovozu, te smatraju da svi tuženi treba da solidarno odgovaraju za pričinjenu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da rješenjem o prekidu postupka nije apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu. Dalje, Kantonalni sud navodi da je, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, određeno da sud može prekinuti postupak ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku, te smatra da je rezultat postupka kojim je osuđeni tražio ponavljanje krivičnog postupka neophodan kao dokaz za pravilno utvrđenje činjenica o odgovornosti tuženih.
Općinski sud je u navodima odgovora na apelaciju istakao da je rješenje o prekidu postupka doneseno prvenstveno zbog ekonomičnosti postupka, jer je u krivičnom postupku provedeno veoma složeno vještačenje, a taj dokaz će se koristiti i u parničnom postupku. Prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Trećetuženi u odgovoru na apelaciju ističe da nema njegovog doprinosa eventualnom kršenju ustavnih prava apelanata, te da je njihov interes, u konkretnom slučaju, dokazivanje da nisu pasivno legitimirani.
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 19. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da je njima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
Odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne nalazi se u zaključku «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktőrer Aktiebolag, od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i protiv Francuske, od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
U konkretnom slučaju parnični postupak se odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode. Nadalje, apelanti pobijaju rješenja kojima je prekinut parnični postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava apelanata. Dakle, u konkretnom slučaju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
U konkretnom slučaju redovni sudovi donijeli su, na osnovu člana 379. stav 2. i člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku, rješenje kojim se prekida parnični postupak do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi po zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. Dakle, redovni sudovi smatraju da je za rješavanje o tužbi apelanata potrebno sačekati pravosnažnu odluku u krivičnom postupku povodom vanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za ponavljanje postupka.
Međutim, predmetni krivični postupak je već pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako da je ona postala pravosnažna u smislu člana 125. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, rješenje o prekidu postupka je doneseno nakon što je već pravosnažno okončan krivični postupak. Okolnost da je osuđeni podnio zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka i da postupak povodom tog zahtjeva još nije okončan ne može se smatrati razlogom za prekid postupka u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Prema navedenom, redovni sudovi su u osporenim rješenjima arbitrarno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu uvjeta za prekid parničnog postupka, te su tako neosnovano onemogućili apelante u ostvarivanju prava na pristup sudu i pravu da o njihovim građanskim pravima bude odlučeno u efikasnom sudskom postupku.
Ustavni sud napominje da u situacijama gdje postoji bar sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni. Stoga, redovni sudovi su bili u obavezi da, primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, razmotre zahtjeve apelanata, čak i u slučaju da postoje «čvršća» ograničenja od postojećih iz člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Najzad, mogućnost da se podnese zahtjev radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude efikasno odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 1/02).
Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je parnični postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka koji je već ranije pravosnažno okončan.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 70/05, rješavajući apelaciju A. O., Z. D., S. A. i M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sutkinja
na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. O., Z. D., S. A. i M. H.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine,
- Rješenje Općinskog suda u Kaknju broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da hitno nastavi postupak u predmetu broj P-64/01.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
O., Z. D., S. A. i M. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zenice, koje zastupa R. A., advokat iz Zenice, podnijeli su, 12. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Proizvodno-prometnog i uslužnog društva »Buco» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvotuženi), DD u mješovitom vlasništvu za održavanje i zaštitu puteva «Doboj-putevi» (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Direkcije cesta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je, 19. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 8. februara 2005. godine, Općinski sud 10. februara 2005. godine, a trećetuženi 11. februara 2005. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i trećetuženog su, 9. marta 2005. godine, dostavljeni
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
U saobraćajnoj nesreći, kao putnik u autobusu prvotuženog, poginula je majka apelanata.
Kantonalni sud je Presudom broj K-63/00 od 23. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, osudio Đ. V. i Č. E. (radnike prvotuženog) na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, odnosno od osam godina, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja - iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 318. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH. Odlučujući o zahtjevu osuđenih za ponavljanje krivičnog postupka, Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-156/03 od 6. oktobra 2004. godine zahtjev odbacio. Protiv ovog rješenja osuđeni su uložili žalbu Vrhovnom sudu, koji još nije donio odluku.
Apelanti su, 22. februara 2001. godine, podnijeli tužbu Općinskom sudu sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obavežu da im solidarno naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 14.800,00 KM, te materijalnu štetu koja se odnosi na troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika u iznosu od 2.000,00 KM, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
Na pripremnom ročištu za glavnu raspravu Općinski sud je Rješenjem broj P-64/01 od 13. januara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine, prekinuo parnični postupak do okončanja krivičnog postupka koji se vodi po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je u krivičnom postupku, koji je pravosnažno okončan, osuđeni podnio zahtjev za ponavljanje postupka, te postoje opravdani razlozi za prekid parničnog postupka do okončanja postupka po zahtjevu osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka.
Relevantni propisi
U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03 od 28. oktobra 2003) relevantne odredbe glase:
«Član 379. stav 2.
Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.
Član 381. stav 2.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.»
U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 23/99) relevantna odredba glasi:
«Član 125. stav 1.
Presuda postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelanti se žale da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava, donijeli rješenje o prekidu postupka, te im tako uskratili pravo na efikasan pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ističu da je krivični postupak protiv odgovornih osoba prvotuženog pravosnažno okončan, te smatraju da postupak po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, nije od uticaja na parnični postupak za naknade štete. Odgovornost prvotuženog se temelji na objektivnoj odgovornosti, koja je propisana Zakonom o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a drugotuženi i trećetuženi su odgovorni za štetu radi neadekvatnog održavanja magistralnog puta, zbog oštećenja na kolovozu, te smatraju da svi tuženi treba da solidarno odgovaraju za pričinjenu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da rješenjem o prekidu postupka nije apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu. Dalje, Kantonalni sud navodi da je, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, određeno da sud može prekinuti postupak ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku, te smatra da je rezultat postupka kojim je osuđeni tražio ponavljanje krivičnog postupka neophodan kao dokaz za pravilno utvrđenje činjenica o odgovornosti tuženih.
Općinski sud je u navodima odgovora na apelaciju istakao da je rješenje o prekidu postupka doneseno prvenstveno zbog ekonomičnosti postupka, jer je u krivičnom postupku provedeno veoma složeno vještačenje, a taj dokaz će se koristiti i u parničnom postupku. Prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Trećetuženi u odgovoru na apelaciju ističe da nema njegovog doprinosa eventualnom kršenju ustavnih prava apelanata, te da je njihov interes, u konkretnom slučaju, dokazivanje da nisu pasivno legitimirani.
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-352/04 od 8. novembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 19. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da je njima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
Odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne nalazi se u zaključku «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktőrer Aktiebolag, od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i protiv Francuske, od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
U konkretnom slučaju parnični postupak se odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode. Nadalje, apelanti pobijaju rješenja kojima je prekinut parnični postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava apelanata. Dakle, u konkretnom slučaju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
U konkretnom slučaju redovni sudovi donijeli su, na osnovu člana 379. stav 2. i člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku, rješenje kojim se prekida parnični postupak do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi po zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. Dakle, redovni sudovi smatraju da je za rješavanje o tužbi apelanata potrebno sačekati pravosnažnu odluku u krivičnom postupku povodom vanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za ponavljanje postupka.
Međutim, predmetni krivični postupak je već pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako da je ona postala pravosnažna u smislu člana 125. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, rješenje o prekidu postupka je doneseno nakon što je već pravosnažno okončan krivični postupak. Okolnost da je osuđeni podnio zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka i da postupak povodom tog zahtjeva još nije okončan ne može se smatrati razlogom za prekid postupka u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Prema navedenom, redovni sudovi su u osporenim rješenjima arbitrarno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu uvjeta za prekid parničnog postupka, te su tako neosnovano onemogućili apelante u ostvarivanju prava na pristup sudu i pravu da o njihovim građanskim pravima bude odlučeno u efikasnom sudskom postupku.
Ustavni sud napominje da u situacijama gdje postoji bar sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni. Stoga, redovni sudovi su bili u obavezi da, primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, razmotre zahtjeve apelanata, čak i u slučaju da postoje «čvršća» ograničenja od postojećih iz člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Najzad, mogućnost da se podnese zahtjev radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude efikasno odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 1/02).
Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je parnični postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka koji je već ranije pravosnažno okončan.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com