Naknada stete odgovornost pravnog lica
Posted: Sat Mar 17, 2018 12:38 pm
Naknada štete (odgovornost pravnog lica) AP 2360/09 (Sl.gl.BiH 93/12)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2360/09, rješavajući apelaciju Ilije Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ilije Marića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Ilija Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibova, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 10. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 11. decembra 2009. godine, a Vrhovni sud 22. decembra 2009. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. januara 2010. godine.
Apelant je 28. januara 2010. godine dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant 19. marta 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Općine Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete nastale uslijed devastacije odnosno otuđenja njegove nepokretne i pokretne imovine u selu Šibovi i u gradu Kotor-Varoš, nakon što je zbog ratnih sukoba, u augustu 1995. godine, bio prinuđen da je napusti.
Presudom Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine obavezane su prvotužena i drugotužena da apelantu solidarno isplate iznos od 171.135,43 KM na ime naknade materijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 3. jula 2006. godine kao dana presuđivanja pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 13.840,00 KM.
Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je prvotužena, nakon apelantovog izlaska iz Kotor-Varoši u augustu 1995. godine, putem svojih organa odnosno komisija preuzela na upravljanje i korištenje sve apelantove nekretnine i pokretne stvari zatečene u njima, te da je za to imala ovlaštenje u odredbama Zakona o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93; u daljnjem tekstu: Zakon o izbjeglicama), Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93; u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica) i Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95; u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica). Dalje, ocijenio je da je prvotužena preuzimanjem te imovine bila dužna da se prema njoj savjesno odnosi, da putem svojih organa izvrši popis stanja nekretnina i svih pokretnih stvari u njima kako bi imala potpunu evidenciju i kontrolu nad imovinom koju je apelant morao napustiti, koja je dodjeljivana trećim licima u skladu sa navedenim propisima. Osnovni sud je zaključio da se prvotužena propuštanjem da putem svojih organa vodi evidenciju o napuštenoj imovini (apelantovoj ali i drugih lica) lišila mogućnosti da prati stanje apelantove imovine, čime je, prema mišljenju tog suda, omogućila trećim licima (domicilnom stanovništvu, bespravnim korisnicima, te privremenim korisnicima) da je u cjelini „poharaju“. Također, zaključio je da odgovornost prvotužene postoji do 1996. godine kada je upravljanje predmetnom imovinom preuzela drugotužena.
Osnovni sud je ocijenio da su organi drugotužene prilikom dodjele apelantove imovine privremenim korisnicima trebali primjenjivati Zakon o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96), koji je, u smislu člana 1. tog zakona, osim svog osnovnog cilja – zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, imao još jedan cilj, a to je zaštita i očuvanje napuštene imovine. Dalje, istakao je da je članom 2. tog zakona propisano koja se imovina treba smatrati napuštenom imovinom, dok je članom 3. istog zakona propisano da napuštena imovina privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom (koje su formirane po općinama u smislu člana 4. tog zakona), kao i drugih republičkih i općinskih organa. Osim toga, istakao je da su organi drugotužene, prema čl. 7. i 8. navedenog zakona, bili dužni izvršiti popis i voditi evidenciju o napuštenoj imovini, te da su prilikom dodjeljivanja napuštene imovine i pri uvođenju u posjed privremenog korisnika bili dužni sačiniti zapisnik koji, između ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu, odnosno objektu. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom dodjele kompletne apelantove imovine nisu sačinjeni potrebni zapisnici, odnosno da ih nema u spisu OMI Kotor-Varoš broj 47-89/99. Na taj su način, prema mišljenju Osnovnog suda, organi drugotužene napravili krupan propust prilikom dodjele apelantove imovine i time u cijelosti izgubili kontrolu nad korištenjem te imovine, ostavivši mogućnost trećim licima i privremenim korisnicima da je „poharaju bez posljedica“, odnosno svojim radnjama su omogućili da se apelantova imovina devastira. Također, zaključio je da su organi drugotužene morali voditi postupke za iseljenje bespravno useljenih lica, koja su prema članu 10. Zakona o korištenju napuštene imovine trebala snositi svu štetu koja nastane povodom bespravnog useljenja i troškove bespravnog useljenja. Osnovni sud je ocijenio da su se propuštanjem da sačine zapisnik o stanju apelantovih nekretnina i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenog korisnika organi drugotužene lišili mogućnosti da prema čl. 26. i 27. istog zakona eventualno nastalu štetu stave na teret privremenom korisniku, odnosno da po službenoj dužnosti pokrenu odgovarajući postupak protiv privremenog korisnika odnosno štetnika. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da su tužene zbog nepostupanja prema odredbama navedenih zakona omogućile trećim licima da pričine štetu na apelantovoj imovini, zbog čega je utvrdio da su pasivno legitimirane u predmetnom sporu.
Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant „pismenim ispravama“, spisom OMI Kotor-Varoš, svojim iskazom i iskazima još osam svjedoka u cijelosti dokazao da je bio vlasnik nekretnina i svih pobrojanih pokretnih stvari. Također, konstatirao je da je apelant, osim navedenih dokaza, predočio dokaze i o visini štete koju je pretrpio na svim svojim nekretninama, o visini vrijednosti svih svojih otuđenih stvari i uništenog šumskog fonda, i to putem vještačenja četiri ovlaštena sudska vještaka, čije je nalaze taj sud prihvatio kao stručno i objektivno urađene. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da tužene nisu zaštitile apelantovu imovinu koja predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i koja je za vrijeme apelantovog prinudnog odsustva iz Republike Srpske velikim dijelom otuđena i uništena, zbog čega ih je, u smislu čl. 172, 185. i 189. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao da mu solidarno naknade prouzrokovanu štetu.
Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Gž-06-001744 od 13. decembra 2006. godine odbio žalbu koju su tužene izjavile protiv Presude Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu, te je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda o solidarnoj odgovornosti tuženih za štetu koja je nastala apelantu. U vezi s tim, konstatirao je da je pravilno utvrđeno da su apelantovu imovinu, nakon što je otišao u izbjeglištvo, tužene preuzele na upravljanje i korištenje, te da je bila predmet dodjele privremenim korisnicima, i to prvo u okviru prvotužene, koja je za to imala ovlaštenje u odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica i Uredbe o smještaju izbjeglica, a zatim i u okviru organa obje tužene saglasno odredbama čl. 3. i 4. Zakona o korištenju napuštene imovine. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio da je to izvršeno s ciljem zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, ali i s ciljem zaštite i očuvanja navedene imovine u smislu člana 1. Zakona o korištenju napuštene imovine. Zatim, konstatirao je da navedeno znači da su preuzimanjem apelantove imovine na privremeno upravljanje tužene imale obavezu da se prema toj imovini savjesno odnose, da je očuvaju tako što će bespravne korisnike iseliti iz napuštene imovine (čl. 7, 8. i 10. navedenog zakona), sve kako bi ta imovina bila vraćena u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Međutim, našavši da tužene u konkretnom slučaju nisu savjesno i sa brigom postupale s apelantovom imovinom sačinjavanjem zapisnika o preuzimanju i vraćanju kako bi se tačno moglo utvrditi na koji način je pričinjena šteta, već da tužene nakon dodjele te imovine nisu imale nikakvu kontrolu nad tom imovinom, uslijed čega je za apelanta nastala materijalna šteta, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, saglasno odredbi člana 172. ZOO-a, u konkretnom slučaju postoji odgovornost obje tužene koje su pri činjenici da su raspolagale apelantovom imovinom bile u obavezi da je u istom stanju i vrate apelantu.
Odlučujući o reviziji koju su tužene izjavile protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001744 od 13. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine, kojom je uvažio reviziju, te preinačio obje nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u konkretnoj pravnoj situaciji pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 6. Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica propisano da se nekretnine koje su njihovi vlasnici odnosno korisnici napustili daju na privremeno korištenje izbjegličkim porodicama i licima koja su zbog ratnih djelovanja ostala bez smještaja. Konstatirao je da je članom 12. st. 2. i 3. navedene Uredbe propisano da rješenja o dodjeli napuštenih nekretnina na privremeno korištenje, ako se radi o privatnom vlasništvu, donosi općinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinskopravne poslove, te da taj organ, također, popisuje i evidentira napuštene objekte. Zatim, istakao je da su, prema odredbama čl. 21, 22. i 31. navedene Uredbe, lica koja su dobila na korištenje napuštene nekretnine dužna da te nekretnine održavaju i čuvaju sa pažnjom dobrog domaćina, te da snose troškove sve nastale štete. Utvrđeno je da, prema članu 7. stav 5. te Uredbe, lica koja su se bespravno uselila u napuštenu imovinu također imaju obavezu snošenja troškova prouzrokovane štete. Vrhovni sud je, osim toga, konstatirao da su identične odredbe sadržane i u čl. 3, 6, 7, 10. st. 4, 26, 27. i 35. Zakona o korištenju napuštene imovine, s tim da je napuštena imovina privremeno prešla na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, što se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, te drugih republičkih i općinskih organa. Zatim je naveo da je i u odredbi člana 30. stav 3. Zakona o izbjeglicama propisano da je korisnik napuštene imovine dužan da nadoknadi svu pričinjenu štetu nastalu za vrijeme dok je koristio tu imovinu.
Vrhovni sud je ocijenio da ni jedan od citiranih propisa ne predviđa odgovornost tuženih za štete koje su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez osnova. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene bi bile odgovorne za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica, u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 3/92). U vezi s tim je naveo da se nezakonit rad manifestira, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, te samim tim ni odgovornost organa ili službenog lica samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da primijene propis. Vrhovni sud je naveo da se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali također pod uvjetom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg. Shodno tome, zaključio je da svako nepravilno postupanje u metodi rada samo po sebi, bez postojanja tog voljnog elementa, ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su pretpostavke da bi oštećeni mogao osnovano tražiti naknadu štete da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica odnosno organa koji obavlja određenu djelatnost. Pri činjenici da su tužene upravljale i raspolagale apelantovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine, kao i da je drugotužena apelantu vratila njegovu imovinu na način propisan Zakonom o prestanku primjene, Vrhovni sud je zaključio da kod tuženih nema krivice, čime se, prema mišljenju tog suda, isključuje njihova odgovornost za štetu koja je pričinjena apelantu jer ta šteta nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno naveli da su tužene bile obavezne da prilikom dodjele predmetne imovine na privremeno korištenje izbjegličkim porodicama sačine zapisnik o uvođenju u posjed, u kojem su trebale biti popisane i identificirane sve nepokretne i pokretne stvari. Međutim, konstatirao je da se u spisima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nalazi samo zapisnik Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Kotor-Varoš od 11. septembra 1998. godine o uvođenju porodice Bože Radovanovića, izbjeglice iz Travnika, u posjed apelantove kuće u Šibovima. Također, navedeno je da u spisima organa uprave nema zapisnika o uvođenju u posjed drugih lica, ali je zaključio da to ne znači da ti zapisnici nisu sačinjeni, s obzirom na to da izjave svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića upućuju na zaključak da su prilikom svakog uvođenja u posjed sačinjavani zapisnici sa opisom stanja imovine, kao i da je sam apelant u tužbi naveo da su njegovi kuća i pomoćni objekti, kao i sve pokretne stvari popisane u zapisniku prvotužene od 25. augusta 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, navedeni propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant. Osim toga, konstatirao je da je, pri nespornoj činjenici da su apelantu početkom 2000. godine vraćene predmetne nekretnine, neosnovan zaključak prvostepenog suda da je apelantu povrijeđeno pravo na dom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da niti jedan od citiranih propisa na koje se pozvao u svojoj odluci ne predviđa odgovornost tuženih za štetu koju su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez pravnog osnova. Tvrdi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da su tužene upravljale i raspolagale njegovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine, te da je drugotužena apelantu vratila njegovu imovinu na način propisan Zakonom o prestanku primjene, kao i stav da kod tuženih nema krivice, čime se isključuje njihova odgovornost za pričinjenu štetu koja, prema mišljenju tog suda, nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Apelant zatim tvrdi da Vrhovni sud nije imao pravičan pristup pri primjeni čl. 8. i 126. ZPP, pravičan pristup raspravnom principu, ocjeni principa formalne istine, ocjeni stepena dokazanosti osnova i visine štete, što je bilo nužno za pravilnu primjenu čl. 8. i 126. ZPP, te tvrdi da je Vrhovni sud morao ocijeniti činjenicu da je tužena bila dužna ne samo da predloži dokaze kojima se potvrđuje istinitost tvrdnje iz odgovora na tužbu već i da te svoje tvrdnje i dokaže. Također, smatra da je osporenom presudom narušen princip pravne sigurnosti, zakonitosti, proporcionalnosti i da su se tužene nezakonito umiješale u njegovo pravo na imovinu, odnosno da nisu zaštitile imovinu koja je predstavljala njegov dom. Smatra da je doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, i osim toga što je njihova odgovornost za štetu nesumnjiva, privilegirane u odnosu na njega, iako on ničim nije doprinio nastanku štete. Tvrdi da time nije postignuta „pravična ravnoteža“, jer kao dokazani vlasnik imovine mora snositi pretjeran teret zbog toga što je umanjena vrijednost imovine. Apelant smatra da iz propisa citiranih u odlukama redovnih sudova upravo proizlazi odgovornost tuženih za nastalu štetu u konkretnom slučaju, pri tome uglavnom ističući kao apelacione navode razloge koje su nižestepeni sudovi dali u svojim odlukama koje je Vrhovni sud preinačio osporenom odlukom.
b) Odgovor na apelaciju
Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Vrhovni sud smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, na čiju se povredu apelant žali u predmetnoj apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita i smatra da tužene ne mogu odgovarati za štetu koju su apelantu pričinila treća lica. Dalje, navodi da je pravilan stav Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te smatra da je taj sud, pozivajući se na odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakona o izbjeglicama, dao valjano obrazloženje za svoju odluku. Pravobranilaštvo smatra da je nesporno da niti jedan propis ne predviđa odgovornost države i jedinice lokalne uprave u konkretnom slučaju, te tvrdi da apelant tokom prvostepenog postupka, i pored brojnih izvedenih dokaza, nije uspio dokazati da su tužene pričinile štetu. Zatim, navodi da nije dokazano da su tužene, bilo kakvim postupanjem protivno zakonu ili nekom drugom aktu, svojom voljom doprinijele nastanku štete. Pravobranilaštvo tvrdi da je evidentno da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi apelantovog prava zagarantiranog članom 8. Evropske konvencije, imajući u vidu činjenicu da su nadležni organi drugotužene 2000. godine vratili apelantu njegovu imovinu u posjed. Osim toga, navodi da je u konkretnom slučaju nejasno u čemu apelant vidi povredu čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku.
V. Relevantni propisi
U Ustavu Srpske Republike Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 3/92) relevantne odredbe glase:
Član 17. stav 1.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
U Zakonu o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Rješenje o dodjeli objekata na privremeno korištenje donosi nadležni opštinski organ za stambeno-komunalne poslove, uz prethodno pribavljenu saglasnost Komesarijata.
Predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korištenje vrši Komisija za izbjeglice, putem zapisnika u kome se vrši popis odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde.
Prestankom potrebe za korištenjem objekata Komisija za izbjeglice će, na bazi zapisnika iz prethodnog stava, utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi.
[...]
Komisija za izbjeglice koja sačinjava zapisnik o privremenom korištenju objekta vodi registar u koji se unose podaci bivšeg vlasnika odnosno korisnika i privremenog korisnika.
U Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
Pod napuštenim stambenim i poslovnim prostorom smatraju se: stambene kuće, kuće za odmor, privredni objekti, pomoćne prostorije (privremeni objekti, garaže, šupe), ugostiteljski i turistički objekti, poslovni prostori u državnoj, odnosno društvenoj privatnoj ili mešovitoj svojini koje su raniji vlasnici odnosno korisnici napustili.
Član 6. stav 1.
Nekretnine iz člana 2. davaće se na privremeno korišćenje licima iz člana 1. ove Uredbe na rok do 12 meseci s tim da nadležni organ taj rok može produžiti.
Član 7. stav 5.
Lice koje se u objekat iz člana 2. uselilo bez rešenja nadležnog opštinskog organa snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane takvim useljenjem.
Član 12. st. 2, 3. i 4.
Rešenjem o dodeli na privremeno korišćenje stanova i objekata kao i zemljišta u privatnoj svojini donosi Opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Popis i evidenciju objekata iz stava 1. vrši opštinski organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju objekata iz stava 2. vrši opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Pri uvođenju u posed objekta sačinjava se zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljni spisak zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari zatečenih u istom.
Član 21.
Lica koja su dobila na korišćenje stanove, stambene i druge objekte obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je o tome obavestiti nadležni opštinski organ uprave koji mu je izdao rješenje najmanje 15 dana pre napuštanja, te isti predati u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 22.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nekretnine, a ne obavesti nadležni opštinski organ uprave i ne preda istu u stanju u kakvom je zatekao, snosiće troškove sve nastale štete, a protiv takvog lica pokrenuće se odgovarajući postupak.
Član 31. stav 1.
Poljoprivredna domaćinstva i druga fizička i pravna lica dužna su obrađivati napušteno zemljište dato na privremeno korišćenje tokom celog perioda privremenog korišćenja, a objekte i opremu čuvati i održavati pažnjom dobrog domaćina.
U Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95), koja je stupila na snagu 1. oktobra 1995. godine, relevantne odredbe glase:
Član 2.
Dodelu stambenog prostora na privremeno korišćenje u smislu ove uredbe vrše ratna predsedništva opština koje primaju izbeglo stanovništvo i opština iz kojih dolazi izbeglo stanovništvo u saradnji sa Republičkim štabom za smeštaj izbeglog stanovništva i asistenciju policije, a prema planu i uputstvu Republičkog štaba za prihvat i smeštaj izbeglog stanovništva.
Član 5. stav 2.
Dodela objekata vrši se zapisnički uz izdavanje rešenja od privremenom korišćenju na 12 meseci sa mogućnošću produženja. [...]
U Zakonu o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ 3/96 i 21/96), koji je stupio na snagu 28. februara 1996. godine, relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine.
Član 2. stav 1.
Pod napuštenom imovinom, u smislu ovog zakona, smatraju se nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava korišćenja napustili, a što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđuje prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini.
Član 3.
Imovina iz prethodnog člana privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) te Komisije za smeštaj izbeglica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljem tekstu: Komisija), kao i drugih republičkih i opštinskih organa.
Član 4.
Ministarstvo će u roku od 7 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona formirati u opštinama komisije iz prethodnog člana.
[...]
Član 6.
Rešenje o dodeli na korišćenje napuštenih nepokretnosti i druge imovine, donosi Komisija.
[...]
Član 7.
Popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih i drugih objekata u državnoj svojini vrši organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih objekata kao i zemljište u privatnoj svojini vrši organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Član 8.
Nadležni organi uprave kao i drugi organi i organizacije dužni su u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona da dostave Ministarstvu sve podatke neophodne za smeštaj izbeglica i raseljenih lica na teritoriji Republike. (Podatke o napuštenim nepokretnostima prikupljene po Uputstvu o popisu i dodeli napuštenih nekretnina [...].
Član 9.
Pri uvođenju u posed dodeljenog stana odnosno objekta kao i zemljišta nadležni organ sačinjava zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu odnosno objektu.
Član 10. st. 1. i 4.
Licu koje je ušlo u posed napuštene nepokretnosti i pokretnih stvari bez rešenja o dodeli te imovine na korišćenje, komisija na osnovu podnete prijave ili po službenoj dužnosti donosi rešenje o iseljenju tog lica iz objekta, odnosno napuštanju zemljišta i vraćanju pokretnih stvari.
Lice koje je bespravno ušlo u posed napuštene imovine snosi svaku štetu i sve troškove koje je time prouzrokovalo.
Član 26.
Lica koja su dobila na privremeno korišćenje stanove, stambene i druge objekte kao i pokretne stvari obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je da o tome obavesti Komisiju, najmanje 15 dana pre napuštanja i da dodeljeni stan ili objekat preda u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 27.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nepokretnost i drugu imovinu koja mu je dodeljena na privremeno korišćenje a o tome ne obavesti Komisiju i ne preda istu nepokretnost u stanju u kakvom je istu primio, snosiće svu nastalu štetu, a protiv takvog lica pokreće se i odgovarajući postupak.
Član 35.
Poljoprivredna domaćinstva i druga fizička i pravna lica dužna su obrađivati napušteno zemljište koje im je dato na korišćenje, a objekte i opremu dužni su čuvati pažnjom dobrog domaćina.
[...]
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 189. st. 1. i 2.
Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo.
U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelant osporava presudu Vrhovnog suda navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Ustavni sud primjećuje da se postupak u ovom predmetu vodio povodom apelantove tužbe kojom je tražio da mu prvotužena i drugotužena naknade materijalnu štetu nastalu uslijed devastacije, odnosno otuđenja njegove pokretne i nepokretne imovine u selu Šibovi i u gradu Kotor-Varoš, nakon što je u augustu 1995. godine zbog ratnih sukoba bio prinuđen da ih napusti. Dakle, predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
Apelant tvrdi da je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužene u konkretnom slučaju nisu odgovorne za pričinjenu štetu, smatrajući da iz propisa citiranih u toj odluci i odluka nižestepenih sudova proizlazi upravo suprotan zaključak.
S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 381/04 od 27. oktobra 2004. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05).
Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku bilo sporno postojanje odgovornosti tuženih zbog nastanka štete na apelantovoj imovini, nakon što je apelant predmetnu imovinu napustio 1995. godine zbog ratnih sukoba. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud zaključili da su tužene u konkretnom slučaju solidarno odgovorne za nastalu štetu u smislu odredbe člana 172. ZOO-a (kojim je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija) zbog nepostupanja prema odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica, Uredbe o smještaju izbjeglica i Zakona o korištenju napuštene imovine, u smislu izostanka vođenja evidencije o napuštenoj imovini i sačinjavanja zapisnika o stanju nekretnina i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenog korisnika, odnosno zbog nesavjesnog postupanja s apelantovom imovinom i gubitka kontrole nad tom imovinom, uslijed čega je apelantu nastala šteta.
Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u prilog svom zaključku da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, u osporenoj presudi naveo da Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica, Zakon o korištenju napuštene imovine i Zakon o izbjeglicama ne predviđaju odgovornost tuženih za štete koje su vlasnicima napuštene imovine pričinili korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez pravnog osnova, te da je, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda, zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ocijenio da se u smislu citirane odredbe nezakonit rad manifestira kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, dok se nepravilan rad manifestira kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali oba (i nezakonit i nepravilan rad) uz postojanje volje ili pristanka da se trećem licu nanese šteta. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da se bez postojanja tog voljnog elementa ne bi moglo prihvatiti postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud ocijenio da kod tuženih nema odgovornosti za nastalu štetu jer ta šteta nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada tuženih, s obzirom na to da su tužene upravljale i raspolagale apelantovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine i da je drugotužena vratila apelantu njegovu imovinu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, našavši da, iako se u spisu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nalazi samo jedan zapisnik o uvođenju u posjed apelantove imovine u Šibovima, iz izjava svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića proizlazi da su prilikom svakog uvođenja u posjed apelantove imovine sačinjavani zapisnici s opisom stanja imovine i da je sam apelant u tužbi naveo da je njegova imovina popisana prema zapisniku prvotužene od 25. augusta 1995. godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, taj propust, prema utvrđenom činjeničnom stanju, nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant.
Ustavni sud podsjeća na to da je u sličnom predmetu donio Odluku broj AP 3587/08 od 18. januara 2012. godine (vidi Ustavni sud, odluka od 18. januara 2012. godine, dostupna na ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu zaključivši da u tom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, niti je u tom postupku apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Za razliku od navedene odluke, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju potrebno ispitati da li je presudom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo, te da li je uslijed toga (proizvoljne primjene materijalnog prava) Vrhovni sud donio arbitrarnu odluku koja je imala za posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio nižestepene odluke nije dao obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172. ZOO-a, kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (bezuvjetno i koja može nastupiti ne samo činjenjem već i nečinjenjem), za čiju primjenu su, prema mišljenju Ustavnog suda, nižestepeni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije primijenio ZOO kao lex specialis zakon kada je riječ o naknadi štete. Štaviše, Vrhovni sud uopće nije primijenio zakon, već je zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske (kojim je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja), tumačeći navedenu odredbu na način da je uvjet za naknadu štete nezakonit ili nepravilan rad službenog lica ili državnog organa, a da je za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada u smislu te odredbe, osim objektivnog elementa u smislu postojanja nepravilnog i nezakonitog rada, neophodan i subjektivni element u vidu volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz samog teksta, odnosno iz jezičkog tumačenja člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske jasno proizlazi da u toj odredbi nije sadržan subjektivni odnosno voljni element za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svojim tumačenjem izašao van vrlo jasnog sadržaja člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, dodajući navedenoj odredbi nove uvjete (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada služenih lica ili državnih organa) koje ta odredba ne propisuje. Takvim tumačenjem došlo je do proizvoljne primjene člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske jer je Vrhovni sud za primjenu te odredbe postavio novi uvjet (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa) koji ta odredba ne propisuje.
Osim toga, Ustavni sud naglašava da, osim činjenice da član 172. stav 1. ZOO-a kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti, zaista ne vidi uporište u bilo kojim odredbama relevantnog materijalnog i procesnog prava na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je postojanje umišljaja (voljnog elementa) neophodno dokazati prilikom zahtjeva za naknadu štete koji se podnosi na osnovu odredaba ZOO-a kao lex specialis
Ustavni sud se prisjeća brojnih odluka koje je donio u vezi sa neprimjenjivanjem zakona koji je lex specialis zakon, u konkretnom slučaju čak i u odnosu na Ustav Republike Srpske, budući da javne vlasti nisu postupale s ciljem zaštite bilo kojeg od ljudskih prava i sloboda da bi se mogli neposredno primijeniti Ustav entiteta, Ustav Bosne i Hercegovine ili Evropska konvencija i njeni protokoli u slučaju da relevantni zakon nije u skladu sa standardima Evropske konvencije. Naime, u jednoj od tih odluka, i to u Odluci broj AP 1258/06, Ustavni sud je, usvajajući apelaciju u tom slučaju, u tački 32. naveo: „Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o žalbama tužilaca, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji ima pravnu prirodu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, tužioci su, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, imali pravo da u roku od godinu dana od saznanja za povredu (subjektivni rok), a najdalje tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), podnesu tužbu. Prema tome, Okružni sud je, kada je odlučivao o tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenio pravnu osnovu za odlučivanje.“ U tački 33. je, također, navedeno: „Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je potrebno da se predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak u kojem će, na osnovu pravilne primjene zakonskih odredaba, donijeti novu odluku.“
Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena apelantu, budući da je, s jedne strane, naveo da bez obzira na to što se u spisu nalazi samo jedan zapisnik o uvođenju u posjed apelantove kuće u Šibovima, iz izjava svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića proizlazi da su prilikom svakog uvođenja u posjed apelantove imovine sačinjavani zapisnici s opisom stanja imovine, a, s druge strane, naglasio je da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, to ne bi bilo pravno relevantno jer taj propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant.
Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske a ne odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su navodi iz apelacije o povredi tih prava u suštini isti kao i navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio materijalno pravo uslijed čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2360/09, rješavajući apelaciju Ilije Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ilije Marića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Ilija Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibova, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 10. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 11. decembra 2009. godine, a Vrhovni sud 22. decembra 2009. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. januara 2010. godine.
Apelant je 28. januara 2010. godine dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant 19. marta 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Općine Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete nastale uslijed devastacije odnosno otuđenja njegove nepokretne i pokretne imovine u selu Šibovi i u gradu Kotor-Varoš, nakon što je zbog ratnih sukoba, u augustu 1995. godine, bio prinuđen da je napusti.
Presudom Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine obavezane su prvotužena i drugotužena da apelantu solidarno isplate iznos od 171.135,43 KM na ime naknade materijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 3. jula 2006. godine kao dana presuđivanja pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 13.840,00 KM.
Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je prvotužena, nakon apelantovog izlaska iz Kotor-Varoši u augustu 1995. godine, putem svojih organa odnosno komisija preuzela na upravljanje i korištenje sve apelantove nekretnine i pokretne stvari zatečene u njima, te da je za to imala ovlaštenje u odredbama Zakona o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93; u daljnjem tekstu: Zakon o izbjeglicama), Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93; u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica) i Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95; u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica). Dalje, ocijenio je da je prvotužena preuzimanjem te imovine bila dužna da se prema njoj savjesno odnosi, da putem svojih organa izvrši popis stanja nekretnina i svih pokretnih stvari u njima kako bi imala potpunu evidenciju i kontrolu nad imovinom koju je apelant morao napustiti, koja je dodjeljivana trećim licima u skladu sa navedenim propisima. Osnovni sud je zaključio da se prvotužena propuštanjem da putem svojih organa vodi evidenciju o napuštenoj imovini (apelantovoj ali i drugih lica) lišila mogućnosti da prati stanje apelantove imovine, čime je, prema mišljenju tog suda, omogućila trećim licima (domicilnom stanovništvu, bespravnim korisnicima, te privremenim korisnicima) da je u cjelini „poharaju“. Također, zaključio je da odgovornost prvotužene postoji do 1996. godine kada je upravljanje predmetnom imovinom preuzela drugotužena.
Osnovni sud je ocijenio da su organi drugotužene prilikom dodjele apelantove imovine privremenim korisnicima trebali primjenjivati Zakon o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96), koji je, u smislu člana 1. tog zakona, osim svog osnovnog cilja – zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, imao još jedan cilj, a to je zaštita i očuvanje napuštene imovine. Dalje, istakao je da je članom 2. tog zakona propisano koja se imovina treba smatrati napuštenom imovinom, dok je članom 3. istog zakona propisano da napuštena imovina privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom (koje su formirane po općinama u smislu člana 4. tog zakona), kao i drugih republičkih i općinskih organa. Osim toga, istakao je da su organi drugotužene, prema čl. 7. i 8. navedenog zakona, bili dužni izvršiti popis i voditi evidenciju o napuštenoj imovini, te da su prilikom dodjeljivanja napuštene imovine i pri uvođenju u posjed privremenog korisnika bili dužni sačiniti zapisnik koji, između ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu, odnosno objektu. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom dodjele kompletne apelantove imovine nisu sačinjeni potrebni zapisnici, odnosno da ih nema u spisu OMI Kotor-Varoš broj 47-89/99. Na taj su način, prema mišljenju Osnovnog suda, organi drugotužene napravili krupan propust prilikom dodjele apelantove imovine i time u cijelosti izgubili kontrolu nad korištenjem te imovine, ostavivši mogućnost trećim licima i privremenim korisnicima da je „poharaju bez posljedica“, odnosno svojim radnjama su omogućili da se apelantova imovina devastira. Također, zaključio je da su organi drugotužene morali voditi postupke za iseljenje bespravno useljenih lica, koja su prema članu 10. Zakona o korištenju napuštene imovine trebala snositi svu štetu koja nastane povodom bespravnog useljenja i troškove bespravnog useljenja. Osnovni sud je ocijenio da su se propuštanjem da sačine zapisnik o stanju apelantovih nekretnina i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenog korisnika organi drugotužene lišili mogućnosti da prema čl. 26. i 27. istog zakona eventualno nastalu štetu stave na teret privremenom korisniku, odnosno da po službenoj dužnosti pokrenu odgovarajući postupak protiv privremenog korisnika odnosno štetnika. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da su tužene zbog nepostupanja prema odredbama navedenih zakona omogućile trećim licima da pričine štetu na apelantovoj imovini, zbog čega je utvrdio da su pasivno legitimirane u predmetnom sporu.
Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant „pismenim ispravama“, spisom OMI Kotor-Varoš, svojim iskazom i iskazima još osam svjedoka u cijelosti dokazao da je bio vlasnik nekretnina i svih pobrojanih pokretnih stvari. Također, konstatirao je da je apelant, osim navedenih dokaza, predočio dokaze i o visini štete koju je pretrpio na svim svojim nekretninama, o visini vrijednosti svih svojih otuđenih stvari i uništenog šumskog fonda, i to putem vještačenja četiri ovlaštena sudska vještaka, čije je nalaze taj sud prihvatio kao stručno i objektivno urađene. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da tužene nisu zaštitile apelantovu imovinu koja predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i koja je za vrijeme apelantovog prinudnog odsustva iz Republike Srpske velikim dijelom otuđena i uništena, zbog čega ih je, u smislu čl. 172, 185. i 189. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao da mu solidarno naknade prouzrokovanu štetu.
Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Gž-06-001744 od 13. decembra 2006. godine odbio žalbu koju su tužene izjavile protiv Presude Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu, te je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda o solidarnoj odgovornosti tuženih za štetu koja je nastala apelantu. U vezi s tim, konstatirao je da je pravilno utvrđeno da su apelantovu imovinu, nakon što je otišao u izbjeglištvo, tužene preuzele na upravljanje i korištenje, te da je bila predmet dodjele privremenim korisnicima, i to prvo u okviru prvotužene, koja je za to imala ovlaštenje u odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica i Uredbe o smještaju izbjeglica, a zatim i u okviru organa obje tužene saglasno odredbama čl. 3. i 4. Zakona o korištenju napuštene imovine. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio da je to izvršeno s ciljem zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, ali i s ciljem zaštite i očuvanja navedene imovine u smislu člana 1. Zakona o korištenju napuštene imovine. Zatim, konstatirao je da navedeno znači da su preuzimanjem apelantove imovine na privremeno upravljanje tužene imale obavezu da se prema toj imovini savjesno odnose, da je očuvaju tako što će bespravne korisnike iseliti iz napuštene imovine (čl. 7, 8. i 10. navedenog zakona), sve kako bi ta imovina bila vraćena u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Međutim, našavši da tužene u konkretnom slučaju nisu savjesno i sa brigom postupale s apelantovom imovinom sačinjavanjem zapisnika o preuzimanju i vraćanju kako bi se tačno moglo utvrditi na koji način je pričinjena šteta, već da tužene nakon dodjele te imovine nisu imale nikakvu kontrolu nad tom imovinom, uslijed čega je za apelanta nastala materijalna šteta, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, saglasno odredbi člana 172. ZOO-a, u konkretnom slučaju postoji odgovornost obje tužene koje su pri činjenici da su raspolagale apelantovom imovinom bile u obavezi da je u istom stanju i vrate apelantu.
Odlučujući o reviziji koju su tužene izjavile protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001744 od 13. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine, kojom je uvažio reviziju, te preinačio obje nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u konkretnoj pravnoj situaciji pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 6. Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica propisano da se nekretnine koje su njihovi vlasnici odnosno korisnici napustili daju na privremeno korištenje izbjegličkim porodicama i licima koja su zbog ratnih djelovanja ostala bez smještaja. Konstatirao je da je članom 12. st. 2. i 3. navedene Uredbe propisano da rješenja o dodjeli napuštenih nekretnina na privremeno korištenje, ako se radi o privatnom vlasništvu, donosi općinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinskopravne poslove, te da taj organ, također, popisuje i evidentira napuštene objekte. Zatim, istakao je da su, prema odredbama čl. 21, 22. i 31. navedene Uredbe, lica koja su dobila na korištenje napuštene nekretnine dužna da te nekretnine održavaju i čuvaju sa pažnjom dobrog domaćina, te da snose troškove sve nastale štete. Utvrđeno je da, prema članu 7. stav 5. te Uredbe, lica koja su se bespravno uselila u napuštenu imovinu također imaju obavezu snošenja troškova prouzrokovane štete. Vrhovni sud je, osim toga, konstatirao da su identične odredbe sadržane i u čl. 3, 6, 7, 10. st. 4, 26, 27. i 35. Zakona o korištenju napuštene imovine, s tim da je napuštena imovina privremeno prešla na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, što se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, te drugih republičkih i općinskih organa. Zatim je naveo da je i u odredbi člana 30. stav 3. Zakona o izbjeglicama propisano da je korisnik napuštene imovine dužan da nadoknadi svu pričinjenu štetu nastalu za vrijeme dok je koristio tu imovinu.
Vrhovni sud je ocijenio da ni jedan od citiranih propisa ne predviđa odgovornost tuženih za štete koje su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez osnova. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene bi bile odgovorne za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica, u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 3/92). U vezi s tim je naveo da se nezakonit rad manifestira, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, te samim tim ni odgovornost organa ili službenog lica samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da primijene propis. Vrhovni sud je naveo da se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali također pod uvjetom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg. Shodno tome, zaključio je da svako nepravilno postupanje u metodi rada samo po sebi, bez postojanja tog voljnog elementa, ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su pretpostavke da bi oštećeni mogao osnovano tražiti naknadu štete da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica odnosno organa koji obavlja određenu djelatnost. Pri činjenici da su tužene upravljale i raspolagale apelantovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine, kao i da je drugotužena apelantu vratila njegovu imovinu na način propisan Zakonom o prestanku primjene, Vrhovni sud je zaključio da kod tuženih nema krivice, čime se, prema mišljenju tog suda, isključuje njihova odgovornost za štetu koja je pričinjena apelantu jer ta šteta nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno naveli da su tužene bile obavezne da prilikom dodjele predmetne imovine na privremeno korištenje izbjegličkim porodicama sačine zapisnik o uvođenju u posjed, u kojem su trebale biti popisane i identificirane sve nepokretne i pokretne stvari. Međutim, konstatirao je da se u spisima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nalazi samo zapisnik Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Kotor-Varoš od 11. septembra 1998. godine o uvođenju porodice Bože Radovanovića, izbjeglice iz Travnika, u posjed apelantove kuće u Šibovima. Također, navedeno je da u spisima organa uprave nema zapisnika o uvođenju u posjed drugih lica, ali je zaključio da to ne znači da ti zapisnici nisu sačinjeni, s obzirom na to da izjave svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića upućuju na zaključak da su prilikom svakog uvođenja u posjed sačinjavani zapisnici sa opisom stanja imovine, kao i da je sam apelant u tužbi naveo da su njegovi kuća i pomoćni objekti, kao i sve pokretne stvari popisane u zapisniku prvotužene od 25. augusta 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, navedeni propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant. Osim toga, konstatirao je da je, pri nespornoj činjenici da su apelantu početkom 2000. godine vraćene predmetne nekretnine, neosnovan zaključak prvostepenog suda da je apelantu povrijeđeno pravo na dom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da niti jedan od citiranih propisa na koje se pozvao u svojoj odluci ne predviđa odgovornost tuženih za štetu koju su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez pravnog osnova. Tvrdi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da su tužene upravljale i raspolagale njegovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine, te da je drugotužena apelantu vratila njegovu imovinu na način propisan Zakonom o prestanku primjene, kao i stav da kod tuženih nema krivice, čime se isključuje njihova odgovornost za pričinjenu štetu koja, prema mišljenju tog suda, nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Apelant zatim tvrdi da Vrhovni sud nije imao pravičan pristup pri primjeni čl. 8. i 126. ZPP, pravičan pristup raspravnom principu, ocjeni principa formalne istine, ocjeni stepena dokazanosti osnova i visine štete, što je bilo nužno za pravilnu primjenu čl. 8. i 126. ZPP, te tvrdi da je Vrhovni sud morao ocijeniti činjenicu da je tužena bila dužna ne samo da predloži dokaze kojima se potvrđuje istinitost tvrdnje iz odgovora na tužbu već i da te svoje tvrdnje i dokaže. Također, smatra da je osporenom presudom narušen princip pravne sigurnosti, zakonitosti, proporcionalnosti i da su se tužene nezakonito umiješale u njegovo pravo na imovinu, odnosno da nisu zaštitile imovinu koja je predstavljala njegov dom. Smatra da je doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, i osim toga što je njihova odgovornost za štetu nesumnjiva, privilegirane u odnosu na njega, iako on ničim nije doprinio nastanku štete. Tvrdi da time nije postignuta „pravična ravnoteža“, jer kao dokazani vlasnik imovine mora snositi pretjeran teret zbog toga što je umanjena vrijednost imovine. Apelant smatra da iz propisa citiranih u odlukama redovnih sudova upravo proizlazi odgovornost tuženih za nastalu štetu u konkretnom slučaju, pri tome uglavnom ističući kao apelacione navode razloge koje su nižestepeni sudovi dali u svojim odlukama koje je Vrhovni sud preinačio osporenom odlukom.
b) Odgovor na apelaciju
Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Vrhovni sud smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, na čiju se povredu apelant žali u predmetnoj apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita i smatra da tužene ne mogu odgovarati za štetu koju su apelantu pričinila treća lica. Dalje, navodi da je pravilan stav Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te smatra da je taj sud, pozivajući se na odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakona o izbjeglicama, dao valjano obrazloženje za svoju odluku. Pravobranilaštvo smatra da je nesporno da niti jedan propis ne predviđa odgovornost države i jedinice lokalne uprave u konkretnom slučaju, te tvrdi da apelant tokom prvostepenog postupka, i pored brojnih izvedenih dokaza, nije uspio dokazati da su tužene pričinile štetu. Zatim, navodi da nije dokazano da su tužene, bilo kakvim postupanjem protivno zakonu ili nekom drugom aktu, svojom voljom doprinijele nastanku štete. Pravobranilaštvo tvrdi da je evidentno da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi apelantovog prava zagarantiranog članom 8. Evropske konvencije, imajući u vidu činjenicu da su nadležni organi drugotužene 2000. godine vratili apelantu njegovu imovinu u posjed. Osim toga, navodi da je u konkretnom slučaju nejasno u čemu apelant vidi povredu čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku.
V. Relevantni propisi
U Ustavu Srpske Republike Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 3/92) relevantne odredbe glase:
Član 17. stav 1.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
U Zakonu o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Rješenje o dodjeli objekata na privremeno korištenje donosi nadležni opštinski organ za stambeno-komunalne poslove, uz prethodno pribavljenu saglasnost Komesarijata.
Predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korištenje vrši Komisija za izbjeglice, putem zapisnika u kome se vrši popis odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde.
Prestankom potrebe za korištenjem objekata Komisija za izbjeglice će, na bazi zapisnika iz prethodnog stava, utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi.
[...]
Komisija za izbjeglice koja sačinjava zapisnik o privremenom korištenju objekta vodi registar u koji se unose podaci bivšeg vlasnika odnosno korisnika i privremenog korisnika.
U Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
Pod napuštenim stambenim i poslovnim prostorom smatraju se: stambene kuće, kuće za odmor, privredni objekti, pomoćne prostorije (privremeni objekti, garaže, šupe), ugostiteljski i turistički objekti, poslovni prostori u državnoj, odnosno društvenoj privatnoj ili mešovitoj svojini koje su raniji vlasnici odnosno korisnici napustili.
Član 6. stav 1.
Nekretnine iz člana 2. davaće se na privremeno korišćenje licima iz člana 1. ove Uredbe na rok do 12 meseci s tim da nadležni organ taj rok može produžiti.
Član 7. stav 5.
Lice koje se u objekat iz člana 2. uselilo bez rešenja nadležnog opštinskog organa snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane takvim useljenjem.
Član 12. st. 2, 3. i 4.
Rešenjem o dodeli na privremeno korišćenje stanova i objekata kao i zemljišta u privatnoj svojini donosi Opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Popis i evidenciju objekata iz stava 1. vrši opštinski organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju objekata iz stava 2. vrši opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Pri uvođenju u posed objekta sačinjava se zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljni spisak zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari zatečenih u istom.
Član 21.
Lica koja su dobila na korišćenje stanove, stambene i druge objekte obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je o tome obavestiti nadležni opštinski organ uprave koji mu je izdao rješenje najmanje 15 dana pre napuštanja, te isti predati u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 22.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nekretnine, a ne obavesti nadležni opštinski organ uprave i ne preda istu u stanju u kakvom je zatekao, snosiće troškove sve nastale štete, a protiv takvog lica pokrenuće se odgovarajući postupak.
Član 31. stav 1.
Poljoprivredna domaćinstva i druga fizička i pravna lica dužna su obrađivati napušteno zemljište dato na privremeno korišćenje tokom celog perioda privremenog korišćenja, a objekte i opremu čuvati i održavati pažnjom dobrog domaćina.
U Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95), koja je stupila na snagu 1. oktobra 1995. godine, relevantne odredbe glase:
Član 2.
Dodelu stambenog prostora na privremeno korišćenje u smislu ove uredbe vrše ratna predsedništva opština koje primaju izbeglo stanovništvo i opština iz kojih dolazi izbeglo stanovništvo u saradnji sa Republičkim štabom za smeštaj izbeglog stanovništva i asistenciju policije, a prema planu i uputstvu Republičkog štaba za prihvat i smeštaj izbeglog stanovništva.
Član 5. stav 2.
Dodela objekata vrši se zapisnički uz izdavanje rešenja od privremenom korišćenju na 12 meseci sa mogućnošću produženja. [...]
U Zakonu o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ 3/96 i 21/96), koji je stupio na snagu 28. februara 1996. godine, relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine.
Član 2. stav 1.
Pod napuštenom imovinom, u smislu ovog zakona, smatraju se nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava korišćenja napustili, a što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđuje prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini.
Član 3.
Imovina iz prethodnog člana privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) te Komisije za smeštaj izbeglica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljem tekstu: Komisija), kao i drugih republičkih i opštinskih organa.
Član 4.
Ministarstvo će u roku od 7 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona formirati u opštinama komisije iz prethodnog člana.
[...]
Član 6.
Rešenje o dodeli na korišćenje napuštenih nepokretnosti i druge imovine, donosi Komisija.
[...]
Član 7.
Popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih i drugih objekata u državnoj svojini vrši organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih objekata kao i zemljište u privatnoj svojini vrši organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Član 8.
Nadležni organi uprave kao i drugi organi i organizacije dužni su u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona da dostave Ministarstvu sve podatke neophodne za smeštaj izbeglica i raseljenih lica na teritoriji Republike. (Podatke o napuštenim nepokretnostima prikupljene po Uputstvu o popisu i dodeli napuštenih nekretnina [...].
Član 9.
Pri uvođenju u posed dodeljenog stana odnosno objekta kao i zemljišta nadležni organ sačinjava zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu odnosno objektu.
Član 10. st. 1. i 4.
Licu koje je ušlo u posed napuštene nepokretnosti i pokretnih stvari bez rešenja o dodeli te imovine na korišćenje, komisija na osnovu podnete prijave ili po službenoj dužnosti donosi rešenje o iseljenju tog lica iz objekta, odnosno napuštanju zemljišta i vraćanju pokretnih stvari.
Lice koje je bespravno ušlo u posed napuštene imovine snosi svaku štetu i sve troškove koje je time prouzrokovalo.
Član 26.
Lica koja su dobila na privremeno korišćenje stanove, stambene i druge objekte kao i pokretne stvari obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je da o tome obavesti Komisiju, najmanje 15 dana pre napuštanja i da dodeljeni stan ili objekat preda u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 27.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nepokretnost i drugu imovinu koja mu je dodeljena na privremeno korišćenje a o tome ne obavesti Komisiju i ne preda istu nepokretnost u stanju u kakvom je istu primio, snosiće svu nastalu štetu, a protiv takvog lica pokreće se i odgovarajući postupak.
Član 35.
Poljoprivredna domaćinstva i druga fizička i pravna lica dužna su obrađivati napušteno zemljište koje im je dato na korišćenje, a objekte i opremu dužni su čuvati pažnjom dobrog domaćina.
[...]
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 189. st. 1. i 2.
Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo.
U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelant osporava presudu Vrhovnog suda navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Ustavni sud primjećuje da se postupak u ovom predmetu vodio povodom apelantove tužbe kojom je tražio da mu prvotužena i drugotužena naknade materijalnu štetu nastalu uslijed devastacije, odnosno otuđenja njegove pokretne i nepokretne imovine u selu Šibovi i u gradu Kotor-Varoš, nakon što je u augustu 1995. godine zbog ratnih sukoba bio prinuđen da ih napusti. Dakle, predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
Apelant tvrdi da je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužene u konkretnom slučaju nisu odgovorne za pričinjenu štetu, smatrajući da iz propisa citiranih u toj odluci i odluka nižestepenih sudova proizlazi upravo suprotan zaključak.
S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 381/04 od 27. oktobra 2004. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05).
Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku bilo sporno postojanje odgovornosti tuženih zbog nastanka štete na apelantovoj imovini, nakon što je apelant predmetnu imovinu napustio 1995. godine zbog ratnih sukoba. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud zaključili da su tužene u konkretnom slučaju solidarno odgovorne za nastalu štetu u smislu odredbe člana 172. ZOO-a (kojim je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija) zbog nepostupanja prema odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica, Uredbe o smještaju izbjeglica i Zakona o korištenju napuštene imovine, u smislu izostanka vođenja evidencije o napuštenoj imovini i sačinjavanja zapisnika o stanju nekretnina i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenog korisnika, odnosno zbog nesavjesnog postupanja s apelantovom imovinom i gubitka kontrole nad tom imovinom, uslijed čega je apelantu nastala šteta.
Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u prilog svom zaključku da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, u osporenoj presudi naveo da Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica, Zakon o korištenju napuštene imovine i Zakon o izbjeglicama ne predviđaju odgovornost tuženih za štete koje su vlasnicima napuštene imovine pričinili korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez pravnog osnova, te da je, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda, zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ocijenio da se u smislu citirane odredbe nezakonit rad manifestira kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, dok se nepravilan rad manifestira kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali oba (i nezakonit i nepravilan rad) uz postojanje volje ili pristanka da se trećem licu nanese šteta. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da se bez postojanja tog voljnog elementa ne bi moglo prihvatiti postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud ocijenio da kod tuženih nema odgovornosti za nastalu štetu jer ta šteta nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada tuženih, s obzirom na to da su tužene upravljale i raspolagale apelantovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korištenju napuštene imovine i da je drugotužena vratila apelantu njegovu imovinu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, našavši da, iako se u spisu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nalazi samo jedan zapisnik o uvođenju u posjed apelantove imovine u Šibovima, iz izjava svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića proizlazi da su prilikom svakog uvođenja u posjed apelantove imovine sačinjavani zapisnici s opisom stanja imovine i da je sam apelant u tužbi naveo da je njegova imovina popisana prema zapisniku prvotužene od 25. augusta 1995. godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, taj propust, prema utvrđenom činjeničnom stanju, nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant.
Ustavni sud podsjeća na to da je u sličnom predmetu donio Odluku broj AP 3587/08 od 18. januara 2012. godine (vidi Ustavni sud, odluka od 18. januara 2012. godine, dostupna na ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu zaključivši da u tom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, niti je u tom postupku apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Za razliku od navedene odluke, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju potrebno ispitati da li je presudom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo, te da li je uslijed toga (proizvoljne primjene materijalnog prava) Vrhovni sud donio arbitrarnu odluku koja je imala za posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio nižestepene odluke nije dao obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172. ZOO-a, kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (bezuvjetno i koja može nastupiti ne samo činjenjem već i nečinjenjem), za čiju primjenu su, prema mišljenju Ustavnog suda, nižestepeni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije primijenio ZOO kao lex specialis zakon kada je riječ o naknadi štete. Štaviše, Vrhovni sud uopće nije primijenio zakon, već je zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica u smislu člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske (kojim je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja), tumačeći navedenu odredbu na način da je uvjet za naknadu štete nezakonit ili nepravilan rad službenog lica ili državnog organa, a da je za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada u smislu te odredbe, osim objektivnog elementa u smislu postojanja nepravilnog i nezakonitog rada, neophodan i subjektivni element u vidu volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz samog teksta, odnosno iz jezičkog tumačenja člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske jasno proizlazi da u toj odredbi nije sadržan subjektivni odnosno voljni element za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svojim tumačenjem izašao van vrlo jasnog sadržaja člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, dodajući navedenoj odredbi nove uvjete (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada služenih lica ili državnih organa) koje ta odredba ne propisuje. Takvim tumačenjem došlo je do proizvoljne primjene člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske jer je Vrhovni sud za primjenu te odredbe postavio novi uvjet (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa) koji ta odredba ne propisuje.
Osim toga, Ustavni sud naglašava da, osim činjenice da član 172. stav 1. ZOO-a kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti, zaista ne vidi uporište u bilo kojim odredbama relevantnog materijalnog i procesnog prava na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je postojanje umišljaja (voljnog elementa) neophodno dokazati prilikom zahtjeva za naknadu štete koji se podnosi na osnovu odredaba ZOO-a kao lex specialis
Ustavni sud se prisjeća brojnih odluka koje je donio u vezi sa neprimjenjivanjem zakona koji je lex specialis zakon, u konkretnom slučaju čak i u odnosu na Ustav Republike Srpske, budući da javne vlasti nisu postupale s ciljem zaštite bilo kojeg od ljudskih prava i sloboda da bi se mogli neposredno primijeniti Ustav entiteta, Ustav Bosne i Hercegovine ili Evropska konvencija i njeni protokoli u slučaju da relevantni zakon nije u skladu sa standardima Evropske konvencije. Naime, u jednoj od tih odluka, i to u Odluci broj AP 1258/06, Ustavni sud je, usvajajući apelaciju u tom slučaju, u tački 32. naveo: „Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o žalbama tužilaca, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji ima pravnu prirodu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, tužioci su, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, imali pravo da u roku od godinu dana od saznanja za povredu (subjektivni rok), a najdalje tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), podnesu tužbu. Prema tome, Okružni sud je, kada je odlučivao o tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenio pravnu osnovu za odlučivanje.“ U tački 33. je, također, navedeno: „Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je potrebno da se predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak u kojem će, na osnovu pravilne primjene zakonskih odredaba, donijeti novu odluku.“
Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena apelantu, budući da je, s jedne strane, naveo da bez obzira na to što se u spisu nalazi samo jedan zapisnik o uvođenju u posjed apelantove kuće u Šibovima, iz izjava svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića proizlazi da su prilikom svakog uvođenja u posjed apelantove imovine sačinjavani zapisnici s opisom stanja imovine, a, s druge strane, naglasio je da i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, to ne bi bilo pravno relevantno jer taj propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant.
Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske a ne odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su navodi iz apelacije o povredi tih prava u suštini isti kao i navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio materijalno pravo uslijed čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com