Naknada štete iz osnova radnog odnosa zbog nezakonitosti akta poslodavca
Posted: Sat Feb 20, 2021 2:19 pm
Naknada štete iz osnova radnog odnosa zbog nezakonitosti akta poslodavca
Član 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 I 13/94)
Član 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 26/2004, 7/2005, 48/2005, 50/2008 - dr. zakon, 60/2010, 32/2013 i 93/2017);
Član 45. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17);
U parnici za naknadu štete zbog izgubljene dobiti zaposlenik ne može zasnivati odgovornost (krivicu) poslodavca na nezakonitosti akta-rješenja poslodavca, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, kada zaposlenik nije pobijao navedeni akt žalbom u postupku pred poslodavcem tako i tužbom u postupku pred sudom.
Iz obrazloženja:
Po shvatanju drugostepenog vijeća, tužiteljica u parnici za naknadu štete zbog, eventualno, nezakonitog postupanja tužene-poslodavca, ne može dokazivati krivicu poslodavca kada je postupanje poslodavaca zasnovano na aktima-rješenjima, koje tužiteljica nije pobijala žalbom u postupku pred poslodavcem, odnosno tužbom pred sudom.
Naime, tužiteljica nije ni postavila tužbeni zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti rješenja tužene o prijevremenom vraćanju iz DKP-a u Ministarstvo, pa je bez pravnog osnova i tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata koje bi ostvarila da je svo vrijeme radila u DKP i plata koje je ostvarila u istom periodu dok je radila u Ministarstvu, a nakon prijevremenog vraćanja iz DKP. Rješenje od 02.10.2017. godine, kojim je tužena prijevremeno povukla tužiteljicu iz DKP-a sa danom 31.03.2018. godine, tužiteljica nije pobijala kako u postupku pred poslodavcem, tako ni u postupku pred sudom, što znači da je isto postalo konačno i pravosnažno i njegova zakonitost se ne može cijeniti u ovom postupku za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, niti se na navedenom postupanju poslodavca može zasnivati krivica – odgovornost za eventualnu štetu.
Pravna je pretpostavka da je rješenje o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP, koje nije pobijala žalbom ni tužbom sudu, pravilno i zakonito i kao takvo ne može biti osnov za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u smislu odredbi člana 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbi člana
70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH u vezi sa odredbom člana 45. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH.
Osim toga, tužiteljica nije sa sigurnošću ni dokazala postojanje, odnosno visinu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata. Veća plata zaposlenih u DKP-u u odnosu na platu zaposlenih koji rade u Ministarstvu (u zemlji) u prvom redu je rezultat većih troškova života u inostranstvu, koje tužiteljica nije ni imala nakon povratka u zemlju, pa se i ne može govoriti o šteti u vidu izgubljene dobiti.
Sami tužbeni i žalbeni navodi, da organi tužene nisu postupali u skladu sa propisima, te da je prilikom donošenja spornih odluka u vezi prijevremenog vraćanja tužiteljice iz DKP-a i njenog penzionisanja, bilo određenih nepravilnosti, nisu dovoljni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i naknadu štete.
Shodno navedenom, svi istaknuti žalbeni navodi kojima se ukazuje na redoslijed donošenja svih naprijed navedenih rješenja tužene, kao i na učinjene nepravilnosti prilikom provođenja prethodnih radnji utvrđivanja ispunjenosti uslova za penzionisanje tužiteljice, po ocjeni drugostepenog vijeća, nisu relevantni. Ovo iz razloga, a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, što tužbeni zahtjev nije opredijeljen na preispitivanje zakonitosti i pravilnosti odluka tužene kojima je odlučivano o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP-a, već isključivo na naknadu štete, ali koja je nastala upravo radnjama tužene koje se ogledaju kroz donošenje akata, čija zakonitost i pravilnost, u ovom postupku, nije ni utvrđivana.
(Presude vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 031819 20 Gž od 15.06.2020. godine)
Član 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 I 13/94)
Član 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 26/2004, 7/2005, 48/2005, 50/2008 - dr. zakon, 60/2010, 32/2013 i 93/2017);
Član 45. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17);
U parnici za naknadu štete zbog izgubljene dobiti zaposlenik ne može zasnivati odgovornost (krivicu) poslodavca na nezakonitosti akta-rješenja poslodavca, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, kada zaposlenik nije pobijao navedeni akt žalbom u postupku pred poslodavcem tako i tužbom u postupku pred sudom.
Iz obrazloženja:
Po shvatanju drugostepenog vijeća, tužiteljica u parnici za naknadu štete zbog, eventualno, nezakonitog postupanja tužene-poslodavca, ne može dokazivati krivicu poslodavca kada je postupanje poslodavaca zasnovano na aktima-rješenjima, koje tužiteljica nije pobijala žalbom u postupku pred poslodavcem, odnosno tužbom pred sudom.
Naime, tužiteljica nije ni postavila tužbeni zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti rješenja tužene o prijevremenom vraćanju iz DKP-a u Ministarstvo, pa je bez pravnog osnova i tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata koje bi ostvarila da je svo vrijeme radila u DKP i plata koje je ostvarila u istom periodu dok je radila u Ministarstvu, a nakon prijevremenog vraćanja iz DKP. Rješenje od 02.10.2017. godine, kojim je tužena prijevremeno povukla tužiteljicu iz DKP-a sa danom 31.03.2018. godine, tužiteljica nije pobijala kako u postupku pred poslodavcem, tako ni u postupku pred sudom, što znači da je isto postalo konačno i pravosnažno i njegova zakonitost se ne može cijeniti u ovom postupku za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, niti se na navedenom postupanju poslodavca može zasnivati krivica – odgovornost za eventualnu štetu.
Pravna je pretpostavka da je rješenje o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP, koje nije pobijala žalbom ni tužbom sudu, pravilno i zakonito i kao takvo ne može biti osnov za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u smislu odredbi člana 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbi člana
70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH u vezi sa odredbom člana 45. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH.
Osim toga, tužiteljica nije sa sigurnošću ni dokazala postojanje, odnosno visinu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata. Veća plata zaposlenih u DKP-u u odnosu na platu zaposlenih koji rade u Ministarstvu (u zemlji) u prvom redu je rezultat većih troškova života u inostranstvu, koje tužiteljica nije ni imala nakon povratka u zemlju, pa se i ne može govoriti o šteti u vidu izgubljene dobiti.
Sami tužbeni i žalbeni navodi, da organi tužene nisu postupali u skladu sa propisima, te da je prilikom donošenja spornih odluka u vezi prijevremenog vraćanja tužiteljice iz DKP-a i njenog penzionisanja, bilo određenih nepravilnosti, nisu dovoljni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i naknadu štete.
Shodno navedenom, svi istaknuti žalbeni navodi kojima se ukazuje na redoslijed donošenja svih naprijed navedenih rješenja tužene, kao i na učinjene nepravilnosti prilikom provođenja prethodnih radnji utvrđivanja ispunjenosti uslova za penzionisanje tužiteljice, po ocjeni drugostepenog vijeća, nisu relevantni. Ovo iz razloga, a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, što tužbeni zahtjev nije opredijeljen na preispitivanje zakonitosti i pravilnosti odluka tužene kojima je odlučivano o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP-a, već isključivo na naknadu štete, ali koja je nastala upravo radnjama tužene koje se ogledaju kroz donošenje akata, čija zakonitost i pravilnost, u ovom postupku, nije ni utvrđivana.
(Presude vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 031819 20 Gž od 15.06.2020. godine)