Medunarodna zastita manjina
Posted: Sat Feb 18, 2017 12:14 pm
Međunarodna zaštita manjina
Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom garantira jedino slobodu od diskriminacije. Svaka od pobijeđenih država se obvezala da svim osobama pod svojom jurisdikcijom bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu štampe i objavljivanja, slobodu vjerskih obreda, slobodu političkog uvjerenja i javnih skupova.
Državni ugovor s Austrijom iz 1955. predviđa posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj (pravo na osnovno obrazovanje na maternjem jeziku israzmjeran broj srednjih škola) Sva se ta prava nisu nikada u cjelosti ostvarila.
Zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi je poraslo tek u vrijeme raspada socijalističkog sistema, kojim je došlo do nastanka niza država u kojima su stovrene manjine.
Najopširniji instrument koji definiše sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava jeste Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz 1990. KESS se nastavio baviti pitanjem zaštite etničkih skupina, i u 1994. je u Evropi ustanovljena dužnost Visokog komesara na nacionalne manjine.
Praktično gledano je od navedenog Dokumenta bitnija Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1993. (usvojila Opća skupština UN)
Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti:
Manjina je skupina brojno manja od ostatka građanstva neke države, u nedominantnom položaju; građani te države koji imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike različite od ostatka građanstva i koji makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren ka očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.
Jedino pravilo općeg karaktera u cilju zaštite manjina jeste čl.27. Pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966.: „ U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i obnašaju vlastitu vjeru ili da se služe vlastitim jezikom.”
Što se tiče regionalnih dokumenata, Vijeće Evrope je usvojilo 2 dokumenta o manjinama:
a. Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992.)
b. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.)
www.webdesignstudio.ba
Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom garantira jedino slobodu od diskriminacije. Svaka od pobijeđenih država se obvezala da svim osobama pod svojom jurisdikcijom bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu štampe i objavljivanja, slobodu vjerskih obreda, slobodu političkog uvjerenja i javnih skupova.
Državni ugovor s Austrijom iz 1955. predviđa posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj (pravo na osnovno obrazovanje na maternjem jeziku israzmjeran broj srednjih škola) Sva se ta prava nisu nikada u cjelosti ostvarila.
Zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi je poraslo tek u vrijeme raspada socijalističkog sistema, kojim je došlo do nastanka niza država u kojima su stovrene manjine.
Najopširniji instrument koji definiše sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava jeste Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz 1990. KESS se nastavio baviti pitanjem zaštite etničkih skupina, i u 1994. je u Evropi ustanovljena dužnost Visokog komesara na nacionalne manjine.
Praktično gledano je od navedenog Dokumenta bitnija Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1993. (usvojila Opća skupština UN)
Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti:
Manjina je skupina brojno manja od ostatka građanstva neke države, u nedominantnom položaju; građani te države koji imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike različite od ostatka građanstva i koji makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren ka očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.
Jedino pravilo općeg karaktera u cilju zaštite manjina jeste čl.27. Pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966.: „ U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i obnašaju vlastitu vjeru ili da se služe vlastitim jezikom.”
Što se tiče regionalnih dokumenata, Vijeće Evrope je usvojilo 2 dokumenta o manjinama:
a. Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992.)
b. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.)
www.webdesignstudio.ba