Krivicno djelo pranje novca
Posted: Sun Jan 14, 2018 10:11 pm
KRIVIČNO DJELO PRANJA NOVCA
Autor: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
1. Uvod
Pranje novca (engl. money laundering; njem. Geldwäsche) u najopštijem smislu predstavlja proces prikrivanja porijekla novca ili imovine stečenih kriminalnim aktivnostima. U skladu sa definicijom Smjernice 2005/60/EZ, taj proces obuhvata prikrivanje prave prirode i izvora novca, pretvaranje i prenos imovine u smislu prikrivanja njezinog protivzakonitog porijekla odnosno nabavljanje, posjedovanje ili upotrebu imovine proizašle iz krivičnog djela, odnosno učestvovanje, povezanost, pokušaj pomaganja, podstrekavanje, te omogućavanje izvršenja bilo koje od navedenih radnji.1 Drugim riječima, pranje novca podrazumijeva pretvaranje tzv. „prljavog“ novca ili imovinske koristi pribavljenih izvršenjem krivičnih djela ili drugim nezakonitim aktivnostima u
„čist“ novac, tj. onaj novac koji se može koristiti kao legalan prihod u bankarskim, trgovačkim, finansijskim, preduzetničkim i drugim finansijskim poslovima ili načinima ulaganja. Dakle, ona imovinska korist, koja najčešće na kraju znači novac koji bi se prema postojećim zakonskim propisima morao oduzeti kao korist pribavljena izvršenjem krivičnog(ih) djela, koristi se kao i svaki drugi na zakonit način stečeni prihod ili dohodak, čime se pokušava prikriti ne samo tako stečena korist, već i samo krivično djelo iz koga ona potiče. Uključivanje takvog novca u regularne novčane tokove predstavlja izuzetnu prijetnju ukupnom finansijskom sistemu i dovodi u posebno nepovoljan i diskriminišući položaj one koji posluju legalno (kao što je to slučaj u Kolumbiji)2. Velika sredstva koja se zarađuju pranjem novca utiču na porast potražnje za luksuznim proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što sve podstiče inflaciju i špekulacije. Time nezakonitost postaje osnovno načelo ekonomskih aktivnosti, a legalno poslovanje se počinje cijeniti manje vrijednim, što u znatnoj mjeri podriva slobodno tržišno poslovanje, te narušava ekonomski integritet i demokratsku i političku stabilnost zemlje.
1 V. S. Cindori: Sustav sprječavanja pranja novca, Financijska teorija i praksa 31 (1), 2007., s. 56.
2 Up. P. Bejaković: Finansijska praksa, 1997, 21, (3), 461-466.
Termin „pranje novca“ se povezuje sa prohibicijom u SAD-u tridesetih godina prošlog vijeka, kada su kriminalci novac zarađen proizvodnjom, krijumčarenjem i prodajom alkoholnih pića prikazivali kao zaradu ostvarenu u lancu svojih perionica za pranje rublja i automobila.3 Međutim, smatra se da je pojam „pranje novca“ (money laundering) prvi upotrijebio engleski časopis „The Guardian“ pišući 1973. godine o 200.000 USD namijenjenih republikanskoj predizbornoj kampanji u SAD, koji su odnijeti u kovčezima u Meksiko radi pranja.4 Nakon toga, ovaj termin je prihvaćen i u nauci i u zakonodavstvu, jer tačno opisuje šta se događa sa ilegalnim ili „prljavim“ novcem, koji nakon niza transakcija ili kada se „opere“, na kraju ciklusa postaje „čist“.5 Savjet Evrope se prvi put poslužio ovim izrazom 1980. godine i to u Preporuci o mjerama protiv transfera i čuvanja dobara nastalih iz kriminalnih radnji (Recomendation NoR (80) 10), a u SAD-u službeno se prvi put spominje 1982. godine u presudi kolumbijskoj kokainskoj mafiji. Smatra se da je pravu definiciju pranja novca dala Predsjednička komisija Sjedinjenih Američkih Država za organizovani kriminalitet, koja je 1984. godine „pranje novca“ definisala kao proces kojim neko prikriva postojanje ilegalnog porijekla ili ilegalnu upotrebu prihoda, da bi ga prikazala na taj način da izgleda kao legalan.6 Prvi Zakon o pranju novca (Money Laundering Act) donesen je 1986. godine u saveznoj državi Washington, SAD. Ovaj zakon je predviđao stroge kazne za obveznike koji neuredno prijavljuju gotovinske novčane transakcije veće od 10.000 USD, te ne ispunjavaju obavezu dugog čuvanja potvrda o poslovanju svotama većim od 3000 USD.
Danas postoji više definicija pranja novca,7 ali između tih definicija ne postoje suštinske razlike, jer se sve zapravo svode na konstataciju da se pod pranjem novca podrazumijeva postupak usmjeren na prikrivanje nezakonito stečenog prihoda na način da se prikaže kao da se radi o zakonitoj zaradi. Radi se, dakle, o plasiranju nelegalno stečenog novčanog kapitala koji se nalazi van zakonskog prometa u legalne finansijske tokove, zahvaljujući čemu se s jedne strane, omogućava njegovo korištenje, a s druge strane, time se otežava dokazivanje kriminalne
3 V. M. Škulić: Organizovani kriminalitet, pojam i krivičnoprocesni aspekti, Beograd, 2003. s. 131.
4 V. Ž. Horvatić, Z. Šeparović i suradnici: Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb, 1999. s. 379.
5 M. Jovanović: Pranje novca – ekonomija kriminaliteta, Organizovani kriminalitet i korupcija, Zbornik Srpskog udruženja za krivično pravo, Kopaonik, 1996, s. 161.
6 V. P. Marković: Pranje novca, Pravni život, tom I, 9/2006. s. 1066.
7 O različitim definicijama pranja novca više kod S. Cindori, op. cit. s. 58 .
aktivnosti iz koje je proizišao “prljav” novac.8 Prljavim se novcem smatra svaki novac koji je stečen krivičnim djelom i sva imovina koja proizlazi iz tog novca, koja bi se prema važećim zakonskim propisima trebala oduzeti. Opštepoznato je da krajnji cilj učinilaca velikog broja krivičnih djela jeste upravo sticanje imovinske koristi, te je logično da oni traže i iznalaze različite načine da tako ostvarenu imovinsku korist ne samo prikriju, već i da je koriste kao legalno stečenu imovinu. Načini na koji se nelegalno stečen novac ili imovinska korist ubacuju u legalne finansijske tokove su veoma različiti. Najčešće se to vrši putem banaka i drugih finansijskih organizacija, kao i putem preduzeća ili drugih privrednih subjekata. Pri tome posebnu ulogu imaju tzv. „off shore“ kompanije, osnovane u državama u kojima nije praksa provjeravanje novca koji se ulaže9. Često se pranje novca vrši preko sistema „dvostrukih faktura“, odnosno pravljenja paralelnih ili duplih računa,10 kao i falsifikovanjem dokumentacije, kupovinom određenih proizvoda, skupih nekretnina, preduzeća i sl. Prema procjenama tijela međunarodne zajednice (Europol), količina opranog novca u svijetu doseže vrijednost između 500 biliona i 1,3 triliona evra, što čini 2 do 5% svjetskog porasta domaćeg proizvoda.11 Međutim, sam postupak pranja novca je prilično skup, tako da se finansijskim stručnjacima za taj posao plaća i do 25% vrijednosti ukupne sume novca (osamdesetih godina ova usluga je koštala 6%, a krajem devedesetih 20% vrijednosti opranog novca), što ih podstiče da stalno traže nove načine i puteve prikrivanja nelegalno stečenog novca.12
8 V. M. Škulić, op. cit. s. 131.
9 Jedan od uslova za pranje novca preko finansijskih institucija jeste postojanje liberalnog sistema u odnosu na finansijske transakcije i nepostojanje taksi na takve transakcije uz garantovanje niskog nivoa drugih troškova obavljenih novčanih transakcija. Među države u kojima se na ovakav način najčešće vrši pranje novca spadaju: Sejšelska ostrva, Zelenorska
ostrva, Bahami, Bruneji, Kipar, Liban itd. Opširnije o tome v. M. Škulić, op. cit. s. 132.
10 Po pravilu se prodavcu fakturiše pravi iznos novca, odnosno onaj koji je zaista plaćen za robu, a kupac ima svoj „naduvani“ račun sa većim iznosom koji zaista i uplaćuje u banku ili drugu finansijsku organizaciju, koja učestvuje u cijelom poslu. Zatim se sa izvršene uplate prodavcu uplaćuje iznos koji odgovara cijeni robe, dok se višak novca prebacuje na račun
samog kupca u inostranstvu, ili na drugi račun koji kupac označi i to nakon što je platio
određeni procenat banci ili drugoj finansijskoj organizaciji za takvu uslugu, odnosno nakon skidanja određenog iznosa na ime provizije. Na ovakav se način finansijska sredstva prikriveno prebacuju u inostranstvo, čime se izbjegava ispunjenje određenih fiskalnih obaveza u zemlji ili se prikriva ekonomska moć, obezbjeđuju plaćanja u cilju korupcije itd.
V. o tome v. kod M. Škulić, op. cit. s. 132,133.
11 Navedeno prema D. Palijaš: Međunarodna suradnja i pravna pomoć u predmetima pranja novca, uloga i zadaci državnog odvjetnika, HLJKPP, 2/2007, s. 808.
12 Da se radi o izuzetno profitabilnoj djelatnosti govori činjenica da je krajem dvadesetog vijeka, za Italijana koji je uhapšen pod sumnjom da za mafiju „pere“ novac, nakon
Ubrzana globalizacija i liberalizacija finansijskog tržišta, poslovanja i slobode kretanja kapitala, rada i ljudi, pogodovala je razvoju novih i sofisticiranijih oblika pranja novca koji ne poznaju nacionalne granice, tako da pranje novca predstavlja oblik transnacionalnog organizovanog kriminala. Imajući u vidu veliku opasnost ovog oblika kriminaliteta, međunarodna zajednica je donijela nekoliko konvencija i akata sa ciljem stvaranja efikasnijih pravnih instrumenata za njegovo sprečavanje i suzbijanje. U tom smislu treba spomenuti Konvenciju UN protiv nedozvoljene trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancama (tzv. Bečka konvencija iz 1988. godine), Konvenciju Savjeta Evrope o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta stečenih krivičnim djelom, poznata kao Evropska konvencija o pranju novca (br. 141. Strazbur, 1990. godine)13, Smjernice Savjeta Evrope o sprečavanju korištenja ili upotrebe finansijskog sistema u svrhu pranja novca (Brisel, 1991. godine), Deklaraciju Svjetske ministarske konferencije o organizovanom kriminalu (Napulj 1994. godine), Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (Palermo, 2000. godine) kao i Konvenciju Savjeta Evrope o pranju novca, traženju, pljenidbi i konfiskaciji dobiti od kriminalnih aktivnosti i o finansiranju terorizma (br. 198 Varšava, 2005. godine). Treba reći da pored navedenih postoji još nekoliko značajnih međunarodnih pravnih instrumenata kojima se regulišu neka druga pitanja, a koji na različite načine dotiču i pitanje pranja novca, kao što su Krivičnopravna konvencija o korupciji Savjeta Evrope (1999. godine) i Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (2003. godine). Zajednički cilj svih navedenih pravnih instrumenata jeste ujednačavanje sredstava, metoda i postupaka u borbi protiv pranja novca u nacionalnim zakonodavstvima država članica. Tako npr. Bečka konvencija predviđa obavezu država potpisnica da u svom nacionalnom zakonodavstvu inkriminišu ne samo aktivnosti koje su vezane sa trgovinom opojnim drogama, već i da pranje ovako stečenog novca predvide kao krivično djelo. Za razliku od ovog međunarodnog akta koji je pranje novca vezivao samo za trgovinu opojnim drogama, Evropska konvencija iz 1990. godine pranje novca povezuje uz sve kriminalne djelatnosti, kao što su terorizam, trgovina ljudima, oružjem i slično. Ovom konvencijom je predviđena obaveza za države koje su je prihvatile da u svojim krivičnim zakonodavstvima predvide krivično djelo koje se odnosi na pranje novca. Prema odredbi člana 6 ove Konvencije, krivično djelo
konfiskacije imovine ustanovljeno da je posjedovao 131 stan, 122 magacina, 20 fabrika, 10 školskih zgrada i 250.000 akcija u jednoj Sicilijanskoj banci. Navedeno prema P. Marković, op. cit. s 1067.
13 Interesantno je napomenuti da je Savjet Evrope još 1980. godine usvojio Preporuku broj
R(80) o mjerama protiv prenošenja i čuvanja sredstava koja potiču od kriminala.
pranje novca je definisano kao: „konverzija ili transfer imovine, uz znanje da takva imovina predstavlja prihod od kriminala, s ciljem prikrivanja ili netačnog prikazivanja nezakonitog porijekla imovine ili pomaganja nekom licu koje je uključeno u činjenje predikatnog krivičnog djela da izbjegne zakonske posljedice svojih djela; prikrivanje ili netačno prikazivanje prave prirode, izvora, mjesta, upotrebe, kretanja, prava ili svojine u odnosu na imovinu, znajući da ta imovina predstavlja prihod stečen činjenjem krivičnog djela; i, u zavisnosti od ustavnih principa i načela njenog pravnog sistema, svaka strana potpisnica Konvencije će inkriminisati sticanje, posjedovanje ili korišćenje imovine, sa znanjem, u vrijeme prijema, da takva imovina predstavlja prihod od krivičnog djela kao i učestvovanje, udruživanje ili zavjeru radi činjenja, pokušaj činjenja ili pomaganja, podsticanje, olakšavanje i savjetovanje u cilju činjenja bilo kog od krivičnih djela ustanovljenih u skladu sa ovim članom“. Konvencijom je nadalje predviđeno da znanje, namjera ili cilj kao elementi ovog krivičnog djela moraju da se zasnivaju na objektivnim činjenicama (čl. 2. pod c.), a državama je preporučeno da propišu da se djelo može izvršiti i iz nehata. Nehat postoji kada je radnja krivičnog djela pranja novca izvršena tako što je učinilac: 1) pretpostavljao da je imovina nezakonito stečena; 2) postupao u cilju sticanja profita ili 3) postupao u cilju širenja kriminalnih aktivnosti (čl. 6. st. 3.).
Konvencija iz Palerma takođe predviđa kažnjavanje pranja novca stečenog putem kriminala, predviđajući obavezu država članica da usvoje, u skladu sa osnovnim načelima svog zakonodavstva, neophodne zakonodavne i druge mjere kojima se kao krivično djelo utvrđuju, kada su učinjene sa namjerom: pretvaranje ili prenos imovine, znajući da se do te imovine došlo putem kriminala, a u cilju sakrivanja i prikrivanja nezakonitog porijekla imovine, ili pomaganja licu umješanom u izvršenje predikatnog krivičnog djela kako bi izbjeglo zakonske posljedice svog činjenja; skrivanje ili prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja, kretanja ili vlasništva ili prava na imovinu, znajući da je takva imovina stečena kroz kriminal; pribavljanje, posjedovanje ili korišćenje imovine znajući, u trenutku prijema iste, da je takva imovina dobit od kriminala; učestvovanje, povezivanje ili udruživanje radi izvršenja, pokušaja izvršenja i pomaganja, podsticanja, omogućavanja i davanja savjeta u pogledu izvršenja bilo kojeg krivičnog djela ustanovljenog u skladu sa ovim članom.
Konvencija Savjeta Evrope o pranju novca, traženju, pljenidbi i konfiskaciji dobiti od kriminalnih aktivnosti i o finansiranju terorizma predstavlja prvi međunarodni instrument koji tretira prevenciju i kontrolu pranja novca i
finansiranja terorizma. Pored niza novosti koje unosi, a koje se tiču uglavnom usaglašavanja sa modernim načinima pranja novca i strategijama borbe protiv istog, veliki značaj ima činjenica da ova konvencija izričito navodi da osuda za prethodno krivično djelo iz kojeg prihod potiče nije neophodan uslov za gonjenje učinilaca krivičnih djela pranja novca.
Na osnovu navedenih međunarodnih akata, veliki broj država je u svom nacionalnom zakonodavstvu predvidio pranje novca kao posebno krivično djelo, a neke države su donijele i posebne zakone o sprečavanju pranja novca. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, treba reći da se njeno specifično državno uređenje odrazilo i na zakonodavna rješenja, tako da inkriminaciju pranja novca predviđa i Krivični zakon Bosne i Hercegovine i krivični zakoni entiteta i Brčko Distrikta. Pored toga, entiteti su imali svoj Zakon o sprečavanju pranja novca, koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o sprečavanju pranja novca na nivou Bosne i Hercegovine.
2. Krivično djelo Pranje novca u KZ BiH (čl. 209.)
Pranje novca spada u red onih (malobrojnih) krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kod kojih nije bilo posve jasno da li ih predvidjeti samo u KZ BiH ili i u krivičnim zakonima na nižim nivoima zakonske regulative, tj. u entitetskim krivičnim zakonima i KZ Brčko Distrikta. Ove dileme su proizlazile uglavnom iz same prirode ovog krivičnog djela čije izvršenje je vezano za više mjesta i u čije je izvršenje uključeno više subjekata, kako fizičkih tako i pravnih, a čije posljedice je teško ograničiti samo na određeno područje i određene djelatnosti, s obzirom da se radi o štetnim posljedicama koje se odražavaju na ukupni monetarni sistem ili ekonomski prostor države. Međutim, na kraju je ipak prevladalo shvatanje da je ovo djelo potrebno zadržati i u krivičnim zakonima entiteta i Brčko Distrikta i pored toga što se ono predviđa i u KZ BiH koji je donesen 2003. godine, dakle, nakon donošenja entitetskih krivičnih zakona.
Na ovom mjestu ću navesti zakonski tekst, odnosno opis bića ovog krivičnog djela u obliku i sa formulacijama koje su učinjene ZID KZ BiH iz 2010. godine („Sl. glasnik BiH“ br. 08/10). To činim radi toga da bi se sami mogli uvjeriti šta je sve moguće u zakonu prihvatiti, iako su primjedbe ispred Suda BiH koje se odnose upravo na izmjene ove inkriminacije upućene Ministarstvu pravde BiH. Dakle, predstavljam ovu inkriminaciju upravo u onom obliku kako je postavljena u
zakonskom tekstu nakon navedene izmjene (tzv. konsolidovana verzija):14
„(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela: a) u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili b) koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz stava
(1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. (1) do (4) ovog člana oduzet će se.
(6) Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava (1) ovog člana mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti.
Ne ulazeći u ostale učinjene izmjene ove inkriminacije, ovdje ću ukazati samo na odredbu iz stava 6., koja je veoma neobična i predstavlja rijetkost u našoj legislativnoj praksi. Kako se vidi, u tom stavu stoji tekst koji predstavlja „pouku sudu“ kako treba da utvrdi subjektivnu stranu ovog krivičnog djela, a on glasi:
„Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti“.
Ovakva jedna odredba je višestruko negativno paradigmatična i otvara niz veoma ozbiljnih pitanja u odnosu na stanje našeg krivičnog zakonodavstva i krivičnog prava. Nažalost, karakter ovog priloga ne dozvoljava da se o tome na
14 Iako se u tzv. konsolidovanoj verziji KZ nalazi i dio teksta “Iza stava (5) dodaje se stav (6), koji glasi:” (a kojem tu nije mjesto), taj dio je izostavljen, imajući u vidu da ne postoji službena verzija prečišćenog teksta KZ BiH.
ovom mjestu ozbiljno raspravlja. Zapravo, sama ova i ovako oblikovana odredba i ne “zaslužuje” neki ozbiljan komentar i analizu, jer se očigledno radi o “legislativnoj igrariji” u kojoj su naše krivično zakonodavstvo i krivično pravo poput dječijih igrački sa kojima se možemo igrati kako nam je volja. Ovdje se može samo konstatovati da uopšte nije jasno zašto je jedna ovakva i ovako nakaradno formulisana odredba postavljena na ovo mjesto. Prvo, u odredbi iz stava
1. se nigdje ne govori o „namjeri“ i „svrsi“, već samo o „znanju“ (bolje bi bilo da stoji “svijest”), pa se postavlja pitanje otkuda sada odjednom potreba utvrđivanja namjere i svrhe, kada to i nisu zakonski elementi ovog krivičnog djela, ni u starom ni u novom opisu njegovog zakonskog bića.
Ono što je još gore je činjenica da je u pitanju jedna odredba koja je po svojoj prirodi procesnog karaktera i nije joj mjesto u materijalnom zakonu, pogotovo ovako oblikovana i postavljena samo uz ovo krivično djelo. Uz to, ona je posve suvišna i nepotrebna, nepismeno je sročena. Valjda sudove nije potrebno na ovaj način podučavati kako se utvrđuje subjektivna dimenzija, odnosno subjektivni elementi koji čine zakonska obilježja određenih krivičnih djela. Uostalom, to bi onda trebalo učiniti kod svih krivičnih djela kod kojih postoje ovakva ili slična subjektivna obilježja ili u posebnoj odredbi opšteg dijela koja bi važila za sva krivična djela.
3. Odnos krivičnog djela Pranja novca i prethodnog djela
Osnovni uslov za uspješnu borbu protiv pranja novca kao veoma opasnog vida privrednog kriminaliteta je, pored dobre zakonske regulative, odlučnost i osposobljenost svih institucija, službi i organa jednog društva čija je obaveza da prate finansijske tokove i vrše nadzor nad izvršavanjem propisanih mjera vezanih za kontrolu porijekla novčanih sredstava koja se stavljaju u legalne finansijske tokove. U tom smislu je i međunarodna saradnja nezaobilazna komponenta u prikupljanju obavještajnih podataka i ona je nekada od posebnog značaja ako se ima u vidu izuzetna pokretljivost finansijskih sredstava u savremenim finansijskim tokovima15.
U strategiji borbe protiv pranja novca veoma značajno mjesto pripada organima krivičnog gonjenja i pravosuđu jedne zemlje. Može se zapravo reći da
15 Up. V. Ikanović, Pranje novca i oduzimanje imovine stečene kriminalnim radnjama, Pravo i pravda, 1/2009, str. 99.
efikasnost suprotstavljanja tom vidu kriminala u najvećoj mjeri zavisi upravo od efikasnosti u otkrivanju i procesuiranju ovog djela od strane organa pravosuđa jedne zemlje. U tom pogledu se javlja cijeli niz dosta složenih i delikatnih pitanja, kao što je utvrđivanje izvora iz koga potiče novac, načina njegovog prikrivanja, potrebe utvrđivanja postojanja prethodnog krivičnog djela, odnos prethodnog djela i djela pranja novca i dr.
Kada je u pitanju prethodno ili tzv. predikatno krivično djelo, vladajuće je shvatanje da nije neophodno da postoji formalna odluka o nezakonitosti radnji kojima je novac pribavljen, što znači da nije nužno ni da postoji pravosnažna presuda kojom je to utvrđeno.16 Ukoliko bi se to zahtijevalo, onda bi često bilo onemogućeno procesuiranje i kažnjavanje za krivično djelo pranja novca (to je praksa nekih zemalja, pa stoga u takvim zemljama i postoji mali broj osuda za djelo pranja novca). Pored toga, moguće je da iz određenih razloga postupak za prethodno krivično djelo nije moguće pokrenuti ili voditi (npr. zbog nastupjele zastarjelosti), pa bi stoga bilo neopravdano odustajati od procesuiranja za djelo pranja novca kada u odnosu na njega nije nastupila zastarjelost. Međutim, odmah se nameće pitanje u kojoj ili do koje mjere to prethodno krivično djelo mora biti određeno ili utvrđeno, ako to nije ona mjera koja je nužna da bi se određeno lice oglasilo krivim i osudilo donošenjem formalne odluke u krivičnom postupku. Teško je prihvatiti da je dovoljno samo navesti naziv prethodnog krivičnog djela i konstatovati da novac ili imovina potiče iz takvog djela, jer je to ipak nedovoljno ako se ima u vidu da je prethodno djelo neophodna činjenična osnova i temelj za postojanje, pa time i za kažnjivost krivičnog djela pranja novca. To znači da prethodno djelo ima karakter prethodnog pitanja o kojem će sudska praksa morati zauzeti određeno stanovište.
U svakom slučaju, nužno je da tužilaštvo ponudi određene dokaze da takav novac ili imovina potiču iz kriminalne aktivnosti, pri čemu ne mora biti precizno određeno vrijeme i mjesto izvršenja takvih aktivnosti, već bi bilo dovoljno okvirno naznačiti vrijeme njihovog preduzimanja. Tako bi bilo moguće navesti da se radi npr. o neovlašćenom prometu opojnih droga koje je izvršeno u tačno neutvrđenom vremenskom razdoblju, npr. negdje u razdoblju od 2005. godine i trajalo je oko dvije godine, uz takođe okvirno određenje mjesta izvršenja, sa eventualnim navođenjem pojedinih saučesnika u djelu i približnim navođenjem njihova broja, te okvirno postavljenom iznosu novca koji je iz toga proistekao i sl. Sasvim je
16 Up. S.Katušić-Jergović, HLJKPP, 2/2007, str. 632; V. Ikanović, cit. rad, str. 101.
izvjesno da je rješavanje ovog pitanja u ovakvim slučajevima jedan od najdelikatnijih zadataka koje sudovi u ovakvim postupcima trebaju da obave.
Iz ovoga proizlazi i drugo zanimljivo, ali istovremeno i složeno pitanje odnosa između krivičnog djela pranja novca i tog drugog, prethodnog krivičnog djela, u slučajevima kada je izvršilac djela pranja novca istovremeno i izvršilac ili saučesnik u prethodnom djelu. Istina, ovo pitanje je jednim dijelom determinisano i legislativnim rješenjima, tj. načinom na koji je normativno ovo krivično djelo uređeno u krivičnom zakonu. U krivičnom zakonodavstvu u BiH, jedni zakoni učešće u prethodnom djelu predviđaju kao kvalifikatornu okolnost i uspostavljaju teži oblik djela pranja novca, dok drugi to ne predviđaju. To svakako ima značaja za rješavanje pitanja sticaja između ovih djela, odnosno kažnjavanja za ta djela, jer i jedno i drugo djelo predstavljaju dva samostalna krivična djela predviđena u zakonu. Istina, riječ je o djelima koja su funkcionalno povezana, jer predstavljaju međusobno povezane dijelove jednog jedinstvenog kriminalnog plana izvršioca. Krivično djelo pranja novca predstavlja naknadno djelo koje je na izvjestan način
„logičan slijed“ prethodnog djela, ali ono ni u kojem slučaju nema karakter tzv. naknadnog nekažnjivog djela, kao što je to npr. prikrivanje stvari od strane izvršioca koje je pribavio izvršenjem nekog krivičnog djela (npr. krađe). To je jasno ako se ima u vidu da se ovdje radi o krivičnom djelu koje se po svojim osnovnim obilježjima razlikuje od prethodnog, a to su radnja izvršenja i način na koji se ono ostvaruje, vrijeme i mjesto njegovog vršenja, lica ili subjekti koji u tome učestvuju, sasvim drugo pravno dobro koje se povređuje, štetne posljedice koje mogu znatno da premašuju one koje su nastale izvršenjem prethodnog krivičnog djela, itd.
Po ovom pitanju u praksi primjene ove inkriminacije u pravosuđu u BiH nije uspostavljeno neko određeno stanovište koje bi predstavljalo osnov za rješavanje pitanja sticaja ovih djela. U početku primjene ovog djela pravosuđe je pokazivalo određene rezerve i suzdržanost, pa je često izbjegavalo kako optuživanje tako i oglašavanje krivim optuženih izvršilaca za ovo krivično djelo. Tako je u prvostepenoj presudi u predmetu „Ć...“ (K-71/05 od 25.04.2006. godine) sud zauzeo stav da sticaj između krivičnog djela trgovine ljudima radi prostitucije (čl.
186. KZ BiH) i krivičnog djela pranja novca (čl. 209. KZ BiH) ne postoji i optužene je osudio samo za prvo krivično djelo17. Međutim, Apelaciono vijeće
17 Nažalost, dešavalo se da u nekim slučajevima optužba uopšte i ne navodi krivično djelo pranja novca, kao ni oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kao što je
istog suda je u svojoj presudi (Kž-45/06, od 25.10.2006. godine) našlo da se radi o sticaju krivičnih djela, pri čemu je navelo da se radi o dva posve samostalna krivična djela, sa različitim radnjama i dobrima na koja su ona upravljena i da je za pravilno krivičnopravno vrednovanje i kvalifikaciju navedene kriminalne situacije nužno uspostaviti postojanje sticaja, tj. da je takav činjenični kompleks potrebno kvalifikovati kao dva krivična djela i odmjeriti kaznu po pravilima sticaja (čl. 53. KZ BiH)18. Pravosuđe je ipak i prije i nakon ove odluke pokazalo određeno kolebanje u vezi sa ovim pitanjem, pa je nekada prihvatalo, a nekada isključivalo postojanje sticaja (isključivalo ga je uglavnom kada je u pitanju krivično djelo poreske utaje, pa je nekada kažnjavalo samo za pranje novca, ali ne i poresku utaju, npr. u slučaju „B...“, K-128/04 od 11.04.2005. godine). To je svakako neopravdano, jer se radi o dva samostalna krivična djela. Takvom praksom pravosuđe zapravo vrši dekriminaciju krivičnog djela pranja novca, jer ovo djelo, kako je već navedeno, redovno u svojoj osnovi ima neko ili neka druga krivična djela. Ono što je u tom pogledu poseban problem i što je zabrinjavajuće, odnosi se na praksu Tužilaštva BiH, koje nerijetko iz optužnice izostavlja krivično djelo pranja novca ili se čak odustaje od tog djela u toku postupka, uključujući i glavni pretres, iako izvedeni dokazi nisu ostavljali nikakvu sumnju u njegovo postojanje.19
npr. u slučaju „K...“, broj: X-K-08/641-2 od 09.10.2009. godine, u kojem se radilo o djelu neovlašćeni promet opojnim drogama koje je vršeno u dužem vremenskom periodu, sa velikom količinom zaplijenjene droge, a u kojem je nesumnjivo postojalo i ovo djelo i pribavljena imovinska korist.
18 Prihvatajući navode u žalbi tužilaštva, Apelaciono vijeće u obrazloženju navedene presude naglašava „...da su u navedenim radnjama sadržana i sva obilježja krivičnog djela pranja novca iz čl. 209. st. 2. KZ BiH, te da ono postoji kao autonomna krivičnopravna
cjelina, tj. kao samostalno krivično djelo koje se po svojoj krivičnopravnoj prirodi razlikuje od krivičnog djela iz čl. 186. KZ BiH. Dakle, iako je ono u funkcionalnoj vezi sa tim
djelom, što je inače karakteristika djela pranja novca, ipak se ono od njega bitno razlikuje po svojim osnovnim elementima kao što je radnja izvršenja i posljedica, kao i po tome što je upravljeno na drugi objekat zaštite, radi čega se i nalazi u drugoj zakonskoj glavi krivičnih djela (Glava XVIII - krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta), pa se osnovano u žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda kada je navedene
radnje pravno ocijenio kao djelo koje je istovrsno sa djelom trgovine ljudima iz čl. 186. KZ
BiH i koje je kao takvo na osnovu čl. 54. KZ BiH uključio u konstrukciju produženog krivičnog djela kao jednog jedinstvenog krivičnog djela, umjesto da ih pravno kvalifikuje kao posebna krivična djela učinjena u sticaju, što prihvata i ovo vijeće.“
19 Tako je bilo npr. u predmetu „K...“ (KPŽ-44/05, od 19.04.2010.) u kojem je izmijenjena optužnica i izostavljeno, pored ostalih, i krivično djelo pranja novca, pri čemu je optužba
svedena samo na poresku utaju (Optužnica Tužilaštva BiH, broj: KT-167/03. od 18.11.2009. godine), što je činjeno i u nekoliko drugih slučajeva.
Kako je već navedeno, pitanje sticaja ovih djela zavisi kako od načina na koji je djelo pranja novca uređeno u zakonu, tako i od toga da li je izvršilac osuđen za prethodno djelo ili nije. Poseban problem je slučaj ako je u zakonu predviđen i teži oblik djela za izvršioca koji je učesnik u izvršenju prethodnog djela. Prvo, ako je izvršilac već osuđen za prethodno djelo (a kazna nije izdržana ili njeno izdržavanje nije ni započelo) jasno je da se tada ne radi o sticaju djela, ali će sud u tom slučaju u odmjeravanju kazne primijeniti pravila koja se odnose na sticaj, uzimajući kao utvrđenu već izrečenu kaznu. Međutim, ukoliko za prethodno djelo učinilac nije osuđen, tada će svakako postojati sticaj ovih krivičnih djela. Jedino ostaje otvoreno pitanje da li će postojati sticaj prethodnog djela i osnovnog oblika pranja novca ili će to biti kvalifikovani oblik pranja novca, ukoliko je takav oblik djela predviđen. U vezi sa ovim nema jedinstva mišljenja, ali je autor ovog priloga mišljenja da je opravdano u tom slučaju uzeti da postoji sticaj između prethodnog djela i pranja novca u težem obliku. Takav stav je osnovan i logičan, jer je učešće u prethodnom djelu okolnost koju zakon tretira kao kvalifikatornu, tj. vrednuje je kao okolnost koja ukazuje na veći stepen opasnosti samog učinioca koja zasniva teži oblik djela u odnosu na osnovni oblik djela. Takva kvalifikatorna okolnost ne isključuje postojanje prethodnog krivičnog djela niti odgovornost učinioca za isto, već kako je to rečeno, samo ukazuje na veći stepen opasnosti samog učinioca, koju je zakonodavac vrednovao prilikom konstituisanja zakonskog bića krivičnog djela pranja novca kao kvalifikatornu okolnost. Bilo bi posve nelogično i kriminalnopolitički neopravdano da se ovaj oblik djela tumači na način da isključuje odgovornost učinioca za prethodno djelo, pogotovo ako se ima u vidu da je prethodno krivično djelo često, po svojoj prirodi i težini, teže od ovog oblika krivičnog djela pranja novca (npr. prethodno krivično djelo može biti krivično djelo krijumčarenje ljudi iz čl. 189. st. 5. KZ BiH za koje je predviđena kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor ili neovlašteni promet opojnim drogama iz čl. 195. st. 2 KZ BiH sa zaprijećenom kaznom zatvora najmanje tri godine, trgovina ljudima iz čl. 186. st. 2. KZ BiH sa zaprijećenom kaznom zatvora najmanje pet godina, itd.). Postojanje sticaja između ovog oblika djela i prethodnog djela je kriminalnopolitički opravdano, na što upućuju i situacije u kojima je izvršilac već osuđen za prethodno djelo i izdržao kaznu za isto, a prilikom suđenja za krivično djelo pranja novca okolnost da je izvršilac prethodnog djela uzima se kao kvalifikatorna okolnost. Prema tome, nema osnova za drugačiji stav ni u slučajevima kada on uopšte nije procesuiran za prethodno krivično djelo.
Literatura:
1. Babić, M, Filipović, Lj, Rajić, Z, Marković, I: Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini, Knjiga I, Sarajevo, 2005.
2. Babić, M, Marković, I: Krivično pravo, posebni dio, Banja Luka, 2005
3. Bačić,F, Pavlović, Š: Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 2004., s. 976.,
4. Bejaković, P: Finansijska praksa, 1997, 21, (3),
5. Cindori, S: Sustav sprječavanja pranja novca, Financijska teorija i praksa 31 (1), 2007
6. Horvatić, Ž, Šeparović, Z i suradnici: Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb, 1999.
7. Ikanović, V: Pranje novca i oduzimanje imovine stečene kriminalnim radnjama, Pravo i pravda, 1/2009,
8. Jovanović, M: Pranje novca – ekonomija kriminaliteta, Organizovani kriminalitet i korupcija, Zbornik Srpskog udruženja za krivično pravo, Kopaonik, 1996
9. Katušić-Jergović, S: Pranje novca (pojam, karakteristike, pravna regulativa i praktični problemi), HLJKPP, br. 2/07.,
10. Kolarić, D: Međunarodni standardi u oblasti borbe protiv pranja novca i nacionalno krivično zakonodavstvo, Zbornik Udruženja za međunarodno krivično pravo „Primena međunarodnog krivičnog prava – organizovani kriminal-, Tara, 2007
11. Lazarević, Lj: Komentar Krivičnog zakonika Republike Srbije, Beograd, 2006
12. Marković, P: Pranje novca, Pravni život, tom I, 9/2006.
13. Palijaš, D: Međunarodna suradnja i pravna pomoć u predmetima pranja novca, uloga i zadaci državnog odvjetnika, HLJKPP, 2/2007,
14. Škulić, M: Organizovani kriminalitet, pojam i krivičnoprocesni aspekti, Beograd, 2003. s. 131.
izvor: Autor: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Autor: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
1. Uvod
Pranje novca (engl. money laundering; njem. Geldwäsche) u najopštijem smislu predstavlja proces prikrivanja porijekla novca ili imovine stečenih kriminalnim aktivnostima. U skladu sa definicijom Smjernice 2005/60/EZ, taj proces obuhvata prikrivanje prave prirode i izvora novca, pretvaranje i prenos imovine u smislu prikrivanja njezinog protivzakonitog porijekla odnosno nabavljanje, posjedovanje ili upotrebu imovine proizašle iz krivičnog djela, odnosno učestvovanje, povezanost, pokušaj pomaganja, podstrekavanje, te omogućavanje izvršenja bilo koje od navedenih radnji.1 Drugim riječima, pranje novca podrazumijeva pretvaranje tzv. „prljavog“ novca ili imovinske koristi pribavljenih izvršenjem krivičnih djela ili drugim nezakonitim aktivnostima u
„čist“ novac, tj. onaj novac koji se može koristiti kao legalan prihod u bankarskim, trgovačkim, finansijskim, preduzetničkim i drugim finansijskim poslovima ili načinima ulaganja. Dakle, ona imovinska korist, koja najčešće na kraju znači novac koji bi se prema postojećim zakonskim propisima morao oduzeti kao korist pribavljena izvršenjem krivičnog(ih) djela, koristi se kao i svaki drugi na zakonit način stečeni prihod ili dohodak, čime se pokušava prikriti ne samo tako stečena korist, već i samo krivično djelo iz koga ona potiče. Uključivanje takvog novca u regularne novčane tokove predstavlja izuzetnu prijetnju ukupnom finansijskom sistemu i dovodi u posebno nepovoljan i diskriminišući položaj one koji posluju legalno (kao što je to slučaj u Kolumbiji)2. Velika sredstva koja se zarađuju pranjem novca utiču na porast potražnje za luksuznim proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što sve podstiče inflaciju i špekulacije. Time nezakonitost postaje osnovno načelo ekonomskih aktivnosti, a legalno poslovanje se počinje cijeniti manje vrijednim, što u znatnoj mjeri podriva slobodno tržišno poslovanje, te narušava ekonomski integritet i demokratsku i političku stabilnost zemlje.
1 V. S. Cindori: Sustav sprječavanja pranja novca, Financijska teorija i praksa 31 (1), 2007., s. 56.
2 Up. P. Bejaković: Finansijska praksa, 1997, 21, (3), 461-466.
Termin „pranje novca“ se povezuje sa prohibicijom u SAD-u tridesetih godina prošlog vijeka, kada su kriminalci novac zarađen proizvodnjom, krijumčarenjem i prodajom alkoholnih pića prikazivali kao zaradu ostvarenu u lancu svojih perionica za pranje rublja i automobila.3 Međutim, smatra se da je pojam „pranje novca“ (money laundering) prvi upotrijebio engleski časopis „The Guardian“ pišući 1973. godine o 200.000 USD namijenjenih republikanskoj predizbornoj kampanji u SAD, koji su odnijeti u kovčezima u Meksiko radi pranja.4 Nakon toga, ovaj termin je prihvaćen i u nauci i u zakonodavstvu, jer tačno opisuje šta se događa sa ilegalnim ili „prljavim“ novcem, koji nakon niza transakcija ili kada se „opere“, na kraju ciklusa postaje „čist“.5 Savjet Evrope se prvi put poslužio ovim izrazom 1980. godine i to u Preporuci o mjerama protiv transfera i čuvanja dobara nastalih iz kriminalnih radnji (Recomendation NoR (80) 10), a u SAD-u službeno se prvi put spominje 1982. godine u presudi kolumbijskoj kokainskoj mafiji. Smatra se da je pravu definiciju pranja novca dala Predsjednička komisija Sjedinjenih Američkih Država za organizovani kriminalitet, koja je 1984. godine „pranje novca“ definisala kao proces kojim neko prikriva postojanje ilegalnog porijekla ili ilegalnu upotrebu prihoda, da bi ga prikazala na taj način da izgleda kao legalan.6 Prvi Zakon o pranju novca (Money Laundering Act) donesen je 1986. godine u saveznoj državi Washington, SAD. Ovaj zakon je predviđao stroge kazne za obveznike koji neuredno prijavljuju gotovinske novčane transakcije veće od 10.000 USD, te ne ispunjavaju obavezu dugog čuvanja potvrda o poslovanju svotama većim od 3000 USD.
Danas postoji više definicija pranja novca,7 ali između tih definicija ne postoje suštinske razlike, jer se sve zapravo svode na konstataciju da se pod pranjem novca podrazumijeva postupak usmjeren na prikrivanje nezakonito stečenog prihoda na način da se prikaže kao da se radi o zakonitoj zaradi. Radi se, dakle, o plasiranju nelegalno stečenog novčanog kapitala koji se nalazi van zakonskog prometa u legalne finansijske tokove, zahvaljujući čemu se s jedne strane, omogućava njegovo korištenje, a s druge strane, time se otežava dokazivanje kriminalne
3 V. M. Škulić: Organizovani kriminalitet, pojam i krivičnoprocesni aspekti, Beograd, 2003. s. 131.
4 V. Ž. Horvatić, Z. Šeparović i suradnici: Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb, 1999. s. 379.
5 M. Jovanović: Pranje novca – ekonomija kriminaliteta, Organizovani kriminalitet i korupcija, Zbornik Srpskog udruženja za krivično pravo, Kopaonik, 1996, s. 161.
6 V. P. Marković: Pranje novca, Pravni život, tom I, 9/2006. s. 1066.
7 O različitim definicijama pranja novca više kod S. Cindori, op. cit. s. 58 .
aktivnosti iz koje je proizišao “prljav” novac.8 Prljavim se novcem smatra svaki novac koji je stečen krivičnim djelom i sva imovina koja proizlazi iz tog novca, koja bi se prema važećim zakonskim propisima trebala oduzeti. Opštepoznato je da krajnji cilj učinilaca velikog broja krivičnih djela jeste upravo sticanje imovinske koristi, te je logično da oni traže i iznalaze različite načine da tako ostvarenu imovinsku korist ne samo prikriju, već i da je koriste kao legalno stečenu imovinu. Načini na koji se nelegalno stečen novac ili imovinska korist ubacuju u legalne finansijske tokove su veoma različiti. Najčešće se to vrši putem banaka i drugih finansijskih organizacija, kao i putem preduzeća ili drugih privrednih subjekata. Pri tome posebnu ulogu imaju tzv. „off shore“ kompanije, osnovane u državama u kojima nije praksa provjeravanje novca koji se ulaže9. Često se pranje novca vrši preko sistema „dvostrukih faktura“, odnosno pravljenja paralelnih ili duplih računa,10 kao i falsifikovanjem dokumentacije, kupovinom određenih proizvoda, skupih nekretnina, preduzeća i sl. Prema procjenama tijela međunarodne zajednice (Europol), količina opranog novca u svijetu doseže vrijednost između 500 biliona i 1,3 triliona evra, što čini 2 do 5% svjetskog porasta domaćeg proizvoda.11 Međutim, sam postupak pranja novca je prilično skup, tako da se finansijskim stručnjacima za taj posao plaća i do 25% vrijednosti ukupne sume novca (osamdesetih godina ova usluga je koštala 6%, a krajem devedesetih 20% vrijednosti opranog novca), što ih podstiče da stalno traže nove načine i puteve prikrivanja nelegalno stečenog novca.12
8 V. M. Škulić, op. cit. s. 131.
9 Jedan od uslova za pranje novca preko finansijskih institucija jeste postojanje liberalnog sistema u odnosu na finansijske transakcije i nepostojanje taksi na takve transakcije uz garantovanje niskog nivoa drugih troškova obavljenih novčanih transakcija. Među države u kojima se na ovakav način najčešće vrši pranje novca spadaju: Sejšelska ostrva, Zelenorska
ostrva, Bahami, Bruneji, Kipar, Liban itd. Opširnije o tome v. M. Škulić, op. cit. s. 132.
10 Po pravilu se prodavcu fakturiše pravi iznos novca, odnosno onaj koji je zaista plaćen za robu, a kupac ima svoj „naduvani“ račun sa većim iznosom koji zaista i uplaćuje u banku ili drugu finansijsku organizaciju, koja učestvuje u cijelom poslu. Zatim se sa izvršene uplate prodavcu uplaćuje iznos koji odgovara cijeni robe, dok se višak novca prebacuje na račun
samog kupca u inostranstvu, ili na drugi račun koji kupac označi i to nakon što je platio
određeni procenat banci ili drugoj finansijskoj organizaciji za takvu uslugu, odnosno nakon skidanja određenog iznosa na ime provizije. Na ovakav se način finansijska sredstva prikriveno prebacuju u inostranstvo, čime se izbjegava ispunjenje određenih fiskalnih obaveza u zemlji ili se prikriva ekonomska moć, obezbjeđuju plaćanja u cilju korupcije itd.
V. o tome v. kod M. Škulić, op. cit. s. 132,133.
11 Navedeno prema D. Palijaš: Međunarodna suradnja i pravna pomoć u predmetima pranja novca, uloga i zadaci državnog odvjetnika, HLJKPP, 2/2007, s. 808.
12 Da se radi o izuzetno profitabilnoj djelatnosti govori činjenica da je krajem dvadesetog vijeka, za Italijana koji je uhapšen pod sumnjom da za mafiju „pere“ novac, nakon
Ubrzana globalizacija i liberalizacija finansijskog tržišta, poslovanja i slobode kretanja kapitala, rada i ljudi, pogodovala je razvoju novih i sofisticiranijih oblika pranja novca koji ne poznaju nacionalne granice, tako da pranje novca predstavlja oblik transnacionalnog organizovanog kriminala. Imajući u vidu veliku opasnost ovog oblika kriminaliteta, međunarodna zajednica je donijela nekoliko konvencija i akata sa ciljem stvaranja efikasnijih pravnih instrumenata za njegovo sprečavanje i suzbijanje. U tom smislu treba spomenuti Konvenciju UN protiv nedozvoljene trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancama (tzv. Bečka konvencija iz 1988. godine), Konvenciju Savjeta Evrope o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta stečenih krivičnim djelom, poznata kao Evropska konvencija o pranju novca (br. 141. Strazbur, 1990. godine)13, Smjernice Savjeta Evrope o sprečavanju korištenja ili upotrebe finansijskog sistema u svrhu pranja novca (Brisel, 1991. godine), Deklaraciju Svjetske ministarske konferencije o organizovanom kriminalu (Napulj 1994. godine), Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (Palermo, 2000. godine) kao i Konvenciju Savjeta Evrope o pranju novca, traženju, pljenidbi i konfiskaciji dobiti od kriminalnih aktivnosti i o finansiranju terorizma (br. 198 Varšava, 2005. godine). Treba reći da pored navedenih postoji još nekoliko značajnih međunarodnih pravnih instrumenata kojima se regulišu neka druga pitanja, a koji na različite načine dotiču i pitanje pranja novca, kao što su Krivičnopravna konvencija o korupciji Savjeta Evrope (1999. godine) i Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (2003. godine). Zajednički cilj svih navedenih pravnih instrumenata jeste ujednačavanje sredstava, metoda i postupaka u borbi protiv pranja novca u nacionalnim zakonodavstvima država članica. Tako npr. Bečka konvencija predviđa obavezu država potpisnica da u svom nacionalnom zakonodavstvu inkriminišu ne samo aktivnosti koje su vezane sa trgovinom opojnim drogama, već i da pranje ovako stečenog novca predvide kao krivično djelo. Za razliku od ovog međunarodnog akta koji je pranje novca vezivao samo za trgovinu opojnim drogama, Evropska konvencija iz 1990. godine pranje novca povezuje uz sve kriminalne djelatnosti, kao što su terorizam, trgovina ljudima, oružjem i slično. Ovom konvencijom je predviđena obaveza za države koje su je prihvatile da u svojim krivičnim zakonodavstvima predvide krivično djelo koje se odnosi na pranje novca. Prema odredbi člana 6 ove Konvencije, krivično djelo
konfiskacije imovine ustanovljeno da je posjedovao 131 stan, 122 magacina, 20 fabrika, 10 školskih zgrada i 250.000 akcija u jednoj Sicilijanskoj banci. Navedeno prema P. Marković, op. cit. s 1067.
13 Interesantno je napomenuti da je Savjet Evrope još 1980. godine usvojio Preporuku broj
R(80) o mjerama protiv prenošenja i čuvanja sredstava koja potiču od kriminala.
pranje novca je definisano kao: „konverzija ili transfer imovine, uz znanje da takva imovina predstavlja prihod od kriminala, s ciljem prikrivanja ili netačnog prikazivanja nezakonitog porijekla imovine ili pomaganja nekom licu koje je uključeno u činjenje predikatnog krivičnog djela da izbjegne zakonske posljedice svojih djela; prikrivanje ili netačno prikazivanje prave prirode, izvora, mjesta, upotrebe, kretanja, prava ili svojine u odnosu na imovinu, znajući da ta imovina predstavlja prihod stečen činjenjem krivičnog djela; i, u zavisnosti od ustavnih principa i načela njenog pravnog sistema, svaka strana potpisnica Konvencije će inkriminisati sticanje, posjedovanje ili korišćenje imovine, sa znanjem, u vrijeme prijema, da takva imovina predstavlja prihod od krivičnog djela kao i učestvovanje, udruživanje ili zavjeru radi činjenja, pokušaj činjenja ili pomaganja, podsticanje, olakšavanje i savjetovanje u cilju činjenja bilo kog od krivičnih djela ustanovljenih u skladu sa ovim članom“. Konvencijom je nadalje predviđeno da znanje, namjera ili cilj kao elementi ovog krivičnog djela moraju da se zasnivaju na objektivnim činjenicama (čl. 2. pod c.), a državama je preporučeno da propišu da se djelo može izvršiti i iz nehata. Nehat postoji kada je radnja krivičnog djela pranja novca izvršena tako što je učinilac: 1) pretpostavljao da je imovina nezakonito stečena; 2) postupao u cilju sticanja profita ili 3) postupao u cilju širenja kriminalnih aktivnosti (čl. 6. st. 3.).
Konvencija iz Palerma takođe predviđa kažnjavanje pranja novca stečenog putem kriminala, predviđajući obavezu država članica da usvoje, u skladu sa osnovnim načelima svog zakonodavstva, neophodne zakonodavne i druge mjere kojima se kao krivično djelo utvrđuju, kada su učinjene sa namjerom: pretvaranje ili prenos imovine, znajući da se do te imovine došlo putem kriminala, a u cilju sakrivanja i prikrivanja nezakonitog porijekla imovine, ili pomaganja licu umješanom u izvršenje predikatnog krivičnog djela kako bi izbjeglo zakonske posljedice svog činjenja; skrivanje ili prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja, kretanja ili vlasništva ili prava na imovinu, znajući da je takva imovina stečena kroz kriminal; pribavljanje, posjedovanje ili korišćenje imovine znajući, u trenutku prijema iste, da je takva imovina dobit od kriminala; učestvovanje, povezivanje ili udruživanje radi izvršenja, pokušaja izvršenja i pomaganja, podsticanja, omogućavanja i davanja savjeta u pogledu izvršenja bilo kojeg krivičnog djela ustanovljenog u skladu sa ovim članom.
Konvencija Savjeta Evrope o pranju novca, traženju, pljenidbi i konfiskaciji dobiti od kriminalnih aktivnosti i o finansiranju terorizma predstavlja prvi međunarodni instrument koji tretira prevenciju i kontrolu pranja novca i
finansiranja terorizma. Pored niza novosti koje unosi, a koje se tiču uglavnom usaglašavanja sa modernim načinima pranja novca i strategijama borbe protiv istog, veliki značaj ima činjenica da ova konvencija izričito navodi da osuda za prethodno krivično djelo iz kojeg prihod potiče nije neophodan uslov za gonjenje učinilaca krivičnih djela pranja novca.
Na osnovu navedenih međunarodnih akata, veliki broj država je u svom nacionalnom zakonodavstvu predvidio pranje novca kao posebno krivično djelo, a neke države su donijele i posebne zakone o sprečavanju pranja novca. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, treba reći da se njeno specifično državno uređenje odrazilo i na zakonodavna rješenja, tako da inkriminaciju pranja novca predviđa i Krivični zakon Bosne i Hercegovine i krivični zakoni entiteta i Brčko Distrikta. Pored toga, entiteti su imali svoj Zakon o sprečavanju pranja novca, koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o sprečavanju pranja novca na nivou Bosne i Hercegovine.
2. Krivično djelo Pranje novca u KZ BiH (čl. 209.)
Pranje novca spada u red onih (malobrojnih) krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kod kojih nije bilo posve jasno da li ih predvidjeti samo u KZ BiH ili i u krivičnim zakonima na nižim nivoima zakonske regulative, tj. u entitetskim krivičnim zakonima i KZ Brčko Distrikta. Ove dileme su proizlazile uglavnom iz same prirode ovog krivičnog djela čije izvršenje je vezano za više mjesta i u čije je izvršenje uključeno više subjekata, kako fizičkih tako i pravnih, a čije posljedice je teško ograničiti samo na određeno područje i određene djelatnosti, s obzirom da se radi o štetnim posljedicama koje se odražavaju na ukupni monetarni sistem ili ekonomski prostor države. Međutim, na kraju je ipak prevladalo shvatanje da je ovo djelo potrebno zadržati i u krivičnim zakonima entiteta i Brčko Distrikta i pored toga što se ono predviđa i u KZ BiH koji je donesen 2003. godine, dakle, nakon donošenja entitetskih krivičnih zakona.
Na ovom mjestu ću navesti zakonski tekst, odnosno opis bića ovog krivičnog djela u obliku i sa formulacijama koje su učinjene ZID KZ BiH iz 2010. godine („Sl. glasnik BiH“ br. 08/10). To činim radi toga da bi se sami mogli uvjeriti šta je sve moguće u zakonu prihvatiti, iako su primjedbe ispred Suda BiH koje se odnose upravo na izmjene ove inkriminacije upućene Ministarstvu pravde BiH. Dakle, predstavljam ovu inkriminaciju upravo u onom obliku kako je postavljena u
zakonskom tekstu nakon navedene izmjene (tzv. konsolidovana verzija):14
„(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela: a) u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili b) koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz stava
(1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. (1) do (4) ovog člana oduzet će se.
(6) Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava (1) ovog člana mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti.
Ne ulazeći u ostale učinjene izmjene ove inkriminacije, ovdje ću ukazati samo na odredbu iz stava 6., koja je veoma neobična i predstavlja rijetkost u našoj legislativnoj praksi. Kako se vidi, u tom stavu stoji tekst koji predstavlja „pouku sudu“ kako treba da utvrdi subjektivnu stranu ovog krivičnog djela, a on glasi:
„Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti“.
Ovakva jedna odredba je višestruko negativno paradigmatična i otvara niz veoma ozbiljnih pitanja u odnosu na stanje našeg krivičnog zakonodavstva i krivičnog prava. Nažalost, karakter ovog priloga ne dozvoljava da se o tome na
14 Iako se u tzv. konsolidovanoj verziji KZ nalazi i dio teksta “Iza stava (5) dodaje se stav (6), koji glasi:” (a kojem tu nije mjesto), taj dio je izostavljen, imajući u vidu da ne postoji službena verzija prečišćenog teksta KZ BiH.
ovom mjestu ozbiljno raspravlja. Zapravo, sama ova i ovako oblikovana odredba i ne “zaslužuje” neki ozbiljan komentar i analizu, jer se očigledno radi o “legislativnoj igrariji” u kojoj su naše krivično zakonodavstvo i krivično pravo poput dječijih igrački sa kojima se možemo igrati kako nam je volja. Ovdje se može samo konstatovati da uopšte nije jasno zašto je jedna ovakva i ovako nakaradno formulisana odredba postavljena na ovo mjesto. Prvo, u odredbi iz stava
1. se nigdje ne govori o „namjeri“ i „svrsi“, već samo o „znanju“ (bolje bi bilo da stoji “svijest”), pa se postavlja pitanje otkuda sada odjednom potreba utvrđivanja namjere i svrhe, kada to i nisu zakonski elementi ovog krivičnog djela, ni u starom ni u novom opisu njegovog zakonskog bića.
Ono što je još gore je činjenica da je u pitanju jedna odredba koja je po svojoj prirodi procesnog karaktera i nije joj mjesto u materijalnom zakonu, pogotovo ovako oblikovana i postavljena samo uz ovo krivično djelo. Uz to, ona je posve suvišna i nepotrebna, nepismeno je sročena. Valjda sudove nije potrebno na ovaj način podučavati kako se utvrđuje subjektivna dimenzija, odnosno subjektivni elementi koji čine zakonska obilježja određenih krivičnih djela. Uostalom, to bi onda trebalo učiniti kod svih krivičnih djela kod kojih postoje ovakva ili slična subjektivna obilježja ili u posebnoj odredbi opšteg dijela koja bi važila za sva krivična djela.
3. Odnos krivičnog djela Pranja novca i prethodnog djela
Osnovni uslov za uspješnu borbu protiv pranja novca kao veoma opasnog vida privrednog kriminaliteta je, pored dobre zakonske regulative, odlučnost i osposobljenost svih institucija, službi i organa jednog društva čija je obaveza da prate finansijske tokove i vrše nadzor nad izvršavanjem propisanih mjera vezanih za kontrolu porijekla novčanih sredstava koja se stavljaju u legalne finansijske tokove. U tom smislu je i međunarodna saradnja nezaobilazna komponenta u prikupljanju obavještajnih podataka i ona je nekada od posebnog značaja ako se ima u vidu izuzetna pokretljivost finansijskih sredstava u savremenim finansijskim tokovima15.
U strategiji borbe protiv pranja novca veoma značajno mjesto pripada organima krivičnog gonjenja i pravosuđu jedne zemlje. Može se zapravo reći da
15 Up. V. Ikanović, Pranje novca i oduzimanje imovine stečene kriminalnim radnjama, Pravo i pravda, 1/2009, str. 99.
efikasnost suprotstavljanja tom vidu kriminala u najvećoj mjeri zavisi upravo od efikasnosti u otkrivanju i procesuiranju ovog djela od strane organa pravosuđa jedne zemlje. U tom pogledu se javlja cijeli niz dosta složenih i delikatnih pitanja, kao što je utvrđivanje izvora iz koga potiče novac, načina njegovog prikrivanja, potrebe utvrđivanja postojanja prethodnog krivičnog djela, odnos prethodnog djela i djela pranja novca i dr.
Kada je u pitanju prethodno ili tzv. predikatno krivično djelo, vladajuće je shvatanje da nije neophodno da postoji formalna odluka o nezakonitosti radnji kojima je novac pribavljen, što znači da nije nužno ni da postoji pravosnažna presuda kojom je to utvrđeno.16 Ukoliko bi se to zahtijevalo, onda bi često bilo onemogućeno procesuiranje i kažnjavanje za krivično djelo pranja novca (to je praksa nekih zemalja, pa stoga u takvim zemljama i postoji mali broj osuda za djelo pranja novca). Pored toga, moguće je da iz određenih razloga postupak za prethodno krivično djelo nije moguće pokrenuti ili voditi (npr. zbog nastupjele zastarjelosti), pa bi stoga bilo neopravdano odustajati od procesuiranja za djelo pranja novca kada u odnosu na njega nije nastupila zastarjelost. Međutim, odmah se nameće pitanje u kojoj ili do koje mjere to prethodno krivično djelo mora biti određeno ili utvrđeno, ako to nije ona mjera koja je nužna da bi se određeno lice oglasilo krivim i osudilo donošenjem formalne odluke u krivičnom postupku. Teško je prihvatiti da je dovoljno samo navesti naziv prethodnog krivičnog djela i konstatovati da novac ili imovina potiče iz takvog djela, jer je to ipak nedovoljno ako se ima u vidu da je prethodno djelo neophodna činjenična osnova i temelj za postojanje, pa time i za kažnjivost krivičnog djela pranja novca. To znači da prethodno djelo ima karakter prethodnog pitanja o kojem će sudska praksa morati zauzeti određeno stanovište.
U svakom slučaju, nužno je da tužilaštvo ponudi određene dokaze da takav novac ili imovina potiču iz kriminalne aktivnosti, pri čemu ne mora biti precizno određeno vrijeme i mjesto izvršenja takvih aktivnosti, već bi bilo dovoljno okvirno naznačiti vrijeme njihovog preduzimanja. Tako bi bilo moguće navesti da se radi npr. o neovlašćenom prometu opojnih droga koje je izvršeno u tačno neutvrđenom vremenskom razdoblju, npr. negdje u razdoblju od 2005. godine i trajalo je oko dvije godine, uz takođe okvirno određenje mjesta izvršenja, sa eventualnim navođenjem pojedinih saučesnika u djelu i približnim navođenjem njihova broja, te okvirno postavljenom iznosu novca koji je iz toga proistekao i sl. Sasvim je
16 Up. S.Katušić-Jergović, HLJKPP, 2/2007, str. 632; V. Ikanović, cit. rad, str. 101.
izvjesno da je rješavanje ovog pitanja u ovakvim slučajevima jedan od najdelikatnijih zadataka koje sudovi u ovakvim postupcima trebaju da obave.
Iz ovoga proizlazi i drugo zanimljivo, ali istovremeno i složeno pitanje odnosa između krivičnog djela pranja novca i tog drugog, prethodnog krivičnog djela, u slučajevima kada je izvršilac djela pranja novca istovremeno i izvršilac ili saučesnik u prethodnom djelu. Istina, ovo pitanje je jednim dijelom determinisano i legislativnim rješenjima, tj. načinom na koji je normativno ovo krivično djelo uređeno u krivičnom zakonu. U krivičnom zakonodavstvu u BiH, jedni zakoni učešće u prethodnom djelu predviđaju kao kvalifikatornu okolnost i uspostavljaju teži oblik djela pranja novca, dok drugi to ne predviđaju. To svakako ima značaja za rješavanje pitanja sticaja između ovih djela, odnosno kažnjavanja za ta djela, jer i jedno i drugo djelo predstavljaju dva samostalna krivična djela predviđena u zakonu. Istina, riječ je o djelima koja su funkcionalno povezana, jer predstavljaju međusobno povezane dijelove jednog jedinstvenog kriminalnog plana izvršioca. Krivično djelo pranja novca predstavlja naknadno djelo koje je na izvjestan način
„logičan slijed“ prethodnog djela, ali ono ni u kojem slučaju nema karakter tzv. naknadnog nekažnjivog djela, kao što je to npr. prikrivanje stvari od strane izvršioca koje je pribavio izvršenjem nekog krivičnog djela (npr. krađe). To je jasno ako se ima u vidu da se ovdje radi o krivičnom djelu koje se po svojim osnovnim obilježjima razlikuje od prethodnog, a to su radnja izvršenja i način na koji se ono ostvaruje, vrijeme i mjesto njegovog vršenja, lica ili subjekti koji u tome učestvuju, sasvim drugo pravno dobro koje se povređuje, štetne posljedice koje mogu znatno da premašuju one koje su nastale izvršenjem prethodnog krivičnog djela, itd.
Po ovom pitanju u praksi primjene ove inkriminacije u pravosuđu u BiH nije uspostavljeno neko određeno stanovište koje bi predstavljalo osnov za rješavanje pitanja sticaja ovih djela. U početku primjene ovog djela pravosuđe je pokazivalo određene rezerve i suzdržanost, pa je često izbjegavalo kako optuživanje tako i oglašavanje krivim optuženih izvršilaca za ovo krivično djelo. Tako je u prvostepenoj presudi u predmetu „Ć...“ (K-71/05 od 25.04.2006. godine) sud zauzeo stav da sticaj između krivičnog djela trgovine ljudima radi prostitucije (čl.
186. KZ BiH) i krivičnog djela pranja novca (čl. 209. KZ BiH) ne postoji i optužene je osudio samo za prvo krivično djelo17. Međutim, Apelaciono vijeće
17 Nažalost, dešavalo se da u nekim slučajevima optužba uopšte i ne navodi krivično djelo pranja novca, kao ni oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kao što je
istog suda je u svojoj presudi (Kž-45/06, od 25.10.2006. godine) našlo da se radi o sticaju krivičnih djela, pri čemu je navelo da se radi o dva posve samostalna krivična djela, sa različitim radnjama i dobrima na koja su ona upravljena i da je za pravilno krivičnopravno vrednovanje i kvalifikaciju navedene kriminalne situacije nužno uspostaviti postojanje sticaja, tj. da je takav činjenični kompleks potrebno kvalifikovati kao dva krivična djela i odmjeriti kaznu po pravilima sticaja (čl. 53. KZ BiH)18. Pravosuđe je ipak i prije i nakon ove odluke pokazalo određeno kolebanje u vezi sa ovim pitanjem, pa je nekada prihvatalo, a nekada isključivalo postojanje sticaja (isključivalo ga je uglavnom kada je u pitanju krivično djelo poreske utaje, pa je nekada kažnjavalo samo za pranje novca, ali ne i poresku utaju, npr. u slučaju „B...“, K-128/04 od 11.04.2005. godine). To je svakako neopravdano, jer se radi o dva samostalna krivična djela. Takvom praksom pravosuđe zapravo vrši dekriminaciju krivičnog djela pranja novca, jer ovo djelo, kako je već navedeno, redovno u svojoj osnovi ima neko ili neka druga krivična djela. Ono što je u tom pogledu poseban problem i što je zabrinjavajuće, odnosi se na praksu Tužilaštva BiH, koje nerijetko iz optužnice izostavlja krivično djelo pranja novca ili se čak odustaje od tog djela u toku postupka, uključujući i glavni pretres, iako izvedeni dokazi nisu ostavljali nikakvu sumnju u njegovo postojanje.19
npr. u slučaju „K...“, broj: X-K-08/641-2 od 09.10.2009. godine, u kojem se radilo o djelu neovlašćeni promet opojnim drogama koje je vršeno u dužem vremenskom periodu, sa velikom količinom zaplijenjene droge, a u kojem je nesumnjivo postojalo i ovo djelo i pribavljena imovinska korist.
18 Prihvatajući navode u žalbi tužilaštva, Apelaciono vijeće u obrazloženju navedene presude naglašava „...da su u navedenim radnjama sadržana i sva obilježja krivičnog djela pranja novca iz čl. 209. st. 2. KZ BiH, te da ono postoji kao autonomna krivičnopravna
cjelina, tj. kao samostalno krivično djelo koje se po svojoj krivičnopravnoj prirodi razlikuje od krivičnog djela iz čl. 186. KZ BiH. Dakle, iako je ono u funkcionalnoj vezi sa tim
djelom, što je inače karakteristika djela pranja novca, ipak se ono od njega bitno razlikuje po svojim osnovnim elementima kao što je radnja izvršenja i posljedica, kao i po tome što je upravljeno na drugi objekat zaštite, radi čega se i nalazi u drugoj zakonskoj glavi krivičnih djela (Glava XVIII - krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta), pa se osnovano u žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda kada je navedene
radnje pravno ocijenio kao djelo koje je istovrsno sa djelom trgovine ljudima iz čl. 186. KZ
BiH i koje je kao takvo na osnovu čl. 54. KZ BiH uključio u konstrukciju produženog krivičnog djela kao jednog jedinstvenog krivičnog djela, umjesto da ih pravno kvalifikuje kao posebna krivična djela učinjena u sticaju, što prihvata i ovo vijeće.“
19 Tako je bilo npr. u predmetu „K...“ (KPŽ-44/05, od 19.04.2010.) u kojem je izmijenjena optužnica i izostavljeno, pored ostalih, i krivično djelo pranja novca, pri čemu je optužba
svedena samo na poresku utaju (Optužnica Tužilaštva BiH, broj: KT-167/03. od 18.11.2009. godine), što je činjeno i u nekoliko drugih slučajeva.
Kako je već navedeno, pitanje sticaja ovih djela zavisi kako od načina na koji je djelo pranja novca uređeno u zakonu, tako i od toga da li je izvršilac osuđen za prethodno djelo ili nije. Poseban problem je slučaj ako je u zakonu predviđen i teži oblik djela za izvršioca koji je učesnik u izvršenju prethodnog djela. Prvo, ako je izvršilac već osuđen za prethodno djelo (a kazna nije izdržana ili njeno izdržavanje nije ni započelo) jasno je da se tada ne radi o sticaju djela, ali će sud u tom slučaju u odmjeravanju kazne primijeniti pravila koja se odnose na sticaj, uzimajući kao utvrđenu već izrečenu kaznu. Međutim, ukoliko za prethodno djelo učinilac nije osuđen, tada će svakako postojati sticaj ovih krivičnih djela. Jedino ostaje otvoreno pitanje da li će postojati sticaj prethodnog djela i osnovnog oblika pranja novca ili će to biti kvalifikovani oblik pranja novca, ukoliko je takav oblik djela predviđen. U vezi sa ovim nema jedinstva mišljenja, ali je autor ovog priloga mišljenja da je opravdano u tom slučaju uzeti da postoji sticaj između prethodnog djela i pranja novca u težem obliku. Takav stav je osnovan i logičan, jer je učešće u prethodnom djelu okolnost koju zakon tretira kao kvalifikatornu, tj. vrednuje je kao okolnost koja ukazuje na veći stepen opasnosti samog učinioca koja zasniva teži oblik djela u odnosu na osnovni oblik djela. Takva kvalifikatorna okolnost ne isključuje postojanje prethodnog krivičnog djela niti odgovornost učinioca za isto, već kako je to rečeno, samo ukazuje na veći stepen opasnosti samog učinioca, koju je zakonodavac vrednovao prilikom konstituisanja zakonskog bića krivičnog djela pranja novca kao kvalifikatornu okolnost. Bilo bi posve nelogično i kriminalnopolitički neopravdano da se ovaj oblik djela tumači na način da isključuje odgovornost učinioca za prethodno djelo, pogotovo ako se ima u vidu da je prethodno krivično djelo često, po svojoj prirodi i težini, teže od ovog oblika krivičnog djela pranja novca (npr. prethodno krivično djelo može biti krivično djelo krijumčarenje ljudi iz čl. 189. st. 5. KZ BiH za koje je predviđena kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor ili neovlašteni promet opojnim drogama iz čl. 195. st. 2 KZ BiH sa zaprijećenom kaznom zatvora najmanje tri godine, trgovina ljudima iz čl. 186. st. 2. KZ BiH sa zaprijećenom kaznom zatvora najmanje pet godina, itd.). Postojanje sticaja između ovog oblika djela i prethodnog djela je kriminalnopolitički opravdano, na što upućuju i situacije u kojima je izvršilac već osuđen za prethodno djelo i izdržao kaznu za isto, a prilikom suđenja za krivično djelo pranja novca okolnost da je izvršilac prethodnog djela uzima se kao kvalifikatorna okolnost. Prema tome, nema osnova za drugačiji stav ni u slučajevima kada on uopšte nije procesuiran za prethodno krivično djelo.
Literatura:
1. Babić, M, Filipović, Lj, Rajić, Z, Marković, I: Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini, Knjiga I, Sarajevo, 2005.
2. Babić, M, Marković, I: Krivično pravo, posebni dio, Banja Luka, 2005
3. Bačić,F, Pavlović, Š: Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 2004., s. 976.,
4. Bejaković, P: Finansijska praksa, 1997, 21, (3),
5. Cindori, S: Sustav sprječavanja pranja novca, Financijska teorija i praksa 31 (1), 2007
6. Horvatić, Ž, Šeparović, Z i suradnici: Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb, 1999.
7. Ikanović, V: Pranje novca i oduzimanje imovine stečene kriminalnim radnjama, Pravo i pravda, 1/2009,
8. Jovanović, M: Pranje novca – ekonomija kriminaliteta, Organizovani kriminalitet i korupcija, Zbornik Srpskog udruženja za krivično pravo, Kopaonik, 1996
9. Katušić-Jergović, S: Pranje novca (pojam, karakteristike, pravna regulativa i praktični problemi), HLJKPP, br. 2/07.,
10. Kolarić, D: Međunarodni standardi u oblasti borbe protiv pranja novca i nacionalno krivično zakonodavstvo, Zbornik Udruženja za međunarodno krivično pravo „Primena međunarodnog krivičnog prava – organizovani kriminal-, Tara, 2007
11. Lazarević, Lj: Komentar Krivičnog zakonika Republike Srbije, Beograd, 2006
12. Marković, P: Pranje novca, Pravni život, tom I, 9/2006.
13. Palijaš, D: Međunarodna suradnja i pravna pomoć u predmetima pranja novca, uloga i zadaci državnog odvjetnika, HLJKPP, 2/2007,
14. Škulić, M: Organizovani kriminalitet, pojam i krivičnoprocesni aspekti, Beograd, 2003. s. 131.
izvor: Autor: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine