Koychev vs. Bulgaria
Posted: Sat Oct 17, 2020 10:26 am
Koychev vs. Bulgaria
(br. 32495/15), 13.10.2020.
Povreda člana 8. EK
Aplikant je Stoycho Koychev, bugarski državljanin.
Aplikant tvrdi da je biološki otac djeteta rođenog izvan braka i žali se na činjenicu da su njegovi zahtjevi za priznavanje očinstva odbijeni s obrazloženjem da je dijete priznao novi suprug majke.
Pozivajući se na član 8. Evropske konvencije aplikant tvrdi da bugarski zakon ne dopušta djetetovom biološkom ocu da ospori odluku o priznavanju drugog čovjeka kao oca djeteta i da prizna dijete kao svoje.
Evropski sud je, između ostalog, utvrdio da je aplikant bezuspješno pokušao biti priznat kao biološki otac djeteta, posebno podnošenjem javnobilježničke izjave o priznanju očinstva, pokretanjem nekoliko setova sudskih postupka i kontaktiranjem tužiteljstva i organa socijalne skrbi.
Sud je smatrao da iako su domaći sudovi i vlasti u svojim odlukama naveli određene razloge koji su, prema njihovom mišljenju, opravdali odbijanje aplikanta da dokaže očinstvo, postupak u kojem su te odluke donesene nije garantovao potrebnu zaštitu aplikantovog interesa i nije dopustio detaljnu procjenu činjenica ili vaganje različitih interesa koji su u pitanju. Uprkos širokom polju slobodne procjene koju država uživa u takvim stvarima, aplikantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog života nije podržano.
(br. 32495/15), 13.10.2020.
Povreda člana 8. EK
Aplikant je Stoycho Koychev, bugarski državljanin.
Aplikant tvrdi da je biološki otac djeteta rođenog izvan braka i žali se na činjenicu da su njegovi zahtjevi za priznavanje očinstva odbijeni s obrazloženjem da je dijete priznao novi suprug majke.
Pozivajući se na član 8. Evropske konvencije aplikant tvrdi da bugarski zakon ne dopušta djetetovom biološkom ocu da ospori odluku o priznavanju drugog čovjeka kao oca djeteta i da prizna dijete kao svoje.
Evropski sud je, između ostalog, utvrdio da je aplikant bezuspješno pokušao biti priznat kao biološki otac djeteta, posebno podnošenjem javnobilježničke izjave o priznanju očinstva, pokretanjem nekoliko setova sudskih postupka i kontaktiranjem tužiteljstva i organa socijalne skrbi.
Sud je smatrao da iako su domaći sudovi i vlasti u svojim odlukama naveli određene razloge koji su, prema njihovom mišljenju, opravdali odbijanje aplikanta da dokaže očinstvo, postupak u kojem su te odluke donesene nije garantovao potrebnu zaštitu aplikantovog interesa i nije dopustio detaljnu procjenu činjenica ili vaganje različitih interesa koji su u pitanju. Uprkos širokom polju slobodne procjene koju država uživa u takvim stvarima, aplikantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog života nije podržano.