Jedinstveni identifikacioni broj kupca
Posted: Sun Mar 10, 2019 5:01 pm
JEDINSTVENI IDENTIFIKACIONI BROJ KUPCA
Zakon o akcizama i porezu na promet
član 28 stav 2
Tužba se uvažava, osporeni akt se poništava.
Obrazloženje:
Osporenim aktom odbijena je žalba tužioca protiv rješenja Uprave -Područnog centra T. broj 08/0702/490-31/03 od 7.2.2003. godine, kojim mu je naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, koje se odnosi na obračun i plaćanje poreskih obaveza, izvrši uplatu poreza u iznosima glavnog duga i kamata, u roku i na način pobliže određenim u tački 1. i 2. dispozitiva toga rješenja.
Blagovremenom tužbom tužilac osporava zakonitost toga akta, te ističe: da su njime povrijeđene odredbe člana 28. stav 4. Zakona o Poreskoj upravi, jer da mu je obavještenje o kontroli i izuzimanju dokumentacije uručeno "činom popisa zaliha robe i izuzimanja dokumentacije", tj. 21.01.2003. godine; da je Uredba o međuentitetskoj trgovini proizvoda koji podliježu plaćanju akciza, na kojoj je osporeni akt zasnovan "vrlo sporna", jer da je "u suprotnosti sa aktima donesenim u Dejtonu, koji su regulisali slobodu protoka robe i usluga i izbjegavanje dvostrukog oporezivanja"; da prvostepeni postupak nije pravilno proveden, jer da mu je bila izuzeta sva dokumentacija; da obrazloženje tužene strane u vezi njegovog poslovanja sa DOO D. P., DOO T. P. i A. eksport-import N. T. "nije u redu", jer da je to poslovanje "obavljeno u skladu sa pozitivnim propisima iz poreske oblasti"; da se on ne može zadužiti plaćanjem poreza ako kupac u pismenoj izjavi nije stavio svoj jedinstveni identifikacioni broj, jer da je to obaveza kupca, a ne prodavca; da se ne radi o bezgotovinskom plaćanju kad su sredstva uplaćena na njegov žiro-račun, a ako je "neko u ovoj situaciji pogriješio", da to nije on; da se pod pojmom "bezgotovinsko" podrazumijeva da plaćanje "nije izvršeno iz ruke u ruku ili na blagajni, odnosno u gotovini". Predlaže da se taj akt poništi i da se tužena strana obaveže da mu po osnovu naknade štete isplati iznos od 140,717,64 KM na ime neosnovane naplate poreske obaveze po osnovu člana 4. Uredbe o međuentitetskoj trgovini proizvoda koji podliježu plaćanju akcize.
Tužena strana u svom odgovoru ostaje kod razloga iz obrazloženja osporenog akta i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Razmotrivši tužbu i osporeni akt po odredbama člana 39. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 12/94 - u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tužene strane i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu ove presude iz slijedećih razloga:
Iz spisa predmeta proizilazi da je obavještenje prvostepenog organa broj 08/0702-490-31/03 od 16.01.2003. godine da će ovlašćeno lice toga organa izvršiti kontrolu tužioca, ima na kraju oznaku da je ono dostavljeno poreskom obvezniku. Tu je i nečitak rukopisni potpis i takođe rukopisom označen datum 16.1.2003. godine. Potpis nije ovjeren pečatom tužioca, pa ostaje nejasno ko je stvarni primalac toga obavještenja. Međutim, i pod pretpostavkom da je tačna tvrdnja tužene strane da je toga dana, tj. 16.01.2003. godine obavještenje dostavljeno tužiocu, a kod činjenice da iz potvrde istog prvostepenog organa pod istim poslovnim brojem od 20.01.2003. godine proizilazi da je toga dana od tužioca privremeno oduzeta dokumentacija i da iz zapisnika o kontroli tužioca, takođe pod istim poslovnim brojem od 21.01.2003. godine proizilazi da je kontrola izvršena u periodu od 21.01.2003. do 31.01.2003. godine - ostvarena je povreda odredaba člana 28. stav 4. i člana 83. stav 4. Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 51/01 - u daljem tekstu: Zakon...). Naime, prema tim odredbama, poziv, odnosno pismeno obavještenje uprave obvezniku da predoči dokumente ili druge knjige i evidencije potrebne za sprovođenje izvršavanja poreskih zakona, uručuje se obvezniku najmanje tri radna dana prije davanja izjave ili stavljanja na uvid dokumenata. Dan 16.01.2003. godine bio je četvrtak, koji se ne računa u taj rok s obzirom na odredbe člana 88. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 13/02). Iz toga slijedi da je prvi radni dan, a time i početak tog trodnevnog roka bio 17.01.2003. godine (petak). Potom su uslijedila dva neradna dana (subota i nedjelja) u smislu odredaba člana 66. stav 1. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/02 i 62/02), tako da je drugi radni dan bio 20.01.2003. godine (ponedjeljak), a treći - 21.01.2003. godine (utorak). Pri tom se ukazuje i na činjenicu da u spisima predmeta nema podataka o tome da je tužilac dao saglasnost da se kontrola može zakazati i ranije - u smislu odredaba člana 83. stav 4. Zakona...
Nadalje, odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-108/01 od 30. maja 2005. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske'", broj 64/05 od 7. jula 2005. godine, utvrđeno je da Uredba o međuentitetskoj trgovini proizvodima, koji podležu plaćanju akcize, u vrijeme važenja nije bila u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, a to isto utvrđeno je odlukom broj U-65/02 od 13. septembra 2005. godine i za drugu istoimenu Uredbu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 18/02), koja je objavljena u istom službenom glasilu broj 88/05 od 5. oktobra 2005. godine. A prema odredbama člana 69. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (prečišćeni tekst -"Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/05), te Uredbe se ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda ako do toga dana nisu pravosnažno riješene, pa otuda preostaje da se na njima ne može zasnivati bilo kakva obaveza tužioca.
Prigovori tužioca da on nije u obavezi da u pismenoj izjavi u smislu odredaba člana 28. stav 2. Zakona o akcizama i porezu na promet ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02) navodi jedinstveni identifikacioni broj kupca i da se ne radi o bezgotovinskom plaćanju kada je uplata gotovih sredstava izvršena na njegov žiro-račun, po ocjeni ovog suda, nisu osnovani. Naime, on je kao prodavalac robe u obavezi da kontroliše da li je kupac postupio po tim zakonskim odredbama, pa ako nije, da mu uskrati prodaju robe bez obračuna poreza na promet, naravno, kad takva obaveza postoji. S druge strane, pod pojmom bezgotovinskog plaćanja podrazumijeva se prenos sredstava sa žiro-računa jednog subjekta (kupca) na žiro-račun drugog subjekta (prodavaoca), iz čega slijedi da uplata gotovinskih sredstava na žiro-račun nije bezgotovinsko plaćanje.
Imajući u vidu izložene razloge, ovaj sud nalazi da su osporenim aktom ostvareni razlozi iz člana 10. stav 1. tačka 1. i 3. ZUS-a, pa se otuda tužba u ovom upravnom sporu uvažava tako da se taj akt poništava na osnovu odredaba člana 41. stav 1. i 2. toga zakona.
U ponovljenom postupku tužena strana je u obavezi da postupi po odredbama člana 61. ZUS-a tako da umjesto poništenog, donese drugi akt najdalje u roku od trideset dana, računajući od dana primitka ove presude uz uvažavanje pravnog shvatanja i primjedbi ovog suda u pogledu postupka.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, U 661/2003 od 20.9.2006. godine)
Zakon o akcizama i porezu na promet
član 28 stav 2
Tužba se uvažava, osporeni akt se poništava.
Obrazloženje:
Osporenim aktom odbijena je žalba tužioca protiv rješenja Uprave -Područnog centra T. broj 08/0702/490-31/03 od 7.2.2003. godine, kojim mu je naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, koje se odnosi na obračun i plaćanje poreskih obaveza, izvrši uplatu poreza u iznosima glavnog duga i kamata, u roku i na način pobliže određenim u tački 1. i 2. dispozitiva toga rješenja.
Blagovremenom tužbom tužilac osporava zakonitost toga akta, te ističe: da su njime povrijeđene odredbe člana 28. stav 4. Zakona o Poreskoj upravi, jer da mu je obavještenje o kontroli i izuzimanju dokumentacije uručeno "činom popisa zaliha robe i izuzimanja dokumentacije", tj. 21.01.2003. godine; da je Uredba o međuentitetskoj trgovini proizvoda koji podliježu plaćanju akciza, na kojoj je osporeni akt zasnovan "vrlo sporna", jer da je "u suprotnosti sa aktima donesenim u Dejtonu, koji su regulisali slobodu protoka robe i usluga i izbjegavanje dvostrukog oporezivanja"; da prvostepeni postupak nije pravilno proveden, jer da mu je bila izuzeta sva dokumentacija; da obrazloženje tužene strane u vezi njegovog poslovanja sa DOO D. P., DOO T. P. i A. eksport-import N. T. "nije u redu", jer da je to poslovanje "obavljeno u skladu sa pozitivnim propisima iz poreske oblasti"; da se on ne može zadužiti plaćanjem poreza ako kupac u pismenoj izjavi nije stavio svoj jedinstveni identifikacioni broj, jer da je to obaveza kupca, a ne prodavca; da se ne radi o bezgotovinskom plaćanju kad su sredstva uplaćena na njegov žiro-račun, a ako je "neko u ovoj situaciji pogriješio", da to nije on; da se pod pojmom "bezgotovinsko" podrazumijeva da plaćanje "nije izvršeno iz ruke u ruku ili na blagajni, odnosno u gotovini". Predlaže da se taj akt poništi i da se tužena strana obaveže da mu po osnovu naknade štete isplati iznos od 140,717,64 KM na ime neosnovane naplate poreske obaveze po osnovu člana 4. Uredbe o međuentitetskoj trgovini proizvoda koji podliježu plaćanju akcize.
Tužena strana u svom odgovoru ostaje kod razloga iz obrazloženja osporenog akta i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Razmotrivši tužbu i osporeni akt po odredbama člana 39. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 12/94 - u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tužene strane i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu ove presude iz slijedećih razloga:
Iz spisa predmeta proizilazi da je obavještenje prvostepenog organa broj 08/0702-490-31/03 od 16.01.2003. godine da će ovlašćeno lice toga organa izvršiti kontrolu tužioca, ima na kraju oznaku da je ono dostavljeno poreskom obvezniku. Tu je i nečitak rukopisni potpis i takođe rukopisom označen datum 16.1.2003. godine. Potpis nije ovjeren pečatom tužioca, pa ostaje nejasno ko je stvarni primalac toga obavještenja. Međutim, i pod pretpostavkom da je tačna tvrdnja tužene strane da je toga dana, tj. 16.01.2003. godine obavještenje dostavljeno tužiocu, a kod činjenice da iz potvrde istog prvostepenog organa pod istim poslovnim brojem od 20.01.2003. godine proizilazi da je toga dana od tužioca privremeno oduzeta dokumentacija i da iz zapisnika o kontroli tužioca, takođe pod istim poslovnim brojem od 21.01.2003. godine proizilazi da je kontrola izvršena u periodu od 21.01.2003. do 31.01.2003. godine - ostvarena je povreda odredaba člana 28. stav 4. i člana 83. stav 4. Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 51/01 - u daljem tekstu: Zakon...). Naime, prema tim odredbama, poziv, odnosno pismeno obavještenje uprave obvezniku da predoči dokumente ili druge knjige i evidencije potrebne za sprovođenje izvršavanja poreskih zakona, uručuje se obvezniku najmanje tri radna dana prije davanja izjave ili stavljanja na uvid dokumenata. Dan 16.01.2003. godine bio je četvrtak, koji se ne računa u taj rok s obzirom na odredbe člana 88. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 13/02). Iz toga slijedi da je prvi radni dan, a time i početak tog trodnevnog roka bio 17.01.2003. godine (petak). Potom su uslijedila dva neradna dana (subota i nedjelja) u smislu odredaba člana 66. stav 1. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/02 i 62/02), tako da je drugi radni dan bio 20.01.2003. godine (ponedjeljak), a treći - 21.01.2003. godine (utorak). Pri tom se ukazuje i na činjenicu da u spisima predmeta nema podataka o tome da je tužilac dao saglasnost da se kontrola može zakazati i ranije - u smislu odredaba člana 83. stav 4. Zakona...
Nadalje, odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-108/01 od 30. maja 2005. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske'", broj 64/05 od 7. jula 2005. godine, utvrđeno je da Uredba o međuentitetskoj trgovini proizvodima, koji podležu plaćanju akcize, u vrijeme važenja nije bila u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, a to isto utvrđeno je odlukom broj U-65/02 od 13. septembra 2005. godine i za drugu istoimenu Uredbu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 18/02), koja je objavljena u istom službenom glasilu broj 88/05 od 5. oktobra 2005. godine. A prema odredbama člana 69. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (prečišćeni tekst -"Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/05), te Uredbe se ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda ako do toga dana nisu pravosnažno riješene, pa otuda preostaje da se na njima ne može zasnivati bilo kakva obaveza tužioca.
Prigovori tužioca da on nije u obavezi da u pismenoj izjavi u smislu odredaba člana 28. stav 2. Zakona o akcizama i porezu na promet ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02) navodi jedinstveni identifikacioni broj kupca i da se ne radi o bezgotovinskom plaćanju kada je uplata gotovih sredstava izvršena na njegov žiro-račun, po ocjeni ovog suda, nisu osnovani. Naime, on je kao prodavalac robe u obavezi da kontroliše da li je kupac postupio po tim zakonskim odredbama, pa ako nije, da mu uskrati prodaju robe bez obračuna poreza na promet, naravno, kad takva obaveza postoji. S druge strane, pod pojmom bezgotovinskog plaćanja podrazumijeva se prenos sredstava sa žiro-računa jednog subjekta (kupca) na žiro-račun drugog subjekta (prodavaoca), iz čega slijedi da uplata gotovinskih sredstava na žiro-račun nije bezgotovinsko plaćanje.
Imajući u vidu izložene razloge, ovaj sud nalazi da su osporenim aktom ostvareni razlozi iz člana 10. stav 1. tačka 1. i 3. ZUS-a, pa se otuda tužba u ovom upravnom sporu uvažava tako da se taj akt poništava na osnovu odredaba člana 41. stav 1. i 2. toga zakona.
U ponovljenom postupku tužena strana je u obavezi da postupi po odredbama člana 61. ZUS-a tako da umjesto poništenog, donese drugi akt najdalje u roku od trideset dana, računajući od dana primitka ove presude uz uvažavanje pravnog shvatanja i primjedbi ovog suda u pogledu postupka.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, U 661/2003 od 20.9.2006. godine)