Izvrsenje na pokretnim stvarima
Posted: Sun Sep 10, 2017 12:37 pm
IZVRŠENJE NA POKRETNIM STVARIMA
Postupak izvršenja na pokretnim stvarima uređen je manje detaljno u odnosu na postupak izvršenja na nekretninama, ali se za sva pitanja koja nisu izričito regulirana u glavi IX pravila koja uređuju postupak izvršenja na nekretninama primjenjuju na odgovarajući način i na pokretnim stvarima. Tu bi se mogao konstatirati već prvi problem – šta je odgovarajuća ili shodna primjena stvar je tumačenja a samim time i mogućnosti da različiti sudovi stvore i različitu sudsku praksu. Pri tome treba voditi računa da su izvršni sudovi opterećeni velikim brojem predmeta, da trebaju jasna, tehnički precizna pravila i te da mogućnost tumačenja u procesnom pravu treba biti svedena na ograničenu mjeru.
Ovdje bi se mogla formulirati već prva sugestija zakonodavcu: izvršenje na pokretnim stvarima je poseban postupak i treba ga potpuno regulirati i bez upućivanju na shodnu primjenu pravila za izvršenje na nekretninama.
Kako je u uvodu rečeno, koncept izvršnog postupka na pokretnim stvarima kao posebnog sudskog postupka koji se pokreće nakon stjecanja izvršnog naslova i koji zahtijeva donošenje odluke suda o dozvoli vođenje postupka (rješenje o izvršenju) kao i poduzimanje sudskih radnji tj. kretanja postupka u vremenu kroz procesne radnje suda nije izmijenjen. Postavlja se pitanje mora li postupak izvršenja na pokretnim stvarima biti koncipiran na navedeni način? Ovdje bi trebalo sagledati rješenja zastupljena u uporednom pravu, ali i uzeti u obzir rješenja koja u pogledu realizacije založnog prava na pokretnim stvarima još od 1978. godine postoje u Zakonu o obligacionim odnosima. Pomenuta su rješenja njemačkog prava, gdje izvršenje na pokretninama nije u pravilu u nadležnosti suda već izvršitelja kao posebne pravosudne funkcije, a rješenja ZOO predviđaju mogućnost prodaje pokretnih stvari na javnoj prodaji od strane povjerioca bez ikakvog učešća suda, pod uvjetom da se radi o potraživanjima iz ugovora u privredi (čl. 981. ZOO). Navedena je odredba ostala međutim bez ikakvog praktičnog značaja, a mogla je biti putokaz za utvrđivanje modela; ovdje će se pokušati naći način da se ona revitalizira u praksi.
Izvršni sudovi su preopterećeni. U postupku izvršenja na pokretnim stvarima određene radnje prema samom zakonu obavlja sudski izvršilac. U praksi stručni suradnik može prema nalogu suda obavljati takođe niz radnji (11/2), ali i o tome sud mora donijeti odgovarajuću odluku. Prema Zakonu sud (sudija ili od njega ovlašteni stručni suradnik) donosi rješenje o izvršenju, te rješenje o namirenju. O poduzimanju drugih radnji sud odlučuje zaključkom (zaključak o načinu prodaje, eventualno zaključak o prenosu izvršenikovog prava na predaju stvari koje on ima prema trećem, zaključak o prodaji prije isteka zakonom propisanog roka od 15 dana). Donošenje rješenja ili zaključka su za sud radnje iste vrste; u oba slučaja se radi o donošenju jedne sudske odluke. Razlika je jedino u tome što donošenje zaključka ne može dovesti do odlučivanja po pravnom lijeku.
U određenim je slučajevima nužno održati ročište. Namirenje se obavlja bez održavanja ročišta ako se namiruje jedan tražilac izvršenja. Iz takve zakonske odredbe primjenom argumentum a contrario slijedi da je u drugim slučajevima nužno održati ročište. Dalje sud odlučuje o tome kada će se uručiti rješenje o izvršenju (119/3 i 4), odlučuje kome će se predati popisana stvar na čuvanje, odlučuje da li će procjenu stvari izvršiti vještak. Takođe sud mora poduzeti niz objavljivanja ili obavještenja. Sud mora obavijestiti tražioca izvršenja o bezuspješnom pokušaju pljenidbe, obavijestiti izvršenika i tražioca izvršenja o mjestu, datumu i satu prodaje, izvršiti objavljivanje da će se izvršiti prodaja, kao i načinu prodaje.
Iako je određeno da samu prodaju provodi sudski izvršitelj, određene radnje mora obaviti sud tj. bilo sudija bilo stručni suradnik. Sud poziva kupca da plati cijenu, eventualno oglašava neuspjeh prvog ročišta, donosi rješenje o namirenju i održava ročište ako se namiruje više povjerilaca. Činjenica da sve radnje ne provodi sudski izvršilac i da se smjenjuju njegove radnje i radnje suda ne doprinosi efikasnosti postupka. Niz nabrojanih radnji su tehničke prirode i nije nužno da budu poduzeti od sudije, ali je već i angažiranje stručnog saradnika ili sudskog aparata opterećenje i vremensko i finansijsko.
Prethodna kratka analiza radnji koje u izvršnom postupku poduzima sud, uz paralelno poduzimanje određenih radnji od strane sudskog izvršitelja ukazuje da faktor vrijeme igra značajnu ulogu. Postavlja se pitanje da li je odista neophodno poduzimanje svih propisanih radnji ili je postupak pretjerano formaliziran? Dalje, da li je odista neophodno poduzimanje određenih radnji od strane suda ili određene radnje koje su nužne mogu biti u nadležnosti drugih subjekata. Kriterij neophodnosti jesu potreba zaštite izvršenika i tražioca izvršenja.
Izveršenje na pokretnim stvarima u Zakonu o izvršnom postupku (sl. Novine FBiH broj 32/2003) regulisano je u poglavlju XI ( od čl. 114 do čl. 135.)
A. OSNOV IZVRŠENJA:
- izvršna isprava ( izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko nije zakonom drugačije odredjeno, izvršna notarska isprava i druge isprave koje su zakonom odredjene kao izvršne isprava.
- vjerodostojna isprava (mjenica i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuku vode, toplotene energije i odvoz smeća – u R. Srpskoj odnedavnom izmjenama zakona o izvršnom postupku i RTV pretplata)
B. Izvršnost isprave:
-sudska odluka mora biti pravosnažna i mora proteći rok za dobrovoljno ispunjenje
-upravna odluka mora biti izvršna po pravimlima upravnog postupka
-sudsko i upravno poravnanje-potraživanje iz poravnanja mora biti dospjelo.
-NOTARSKA ISPRAVA- potraživanje mora biti dospjelo
C. PODOBNOST ZA IZVRŠENJE:
- U ispravi bilo da je izvršna isprava bilo da je vjerodostojna isprava: u istima mora biti jasno naznačenje: povjerilac, dužnik, predmet obaveze, vrsta obaveze, obim obaveze i vrijme izvršenja obaveze
D.
KARAKTERISTIKE IZVRŠNOG POSTUPKA- IZVRŠENJE NA POKRETNIM STVARIMA I NJEGOV DOTICAJ SA STEČAJEM-STEČAJNI POSTUPAK
- U izvršnom postupku imamo pojedinačno namirenje, namiruje se fizičko ili pravno lice, namiruje se nizmirena pojedinačna obaveza, predmet namirenja-odredjene stvari i prava, početna cijea-procjena-čime se štiti dužnik, ovdje je potpuno namirenje, i ovo izvršenje može biti derogirano Zakonom o stečjanm postupku.
- U stečajnm postupku imamo kolektivno namirenje, namiruju se pravno lice ali i fizičko lice, otvara se nad pravnim licem koje je nesposobno za plaćanje, predmet namirenja-sve stvari i prava, namirenje se vrši prema isplatnim redovima, početna cijena, srazmjerno namirenje, lex specijalis je u odnosu na ZIP-u.
PRETHODNO PITANJE:
Odredbom čl. 34. Stav 1. Zakona o izvršnom postupku je odredjeno da sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekoa odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju. Čl. 19. Istog zakona je odredjeno da izvršenje odluke stranog suda može se odrediti i provesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uvjete za priznanje.
-Primjer sudske prakse-
STVARNA NADLEŽNOST IZVRŠNOG SUDA ZA PRIZNANJE STRANE SUDSKE ODLUKE
Ako je predlagač zahtevao prinudno izvršenje stane sudske odluke istovremeno sa njenim priznanjem, prinudno izvršenje stane sudske odluke može se odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje o čemu, kao prethodnom pitanju, u postupku za njeno prinudno izvršenje odlučuje izvršni sud, a ne okružni sud.
Iz obrazloženja:
Prema razlozima pobijane prvostepene odluke Zemaljski sud u Minhenu, SR Nemačka, 11. juna 1992. godine presudom zbog izostanka, obavezao je tuženog - u ovom postupku protivnika predlagača, da plati predlagaču 10.804,96 DEM sa 11,9% kamate od 1. oktobra 1991. godine i troškove spora, koje su punomoćnici opredelili na 2.254,65 DEM. Imajući uvidu navedene okolnosti, Vrhovni sud je našao da je okružni sud kao prvostepeni, o priznanju i izvršenju navedene strane sudske odluke odlučio po pravilima vanparničnog postupka iako su predlagači zahtevali i njeno prinudno izvršenje istovremeno sa njenim priznanjem. Zato je, po stanovištu Vrhovnog suda, za odlučivanje o ovom predlogu bio stvarno nadležan da odluči izvršni sud, u smislu člana 12. Zakona o izvršnom postupku, s obzirom da se prinudno izvršenje odluke stranog suda može odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje o čemu, kao prethodnom pitanju, u postupku za njeno prinudno izvršenje odlučuje izvršni, a ne okružni sud. Osim toga, uslovi za priznanje strane sudske odluke određeni su odredbama čl. 86-92. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, a smetnja za priznanje strane sudske odluke pored ostalog je i njena suprotnost Ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja. Među procesno-pravne razloge zbog kojih se pozivom na javni poredak može otkloniti priznanje strane sudske odluke su načelo saslušanja stranaka, nezavisnost i nepristrasnost suda, slučajevi u kojima je odluka doneta na prevaran način ili postojanje pravosnažne domaće odluke o istoj stvari, odsustvo prava na žalbu ili drugo pravno sredstvo, ili prava na odbranu. Međutim, kad se strana u sporu nije koristila svojim pravima već se pred inostranim sudom koji je odluku doneo držala pasivno, pa nije iskoristila sva raspoloživa pravna sredstva radi otklanjanja nepravilnosti u postupku pred državom odluke, ne bi se pred državom priznanja mogla koristiti prigovorom suprotnosti sporne strane sudske odluke javnom poretku zemlje priznanja. Prvostepeni sud je odbijajući priznanje sporne strane sudske odluke i odlučujući o predlogu za njeno prinudno izvršenje, iako za to nije stvarno nadležan, propustio i da oceni sve okolnosti ovoga slučaja i na nesumnjiv način utvrdi da li je protivniku predlagača koji je učestvovao u postupku pred inostranim sudom bilo omogućeno raspravljanje s obzirom da je na ročište pristupio bez advokata, iako je na obavezu da ročištu pristupi sa advokatom bio uredno upozoren i da protiv ove odluke nije izjavio žalbu, jer su po oceni Vrhovnog suda ove okolnosti od odlučnog značaja za donošenje odluke o predlogu za priznanje i prinudno izvršenje ove strane sudske odluke. U ponovnom postupku nadležni prvostepeni sud će otkloniti navedene nedostatke u pogledu procesno-pravnih razloga za priznanje ove strane sudske odluke, oceniti i da li su ispunjeni materijalno-pravni razlozi za priznanje ove strane sudske odluke u celini i u pogledu glavnog zahteva i u pogledu kamate, s obzirom na imperativne propise o zateznoj kamati po domaćem zakonodavstvu, i doneti zakonitu i pravilnu odluku.
(Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gž 9/04 od 18. marta 2004. godine)
Mjesna nadležnost
- Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje na pokretnim stvarima i za provedbu tog izvršenja mjesno je nadležan sud na čijem se području, prema naznaci u prijedlogu za izvršenje, one nalaze. Tražilac izvršenja može predložiti da sud donese rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze. Za odlučivanje o prijedlogu iz iz stava 1. čl. 115. Zakona o izvršnom postupku mjesno je nadležna sud na čijem se području nalazi prebivlaište, a ako nema prebivlaište onda boravište izvršenika fizičkog lica, odnosno sjedište izvršenika pravnog lica. Tražilac izvršenja može u ovom slučaju podnijeti rješenje o izvršenju svakom stvarno nadlženom sudu na čijem se području nalaze izvršenikove pokretne stvari, s prijedlogom da taj sud provede izvršenje.
-SUDSKA PRAKSA-
MJESNA NADLEŽNOST SUDA KOD IZVRŠENJA NA POKRETNIM STVARIMA IZVRŠENIKA
- Čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)
Kod izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika, u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, a prijedlog za izvršenje je podnesen na temelju vjerodostojne isprave, po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i u ovoj fazi se može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru izvršenika, te tek nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, ukoliko se utvrdi da su pokretne stvari izvršenika na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za sprovođenje izvršenja.
Pobijanim rješenjem, utvrđujući da u prijedlogu za izvršenje nije naznačeno gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, te da izvršenici nemaju prebivalište na području prvostepenog suda, prvostepeni sud po službenoj dužnosti sa pozivom na odredbe čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) se oglašava mjesno nenadležnim, istovremeno određujući da će po pravosnažnosti prvostepenog rješenja tražilac izvršenja podnijeti prijedlog za izvršenje mjesno nadležnim sudovima.
Žalbenim navodima tražilac izvršenja osnovano ukazuje da navedeno postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu.
Odredba čl. 114. Zakona o izvršnom postupku reguliše situaciju kada je poznato gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika na način da je tada za odlučivanje po prijedlogu za izvršenje i za sprovedbu tog izvršenja isključivo mjesno nadležan sud na području kojeg se pokretne stvari izvršenika nalaze. Odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku pak propisuje mjesnu nadležnost suda u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze. Tada je za donošenje rješenja o izvršenju mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika i ovaj sud donosi rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne označavajući mjesto gdje se pokretne stvari nalaze, a mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilima opšte mjesne nadležnosti iz čl. 28. i 29. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). U tom slučaju tražilac izvršenja može podnijeti rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima svakom stvarno nadležnom sudu na čijem području se nalaze stvari izvršenika, sa prijedlogom da taj sud sprovede izvršenje. Proizilazi, dakle, da u ovom slučaju sud koji donosi rješenje o izvršenju ne mora biti istovremeno i sud koji sprovodi izvršenje.
U konkretnom slučaju, u podnesenom prijedlogu nije označeno gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika, već je tražilac izvršenja u smislu odredbe čl. 37. Zakona o izvršnom postupku zahtijevao pribavljanje podataka o imovini izvršenika. Time je u ovoj izvršnoj stvari za postupanje suda mjerodavna odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku za donošenje rješenja o izvršenju. Prema odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o izvršnom postupku izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (kao što je predmetno izvršenje) se ne može sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju što znači da u konkretnom slučaju po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i da se za ovo postupanje može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru jednog od izvršenika, a ne po službenoj dužnosti. Nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, te nakon utvrđenja gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika pa ukoliko iste budu na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za provođenje izvršenja (s obzirom da je tada riječ o isključivoj nadležnosti), odnosno da tražioca izvršenja uputi da se za sprovođenje izvršenja obrati mjesno nadležnom sudu.
Suprotno navedenom prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, te prije utvrđenja gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, prvostepeni sud se oglašava mjesno nenadležnim za sprovođenje predmetnog izvršenja.
Prema navedenom, postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu, pa je žalbu tražioca izvršenja valjalo uvažiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak. (Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Gž-08-001984 od 12.12.2008. godine)
-Dostava rješenja o izvršenju na daljnje provodjenje
Ukoliko je sud odredio izvršenje na pokretnim stvarima na području tog ili drugog suda, po okončanju izvršenja na pokretnim stvarima na svom području rješenje o izvršenju će dostaviti drugom sudu na dalje provodjenje do potpunog namirenja tražioca izvršenja. (čl. 116.ZIP-a) Kod primjene ove odredbe u sudskoj praksi se nije pojavila nejasnoća.
IZUZIMANJE OD IZVRŠENJA:
-Izuzimanje predmeta od izvršenja u Zakonu o izvršnom postupku je regulisano odredbom čl. 117. Zakona o izvršnom postupku. Članom 7. Zakona o izvršnom posutpku je propisano da predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao niti rudno blago i druga prirodna bogastva. Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.
Pored ovih odredbi ne treba izgubiti iz vida odredbe čl. 20. Zakona o izvršnom postupku, koje doduše ne govre o izuuzimanju od izvršenja, neog o izvršenju na imovini strane države i medjunarodnih organizacija, koja se nalazi na teritoriji FBiH i R Srpske, gdje postoji uslovono ogranične izvršenja, jer se isto ne može odrediti bez pisane saglasnosti Federalnog ministarstva pravde, osim ako je strana država pristala na to.
IZVRŠNE RADNJE:
Izvršenje na pokretnim stvarima, provodi se njihovom zapljenom, procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja iz nosa dobivenog prodajom.
Prijedlogom za izvršenje tražilac izvršenja može zahtiejvati da se provede samo pljenidba i procjena, ali u tom slučaju tražilac izvršenja je dužan u roku od 3 mjeseca od dana pljenidbenog popisa odnosno procjene podnijeti priejdlgo za prodaju pokretnih stvari. Ako ne podnese prijedlog u ostavljenom roku, izvršenje će se obustaviti.
-Pljenidba i procjena pokretnih stvari:
-Pljenidba i procjena pokretnih stvari regulisane su čl. 119, 120, 121, 122 123 124 125, 126,127, i 128 Zakona o izvršnom postupku. Pljenidbu i procjenu pokretnih stvari vrši sudski izvršilac prema odredbama ovog zakona, i o pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja zapisnik. Popisuju se stvari u državini izvršenika, izvršenikove stvri u posjedu tražioca izvršenja, u posjedu trećeg lica ako na to pristane. Ako treća lica ne obavijeste sud o svojim pravima na pokretnoj stvari u posjedu izvršenika koja je predmet izvršenja, niti dokažu svoja prava na njima, smatra se da takva prava trećih ne postoje i da je izvršenik, vlasnik stvari koja se nalazi u njegovom posjedu. Smatra se da su bračni ili vanbračni durgovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnih stvari koje se zateknu u njihovoj kući, stanu poslovnoj prostoriji ili drugoj nepokretnosti, te iste nisu izuzete od pljenidbe. Pljenidba se vrši u obimu koji je potreban za namirenje potraživanja tražitelja izvršenja i troškova izvršnog postupka.
Dejstvo pljenidbenog popisa:
Pljenidbenim popisom stiče se sudsko založno pravo u momentu kada sudski izvršitelj potpiše zapisnik o pljenidbenom popisu i procjeni pokretnih stvari izvršenika uz naznaku na samom zapisniku dana i časa izvršene pljenidbe. Uz pljenidbeni popis sudski izvršilac istovremeno vrši procesnu radnju procjene zaplijenjenih (popisanih) pokretnih stvari i to na osnovu tržišne cijene- u vrijeme procjene. Ako izvršenik nije prisutan pljenidbenom popisu i procjeni pokretnih stvari, prijepis zaisnika ili obavjest sa sadržinom pljenidbe i procjene treba se dostaviti izvršeniku. Ovo s toga čl. Stav 6. Čl. 126. ZIP-a daje pravo strankma (dakle i tražitelju izvršenja i izvršniku) da može u roku od 3 dana od obavljene procjene predložiti sudu utvrdjivanje niže odnosno više vrijednosti zaplijenjenih pokretnih stvari od procijenjene ili odredjivanje nove procjene. Stranke mogu predložiti da procjenu obavi vještak. Ako je stavljen prijedlog da vještak vrši procjenu (obično se već prijedlog procjene po vještaku stavlja u prijedlogu za izvršenje ali po ZIP-u nije obligatorno), potrebno je prethodno zaključkom naložiti stranci koja je predložila procjenu po vještaku da predujmi troškove procjene po vještaku. Ako stranka ne predujmi troškove procjene , primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku, sud će zaključkom odustati od procjene po vještaku, obavijestiti zaključkom stranke, te naložiti da procjenu izvrši sudski izvršilac. Ako troškovi budu predujmljeni, te vještak da procjenu, pismeni nalaz imišljenje vještaka u kojem je data procjena, prije donošenja zaključka o prodaji kojim se utvrdjuje vrijednost pokretnih stvari, sud je dužan shodnoj primjeni Zakona o parničnom postupku, dostaviti strankama. Kada je procjena data od strane vještaka. Stranke ne mogu tražiti odredjivanje nove procjene niti predložiti sudu utvrdjivanje niže ili više cijene.
U zapisniku o pljenidbenom popisu pokretne stvari moraju biti pojedinačno identifikovane. Dejstvo popisa ogleda se u tome što tražilac izvršenja stiče pljenidbenm popisom založno pravo na posisanim pokretnim stvarima. Ako se u medjuvremenu otvori stečjni postupak nad imovinom izvršnika- stiče status razlučnog povjerioca u stečajnom postupku-prvo na odvojeno namirenje iz popisane imovine koje ostvaruje u stečjnom postupku. Sudski izvršilac bi u pravilu trebao u zapisnik da unese zabranu raspolaganja popisanim stvarima, a ako se stvari ostavljaju na čuvanje izvršeniku i unesena obaveza čuvanja popisanih stvari, pa potpisom zapisnika o pljenidbenom popistu od strane izvršenika, ima djestvo da mu je i zabrana i čuvanje saopštena. Ako izvršenik nije pistuna pljenidbi, njemu se shodno odredbi čl. 119. Stav 7. ZIP-a ima dostaviti obavijest ili prijepis zapisnika u kojem treba biti sadržana predmetna zabrana.
-Prodaja pokretnh stvari:
Prodaja se vrši putem usmenog javnog nadmetanja ili neposrednom pogodbom. Način prodjae odredjuje sud zaključkom, pazeći na to da se postigne najpovoljnije unovčenje stvari. Javno nadmetanje provodi sudski izvršilac ili drugo lice odredjeno od suda.
Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se izmedju kupca s jedne strane i sudksog izvršioca ili lica koje obavlja komisione poslove s druge strane. Sudski izvršilac pokretne stvari prodaje u ime i za račun izvršenika, a lice koje obavlja komisione poslove u sovje ime a za račun izvršenika.
Prodaja javnim nadmetanjem odredit će se aako su u pitanju stvari veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procjenjene vrijednosti.
Prodaja stvari objavit će se blagovremeno na oglasnoj tabli suda, a može se objaviti i na način predvijden za objavljivanje prodaje nepokretnosti.
Tražilac izvršenja i izvršenik obavijestit će se o mjestu , danu i satu izvršenja.
Ročište za javnu prodaju:
Uslovi za održavanje ročišta za javnu prodaju regulisani su čl. 131. Zakona o izvršnom postupku, te na prodaju kod pokretnih stvari shodno se primjenjuju odredbe čl. 89. stav 1. I 2. I čl. 90. stav 5. ovog zakona. Odredbama ovog člana regulisani su i uslovi prodaje neposrednom pogodbom. U sudskoj praksi zastupaljena je dilema kada će se ročište za javno nadmetanje ili ročište neposredne pogodbe održati, koji uslovi moraju biti ispunjeni za održavanje ovog ročišta a koju stvara odredba čl. 87. ovog zakona. Obzirom da do sada nema jedinstvnog stanovišta u sudskoj praksi po ovom pitanju, jer su odluke drugostepenih sudova različite, iz navedenog razloga, u materijalu i nije dat niti i jedna primjerak drugostepene odluke, a apelaciona odluka po ovom pitanju za sada nije inicirana.
Predaja prodate stvari na ročištu bilo za javno nadmetanje ili neposrednom pogodbom regulisano je čl. 132.Zakona o izvršnom postupku, koju radnju provodi sudski izvršilac.
Namirenje tražioca izvršenja je regulisano odredbama čl. 133 i 134. Zakona. Kod primjene ovih odredbi, javila se dilema u sudskoj praksi, da li izvrši sud, prije prelaska u fazu namirenja tražioca izvršenja, treba donositi rješenje o dosudi pokretnih stvari. Postupanje sudova po ovom pitanju je različito. Članom 135. Zakona o izvršnom postupku, je propisano da odrdbe ovog zakona o izvršenju nad nepokretnostima, izuzev čl. 71. Ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja nad pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drugačije odredjeno. Ako sagledamo odredbe zakona koje regulišu izvršenje na pokretnim stvarima, iste niti isključuju, ali niti nalažu donošenje ovog rješenja. Ako pogledamo odredbu čl. 132. Imamo situaciju da predaja pokretnih stvari može uslijediti i prije donošenja ovog rješenja. Da bi se prednje pravilno shvatilo, daje se primjer iz prakse: predmet prodaje je pmv koje je prodato putom javne prodaje, u postupku izvršenja. Pitanje: na osnovu koje isprave kupac može kod nadležnog organa izdejstvovati prenos vlasništva ovog vozila? Dakle sam praktičan primjer jednostavno nas navodi, da rješenje o dosudi treba biti doneseno, prije prelaska,namirenja tražitelja izvršenja iz prodjne cijene.
Ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će bez ročišta rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namiruje rdom: troškovi izvršnog postupka, troškovi odredjeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje. Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predat će se izvršeniku ako za te nema smetnji. Kada ima više povjerilaca. Redom kojim su stekli založno pravo ili pravo prvenstvenog namirenja, a ako su istog reda srazmjerno namirenje.
Sva založna prava svih povjerilaca prestaju prodajom stvari.
KADA SE OBUSTAVLJA IZVRŠENJE NA POKRETNIM STAVRIMA:
Obustavlja se ako je:
-izvršna isprava je pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage,
- potvrda izvršnosti je pravosnažno ukinuta
-potraživanje je prestalo uslijed propasti predmeta izvršenja
U sudskoj praksi se postavila dilema, da li prestanak pravnog lica koje nema pravnog sljedbenika je razlog za obustavu izvršenja ili njegov prekid. Ako odemo na odredbe čl. 34. Zakona o izvršnom postupku, nalazimo da ovdje ne možemo primjeniti odredbu čl. 34. stav 2. U sudskoj praski su prema nezvaničnim podacima zauzeta dva stanovišta: prvo da se postupak obustavlja iz razloga što nema pravnog sljedbenika što i jeste u duhu čl. 34., dok drugo stanivište smatra da bi se izvršni postupka trebao prekinuti te uporište nalazi u čl. 34. stav 2. smatrajući da ovdje dolazi primjena odredbi Zakona o praničnom postupku koje regulišu prekid postupka.
-Primjer sudske prakse-
Izigravanje poverilaca, privid pravne ličnosti i odgovornost osnivača za obaveze likvidiranog preduzeća
Kad se posle sprovedenog skraćenog postupka likvidacije nad insolventnim dužnikom jave poverioci za čije su potraživanje znali njegovi osnivači, tada osnivači odgovaraju kao solidarni dužnici za sve obaveze likvidiranog preduzeća.
Iz obrazloženja:
Prvostepenom presudom, koju je potvrdio Viši privredni sud, utvrđeno je da je obaveza preduzeća po pravosnažnoj presudi istog suda prešla na tuženog, te da tužilac ima pravo potraživanja iz navedene presude od tuženika. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Revizija nije osnovana. Privredni sudovi su pravilno raspravili sporni odnos. Likvidirano preduzeće nije imalo nijednog zaposlenog, a sve poslove tog preduzeća faktički su obavljali zaposleni kod tuženog osnivača. U predlogu za likvidaciju preduzeća - dužnika navedeno je da isti nema nikakvih neizmirenih obaveza, a ako takvih potraživanja bude, onda će ih izmiriti osnivač. U tom smislu, revizijski sud prihvata izraženo pravno stanovište privrednih sudova da je tuženi osnivač obavljajući poslove za kasnije likvidirano preduzeće znao za spor pred prevrednim sudom, te navod u zahtevu za likvidaciju da preduzeće ne duguje, kao i izjava punomoćnika u tom postupku da ostaje pri razlozima iz zahteva za likvidaciju, nisu imali stvarnu podlogu. Na ovaj način obmanut je sud od strane tuženika u postupku likvidacije, što je imalo za posledicu likvidaciju preduzeća po skraćenom postupku, bez objavljivanja oglasa o otvaranju postupka likvidacije i pozivanja poverilaca da prijave svoja potraživanja. Na kraju, izjava punomoćnika u postupku likvidacije, data na zapisnik 5. juna 1994. godine u predmetu L. 2084/94 o plaćanju obaveza likvidacionog dužnika, po prirodi stvari može da se odnosi samo na obavezu tuženog kao osnivača likvidiranog dužnika, jer se ni u kom smislu ne može govoriti o eventualnoj obavezi likvidiranog preduzeća nad kojim je 6. maja 1994. godine otvoren i zatvoren postupak likvidacije. Nakon likvidacije po skraćenom postupku za koju nisu bili ispunjeni uslovi, tuženi, jedini osnivač likvidiranog preduzeća, ne može se osloboditi obaveze prema poveriocima likvidiranog preduzeća pozivajući se na to da nije pravni sledbenik likvidiranog preduzeća (prema kome se izvršni postupak može nastaviti). U situacijama kada poverilac mora da vodi spor da bi izdejstvovao novi izvršni naslov protiv osnivača likvidiranog preduzeća (ukoliko pak nije dovoljno da se izvodom iz registra u smislu odredbe člana 22. Zakona o izvršnom postupku legitimiše u nastavku postupka), poverilac ima pravo da izabere najkraći pravni put da ostvari namirenje svog potraživanja (tužbom za pobijanje van stečaja iz čl. 280-285). Zakona o obligacionim odnosima, ili drugom tužbom za namirenje od trećeg lica po osnovu nekog vida odgovornosti za obaveze dužnika, po osnovu solidarne odgovornosti ili po osnovu privida pravne ličnosti i tako ostvari svoje pravo iz već postojeće izvršne isprave prema dužniku.
(Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Prev. 753/98 od 17. februara 1999. godine)
OMETANJE SUDA U SPROVOĐENJU IZVRŠNIH RADNJI
Član 17 stav 10 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u vezi sa stavom 5 istog člana tog zakona
Izvršeniku se osim za odbijanje davanja podataka o imovini u postupku izvršenja može izreći novčana kazna i u slučajevima kašnjenja dostavljanja podataka ako se time ometa sprovođenje izvršenja.
Iz obrazloženja
U konkretnom slučaju izvršenik nije dostavio podatke o pokretnim stvarima po nalogu suda na propisanom obrascu, jer je u Obrascu P1 u tački I u prostoru predviđenom za upis podataka o pokretnim stvarima upisao tekst: „prilog: prepis posjedovnog lista iz katastra“, što se odnosi na nekretnine, a identičan tekst je upisao i na obrascima P2 i P3, predviđenim za dostavu podataka o nekretninama i imovinskim stvarima, te novčanim primanjima i novčanim depozitima.
Tokom postupka izvršenik je u svojim podnescima, a direktor izvršenika i u svojoj izjavi datoj na zapisnik od suda od 22.03.2007. godine, tvrdio da nije vlasnik pokretnih stvari i da je u toku sudski spor protiv 6 radnika izvršenika radi povrata kamiona s prikolicama, o čemu je u to vrijeme bio u toku drugostepeni postupak. Te tvrdnje izvršenika osporavao je tražilac izvršenja, pozivajući se na činjenicu da izvršenik ima radnike i da vrši tehničke preglede.
Izvršenik je uz žalbu dostavio ovjerenu listu opreme (tabela br. 3), prema kojoj „J. o.“ AD Filijala Banjaluka na tehničkom pregledu kod izvršenika ima opremu pobrojanu od rednim brojevima 12. – 30, u vrijednosti od 35.503,00 KM.
Tražilac izvršenja nije argumentovano osporio navode izvršenika o neposjedovanju pokretnih stvari niti je dokazao da je izvršenik vlasnik takve imovine, a na njemu je teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbi člana 8 i 123 Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje na odgovarajući način u smislu odredbe člana 21 stav 1 Zakona o parničnom postupku.
Dakle, izvršenik nije dostavio netačne podatke u pogledu svoje pokretne imovine, jer prema stanju spisa takve imovine zaista nema.
Izvršenik je u Obrazac P1 za pokretne stvari naveo podatke koji se odnose na nekretnine, što takav podnesak čini neurednim, ali je sud imao mogućnost da u smislu člana 336 Zakona o parničnom postupku, takav podnesak kao nerazumljiv vrati izvršeniku radi ispravke ili dopune uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti duži od 8 dana, pa tek po proteku tog roka prema izvršeniku preduzeti mjere zbog dostavljanja neurednog podneska.
Dakle, ne postoje razlozi za izricanje novčane kazne u pogledu nedostavljanja podataka, jer izvršenik prema stanju spisa nije vlasnik pokretne imovine, a poslove iz svoje registrovane djelatnosti ne vrši vlastitom opremom već opremom uzetom u zakup.
Međutim, prema dostavnici u spisu izvršenik je zaključak suda od 02.10.2006. godine sa obrascima P1, P2 i P3 primio 04.10.2006. godine i rok od 15 dana za dostavu podataka je istekao 19.10.2006. godine, do kada je sudu morao dostaviti tražene podatke, ali ih je dostavio tek 23.10.2004. godine, odnosno sa 4 dana zakašnjenja.
Takvo kašnjenje je dovoljan razlog za izricanje novčane kazne, jer se takvim radnjama ometa sprovođenje izvršni radnji, pa je novčanu kaznu trebalo izreći iz tog razloga.
Obzirom na zakonom propisanu obavezu izvršenika da u određenom roku postupi po nalogu suda, minimum i maksimum zaprijećene novčane kazne iz člana 17 Zakona o izvršnom postupku, period kašnjenja u dostavljanju obrasca sa podacima i posljedice takvog ponašanje u smislu odugovlačenja postupka odnosno ometanja suda u sprovođenju izvršnih radnji, te imovinske prilike izvršenika, odnosno izražene poteškoće u poslovanju, što proizilazi i iz činjenice da na svojim računa nema dovoljno sredstava iz kojih bi se naplatilo potraživanje tražioca izvršenja, po ocjeni ovog suda trebalo je novčanu kaznu izreći u manjem iznosu, pa je izvršeniku izrečen minimalni iznos novčane kazne predviđene za pravno lice.Na osnovu svega izloženo doneseno je rješenje kao u izreci na osnovu člana 235 tačka 3 Zakona o parničnom postupku. (Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 321 od 30.06.2008. godine)
STEČAJNI POSTUPKA I ODLAGANJE IZVRŠENJA:
U sudskoj praksi se pojavila dilema postupanja u izvršnom postupku,u fazi kada je nad imovinom izvršenika stavljen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, ili pak isti otvoren. Zbog navedenog, u ovom referatu se daju smjernice za postupanje izvršnog sudije:
Stečjni sudija moe rješenjem odrediti mjere radi osiguranja buduće stečjne mase, ali i ukinuti te mjere. Mjere pojedinačno prinudnog izvršenja pokrenute protiv stečajnog dužnika privremeno se moraju obustaviti. Izlučna i razlučna prava povjerilac ne može ostvartiti u prethodnom postupku.
-Privremena mjera zabrane odnosno privremenog odlaganja izvršenja neobezbjedjenih ili obezbjedjenih potraživanja, a radi sprečavanja imovinskih promjena dužnika u prethodnom stečjanom postupku – čl. 15. Zakona o stečjnom postupku.
-stečajni sudija mjeru dostavlja u izvršni predmet
-Ako mjera bude donesena izvršni sud odlaže izvršenje do donošenja odluke stečjnog sudije do donošenja –Rješenja o otvaranju stečjnog postupka
-Ako stečjni sudija donese Rješenje o otvaranju stečjnog postupka nad imovinom stečajnog dužnika, već donese rješenje o odbijanju prijedloga za pokretanje stečjnog postupka-izvrši postupka se nastavlja.
U slučaju otvaranja stečjnog postupka, namirenje u postupku izvršenja se ne može vršiti. Odredbom čl. 58. stav 1. Zakona o stečjnom postupku (sl. Novine FBiH 29/03) je odredjeno da nakon otvaranja stečjnog postupka povjerioci ne mogu protiv stečajnog dunika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečjnu masu. U stavu 2 istog člana je odredjeno da postupci iz stav 1 ovog člana, koji su u toku u vrijeme otvaranja stečjanog postupka, se prekidaju. Po pravilu stečjani upranik bi trebao da dostavi izvršnim sudovima obavještenje o poretanju stečjnog postupka. Povjerioci iz izvršnog postupka postaju stečjani i /ili razlučni povjeriocu, te namiruju se isključivo u stečajnom postupku. Medjutim od ovog pravila postoje izuzetci. Razlučni povjerioci mogu se namirivati u izvršnom postupku-ako zatraže odvojeno namirenje u stečajnom postupku. Razlučni povjerioci mogu se namirivati u svim sudskim postupcima. Napomena-ako se povjerilac iz izvršnog postupka namiruje u stečjnom postupku (nema svojstvo niti razlunog niti izlučnog povjerioca) tada se izvršni postupka obustavlja.
Sudska praksa:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2458/05, rješavajući apelaciju «Croatia osiguranja» d.d., Ljubuški, i «Croatia Vitez» d.o.o., Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 29. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija « Croatia osiguranja » d.d., Ljubuški, i « Croatia Vitezа » d.o.o., Vitez.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje o izvršenju Općinskog suda Vitez broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine i Rješenje Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Croatia osiguranje» d.d., Ljubuški, i «Croatia Vitez» d.o.o, Vitez (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnijeli su 5. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja o izvršenju Općinskog suda Vitez (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine. Istovremeno, apelanti su tražili i donošenje privremene mjere zabrane provođenja postupka izvršenja na nekretninama i pokretnim stvarima apelanata, koja je određena osporavanim rješenjima, a do donošenja konačne odluke povodom ove apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Adina Buljubašića, advokata iz Zenice, opunomoćenika tražioca izvršenja, od Općinskog suda u Travniku (koji je u toku predmetnog postupka preuzeo nadležnost za postupanje od nekadašnjeg Općinskog suda u Vitezu) i Kantonalnog suda zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Kantonalnog suda odgovor na apelaciju je primljen 14. juna 2006. godine, od advokata Adina Buljubašića 26. juna 2006. godine a Općinski sud nije dostavio traženi odgovor u ostavljenom roku.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i advokata Adina Buljubašića dostavljeni su apelantima 19. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. U svojstvu ulagača, u društvo sa ograničenom odgovornošću, koje je oblik organiziranja privrednog društva apelanta «Croatia Viteza» d.o.o., Vitez, ulagač PS «Vitezit» d.o.o., Vitez (u daljnjem tekstu: ulagač) unio je u ovo društvo na ime članskog udjela svoju nekretninu, u prirodi ekonomsko dvorište i «Servis» površine 13.520 m2, upisane u ZK Općinskog suda, zk. ul. broj 501, k.o. Donja Večerska, k.č. broj 198/1, te pripadajuću opremu-pokretne stvare, na osnovu čega je stekao kao ulagač pravo na upravljanje i na dobit ovog društva, a, sa druge strane, navedena nekretnina i pokretne stvari su ušle u imovinu društva koje je postalo vlasnik tih stvari.
7. PP «Grom» Vitez (u daljem tekstu: tražilac izvršenja) je protiv ulagača pokrenuo izvršni postupak, a na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj Gs-22/98, kojom je utvrđen dug ulagača prema tražiocu izvršenja u iznosu od 217.220,00 KM. Općinski sud usvojio je prijedlog tražioca izvršenja donošenjem Rješenja broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine, kojim se određuje prodaja navedene nekretnine i pokretnih stvari apelanata kao da se radi o imovini ulagača.
8. Apelanti su u svojstvu «trećih lica», gdje je apelant «Croatia osiguranje» d.d., Ljubuški, osnivač apelanta «Croatia Vitez» d.o.o., Vitez, o čijoj se imovini radi, koja imaju pravni interes u cijeloj stvari, na navedeno rješenje izjavili žalbu Kantonalnom sudu, osporavajući način na koji je Općinski sud odredio provođenje izvršenja na nekretnini i pokretnim stvarima koje su imovina, dakle, vlasništvo društva, kao da se radi o imovini koja je u vlasništvu ulagača, a što je suprotno relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05) i Zakona o izvršenju (“Službene novine Federacije BiH” broj 32/03), te osporavajući način na koji je prvostepeni sud utvrdio troškove postupka. Kantonalni sud žalbu apelanata je djelomično uvažio, i to u dijelu koji se odnosi na troškove postupka u kojem je prvostepeno rješenje preinačio, a u ostalom je potvrdio prvostepeno rješenje donošenjem Rješenja broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine. Obrazloženje za ovakvu odluku Kantonalni sud je dao pozivanjem na čl. 187, 188. i 189. Zakona o izvršnom postupku, čije odredbe, prema mišljenju ovog suda, «omogućavaju izvršenje na članskom udjelu u pravnom licu», a u vezi sa članom 331. Zakona o privrednim društvima, koji propisuje da će se prodaja udjela u izvršnom postupku provesti prema pravilima Zakona o izvršnom postupku.
9. Nakon toga Općinski sud u Travniku Zaključkom broj Ip-1/04 od 28. novembra i broj Ip-1/04 od 7. marta 2006. godine zakazuje ročišta za javnu prodaju udjela apelanta «Croatia Vitezа », d.o.o. Vitez, ali na način da se neposredno prodaju nekretnina i pokretne stvari, a ne sâm udjel ulagača kao izvršenika u ovom postupku.
10. U međuvremenu apelanti su svojim podnescima obavijestili Općinski sud da su zainteresirani za kupnju udjela ulagača i na taj način, kao osnivači, prijavljuju svoje pravo preče kupnje, no traže izmjenu načina prodaje, od neposredne prodaje nekretnine i pokretnih stvari u prodaju samog udjela.
11. Ustavni sud je po zahtjevu apelanata za određivanje privremene mjere, a zbog postojanja opasnosti da društvo prestane da radi i otpuštanja zaposlenika u slučaju da dođe do prodaje predmetne nekretnine i pokretnih stvari, koje jesu poslovni prostor i oprema kojom društvo obavlja svoje privrednu djelatnost, 23. marta 2006. godine pod brojem AP 2458/05 donio Odluku o privremenoj mjeri, kojom se predmetni izvršni postupak obustavlja do donošenja konačne odluke povodom apelacije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da su sudovi u provedenim postupcima pogrešno protumačili, pa, prema tome, i primijenili odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku, određujući da se prodaja udjela ulagača u izvršnom postupku izvrši tako da se neposredno na javnoj dražbi prodaju nekretnina i pokretne stvari koje više nisu vlasništvo ulagača, već su imovina apelanta «Croatia Viteza» d.o.o., Vitez, koji ni po kom osnovu nije dužnik tražioca izvršenja u ovom postupku. Na ovaj način apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u svom odgovoru broj 006-0-Su-Ap-06-000 012 od 9. juna 2006. godine ukratko opisuje provedene radnje u predmetnim postupcima, a što se tiče obrazloženja, poziva se na ista ona koja su data u osporavanim odlukama.
14. Advokat Adin Buljubašić u svom odgovoru od 20. juna 2006. godine poziva se na odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku, jednako kao i sudovi u svojim odlukama, te smatra da su sudovi postupke proveli i odluke donijeli saglasno navedenim zakonima.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05):
«Član 39.
Osnovni kapital prilikom osnivanja društva osigurava se ulozima članova u novcu i stvarima i pravima, čija je vrijednost iskaziva u novcu.
Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u cijelosti unijeti prije upisa društva u sudski registar.
Član 319. st. 1. i 3.
Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom, statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.
Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može na njima pridržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.
Član 325. st. 1. i 2.
Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u osnovnom kapitalu.
Svaki član društva ima jedan udio.
Član 326.
Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.
Uprava društva dužna je, najkasnije osam dana od dana upisa osnivanja društva u sudski registar, uspostaviti knjigu udjela u koju obavezno unosi:
1) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva,
2) vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos,
3) posebna prava i obaveze vezane za udio.
Punovažan je svaki akt savjesnog trećeg lica koji je zasnovan na pouzdanju u tačnost upisa u knjigu udjela.
Član 327.
Uprava društva dužna je odmah upisati svaku izmjenu podataka upisanih u knjigu udjela.
Uprava društva dužna je prijaviti za upis u sudski registar promjene u knjizi udjela.
Uprava društva dužna je svake godine podnijeti sudskom registru spisak članova društva sa visinom njihovih ugovorenih i uplaćenih uloga, najkasnije 30 dana po isteku zakonom utvrđenog roka za sačinjavanje godišnjeg obračuna.
Član 329.
Članovi društva imaju pravo preče kupnje udjela.
Član 331.
Kada se udio za čiji prijenos je potrebna saglasnost društva prodaje u izvršenju ili stečaju, sud je dužan procijeniti udio i obavijestiti društvo, vjerovnike koji su dobili dozvolu prisilnog izvršenja putem suda i lica kojima prema knjizi udjela pripada neko stvarno pravo na tom udjelu.
Udio će se prodati po odredbama zakona o izvršenju ili zakona o stečaju bez saglasnosti društva ako drugi član društva ili treće lice koje društvo prihvata ne preuzme udio po isteku 15 dana od dana kada je društvo obaviješteno za ponuđenu cijenu koja dostiže procjenu suda ili višu cijenu preuzimanja.
Član 338.
Dobit se dijeli medu članovima društva u srazmjeri sa visinom udjela, ako drugačije nije ugovoreno.
Član 343.
Društvo ima skupštinu, koju čine svi članovi društva.
Ukupan iznos osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini sa 100 glasova, a član društva ima broj glasova srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva. Ugovorom ili statutom može se odrediti da se o svim ili pojedinim pitanjima odlučuje bez sazivanja skupštine, pismenim glasanjem. U slučaju iz stava 3. ovog člana, članovima društva se dostavljaju pismeni prijedlozi s obrazloženjem i ostavlja rok za odgovor najmanje 15 dana, a za člana koji se ne izjasni u pismenom obliku smatra se da je glasao protiv prijedloga. Skupština obavezno odlučuje o godišnjem obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću gubitka. U društvu s ograničenom odgovornošću s jednim članom, ovlaštenja skupštine vrši član društva.”
16. Zakon o izvršnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” broj 32/03):
“Član 188. stav 2.
2) Na udjelu u pravnom licu izvršenje se provodi pljenidbom udjela, njegovom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja.
Član 191.
(1) Pljenidba osnivačkog ili drugog udjela vrši se dostavljanjem rješenja o izvršenju registarskom sudu, odnosno drugom nadležnom registarskom organu radi zabilježbe založnog prava.
(2) Odredbe glave XIV i odredbe ovog zakona o izvršenju nad pokretnim stvarima na odgovarajući način se primjenjuju i na izvršenje nad osnivačkim ili drugim udjelom u pravnom licu.”
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 12. oktobra 2005. godine a apelacija je podnesena 5. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.»
23. S obzirom na to da apelanti osporavaju rješenja koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava, odluke koje donosi sud u postupku izvršenja pravosnažnih presuda nužno se ne odnose na novo i posebno utvrđivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupak (vidi Odluku bivše Evropske komisije, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Ovu praksu prihvatio je i Ustavni sud usvajanjem stava da se odluke koje se donose u izvršnim postupcima, u kojima se provode pravosnažne presude, ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučajevima da apelant propusti da u parničnom postupku iznese relevantnu činjenicu, čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka, a iznošenje tih činjenica u izvršnom postupku nije dovelo, niti je moglo dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 206/02 od 23. jula 2004. godine).
24. U konkretnom slučaju parnični postupak koji je prethodio postupku izvršenja vodio se između ulagača i tražioca izvršenja. Apelanti nisu učestvovali u tom parničnom postupku, niti su imali osnova za miješanje s obzirom na to da se radilo o sporu o pitanju dugovanja ulagača tražiocu izvršenja iz njihovog poslovnog odnosa. Apelanti se u ovoj pravnoj stvari uključuju tek u izvršnom postupku, i to kao treća lica, s obzirom na to da su predmet izvršenja stvari koje su njihovа imovinа, stečenа unošenjem tih stvari od ulagača kao člana društva u kapital društva. Prema tome, pošto se tek u izvršnom postupku prvi put odlučuje o pravima apelanata, i to konkretno o načinu na koji će apelanti kao ulagači moći iskoristiti svoje pravo preče kupnje, da li neposrednom kupnjom stvari koje se nalaze u imovini društva a na osnovu kojeg ulagač ima stečeno pravo udjela, koji su odredili sudovi, ili kupnjom udjela, koju apelanti vide kao jedini ispravan i moguć, zakonskim propisima u njihovu korist predviđen način, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
25. Apelanti povredu svog prava na pravično suđenje vide u tome što su sudovi postupku prodaje u izvršenju pristupili na način kao da se radi o prodaji stvari koje su u vlasništvu samog dužnika, ulagača, potpuno zanemarujući faktičku i pravnu činjenicu da su te stvari u imovini društva, prema kojoj se izvršenje, u skladu sa zakonskim propisima, ima provesti na udjelu ulagača, te s tim u vezi smatraju da su sudovi u njihovom slučaju proizvoljno primijenili materijalne propise.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti primijenili materijalne propise. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
27. Redovni sudovi se u svojim odlukama pozivaju na član 331. Zakona o privrednim društvima, koji propisuje da će izvršenje na udjelu provesti prema propisima Zakona o izvršenju, a odredbu člana 191. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, koja određuje da će se izvršenje na udjelu provesti na način da će se odredbe koje se odnose na prodaju pokretnih stvari primijeniti i u slučajevima prodaje udjela, tumače na način da se same stvari, na osnovu čijeg unosa u kapital društva je stečen udjel, izdvajaju u postupku izvršenja iz udjela, te se dalje tretiraju kao stvari koje su u vlasništvu ulagača. Na ovaj način redovni sudovi u potpunosti zanemaruju odredbu člana 319. stav 3. koji propisuje da ulagač unosom stvari u imovinu društva na ime uloga ne može zadržati nikakvo pravo na njima. Unesene stvari postaju imovina društva, koja se iskazuje u novcu i kao takva se upisuje u sudski registar društava. Ulagač na ovaj način stječe pravo uloga, koje, zapravo, znači pravo na upravljanje, kroz učestvovanje u radu skupštine društva, prema članu 343, te pravo na dobit, prema članu 338. Zakona o privrednim društvima. Dakle, ulagač se odriče svog prava vlasništva nad stvarima njihovim unosom u društvo, dobivajući zauzvrat odgovarajuća prava, te dalje može raspolagati, uz izvjesna zakonska ograničenja, samo tim pravima koja mu pripadaju iz osnova udjela, a ne stvarima čiji vlasnik više nije. Isto tako, treća lica koja imaju potraživanja prema ulagaču lično, mogu ih ostvarivati samo na imovini i pravima samog ulagača, a ne stvarima koje nakon ulaganja čine imovinu društva, ne više samog ulagača.
28. Dalje, pozivanjem na član 191. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, redovni sudovi ovu odredbu, koja određuje da će odredbe o izvršenju na pokretnim stvarima «na odgovarajući» način primijeniti i na slučajeve izvršenja na udjelu, ne primjenjuju na odgovarajući način, što bi značilo prilagođavanjem odredaba koje se odnose na pokretne stvari na udjele, vodeći računa o pravnoj i faktičkoj prirodi udjela, već doslovce, potpunim izjednačavanjem stvari koje su unesene u kapital društva sa samim udjelom, što je u suprotnosti sa propisima Zakona o privrednim društvima. Prema odredbi člana 188. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, na udjelu u pravnom licu izvršenje se provodi pljenidbom udjela, njegovom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja, a prema odredbi člana 325. stav 1. Zakona o privrednim društvima, udio člana društva je srazmjeran učešću njegova uloga u osnovnom kapitalu, prema čemu su redovni sudovi, na odgovarajući način primjenjujući odredbe o izvršenju koje se odnose na pokretne stvari, trebali izvršiti procjenu osnovnog kapitala društva, odrediti visinu uloga ulagača, izvršiti pljenidbu, i to u skladu sa članom 191. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zabilježbom založnog prava u sudskom registru društava, a ne, kako su to uradili, zabilježbom izvršenja na nekretninama u zemljišnoj knjizi, te zakazati ročište za prodaju udjela, a ne stvari, kako je to u ovom slučaju urađeno. Kupnjom udjela kupac bi postao ulagač u društvu i time stekao pravo na upravljanje i dobit, a stvari koje se nalaze u imovini društva ostaju i dalje u toj imovini, bez mogućnosti bilo kakve promjene u odnosu na pravnu prirodu takve imovine, izuzevši po volji samog društva izraženoj putem organa upravljanja, jer je društvo isključivi vlasnik svoje imovine.
29. Slijedeći izneseno, Ustavni sud zaključuje da je osporavanim odlukama redovnih sudova, kojima je određena prodaja imovine apelanata na način koji je suprotan Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o izvršenju, došlo do proizvoljne primjene prava, čime je učinjena povreda prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavа 2. ovog člana, što uključuje:
k) pravo na imovinu.»
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
31. Apelanti se pozivaju na svoje pravo na imovinu, navodeći da su rješenjima redovnih sudova uskraćeni za svoju imovinu, koja predstavlja osnovna sredstva za njihov rad, pa, prema tome, i egzistenciju kako samog društva, tako i većine njegovih zaposlenika.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu.
33. U konkretnom slučaju apelanti se nalaze u mirnom posjedu svoje imovine, koja predstavlja poslovni prostor «Servis» i opremu za tehnički pregled vozila, zahvaljujući kojoj obavljaju svoju djelatnost i zapošljavaju određeni broj zaposlenika. Radi zaštite društava koja obavljaju određenu djelatnost, zakonskim propisima zaštićena je njihova imovina, i to na način da imovinom može raspolagati i za nju, isključivo za svoje obaveze, odgovarati jedino to društvo, a sami ulagači, koji su u društvo unijeli tu imovinu, imaju pravo slobodno disponirati svojim udjelima, čime se ne narušava princip mirnog uživanja imovine samog društva, odnosno ne ometa se korištenje te imovine u svrhu obavljanja djelatnosti. Suprotno tome, svako raspolaganje ulagača imovinom čiji je vlasnik prestao biti, kao i pretenzija trećih lica koja imaju potraživanja prema ulagaču lično, predstavlja miješanje u miran posjed imovine, koji je suprotan pozitivnim zakonskim odredbama uspostavljenim u općem interesu a radi sigurnosti obavljanja privrednih djelatnosti. Upravo na ovaj način, podržavajući prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja za prodaju stvari društva a radi ličnog duga ulagača, redovni sudovi izvršili su miješanje u imovinu apelanata, i to na način koji je suprotan pozitivnim zakonskim propisima, tačnije odredbama Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršenju koje se odnose na izvršenje na udjelu u društvu, proizvoljnim tumačenjem ovih odredaba koje nije u skladu sa općim ciljem zbog kojeg su te odredbe i uspostavljene. Na ovaj način redovni sudovi stavljaju pretjeran teret na apelante, tražeći da oni svoje pravo preče kupnje udjela ostvare kupnjom stvari iz imovine društva. Apelanti ne vide mogućnost da ostvare svoje pravo preče kupnje i na taj način ostanu u svom mirnom posjedu na način kako to predlaže tražilac izvršenja i određuju sudovi, jer takav način nije podržan pozitivnim zakonskim pravilima.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi u ovom slučaju svojim odlukama izvršili miješanje u imovinu apelanata na način koji je suprotan Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o izvršenju, čime su povrijedili pravo na imovinu apelanata zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Tumačenjem odredaba Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku koje se odnose na prodaju udjela društva u postupku izvršenja na način koji je suprotan svrsi zbog koje su one donesene redovni sudovi su proizvoljnim tumačenjem, te stoga i proizvoljnom primjenom prava povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na isti način, donošenjem odluka koje nisu u skladu sa navedenim zakonskim propisima, redovni sudovi su u ovom slučaju izvršili i miješanje u imovinu apelanata na nezakonit način, čime su povrijedili njihovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
ČEK KAO VJERODOSTOJNA ISPRAVA
Ček s protestom i povratnim računom, kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja, vjerodostojna je isprava, a umjesto protesta dovoljna je i datirana potvrda obračunskog zavoda kojom se potvrduje da je ček bio podnesen na vrijeme i da nije namiren.
"Prema čl. 21. st. 2. Zakona o izvršnom postupku (preuzet iz NN, 53/91 i 91/92 - dalje ZIP), vjerodostojna je isprava i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja. Međutim, prema odredbi čl. 19. st. 2. Zakona o čeku (preuzetog iz NN, 53/91), podnošenja na isplatu i neisplatu moraju biti utvrđeni jednim od tamo nabrojenih isprava, a prema toč. 3. istog propisa, "ili datiranom potvrdom obračunskog zavoda kojom se utvrđuje da je ček bio podnesen na vrijeme i da nije namiren obračunom" (sada također čl. 19. Zakona o čeku - NN, broj 74/94). Vjerovnik je uz svoj prijedlog priložio obračunski ček s takvom klauzulom Zavoda za platni promet (list 2 spisa), a naknadno je priložio još i račun koji se odnosi na navedeni obračunski ček. Nije stoga bilo osnova da se odbaci vjerovnikov prijedlog."
VTS RH, Pž-3677/94 od 29. studenoga 1994.
VTS RH, Pž-3650/94 od 6. rujna 1994.
IZUZIMANJE OD OVRHE
Potonuli motorni brod ovršenika profesionalnog ribara potonućem pre¬-stao je služiti ovršeniku za obavljanje ribolovne djelatnosti, te stoga nije izuzet kao predmet ovrhe.
"Prvostupanjski sud pravilno je našao da su ispunjene sve pretpostavke za odredivanje ovrhe na temelju ovršne isprave - pravomoćne presude Op¬ćinskog suda u Splitu. Prijedlog za ovrhu sadrži sve potrebne elemente da bi se po njemu moglo postupiti, ovrha je predložena u granicama ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj od 8. svibnja 1996. godine, a predmet ovrhe nije izuzet od ovrhe kako to pogrešno ističe žalitelj.
Ovrha u ovom ovršnom predmetu određena je na motornom brodu "R" koji je upisan u upisnik brodova. U postupku je utvrđeno, a što ovršenik i ne spori da je motorni brod privezan uz obalu u luci Stomorska na otoku Šolta, te da je trenutačno u potonulom stanju, pa se nakon potonuća brod ima smatrati potonulom stvari (argument iz čl. 801. st. 1. Pomorskog zako¬nika Narodne novine br. 17/94, 74/94 i 43/96). Potonućem je motorni brod izgubio svojstvo broda, bez obzira što još uvijek nije brisan iz upisnika brodova kod Lučke kapetanije u Splitu. Obzirom na iznijeto u postupku ovrhe na brodu ne primjenjuju se odredbe Pomorskog zakonika nego opće odredbe Ovršnog zakona o ovrsi na pokretnim stvarima. Zato nije od zna¬-čaja činjenica da je ovršenik prije potonuća broda predmetnim motornim brodom obavljao privredni ribolov kao profesionalno zanimanje.
Obzirom na iznijeto nije osnovan žalbeni razlog ovršenika da je motorni brod "R" - potonula stvar izuzet od ovrhe, pa s tim u svezi nije osnovan žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 6. Ovršnog zakona."
VTS RH, Pž-2729/98 od 1. rujna 1998.
Nisu izuzeta od ovrhe vozila trgovačkog društva, jer trgovačko društvo može iznajmiti druga vozila ili naručiti prijevozničku uslugu na tržištu. Prema tome, ovrha protiv pravne osobe trgovačkog društva može se odrediti na pokretninama - vozilima.
"Nisu osnovani žalbeni navodi ovršenika kojima iznosi da se nad predlo¬-ženom pokretninom - teretnim automobilima ne može izvršiti ovrha, jer se radi o osnovnom sredstvu ovršenika. Odredbom čl. 202. st. 1. toč. 4. Ovrš¬-nog zakona (OZ) izričito je predviđeno da se ovrha može provesti na pokretninama koje nisu nužne za obavljanje djelatnosti ovršenika. Kako je odredbama st. 3. istog članka izričito predviđeno da se ne smatra da je pokretnina nužna za obavljanje djelatnosti ovršenika ako ista služi obav-¬ljanju djelatnosti koje druge osobe pružaju odgovarajućim pokretninama na tržištu ili ako se ista može iznajmiti na tržištu, to i ovaj sud nalazi da predložene pokretnine nisu izuzete iz ovrhe, te da je zakonito rješenje o ovrsi kojima je ovrha nad predloženim pokretninama dozvoljena. Prema odredbi čl. 127. st. 1. OZ ovrhovoditelj može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama čak i ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze. Prema odredbi čl. 131. st. 1. i 2. OZ-a pljenidba se obavlja sasta¬vljanjem pljenidbenog zapisnika, a popisati se mogu sve pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika, osim pokretnina koje su u smislu odredbe čl. 128. OZ izuzete iz ovrhe. Prema odredbi čl. 132. st. 1. OZ popisat će se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje ovrhovoditeljeve traž¬bine. Prema tome, čak ako je jedno vozilo i prodano, što ovrhovoditelj poriče, to ova činjenica ne čini prvostupanjsko rješenje nezakonitim."
VRS RH Pž-2448/98 od 01. rujna 1998.
Zakon o izvršnom postupku (NN broj 53/91 i 91/92) Članak 14. /sada čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona, NN broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03/ Zakon o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03)
U slučaju da ranijim rješenjem o izvršenju nisu obuhvaćeni svi žiro-računi dužnika, nije dopušten izvršni prijedlog vjerovnika kojim predlaže izvršenje na drugim predmetima.
U takvom slučaju vjerovnik može, u postupku koji je ranije pokrenut, predložiti nove predmete izvršenja, sve dok se u cijelosti ne namiri.
"Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud nalazi da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna od apsolutno bitnih povreda odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku u svezi sa čl. 14. Zakona o izvršnom postupku odbacio prijedlog vjerovnika. Sam vjerovnik priznaje da je već ishodio, temeljem iste izvršne isprave, rješenje o izvršenju, pa nije bilo osnova podnositi novi prijedlog za izvršenje jer već postoji sudska odluka temeljem koje se može pristupiti provedbi izvršenja. Ukoliko vjerovnik smatra da predmeti izvršenja po ranijem prijedlogu za izvršenje nisu dovoljni radi namirenja ukupnog novčanog potraživanja, može u postupku koji je ranije pokrenut radi naplate potraživanja po izvršnoj ispravi predložiti nove predmete izvršenja sve dotle dok se u cijelosti ne namiri sa svojim potraživanjem.
Imajući u vidu navedene razloge valjalo je pobijano prvostupanjsko rješenje potvrditi temeljem odredbe čl. 368. Zakona o parničnom postupku u svezi sa odredbom čl. 14. Zakona o izvršnom postupku."
VTS RH Pž-29/96 od 16. siječnja 1996.
POKRETNINE KAO PREDMET OVRHE ODNOSNO OSIGURANJA
Ovrhovoditelj, a isto tako i predlagatelj osiguranja, može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi ili mjeri osiguranja na pokretninama, ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze.
Sud nije ovlašten pozivati ovrhovoditelja, a niti predlagatelja osiguranja, da naznači pokretnine na kojima predlaže ovrhu odnosno osiguranje, ili mjesto gdje se one nalaze.
"Prijedlog radi osiguranja sadržava i ono što određuje odredba stavka 2. članka 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03) tj. predmet. U pravu je žalitelj, kada ukazuje na odredbu članka 127. stavak 1. OZ-a, jer predlagatelj osiguranja može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama ne znajući mjesto gdje se one nalaze, sve u svezi članka 253. OZ-a. Iz toga proizlazi, da predlagatelj osiguranja nije dužan decidirano naznačiti pokretnine na kojima traži da se provede ovrha, niti gdje se one nalaze, jer mu zakon daje tu mogućnost. To potvrđuje riječ "može" u članku 127. stavak 1. OZ-a. Upravo tako predlagatelj je i postupio. Kada se pokrenu ovršne radnje iz članka 129. OZ-a, članak 131. stavak 2. istog Zakona, određuje koje pokretnine se mogu popisati. Dakle, predlagatelj nije u obvezi točno naznačiti koje pokretnine su predmet osiguranja te gdje se one nalaze, on to može ali ne mora napraviti.
Nije dakle, bilo uporišta u Ovršnom zakonu, niti u odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), pozivati predlagatelja da naznači pokretnine, kako je to prvostupanjski sud zatražio svojim rješenjem od 04. prosinca 2002. godine."
VTS RH, Pž-106/03 od 10. lipnja 2003.
POLAGANJE KUPOVNINE
Kupac dražbovane nekretnine dužan je položiti u sud ili kod javnog bilježnika kupovninu u roku koji mu je odredio sud u zaključku o prodaji.
Ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju.
"Činjenični supstrat rješenja žaliteljica u bitnome i ne spori. U žalbi se dapače potvrđuje da je žaliteljica rješenjem Trgovačkog suda u B. broj VI St-10/99-76 od 7. rujna 2000. godine pozvana da položi kupovninu u roku 30 dana od pravomoćnosti rješenja o dosudi u svrhu podmirenja svojih obveza po rješenju o dosudi nekretnine. Rješenjem je žaliteljica upozorena da će, ukoliko ne položi kupovninu, sud prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju. Rješenje o određivanju prodaje u stečajnom postupku predmetnih nekretnina donijeto je pozivom na odredbu čl. 87. st. 3. i 88. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96 i 29/99) u svezi sa čl. 164. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96, 29/99 i 129/00). Sukladno odredbama Ovršnog zakona kupcu kojemu je dosuđena nekretnina ostavljen je zakonom propisani rok u kojemu može uplatiti kupovninu. Kupac je dužan nakon primitka rješenja položiti u sud ili kod javnog bilježnika kupovninu u roku određenom u zaključku o prodaji. Prema odredbi čl. 100. st. 2. Ovršnog zakona ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećim i odrediti novu prodaju.
Nesporno je da kupovnina nije položena u određenom roku, kao i da je odbor vjerovnika donio odluku da se prodaja oglasi nevažećom, te da se oglasi nova prodaja javnom dražbom uz iste uvjete kao na dražbi za predmetne nekretnine od 19. rujna 2000. godine. Jedino rješenje koje je pod takvim okolnostima stečajno vijeće moglo donijeti jeste ono iz čl. 100. st. 2. Ovršnog zakona kojim se prodaja oglašava nevažećom i određuje nova prodaja."
VTS RH Pž-1531/01 od 14. travnja 2001. godine
UTJECAJ LIKVIDACIJE TRGOVAČKOG DRUŠTVA NA OVRŠNI POSTUPAK
Postupak likvidacije trgovačkog društva nema pravni značaj na tijek i rezultat ovršnog postupka.
Postupak likvidacije ne znači da ovršni postupak treba biti obustavljen, jer likvidatori trgovačkog društva moraju završiti tekuće poslovanje, naplatiti potraživanja društva, unovčiti preostalu imovinu i podmiriti vjerovnike.
"U smislu odredaba članka 46. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96, 29/99)Z-a protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave može se izjaviti žalba (a ne prigovor) osobito iz razloga koji su ovom odredbom predviđeni. Ovršenik ne pobija pravilnost prvostupanjskog rješenja niti iz jednog razloga predviđenog citiranom odredbom, već prigovorom protiv rješenja o ovrsi predlaže obustavu postupka ovrhe - iz razloga što je nad ovršenikom pokrenut postupak likvidacije.
U prvom redu ovaj sud navodi da je iz bilješke, koja se nalazi u spisu, vidljivo da je nad ovršenikom postupak likvidacije obustavljen 30. 06. 2000. godine (list 10). Međutim, čak da postupak likvidacije u konkretnom slučaju nije obustavljen, ni tada ne bi bili ispunjeni uvjeti za obustavu postupka, jer postupak otvaranja likvidacije nema nikakovog utjecaja na tijek ovršnog postupka. Dapače, odredbom članka 117. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/94, 34/99, 121/99 i 52/00) predviđeno je da likvidatori moraju završiti tekuće poslovanje, naplatiti potraživanja društva, unovčiti preostalu imovinu i podmiriti vjerovnike."
VTS RH, Pž-4420/00 od 29. siječnja 2002.
ZAŠTITA OVRŠENIKA FIZIČKE OSOBE; IZUZIMANJE OD OVRHE
Obrtnik odgovara za obveze iz obrta cjelokupnom svojom imovinom, a ne samo imovinom unesenom u obrt.
Ovrha protiv ovršenika obrtnika mogla bi se provesti nad njegovom imovinom, osim na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba obrtnika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, te alata, strojeva i drugih predmeta koji su ovršeniku obrtniku nužni za obavljanje obrtničke djelatnosti.
"Prvostupanjski sud se, u obrazloženju predmetne odluke o odbijanju prijedloga ovrhovoditelja, poziva na odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01 i 49/03 - proč. tekst), prema kojoj za obveze nastale u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom imovinom unesenom za obavljanje obrta zaključujući da, kako ovršenikova primanja ne predstavljaju imovinu unesenu za obavljanje obrta, to prijedlog ovrhovoditelja nije osnovan.
Ovakvi navodi sadržani u razlozima pobijanog rješenja nisu na zakonu osnovani ni prihvatljivi.
Naime obrtnik, unatoč odredbe članka 20. Zakona o obrtu, odgovara za svoje obveze cjelokupnom svojom imovinom, a ne samo imovinom unesenom u obrt. Ovo stoga što je kasnijim odredbama Ovršnog zakona propisano kada se na određenim stvarima ovršenika ne može provesti ovrha, te su propisana i posebna pravila o izuzimanju stvari i prava od ovrhe ili ograničenju ovrhe - članak 70., članak 86. stavak 1. i članak 128. stavak 1. točka 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00). Iz takvih zakonskih određenja proizlazi da je ovrha moguća nad svim drugim stvarima koje nisu obuhvaćene navedenim člancima.
Slijedom navedenog, sukladno navedenim određenjima Ovršnog zakona, od ovrhe nisu izuzete stvari i prava koja obrtnik nije unio u obrt, a ovrha bi se mogla provesti nad svim drugim stvarima koje nisu obuhvaćene člancima 70., članak 86. stavak 1. i članak 128. stavak 1. točka 4. Ovršnog zakona.
Budući da sud prvog stupnja nije u ovom slučaju ispitao prijedlog ovrhovoditelja kroz navedena zakonska određenja, te tako nije raspravio i jasnim utvrdio može li postavljenom zahtjevu i s te osnove dati ovršnosudsku zaštitu, prvostupanjsko rješenje nije moguće ispitati."
VTS RH, Pž-7413/02 od 15. srpnja 2003.
ALTERNATIVNO OVLAŠTENJE OVRŠENIKA
Alternativno ovlaštenje ovršenika (facultas alternativa) je pravo ovršenika da se od ispunjenja presuđene obveze oslobodi ispunjenjem neke druge činidbe određene u ovršnoj ispravi, ali ne može poslužiti kao ovršni naslov, niti se može ovršiti.
"Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je ocijenio da predmet ovrhe može biti samo otklanjanje nedostataka, jer alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) koje je unijeto u izreku presude ne može poslužiti kao ovršni naslov, koju ocjenu prihvaća i ovaj žalbeni sud, čime je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe OZ-a.
Naime, fakultativne obveze su takove kod kojih dužnik duguje samo jedan predmet odnosno činidbu, ali se može osloboditi te obveze predajom nekog drugog predmeta ili ispunjenjem druge činidbe, dakle postoji samo jedna stvar koja se duguje odnosno činidba koju se treba izvršiti. Ovim ovlaštenjem za zamjenu dužne obveze nekom fakultativno određenom obvezom dužnik se može koristiti sve dok u postupku ovrhe ovrhovoditelj /nakon Novele broj 173/03 - "makar djelomično"/ ne ostvari svoje pravo, međutim predmet ovrhe može biti samo dužna stvar odnosno činidba, u konkretnom slučaju otklanjanje nedostataka, a ne i ona koja je fakultativno navedena. Ovo iz razloga jer fakultativno ovlaštenje oslobađa dužnika od obveze, ali nije tužbeni zahtjev već se po svom karakteru uzima kao građansko-pravna ponuda o kojoj sud u tijeku postupka ne može raspravljati, i koja se unosi u dispozitiv presude kojom se prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev, ali taj dio dispozitiva presude ne može biti ovršni naslov."
VTS RH, Pž-5710/03 od 13. siječnja 2004.
REGISTRA ZALOGA NA POKRETNIM STVARIMA I POSTUPKA IZVRŠENJA
Založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar - bezdržavinska zaloga
Ovaj zakon ide korak dalje i daje jedno značajno poboljšanje u odnosu na prethodna zakonska rešenja, jer predmet zaloge ostaje u državini dužnika. Time dužnik stiče mogućnost da korišćenjem predmeta zaloge ostvari sredstva za naplatu kredita npr. i tome slično. On nije lišen državine založene stvari i iz nje može da izvlači koristi, sve dok se ne steknu uslovi za realizaciju založnog prava. Ali, posjedovanjem pokretnih stvari veće vrednosti, on može da ostvari određenu korist (kredit, pozajmicu) njihovim zalaganjem.
Ugovorom o zalozi obavezuje se zalogodavac prema povjeriocu da mu pruži obezbeđenje za njegovo potraživanje tako što će se povjeriočevo pravo na stvari zalogodavca upisati u registar založnog prava (u daljem tekstu: Registar zaloge). Zalogodavac može biti dužnik ili treće lice. Ugovorom o zalozi uređuju se prava i obaveze zalogodavca i povjerioca.
Zakon reguliše sadržinu i formu ugovora, predviđajući obaveznu pismenu formu. Za razliku od odredbe člana 968. Zakona o obligacionim odnosima po kojoj zalogoprimac stiče založno pravo kad mu stvar koja je predmet ugovora bude predata, prema ovom Zakonu povjerilac stiče založno pravo upisom u Registar zaloge, osim ako nije drukčije određeno zakonom. Upis u Registar zaloge ne proizvodi pravno dejstvo ukoliko je zalogodavac založio stvar na kojoj nema pravo svojine ili ako zaloga nije punovažna iz drugih razloga. Iz ovoga nesumnjivo proizilazi da upis založnog prava u registar nije konstitutivni element nastanka ugovora, već ima značaj javnog obaveštavanja svih zainteresovanih lica o postojanju založnog prava na određenoj pokretnoj stvari. Upis mogu tražiti povjerilac ili zalogodavac, s tim da ukoliko ga traži povjerilac potrebna je izričita izjava zalogodavca da pristaje na upis.
Zakon ugrađuje pravo prvenstva poverioca čije je založno pravo upisano u Registar zaloge, u naplati iz vrijednosti predmeta založnog prava prije ostalih povjerilaca, ukoliko mu potraživanje nije isplaćeno o dospelosti. To pravo prvenstva ima dejstvo i prema trećem licu koje je predmet založnog prava pribavilo od zalogodavca, kao i prema docnijim pribaviocima. I ova odredba predstavlja značajno poboljšanje u odnosu na rešenje iz člana 970. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome je zalogodavac imao obavezu da povjerioca kod koga se stvar nalazi obavjesti o zaključenju ugovora o zalozi sa drugim poveriocem i naloži mu da po naplati svog potraživanja preda stvar ovome. Ta obaveza više ne postoji, jer je Registar zaloge je Javni registar založnih prava na stvarima fizičkih ili pravnih lica, a centralna baza podataka je dostupna u svakom trenutku u okviru radnog vremena. Podaci iz Registra zaloge su javni. Međutim, ovdje se postavlja pitanje konkurencije sredstava obezbeđenja (privremene mere zabrane raspolaganja i otuđenja pokretnih stvari, izdate po odredbama ZPP8) i ZIP-a).
Ukoliko se otvori takav problem praksa će morati da ga prevazilazi primjenom principa koja se tiču načela savjesnosti i pravila o naknadi štete.
Zakona reguliše da potraživanja koja se obezbeđuju zalogom, tako da se mogu obezbediti zalogom novčana potraživanja čiji iznos je izražen u domaćoj ili stranoj valuti i to kako glavni dug, tako i kamata i troškovi ostvarenja naplate, kao i buduća i uslovna potraživanja.
PREDMET ZALOŽNOG PRAVA
Predmet založnog prava mogu biti:
- individualno određena stvar kojom zalogodavac može slobodno raspolagati;
- pokretne stvari određene po vrsti ako je ugovorom o zalozi određena njihova količina, broj i način na koji se mogu identifikovati;
- zbir pokretnih stvari (roba u određenom skladištu, inventar za obavljanje privredne delatnosti) …
Založno pravo na potraživanju stiče se upisom u Registar zaloga.
UGOVORNE STRANE
U ovom odeljku se definišu učesnici pravnog posla vezanog za založno pravo. To su:
- založni poverilac;
- zalogodavac;
- treće lice.
Treće lice određuje založni povjerilac ili više njih, radi preduzimanja pravnih radnji radi zaštite i namirenja založenog potraživanja. Ime trećeg lica se upisuje u Registar zaloge umesto založnih poverilaca
Zalogodavac je najčešće dužnik, a može biti i treće lice koje pruža obezbeđenje za tuđi dug.
PRAVNA DEJSTVA UGOVORA O ZALOZI
U ovom odjeljku regulišu se obaveze zalogodavca i njegova prava.
Prema odredbi člana 974. ZOO, jedina obaveza zalogodavca je da zalogoprimcu ili trećem licu preda stvar ili ispravu koja je predmet ugovora, s tim da se mogu sporazumjeti da zajednički čuvaju stvar ili ispravu (državinska zaloga). U ovom zakonu, pošto se radi o nedržavinskoj zalozi, zalogodavac je dužan da, po zaključenju ugovora o zalozi, čuva predmet založnog prava sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, da ga održava u ispravnom stanju i vrši potrebne opravke na njemu. Ugovorom se može predvidjeti čak i obaveza zalogodavca da osigura predmet založnog prava.
Zalogodavac gubi pravo na državinu, ako o dospelosti ne ispuni obavezu prema založnom povjeriocu. Sve dotle, on je ovlašćen da predmet zaloge koristi prema njegovoj uobičajenoj namjeni, ubirajući plodove (ukoliko izdaje). U pogledu ubiranja plodova dozvoljeno je da ugovorom to pravo bude ugovoreno u korist založnog povjerioca .
Zalogodavac ima pravo da predmet založnog prava izda u zakup i na drugi način ga koristi. On može i otuđiti predmet založnog prava i prenjeti pravo svojine na treće lice, s tim da bez odlaganja podnese zahtev radi upisa založnog prava u registar zaloge na teret novog vlasnika. Tu obavezu ima i novi vlasnik. Ukoliko propuste da to učine, solidarno odgovaraju za štetu koju založni povjerilac može pretrpjeti zbog njihovog propusta.
Otuđenje predmeta zaloge može biti ugovorom isključeno. Postoji mogućnost ponovnog zalaganja založenog predmeta kao i ograničenje prava na upotrebu predmeta založnog prava ili isključenje određenog načina upotrebe.
POSEBNE UGOVORNE ODREDBE O NAMIRENJU
Ukoliko je zalogodavac privredni subjekt ili pravno lice privatnog ili javnog prava, a predmet založnog prava nema tržišnu ili berzansku cjenu, založni povjerilac ga može prodati na način na koji bi to učinio razuman i pažljiv čovek, čuvajući interese dužnika i zalogodavca, ako su to različita lica.
Pravilo namirenja za fizička lica u kome je isključena mogućnost prelaska predmeta zaloge u svojinu založnog povjerioca, ako potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, niti založni povjerilac može predmet založnog prava prodati po unapred određenoj ceni, niti ga zadržati za sebe. Ugovorom o zalozi se može predvidjeti, da će predmet založnog prava preći u državinu založnog povjerioca, ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti. Tek u trenutku dospjelosti potraživanja, oni se mogu sporazumjeti da će predmet založnog prava preći u svojinu povjerioca umjesto isplate duga ili da će povjerilac moći da ga proda po određenoj cjeni ili da ga po toj cjeni zadrži za sebe. Višak vrijednosti dužan je da isplati zalogodavcu.
REDOSLED ZALOŽNIH PRAVA
Založni povjerilac ima pravo prvenstva naplate iz cjene postignute prodajom predmeta založnog prava, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Ako je isti predmet založen većem broju povjerilaca, red prvenstva se utvrđuje prema vremenu prijema zahtjeva za upis založnog prava u registar zaloge.
U ovoj glavi se reguliše i pitanje reda prvenstva različitih založnih prava (upisanog u registar ili nastalog predajom u državinu), tako da prvenstveno se računa prema vremenu nastanka odgovarajućeg založnog prava. Založno pravo stečeno predajom u državinu uživa prvenstvo u odnosu na docnije založno pravo upisano u Registar zaloge, ako se zasniva na ugovoru o zalozi koji je zaključen u pismenoj formi i ovjeren u sudu ili u drugom organu ovlašćenom za overavanje potpisa.
Odredbe ovog zakona regulišu pitanje tereta dokazivanja, prevaljujući teret dokazivanja na neupisanog povjerioca u Registar zaloge koji mora da dokaže da je do predaje u državinu došlo prije upisa u registar.
Zakonsko založno pravo iz Ugovora u privredi (prevozioca, komisionara, otpremnika, skladištara), ima prvenstveno u odnosu na založno pravo upisano u Registar zaloge . Zakonsko založno pravo poslenika za potraživanje nagrade za rad, naknade za utrošeni materijal i ostala potraživanja u vezi sa njegovim radom, a koja su nastala na osnovu ugovora o djelu iz Zakona o obligacionim odnosima, ima prvenstvo u odnosu na založna prava upisana u Registar zaloge.
Redoslled zakonskog založnog prava države za potraživanje poreza i drugih dažbina određuje se prema vremenu upisa u Registar zaloge.
NAMIRENJE
U ovom odjeljku se regulišu namirenje, pravila postupka, dužnosti i prava stranaka.
Založni povjerilac po samom zakonu stiče pravo na državinu predmeta zaloge, ako dužnik ne ispuni obavezu o dospjelosti. On tada ima pravo da iz vrijednosti predmeta založnog prava namiri svoje glavno potraživanje, kamatu i troškove oko ostvarenja naplate potraživanja, dok je višak cjene dužan da isplati zalogodavcu bez odlaganja, što ako ne učini duguje zateznu kamatu zalogodavcu.
Kada se steknu uslovi za realizovanje prava zaloge, založni povjerilac je dužan da preporučenim pismom obavesti dužnika i zalogodavca ako to nije isto lice, preko adrese upisane u Registar zaloge, da namjerava da svoje potraživanje namiri iz vrjednosti predmeta zaloge, kao i da zatraži upis u Registar zaloge započetog postupka namirenja. Od tog momenta, zalogodavac je dužan da sarađuje sa založnim povjeriocem i pruži mu potrebna obavještenja radi sprovođenja namirenja. U suprotnom duguje mu naknadu štete. Sve ove obaveze ima i dužnik, kada zalogodavac i dužnik nisu isto lice.
Nakon dostavljenog obaveštenja založni povjerilac ima pravo da predmet založnog prava uzme u državinu. Ukoliko to ne uspijee dobrovoljno, on ima pravo da sudu podnese zahtev za donošenje rešenja o oduzimanju predmeta založnog prava od zalogodavca i predaju njemu u državinu. Uz zahtjev podnosi ovjereni izvod iz Registra zaloge i ugovor o zalozi. Izvod iz Registra je izjednačen sa izvršnom ispravom.
Sud je dužan da o zahtevu odluči u roku odredjenom u zakonu i da postupak oduzimanja sprovede u roku od tri dana od dana donošenja rešenja kojim se zahtev usvaja.
Zalogodavac ima rok od tri dana za ulaganje prigovora da povjeriočevo potraživanje ne postoji ili da založno pravo ne postoji ili da je dug isplaćen, o čemu mora podneti pismene dokaze. Prigovor ne odlaže izvršenje.
Znači, predviđen je izvršni postupak. Sam zakon definiše da se primenjuju pravila izvršnog postupka.
Ovim zakonom je regulisano pitanje zabrane pravnog raspolaganja i uslovi za nju.
Zalogodavac ne može pravno raspolagati predmetom založnog prava bez dozvole založnog povjerioca, poslije dostavljanja obavještenja založnog pojverioca. Ipak, savjesni pribavilac stiče pravo svojine bez tereta, ako zalogodavac prodaje predmet založnog prava u okviru svoje redovne delatnosti.
NAČIN NAMIRENJA
Zakon predviđa više načina namirenja i to:
- sudska prodaja;
- vansudska prodaja;
- javna prodaja putem nadmetanja;
- prodaja po tržišnoj ili berzonskoj cjeni.
Založni povjerilac može tražiti od suda da donese odluku o javnoj prodaji predmeta založnog prava, poslije izvršenog upisa početka namirenja u Registru zaloge. To će se postići javnom prodajom ili po tekućoj ceni kad stvar ima tržišnu ili berzansku cenu, a ako bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki, sud može odlučiti da se cjena utvrdi procjenom stručnjaka ili pak založni povjerilac predmet založnog prava može zadržati za sebe po toj ceni.
Po isteku 30 dana od upisa početka namirenja u Registar zaloge, založni povjerilac može pristupiti vansudskoj prodaji, a dužnik može punovažno ispuniti dug u bilo koje vreme prije prodaje predmeta založnog prava ili zalogodavac ispuniti obavezu dužnika. Zalogodavac i založni povjerilac se mogu sporazumjeti da se rok od 30 dana skrati.
Vansudska javna prodaja može biti i putem nadmetanja, ako je to ugovorom o zalozi predviđeno. Sporazum o tome može se postići i u trenutku dospjelosti poveriočevog potraživanja, kad je zalogodavac fizičko lice koje ugovor o zalozi zaključuje izvan okvira privredne delatnosti. Sprovođenje javne prodaje, založni povjerilac može poveriti stručnom licu, koje se redovno bavi takvom dejlatnošću.
Ugovorom o zalozi može biti predviđeno da se prodaja predmeta založnog prava vrši po tržišnoj10) ili berzanskoj11) ceni. Ako predmet zaloge nema ni tržišnu ni berzansku cjenu, založni povjerilac ga može prodati na način kako bi to učinio razuman i pažljiv čovek, čuvajući interese dužnika i zalogodavca.
Založni povjerilac može povjeriti da za njegov račun i u njegovo ime, predmet založnog prava proda lice koje se bavi prodajom takvih stvari kao zanimanjem ili se bavi davanjem zajmova uz zalogu kao zanimanjem. Tada založni povjerilac i to lice solidarno odgovaraju zalogodavcu, ako mu prouzrokuju štetu prilikom prodaje.
O mjestu i vremenu održavanja prodaje, založni povjerilac je dužan da obavesti dužnika i zalogodavca (i trećeg ako to nije isto lice) a ako je prodaja održana bez njihovog prisustva, založni povjerilac je dužan da ih bez odlaganja obavjesti o okolnostima koje mogu biti od značaja a naročito o načinu prodaje, cjeni i troškovima.
Zakonom je predviđena i mogućnost zalogodavčeve tužbe sudu pod određenim uslovima, koji su strogi, s tim da podnošenje tužbe ne sprečava postupak namirenja, izuzev ako zalogodavac podnese javnu ispravu ili privatnu ispravu ovjerenu na zakonom propisani način, koja sadrži dokaz da povjeriočevo potraživanje ili založno pravo ne postoji, da nije dospjelo za naplatu ili da je dug isplaćen. U slučaju postupanja po tužbi, nalaže se hitno rejšavanje ovih sporova.
Savjesno lice koje kupi predmet založnog prava, na sudskoj ili vansudskoj javnoj prodaji stiče neopterećeno pravo svojine, koje se ne može osporavati zbog mogućih propusta u postupku prodaje. Ovo važi i za prodaju predmeta založnog prava u postupku namirenja po tržišnoj ili berzanskoj cjeni ili po cjeni po kojoj bi ga prodao razuman i pažljiv čovjek.
PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA
Odredbe ovih članova regulišu način prestanka založnog prava. To su:
- isplata i drugi načini prestanka potraživanja;
- propast stvari;
- prodaja;
- ostali slučajevi (pismeno odricanje založnog poverioca, konfuzija, sticanje svojine na predmetu zaloge).
Za prestanak založnog prava i brisanje iz Registra zaloge, traži se pristanak na brisanje založnog povjerioca ili sudska odluka kojom se utvrđuje da je založno pravo prestalo.
Odredbe ove glave regulišu upis pokretnih stvari i prava u Registar zaloge.
Registar zaloge je javni registar koji založna prava i uvid u njih čini dostupnim svim zainteresovanim licima, doprinoseći pravnoj sigurnosti. Niko se ne može pozvati na okolnosti da mu podaci iz Registra nisu bili poznati. Upis podataka u Registar nije dokaz o postojanju prava zaloge, niti da je upisano potraživanje punovažno. Postoje slučajevi kada se upis u Registar neće prihvatiti i oni su tačno nabrojani. Po odbijanju upisa u Registar zaloga, rejšenje se mora donijeti u roku od tri dana od dana prijema zahtjeva za upis. To je jedinstvena elektronska baza podataka koja sadrži založna prava na stvarima fizičkih ili pravnih lica i druge podatke koji se u skladu sa ovim zakonom, upisuju u Registar zaloge. Registar zaloge je dostupan svim licima preko bilo koje jedinice Registra zaloge i to u svakom trenutku u okviru radnog vremena Registra. Podaci iz Registra su javni a ovjereni izvod o njima daje se na zahtjev zainteresovanom licu kako o onome što je upisano u Registru kao i potvrda da Registar ne sadrži podatke o zalozi na određenoj stvari ili pravu. Za upis, brisanje podataka i druge usluge koje pruža Agencija, plaća se naknada čiju visinu određuje Upravni odbor Agencije uz saglasnost Vlade.
Upis u Registar stvara fikciju da su treća lica upoznata sa postojanjem založnog prava i on nije dokaz prava svojine ili drugih prava zalogodavca na založenim pokretnim stvarima, niti da je obezbjeđeno potraživanje ili zalaganje punovažno.
U Registar se upisuju podaci o zalogodavcu i dužniku; založnom povjeriocu; trećem licu (Založni poverilac ili više njih mogu odrediti treće lice ili jednog od njih da preduzima pravne radnje radi zaštite i namirenja založenog potraživanja); podatke o pokretnoj stvari ili pravu; potraživanju obezbeđenom zalogom uz označenje osnovnog i maksimalnog iznosa; postojanju spora o založnom pravu; da je započet postupak namirenja i sve promene ovih podataka. Izmjene i dopune podataka u Registru, ako se odnose na bitne elemente upisanog založnog prava, imaju karakter novog upisa.Založni povjerilac ima obavezu da traži da se u Registar zaloge upiše započeti postupak namirenja. Zalogodavac može da zahtjeva da se u Registar upiše zabiljeleška postojanja spora ako pokrene parnicu za brisanje založnog prava iz Registra zaloge. Zalogodavac, založni povjerilac i svako drugo lice mogu zahtijevati upis zabiljleške spora ako su pokrenuli parnicu u vezi sa zalogom.
Dokumentacija na osnovu koje je izvršen upis u Registar, sastavni je dio Registra zaloge do njenog prevođenja u elektronsku formu. Nakon toga, čuvaće se po propisima za arhivsku građu.
Na osnovu zahtjeva koji se podnosi Agenciji na propisanom obrascu, pokreće se postupak upisa u Registar zaloge. Podnosiocu zahtjeva izdaje se potvrda o podnijetom zahtevu. Registrator provjerava urednost i potpunost zahtjeva ne ispitujući tačnost podataka i verodostojnost dokumenata uz zahtev.
Upis u Registar zaloge odobrava se rješenjem, kao i brisanje zaloge, ako je to bio zahtjev.
Zahtejv se odbacuje zaključkom, ako nije podnijet u skladu sa ovim zakonom, kojom prilikom se podnosiocu vraća originalna dokumentacija.
Protiv rešenja i zaključka može se izjaviti žalba u roku od 15 dana Ministru nadležnom za poslove privrede preko Agencije.
Shodna primena Zakona o upravnom postupku važi za sve ono što ovim zakonom nije predviđeno a odnosi se na postupak upisa u Registar. Podaci upisani u Registar objavljuju se istovremeno na internet strani Agencije.
ZAKLJUCAK
Može se zaključiti da ovaj Zakon predstavlja dobro zakonsko rejšenje, jer nedržavinska zaloga kao predmet njegove regulative ima značajne ekonomske prednosti u odnosu na državinsku. Posebno sa razloga što predmet zaloge ostaje u državini dužnika omogućujući mu da se njegovim korišćenjem pomogne u otplati duga zbog koga je dao zalogu. Postupak namirenja je mnogo efikasniji od sudskog postupka izvršenja na nepokretnostima. Predviđeni su veoma kratki rokovi, hitnost u postupanju i primjena pravila izvršnog postupka. Odredbama ovog zakona ne vrjeđaju se imovinska prava založnog dužnika, niti se on dovodi u nepovoljniji položaj, jer je njegov predmet svojina založena kao realno obezbeđenje poveriočevog potraživanja, u njegovom pritežanju sve do postupka realizacije založnog prava. Samim tim, ovi propisi su u skladu i sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima, tačnije protokola 1. člana 1. koji se tiče zaštite prava svojine.
Naravno, ni jedan zakon nije toliko dobar da ne bi mogao biti bolji, ali će se njegovi eventualni nedostaci ukazati tek u predstojećoj primjeni, pa će praktični problemi koji eventualno nastanu, uticati na njegovo poboljšanje i dogradnju.
http://www.forum-bosanskog-naroda.de
Postupak izvršenja na pokretnim stvarima uređen je manje detaljno u odnosu na postupak izvršenja na nekretninama, ali se za sva pitanja koja nisu izričito regulirana u glavi IX pravila koja uređuju postupak izvršenja na nekretninama primjenjuju na odgovarajući način i na pokretnim stvarima. Tu bi se mogao konstatirati već prvi problem – šta je odgovarajuća ili shodna primjena stvar je tumačenja a samim time i mogućnosti da različiti sudovi stvore i različitu sudsku praksu. Pri tome treba voditi računa da su izvršni sudovi opterećeni velikim brojem predmeta, da trebaju jasna, tehnički precizna pravila i te da mogućnost tumačenja u procesnom pravu treba biti svedena na ograničenu mjeru.
Ovdje bi se mogla formulirati već prva sugestija zakonodavcu: izvršenje na pokretnim stvarima je poseban postupak i treba ga potpuno regulirati i bez upućivanju na shodnu primjenu pravila za izvršenje na nekretninama.
Kako je u uvodu rečeno, koncept izvršnog postupka na pokretnim stvarima kao posebnog sudskog postupka koji se pokreće nakon stjecanja izvršnog naslova i koji zahtijeva donošenje odluke suda o dozvoli vođenje postupka (rješenje o izvršenju) kao i poduzimanje sudskih radnji tj. kretanja postupka u vremenu kroz procesne radnje suda nije izmijenjen. Postavlja se pitanje mora li postupak izvršenja na pokretnim stvarima biti koncipiran na navedeni način? Ovdje bi trebalo sagledati rješenja zastupljena u uporednom pravu, ali i uzeti u obzir rješenja koja u pogledu realizacije založnog prava na pokretnim stvarima još od 1978. godine postoje u Zakonu o obligacionim odnosima. Pomenuta su rješenja njemačkog prava, gdje izvršenje na pokretninama nije u pravilu u nadležnosti suda već izvršitelja kao posebne pravosudne funkcije, a rješenja ZOO predviđaju mogućnost prodaje pokretnih stvari na javnoj prodaji od strane povjerioca bez ikakvog učešća suda, pod uvjetom da se radi o potraživanjima iz ugovora u privredi (čl. 981. ZOO). Navedena je odredba ostala međutim bez ikakvog praktičnog značaja, a mogla je biti putokaz za utvrđivanje modela; ovdje će se pokušati naći način da se ona revitalizira u praksi.
Izvršni sudovi su preopterećeni. U postupku izvršenja na pokretnim stvarima određene radnje prema samom zakonu obavlja sudski izvršilac. U praksi stručni suradnik može prema nalogu suda obavljati takođe niz radnji (11/2), ali i o tome sud mora donijeti odgovarajuću odluku. Prema Zakonu sud (sudija ili od njega ovlašteni stručni suradnik) donosi rješenje o izvršenju, te rješenje o namirenju. O poduzimanju drugih radnji sud odlučuje zaključkom (zaključak o načinu prodaje, eventualno zaključak o prenosu izvršenikovog prava na predaju stvari koje on ima prema trećem, zaključak o prodaji prije isteka zakonom propisanog roka od 15 dana). Donošenje rješenja ili zaključka su za sud radnje iste vrste; u oba slučaja se radi o donošenju jedne sudske odluke. Razlika je jedino u tome što donošenje zaključka ne može dovesti do odlučivanja po pravnom lijeku.
U određenim je slučajevima nužno održati ročište. Namirenje se obavlja bez održavanja ročišta ako se namiruje jedan tražilac izvršenja. Iz takve zakonske odredbe primjenom argumentum a contrario slijedi da je u drugim slučajevima nužno održati ročište. Dalje sud odlučuje o tome kada će se uručiti rješenje o izvršenju (119/3 i 4), odlučuje kome će se predati popisana stvar na čuvanje, odlučuje da li će procjenu stvari izvršiti vještak. Takođe sud mora poduzeti niz objavljivanja ili obavještenja. Sud mora obavijestiti tražioca izvršenja o bezuspješnom pokušaju pljenidbe, obavijestiti izvršenika i tražioca izvršenja o mjestu, datumu i satu prodaje, izvršiti objavljivanje da će se izvršiti prodaja, kao i načinu prodaje.
Iako je određeno da samu prodaju provodi sudski izvršitelj, određene radnje mora obaviti sud tj. bilo sudija bilo stručni suradnik. Sud poziva kupca da plati cijenu, eventualno oglašava neuspjeh prvog ročišta, donosi rješenje o namirenju i održava ročište ako se namiruje više povjerilaca. Činjenica da sve radnje ne provodi sudski izvršilac i da se smjenjuju njegove radnje i radnje suda ne doprinosi efikasnosti postupka. Niz nabrojanih radnji su tehničke prirode i nije nužno da budu poduzeti od sudije, ali je već i angažiranje stručnog saradnika ili sudskog aparata opterećenje i vremensko i finansijsko.
Prethodna kratka analiza radnji koje u izvršnom postupku poduzima sud, uz paralelno poduzimanje određenih radnji od strane sudskog izvršitelja ukazuje da faktor vrijeme igra značajnu ulogu. Postavlja se pitanje da li je odista neophodno poduzimanje svih propisanih radnji ili je postupak pretjerano formaliziran? Dalje, da li je odista neophodno poduzimanje određenih radnji od strane suda ili određene radnje koje su nužne mogu biti u nadležnosti drugih subjekata. Kriterij neophodnosti jesu potreba zaštite izvršenika i tražioca izvršenja.
Izveršenje na pokretnim stvarima u Zakonu o izvršnom postupku (sl. Novine FBiH broj 32/2003) regulisano je u poglavlju XI ( od čl. 114 do čl. 135.)
A. OSNOV IZVRŠENJA:
- izvršna isprava ( izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko nije zakonom drugačije odredjeno, izvršna notarska isprava i druge isprave koje su zakonom odredjene kao izvršne isprava.
- vjerodostojna isprava (mjenica i ček sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuku vode, toplotene energije i odvoz smeća – u R. Srpskoj odnedavnom izmjenama zakona o izvršnom postupku i RTV pretplata)
B. Izvršnost isprave:
-sudska odluka mora biti pravosnažna i mora proteći rok za dobrovoljno ispunjenje
-upravna odluka mora biti izvršna po pravimlima upravnog postupka
-sudsko i upravno poravnanje-potraživanje iz poravnanja mora biti dospjelo.
-NOTARSKA ISPRAVA- potraživanje mora biti dospjelo
C. PODOBNOST ZA IZVRŠENJE:
- U ispravi bilo da je izvršna isprava bilo da je vjerodostojna isprava: u istima mora biti jasno naznačenje: povjerilac, dužnik, predmet obaveze, vrsta obaveze, obim obaveze i vrijme izvršenja obaveze
D.
KARAKTERISTIKE IZVRŠNOG POSTUPKA- IZVRŠENJE NA POKRETNIM STVARIMA I NJEGOV DOTICAJ SA STEČAJEM-STEČAJNI POSTUPAK
- U izvršnom postupku imamo pojedinačno namirenje, namiruje se fizičko ili pravno lice, namiruje se nizmirena pojedinačna obaveza, predmet namirenja-odredjene stvari i prava, početna cijea-procjena-čime se štiti dužnik, ovdje je potpuno namirenje, i ovo izvršenje može biti derogirano Zakonom o stečjanm postupku.
- U stečajnm postupku imamo kolektivno namirenje, namiruju se pravno lice ali i fizičko lice, otvara se nad pravnim licem koje je nesposobno za plaćanje, predmet namirenja-sve stvari i prava, namirenje se vrši prema isplatnim redovima, početna cijena, srazmjerno namirenje, lex specijalis je u odnosu na ZIP-u.
PRETHODNO PITANJE:
Odredbom čl. 34. Stav 1. Zakona o izvršnom postupku je odredjeno da sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekoa odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju. Čl. 19. Istog zakona je odredjeno da izvršenje odluke stranog suda može se odrediti i provesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uvjete za priznanje.
-Primjer sudske prakse-
STVARNA NADLEŽNOST IZVRŠNOG SUDA ZA PRIZNANJE STRANE SUDSKE ODLUKE
Ako je predlagač zahtevao prinudno izvršenje stane sudske odluke istovremeno sa njenim priznanjem, prinudno izvršenje stane sudske odluke može se odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje o čemu, kao prethodnom pitanju, u postupku za njeno prinudno izvršenje odlučuje izvršni sud, a ne okružni sud.
Iz obrazloženja:
Prema razlozima pobijane prvostepene odluke Zemaljski sud u Minhenu, SR Nemačka, 11. juna 1992. godine presudom zbog izostanka, obavezao je tuženog - u ovom postupku protivnika predlagača, da plati predlagaču 10.804,96 DEM sa 11,9% kamate od 1. oktobra 1991. godine i troškove spora, koje su punomoćnici opredelili na 2.254,65 DEM. Imajući uvidu navedene okolnosti, Vrhovni sud je našao da je okružni sud kao prvostepeni, o priznanju i izvršenju navedene strane sudske odluke odlučio po pravilima vanparničnog postupka iako su predlagači zahtevali i njeno prinudno izvršenje istovremeno sa njenim priznanjem. Zato je, po stanovištu Vrhovnog suda, za odlučivanje o ovom predlogu bio stvarno nadležan da odluči izvršni sud, u smislu člana 12. Zakona o izvršnom postupku, s obzirom da se prinudno izvršenje odluke stranog suda može odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje o čemu, kao prethodnom pitanju, u postupku za njeno prinudno izvršenje odlučuje izvršni, a ne okružni sud. Osim toga, uslovi za priznanje strane sudske odluke određeni su odredbama čl. 86-92. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, a smetnja za priznanje strane sudske odluke pored ostalog je i njena suprotnost Ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja. Među procesno-pravne razloge zbog kojih se pozivom na javni poredak može otkloniti priznanje strane sudske odluke su načelo saslušanja stranaka, nezavisnost i nepristrasnost suda, slučajevi u kojima je odluka doneta na prevaran način ili postojanje pravosnažne domaće odluke o istoj stvari, odsustvo prava na žalbu ili drugo pravno sredstvo, ili prava na odbranu. Međutim, kad se strana u sporu nije koristila svojim pravima već se pred inostranim sudom koji je odluku doneo držala pasivno, pa nije iskoristila sva raspoloživa pravna sredstva radi otklanjanja nepravilnosti u postupku pred državom odluke, ne bi se pred državom priznanja mogla koristiti prigovorom suprotnosti sporne strane sudske odluke javnom poretku zemlje priznanja. Prvostepeni sud je odbijajući priznanje sporne strane sudske odluke i odlučujući o predlogu za njeno prinudno izvršenje, iako za to nije stvarno nadležan, propustio i da oceni sve okolnosti ovoga slučaja i na nesumnjiv način utvrdi da li je protivniku predlagača koji je učestvovao u postupku pred inostranim sudom bilo omogućeno raspravljanje s obzirom da je na ročište pristupio bez advokata, iako je na obavezu da ročištu pristupi sa advokatom bio uredno upozoren i da protiv ove odluke nije izjavio žalbu, jer su po oceni Vrhovnog suda ove okolnosti od odlučnog značaja za donošenje odluke o predlogu za priznanje i prinudno izvršenje ove strane sudske odluke. U ponovnom postupku nadležni prvostepeni sud će otkloniti navedene nedostatke u pogledu procesno-pravnih razloga za priznanje ove strane sudske odluke, oceniti i da li su ispunjeni materijalno-pravni razlozi za priznanje ove strane sudske odluke u celini i u pogledu glavnog zahteva i u pogledu kamate, s obzirom na imperativne propise o zateznoj kamati po domaćem zakonodavstvu, i doneti zakonitu i pravilnu odluku.
(Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gž 9/04 od 18. marta 2004. godine)
Mjesna nadležnost
- Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje na pokretnim stvarima i za provedbu tog izvršenja mjesno je nadležan sud na čijem se području, prema naznaci u prijedlogu za izvršenje, one nalaze. Tražilac izvršenja može predložiti da sud donese rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze. Za odlučivanje o prijedlogu iz iz stava 1. čl. 115. Zakona o izvršnom postupku mjesno je nadležna sud na čijem se području nalazi prebivlaište, a ako nema prebivlaište onda boravište izvršenika fizičkog lica, odnosno sjedište izvršenika pravnog lica. Tražilac izvršenja može u ovom slučaju podnijeti rješenje o izvršenju svakom stvarno nadlženom sudu na čijem se području nalaze izvršenikove pokretne stvari, s prijedlogom da taj sud provede izvršenje.
-SUDSKA PRAKSA-
MJESNA NADLEŽNOST SUDA KOD IZVRŠENJA NA POKRETNIM STVARIMA IZVRŠENIKA
- Čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)
Kod izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika, u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, a prijedlog za izvršenje je podnesen na temelju vjerodostojne isprave, po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i u ovoj fazi se može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru izvršenika, te tek nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, ukoliko se utvrdi da su pokretne stvari izvršenika na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za sprovođenje izvršenja.
Pobijanim rješenjem, utvrđujući da u prijedlogu za izvršenje nije naznačeno gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, te da izvršenici nemaju prebivalište na području prvostepenog suda, prvostepeni sud po službenoj dužnosti sa pozivom na odredbe čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) se oglašava mjesno nenadležnim, istovremeno određujući da će po pravosnažnosti prvostepenog rješenja tražilac izvršenja podnijeti prijedlog za izvršenje mjesno nadležnim sudovima.
Žalbenim navodima tražilac izvršenja osnovano ukazuje da navedeno postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu.
Odredba čl. 114. Zakona o izvršnom postupku reguliše situaciju kada je poznato gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika na način da je tada za odlučivanje po prijedlogu za izvršenje i za sprovedbu tog izvršenja isključivo mjesno nadležan sud na području kojeg se pokretne stvari izvršenika nalaze. Odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku pak propisuje mjesnu nadležnost suda u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze. Tada je za donošenje rješenja o izvršenju mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika i ovaj sud donosi rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne označavajući mjesto gdje se pokretne stvari nalaze, a mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilima opšte mjesne nadležnosti iz čl. 28. i 29. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). U tom slučaju tražilac izvršenja može podnijeti rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima svakom stvarno nadležnom sudu na čijem području se nalaze stvari izvršenika, sa prijedlogom da taj sud sprovede izvršenje. Proizilazi, dakle, da u ovom slučaju sud koji donosi rješenje o izvršenju ne mora biti istovremeno i sud koji sprovodi izvršenje.
U konkretnom slučaju, u podnesenom prijedlogu nije označeno gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika, već je tražilac izvršenja u smislu odredbe čl. 37. Zakona o izvršnom postupku zahtijevao pribavljanje podataka o imovini izvršenika. Time je u ovoj izvršnoj stvari za postupanje suda mjerodavna odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku za donošenje rješenja o izvršenju. Prema odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o izvršnom postupku izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (kao što je predmetno izvršenje) se ne može sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju što znači da u konkretnom slučaju po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i da se za ovo postupanje može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru jednog od izvršenika, a ne po službenoj dužnosti. Nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, te nakon utvrđenja gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika pa ukoliko iste budu na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za provođenje izvršenja (s obzirom da je tada riječ o isključivoj nadležnosti), odnosno da tražioca izvršenja uputi da se za sprovođenje izvršenja obrati mjesno nadležnom sudu.
Suprotno navedenom prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, te prije utvrđenja gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, prvostepeni sud se oglašava mjesno nenadležnim za sprovođenje predmetnog izvršenja.
Prema navedenom, postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu, pa je žalbu tražioca izvršenja valjalo uvažiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak. (Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Gž-08-001984 od 12.12.2008. godine)
-Dostava rješenja o izvršenju na daljnje provodjenje
Ukoliko je sud odredio izvršenje na pokretnim stvarima na području tog ili drugog suda, po okončanju izvršenja na pokretnim stvarima na svom području rješenje o izvršenju će dostaviti drugom sudu na dalje provodjenje do potpunog namirenja tražioca izvršenja. (čl. 116.ZIP-a) Kod primjene ove odredbe u sudskoj praksi se nije pojavila nejasnoća.
IZUZIMANJE OD IZVRŠENJA:
-Izuzimanje predmeta od izvršenja u Zakonu o izvršnom postupku je regulisano odredbom čl. 117. Zakona o izvršnom postupku. Članom 7. Zakona o izvršnom posutpku je propisano da predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao niti rudno blago i druga prirodna bogastva. Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.
Pored ovih odredbi ne treba izgubiti iz vida odredbe čl. 20. Zakona o izvršnom postupku, koje doduše ne govre o izuuzimanju od izvršenja, neog o izvršenju na imovini strane države i medjunarodnih organizacija, koja se nalazi na teritoriji FBiH i R Srpske, gdje postoji uslovono ogranične izvršenja, jer se isto ne može odrediti bez pisane saglasnosti Federalnog ministarstva pravde, osim ako je strana država pristala na to.
IZVRŠNE RADNJE:
Izvršenje na pokretnim stvarima, provodi se njihovom zapljenom, procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja iz nosa dobivenog prodajom.
Prijedlogom za izvršenje tražilac izvršenja može zahtiejvati da se provede samo pljenidba i procjena, ali u tom slučaju tražilac izvršenja je dužan u roku od 3 mjeseca od dana pljenidbenog popisa odnosno procjene podnijeti priejdlgo za prodaju pokretnih stvari. Ako ne podnese prijedlog u ostavljenom roku, izvršenje će se obustaviti.
-Pljenidba i procjena pokretnih stvari:
-Pljenidba i procjena pokretnih stvari regulisane su čl. 119, 120, 121, 122 123 124 125, 126,127, i 128 Zakona o izvršnom postupku. Pljenidbu i procjenu pokretnih stvari vrši sudski izvršilac prema odredbama ovog zakona, i o pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja zapisnik. Popisuju se stvari u državini izvršenika, izvršenikove stvri u posjedu tražioca izvršenja, u posjedu trećeg lica ako na to pristane. Ako treća lica ne obavijeste sud o svojim pravima na pokretnoj stvari u posjedu izvršenika koja je predmet izvršenja, niti dokažu svoja prava na njima, smatra se da takva prava trećih ne postoje i da je izvršenik, vlasnik stvari koja se nalazi u njegovom posjedu. Smatra se da su bračni ili vanbračni durgovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnih stvari koje se zateknu u njihovoj kući, stanu poslovnoj prostoriji ili drugoj nepokretnosti, te iste nisu izuzete od pljenidbe. Pljenidba se vrši u obimu koji je potreban za namirenje potraživanja tražitelja izvršenja i troškova izvršnog postupka.
Dejstvo pljenidbenog popisa:
Pljenidbenim popisom stiče se sudsko založno pravo u momentu kada sudski izvršitelj potpiše zapisnik o pljenidbenom popisu i procjeni pokretnih stvari izvršenika uz naznaku na samom zapisniku dana i časa izvršene pljenidbe. Uz pljenidbeni popis sudski izvršilac istovremeno vrši procesnu radnju procjene zaplijenjenih (popisanih) pokretnih stvari i to na osnovu tržišne cijene- u vrijeme procjene. Ako izvršenik nije prisutan pljenidbenom popisu i procjeni pokretnih stvari, prijepis zaisnika ili obavjest sa sadržinom pljenidbe i procjene treba se dostaviti izvršeniku. Ovo s toga čl. Stav 6. Čl. 126. ZIP-a daje pravo strankma (dakle i tražitelju izvršenja i izvršniku) da može u roku od 3 dana od obavljene procjene predložiti sudu utvrdjivanje niže odnosno više vrijednosti zaplijenjenih pokretnih stvari od procijenjene ili odredjivanje nove procjene. Stranke mogu predložiti da procjenu obavi vještak. Ako je stavljen prijedlog da vještak vrši procjenu (obično se već prijedlog procjene po vještaku stavlja u prijedlogu za izvršenje ali po ZIP-u nije obligatorno), potrebno je prethodno zaključkom naložiti stranci koja je predložila procjenu po vještaku da predujmi troškove procjene po vještaku. Ako stranka ne predujmi troškove procjene , primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku, sud će zaključkom odustati od procjene po vještaku, obavijestiti zaključkom stranke, te naložiti da procjenu izvrši sudski izvršilac. Ako troškovi budu predujmljeni, te vještak da procjenu, pismeni nalaz imišljenje vještaka u kojem je data procjena, prije donošenja zaključka o prodaji kojim se utvrdjuje vrijednost pokretnih stvari, sud je dužan shodnoj primjeni Zakona o parničnom postupku, dostaviti strankama. Kada je procjena data od strane vještaka. Stranke ne mogu tražiti odredjivanje nove procjene niti predložiti sudu utvrdjivanje niže ili više cijene.
U zapisniku o pljenidbenom popisu pokretne stvari moraju biti pojedinačno identifikovane. Dejstvo popisa ogleda se u tome što tražilac izvršenja stiče pljenidbenm popisom založno pravo na posisanim pokretnim stvarima. Ako se u medjuvremenu otvori stečjni postupak nad imovinom izvršnika- stiče status razlučnog povjerioca u stečajnom postupku-prvo na odvojeno namirenje iz popisane imovine koje ostvaruje u stečjnom postupku. Sudski izvršilac bi u pravilu trebao u zapisnik da unese zabranu raspolaganja popisanim stvarima, a ako se stvari ostavljaju na čuvanje izvršeniku i unesena obaveza čuvanja popisanih stvari, pa potpisom zapisnika o pljenidbenom popistu od strane izvršenika, ima djestvo da mu je i zabrana i čuvanje saopštena. Ako izvršenik nije pistuna pljenidbi, njemu se shodno odredbi čl. 119. Stav 7. ZIP-a ima dostaviti obavijest ili prijepis zapisnika u kojem treba biti sadržana predmetna zabrana.
-Prodaja pokretnh stvari:
Prodaja se vrši putem usmenog javnog nadmetanja ili neposrednom pogodbom. Način prodjae odredjuje sud zaključkom, pazeći na to da se postigne najpovoljnije unovčenje stvari. Javno nadmetanje provodi sudski izvršilac ili drugo lice odredjeno od suda.
Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se izmedju kupca s jedne strane i sudksog izvršioca ili lica koje obavlja komisione poslove s druge strane. Sudski izvršilac pokretne stvari prodaje u ime i za račun izvršenika, a lice koje obavlja komisione poslove u sovje ime a za račun izvršenika.
Prodaja javnim nadmetanjem odredit će se aako su u pitanju stvari veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procjenjene vrijednosti.
Prodaja stvari objavit će se blagovremeno na oglasnoj tabli suda, a može se objaviti i na način predvijden za objavljivanje prodaje nepokretnosti.
Tražilac izvršenja i izvršenik obavijestit će se o mjestu , danu i satu izvršenja.
Ročište za javnu prodaju:
Uslovi za održavanje ročišta za javnu prodaju regulisani su čl. 131. Zakona o izvršnom postupku, te na prodaju kod pokretnih stvari shodno se primjenjuju odredbe čl. 89. stav 1. I 2. I čl. 90. stav 5. ovog zakona. Odredbama ovog člana regulisani su i uslovi prodaje neposrednom pogodbom. U sudskoj praksi zastupaljena je dilema kada će se ročište za javno nadmetanje ili ročište neposredne pogodbe održati, koji uslovi moraju biti ispunjeni za održavanje ovog ročišta a koju stvara odredba čl. 87. ovog zakona. Obzirom da do sada nema jedinstvnog stanovišta u sudskoj praksi po ovom pitanju, jer su odluke drugostepenih sudova različite, iz navedenog razloga, u materijalu i nije dat niti i jedna primjerak drugostepene odluke, a apelaciona odluka po ovom pitanju za sada nije inicirana.
Predaja prodate stvari na ročištu bilo za javno nadmetanje ili neposrednom pogodbom regulisano je čl. 132.Zakona o izvršnom postupku, koju radnju provodi sudski izvršilac.
Namirenje tražioca izvršenja je regulisano odredbama čl. 133 i 134. Zakona. Kod primjene ovih odredbi, javila se dilema u sudskoj praksi, da li izvrši sud, prije prelaska u fazu namirenja tražioca izvršenja, treba donositi rješenje o dosudi pokretnih stvari. Postupanje sudova po ovom pitanju je različito. Članom 135. Zakona o izvršnom postupku, je propisano da odrdbe ovog zakona o izvršenju nad nepokretnostima, izuzev čl. 71. Ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja nad pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drugačije odredjeno. Ako sagledamo odredbe zakona koje regulišu izvršenje na pokretnim stvarima, iste niti isključuju, ali niti nalažu donošenje ovog rješenja. Ako pogledamo odredbu čl. 132. Imamo situaciju da predaja pokretnih stvari može uslijediti i prije donošenja ovog rješenja. Da bi se prednje pravilno shvatilo, daje se primjer iz prakse: predmet prodaje je pmv koje je prodato putom javne prodaje, u postupku izvršenja. Pitanje: na osnovu koje isprave kupac može kod nadležnog organa izdejstvovati prenos vlasništva ovog vozila? Dakle sam praktičan primjer jednostavno nas navodi, da rješenje o dosudi treba biti doneseno, prije prelaska,namirenja tražitelja izvršenja iz prodjne cijene.
Ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će bez ročišta rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namiruje rdom: troškovi izvršnog postupka, troškovi odredjeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje. Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predat će se izvršeniku ako za te nema smetnji. Kada ima više povjerilaca. Redom kojim su stekli založno pravo ili pravo prvenstvenog namirenja, a ako su istog reda srazmjerno namirenje.
Sva založna prava svih povjerilaca prestaju prodajom stvari.
KADA SE OBUSTAVLJA IZVRŠENJE NA POKRETNIM STAVRIMA:
Obustavlja se ako je:
-izvršna isprava je pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage,
- potvrda izvršnosti je pravosnažno ukinuta
-potraživanje je prestalo uslijed propasti predmeta izvršenja
U sudskoj praksi se postavila dilema, da li prestanak pravnog lica koje nema pravnog sljedbenika je razlog za obustavu izvršenja ili njegov prekid. Ako odemo na odredbe čl. 34. Zakona o izvršnom postupku, nalazimo da ovdje ne možemo primjeniti odredbu čl. 34. stav 2. U sudskoj praski su prema nezvaničnim podacima zauzeta dva stanovišta: prvo da se postupak obustavlja iz razloga što nema pravnog sljedbenika što i jeste u duhu čl. 34., dok drugo stanivište smatra da bi se izvršni postupka trebao prekinuti te uporište nalazi u čl. 34. stav 2. smatrajući da ovdje dolazi primjena odredbi Zakona o praničnom postupku koje regulišu prekid postupka.
-Primjer sudske prakse-
Izigravanje poverilaca, privid pravne ličnosti i odgovornost osnivača za obaveze likvidiranog preduzeća
Kad se posle sprovedenog skraćenog postupka likvidacije nad insolventnim dužnikom jave poverioci za čije su potraživanje znali njegovi osnivači, tada osnivači odgovaraju kao solidarni dužnici za sve obaveze likvidiranog preduzeća.
Iz obrazloženja:
Prvostepenom presudom, koju je potvrdio Viši privredni sud, utvrđeno je da je obaveza preduzeća po pravosnažnoj presudi istog suda prešla na tuženog, te da tužilac ima pravo potraživanja iz navedene presude od tuženika. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Revizija nije osnovana. Privredni sudovi su pravilno raspravili sporni odnos. Likvidirano preduzeće nije imalo nijednog zaposlenog, a sve poslove tog preduzeća faktički su obavljali zaposleni kod tuženog osnivača. U predlogu za likvidaciju preduzeća - dužnika navedeno je da isti nema nikakvih neizmirenih obaveza, a ako takvih potraživanja bude, onda će ih izmiriti osnivač. U tom smislu, revizijski sud prihvata izraženo pravno stanovište privrednih sudova da je tuženi osnivač obavljajući poslove za kasnije likvidirano preduzeće znao za spor pred prevrednim sudom, te navod u zahtevu za likvidaciju da preduzeće ne duguje, kao i izjava punomoćnika u tom postupku da ostaje pri razlozima iz zahteva za likvidaciju, nisu imali stvarnu podlogu. Na ovaj način obmanut je sud od strane tuženika u postupku likvidacije, što je imalo za posledicu likvidaciju preduzeća po skraćenom postupku, bez objavljivanja oglasa o otvaranju postupka likvidacije i pozivanja poverilaca da prijave svoja potraživanja. Na kraju, izjava punomoćnika u postupku likvidacije, data na zapisnik 5. juna 1994. godine u predmetu L. 2084/94 o plaćanju obaveza likvidacionog dužnika, po prirodi stvari može da se odnosi samo na obavezu tuženog kao osnivača likvidiranog dužnika, jer se ni u kom smislu ne može govoriti o eventualnoj obavezi likvidiranog preduzeća nad kojim je 6. maja 1994. godine otvoren i zatvoren postupak likvidacije. Nakon likvidacije po skraćenom postupku za koju nisu bili ispunjeni uslovi, tuženi, jedini osnivač likvidiranog preduzeća, ne može se osloboditi obaveze prema poveriocima likvidiranog preduzeća pozivajući se na to da nije pravni sledbenik likvidiranog preduzeća (prema kome se izvršni postupak može nastaviti). U situacijama kada poverilac mora da vodi spor da bi izdejstvovao novi izvršni naslov protiv osnivača likvidiranog preduzeća (ukoliko pak nije dovoljno da se izvodom iz registra u smislu odredbe člana 22. Zakona o izvršnom postupku legitimiše u nastavku postupka), poverilac ima pravo da izabere najkraći pravni put da ostvari namirenje svog potraživanja (tužbom za pobijanje van stečaja iz čl. 280-285). Zakona o obligacionim odnosima, ili drugom tužbom za namirenje od trećeg lica po osnovu nekog vida odgovornosti za obaveze dužnika, po osnovu solidarne odgovornosti ili po osnovu privida pravne ličnosti i tako ostvari svoje pravo iz već postojeće izvršne isprave prema dužniku.
(Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Prev. 753/98 od 17. februara 1999. godine)
OMETANJE SUDA U SPROVOĐENJU IZVRŠNIH RADNJI
Član 17 stav 10 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u vezi sa stavom 5 istog člana tog zakona
Izvršeniku se osim za odbijanje davanja podataka o imovini u postupku izvršenja može izreći novčana kazna i u slučajevima kašnjenja dostavljanja podataka ako se time ometa sprovođenje izvršenja.
Iz obrazloženja
U konkretnom slučaju izvršenik nije dostavio podatke o pokretnim stvarima po nalogu suda na propisanom obrascu, jer je u Obrascu P1 u tački I u prostoru predviđenom za upis podataka o pokretnim stvarima upisao tekst: „prilog: prepis posjedovnog lista iz katastra“, što se odnosi na nekretnine, a identičan tekst je upisao i na obrascima P2 i P3, predviđenim za dostavu podataka o nekretninama i imovinskim stvarima, te novčanim primanjima i novčanim depozitima.
Tokom postupka izvršenik je u svojim podnescima, a direktor izvršenika i u svojoj izjavi datoj na zapisnik od suda od 22.03.2007. godine, tvrdio da nije vlasnik pokretnih stvari i da je u toku sudski spor protiv 6 radnika izvršenika radi povrata kamiona s prikolicama, o čemu je u to vrijeme bio u toku drugostepeni postupak. Te tvrdnje izvršenika osporavao je tražilac izvršenja, pozivajući se na činjenicu da izvršenik ima radnike i da vrši tehničke preglede.
Izvršenik je uz žalbu dostavio ovjerenu listu opreme (tabela br. 3), prema kojoj „J. o.“ AD Filijala Banjaluka na tehničkom pregledu kod izvršenika ima opremu pobrojanu od rednim brojevima 12. – 30, u vrijednosti od 35.503,00 KM.
Tražilac izvršenja nije argumentovano osporio navode izvršenika o neposjedovanju pokretnih stvari niti je dokazao da je izvršenik vlasnik takve imovine, a na njemu je teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbi člana 8 i 123 Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje na odgovarajući način u smislu odredbe člana 21 stav 1 Zakona o parničnom postupku.
Dakle, izvršenik nije dostavio netačne podatke u pogledu svoje pokretne imovine, jer prema stanju spisa takve imovine zaista nema.
Izvršenik je u Obrazac P1 za pokretne stvari naveo podatke koji se odnose na nekretnine, što takav podnesak čini neurednim, ali je sud imao mogućnost da u smislu člana 336 Zakona o parničnom postupku, takav podnesak kao nerazumljiv vrati izvršeniku radi ispravke ili dopune uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti duži od 8 dana, pa tek po proteku tog roka prema izvršeniku preduzeti mjere zbog dostavljanja neurednog podneska.
Dakle, ne postoje razlozi za izricanje novčane kazne u pogledu nedostavljanja podataka, jer izvršenik prema stanju spisa nije vlasnik pokretne imovine, a poslove iz svoje registrovane djelatnosti ne vrši vlastitom opremom već opremom uzetom u zakup.
Međutim, prema dostavnici u spisu izvršenik je zaključak suda od 02.10.2006. godine sa obrascima P1, P2 i P3 primio 04.10.2006. godine i rok od 15 dana za dostavu podataka je istekao 19.10.2006. godine, do kada je sudu morao dostaviti tražene podatke, ali ih je dostavio tek 23.10.2004. godine, odnosno sa 4 dana zakašnjenja.
Takvo kašnjenje je dovoljan razlog za izricanje novčane kazne, jer se takvim radnjama ometa sprovođenje izvršni radnji, pa je novčanu kaznu trebalo izreći iz tog razloga.
Obzirom na zakonom propisanu obavezu izvršenika da u određenom roku postupi po nalogu suda, minimum i maksimum zaprijećene novčane kazne iz člana 17 Zakona o izvršnom postupku, period kašnjenja u dostavljanju obrasca sa podacima i posljedice takvog ponašanje u smislu odugovlačenja postupka odnosno ometanja suda u sprovođenju izvršnih radnji, te imovinske prilike izvršenika, odnosno izražene poteškoće u poslovanju, što proizilazi i iz činjenice da na svojim računa nema dovoljno sredstava iz kojih bi se naplatilo potraživanje tražioca izvršenja, po ocjeni ovog suda trebalo je novčanu kaznu izreći u manjem iznosu, pa je izvršeniku izrečen minimalni iznos novčane kazne predviđene za pravno lice.Na osnovu svega izloženo doneseno je rješenje kao u izreci na osnovu člana 235 tačka 3 Zakona o parničnom postupku. (Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 321 od 30.06.2008. godine)
STEČAJNI POSTUPKA I ODLAGANJE IZVRŠENJA:
U sudskoj praksi se pojavila dilema postupanja u izvršnom postupku,u fazi kada je nad imovinom izvršenika stavljen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, ili pak isti otvoren. Zbog navedenog, u ovom referatu se daju smjernice za postupanje izvršnog sudije:
Stečjni sudija moe rješenjem odrediti mjere radi osiguranja buduće stečjne mase, ali i ukinuti te mjere. Mjere pojedinačno prinudnog izvršenja pokrenute protiv stečajnog dužnika privremeno se moraju obustaviti. Izlučna i razlučna prava povjerilac ne može ostvartiti u prethodnom postupku.
-Privremena mjera zabrane odnosno privremenog odlaganja izvršenja neobezbjedjenih ili obezbjedjenih potraživanja, a radi sprečavanja imovinskih promjena dužnika u prethodnom stečjanom postupku – čl. 15. Zakona o stečjnom postupku.
-stečajni sudija mjeru dostavlja u izvršni predmet
-Ako mjera bude donesena izvršni sud odlaže izvršenje do donošenja odluke stečjnog sudije do donošenja –Rješenja o otvaranju stečjnog postupka
-Ako stečjni sudija donese Rješenje o otvaranju stečjnog postupka nad imovinom stečajnog dužnika, već donese rješenje o odbijanju prijedloga za pokretanje stečjnog postupka-izvrši postupka se nastavlja.
U slučaju otvaranja stečjnog postupka, namirenje u postupku izvršenja se ne može vršiti. Odredbom čl. 58. stav 1. Zakona o stečjnom postupku (sl. Novine FBiH 29/03) je odredjeno da nakon otvaranja stečjnog postupka povjerioci ne mogu protiv stečajnog dunika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečjnu masu. U stavu 2 istog člana je odredjeno da postupci iz stav 1 ovog člana, koji su u toku u vrijeme otvaranja stečjanog postupka, se prekidaju. Po pravilu stečjani upranik bi trebao da dostavi izvršnim sudovima obavještenje o poretanju stečjnog postupka. Povjerioci iz izvršnog postupka postaju stečjani i /ili razlučni povjeriocu, te namiruju se isključivo u stečajnom postupku. Medjutim od ovog pravila postoje izuzetci. Razlučni povjerioci mogu se namirivati u izvršnom postupku-ako zatraže odvojeno namirenje u stečajnom postupku. Razlučni povjerioci mogu se namirivati u svim sudskim postupcima. Napomena-ako se povjerilac iz izvršnog postupka namiruje u stečjnom postupku (nema svojstvo niti razlunog niti izlučnog povjerioca) tada se izvršni postupka obustavlja.
Sudska praksa:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2458/05, rješavajući apelaciju «Croatia osiguranja» d.d., Ljubuški, i «Croatia Vitez» d.o.o., Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 29. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija « Croatia osiguranja » d.d., Ljubuški, i « Croatia Vitezа » d.o.o., Vitez.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje o izvršenju Općinskog suda Vitez broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine i Rješenje Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Croatia osiguranje» d.d., Ljubuški, i «Croatia Vitez» d.o.o, Vitez (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnijeli su 5. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja o izvršenju Općinskog suda Vitez (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine. Istovremeno, apelanti su tražili i donošenje privremene mjere zabrane provođenja postupka izvršenja na nekretninama i pokretnim stvarima apelanata, koja je određena osporavanim rješenjima, a do donošenja konačne odluke povodom ove apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Adina Buljubašića, advokata iz Zenice, opunomoćenika tražioca izvršenja, od Općinskog suda u Travniku (koji je u toku predmetnog postupka preuzeo nadležnost za postupanje od nekadašnjeg Općinskog suda u Vitezu) i Kantonalnog suda zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Kantonalnog suda odgovor na apelaciju je primljen 14. juna 2006. godine, od advokata Adina Buljubašića 26. juna 2006. godine a Općinski sud nije dostavio traženi odgovor u ostavljenom roku.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i advokata Adina Buljubašića dostavljeni su apelantima 19. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. U svojstvu ulagača, u društvo sa ograničenom odgovornošću, koje je oblik organiziranja privrednog društva apelanta «Croatia Viteza» d.o.o., Vitez, ulagač PS «Vitezit» d.o.o., Vitez (u daljnjem tekstu: ulagač) unio je u ovo društvo na ime članskog udjela svoju nekretninu, u prirodi ekonomsko dvorište i «Servis» površine 13.520 m2, upisane u ZK Općinskog suda, zk. ul. broj 501, k.o. Donja Večerska, k.č. broj 198/1, te pripadajuću opremu-pokretne stvare, na osnovu čega je stekao kao ulagač pravo na upravljanje i na dobit ovog društva, a, sa druge strane, navedena nekretnina i pokretne stvari su ušle u imovinu društva koje je postalo vlasnik tih stvari.
7. PP «Grom» Vitez (u daljem tekstu: tražilac izvršenja) je protiv ulagača pokrenuo izvršni postupak, a na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj Gs-22/98, kojom je utvrđen dug ulagača prema tražiocu izvršenja u iznosu od 217.220,00 KM. Općinski sud usvojio je prijedlog tražioca izvršenja donošenjem Rješenja broj Ovr.g. 307/02 od 27. januara 2004. godine, kojim se određuje prodaja navedene nekretnine i pokretnih stvari apelanata kao da se radi o imovini ulagača.
8. Apelanti su u svojstvu «trećih lica», gdje je apelant «Croatia osiguranje» d.d., Ljubuški, osnivač apelanta «Croatia Vitez» d.o.o., Vitez, o čijoj se imovini radi, koja imaju pravni interes u cijeloj stvari, na navedeno rješenje izjavili žalbu Kantonalnom sudu, osporavajući način na koji je Općinski sud odredio provođenje izvršenja na nekretnini i pokretnim stvarima koje su imovina, dakle, vlasništvo društva, kao da se radi o imovini koja je u vlasništvu ulagača, a što je suprotno relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05) i Zakona o izvršenju (“Službene novine Federacije BiH” broj 32/03), te osporavajući način na koji je prvostepeni sud utvrdio troškove postupka. Kantonalni sud žalbu apelanata je djelomično uvažio, i to u dijelu koji se odnosi na troškove postupka u kojem je prvostepeno rješenje preinačio, a u ostalom je potvrdio prvostepeno rješenje donošenjem Rješenja broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine. Obrazloženje za ovakvu odluku Kantonalni sud je dao pozivanjem na čl. 187, 188. i 189. Zakona o izvršnom postupku, čije odredbe, prema mišljenju ovog suda, «omogućavaju izvršenje na članskom udjelu u pravnom licu», a u vezi sa članom 331. Zakona o privrednim društvima, koji propisuje da će se prodaja udjela u izvršnom postupku provesti prema pravilima Zakona o izvršnom postupku.
9. Nakon toga Općinski sud u Travniku Zaključkom broj Ip-1/04 od 28. novembra i broj Ip-1/04 od 7. marta 2006. godine zakazuje ročišta za javnu prodaju udjela apelanta «Croatia Vitezа », d.o.o. Vitez, ali na način da se neposredno prodaju nekretnina i pokretne stvari, a ne sâm udjel ulagača kao izvršenika u ovom postupku.
10. U međuvremenu apelanti su svojim podnescima obavijestili Općinski sud da su zainteresirani za kupnju udjela ulagača i na taj način, kao osnivači, prijavljuju svoje pravo preče kupnje, no traže izmjenu načina prodaje, od neposredne prodaje nekretnine i pokretnih stvari u prodaju samog udjela.
11. Ustavni sud je po zahtjevu apelanata za određivanje privremene mjere, a zbog postojanja opasnosti da društvo prestane da radi i otpuštanja zaposlenika u slučaju da dođe do prodaje predmetne nekretnine i pokretnih stvari, koje jesu poslovni prostor i oprema kojom društvo obavlja svoje privrednu djelatnost, 23. marta 2006. godine pod brojem AP 2458/05 donio Odluku o privremenoj mjeri, kojom se predmetni izvršni postupak obustavlja do donošenja konačne odluke povodom apelacije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da su sudovi u provedenim postupcima pogrešno protumačili, pa, prema tome, i primijenili odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku, određujući da se prodaja udjela ulagača u izvršnom postupku izvrši tako da se neposredno na javnoj dražbi prodaju nekretnina i pokretne stvari koje više nisu vlasništvo ulagača, već su imovina apelanta «Croatia Viteza» d.o.o., Vitez, koji ni po kom osnovu nije dužnik tražioca izvršenja u ovom postupku. Na ovaj način apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u svom odgovoru broj 006-0-Su-Ap-06-000 012 od 9. juna 2006. godine ukratko opisuje provedene radnje u predmetnim postupcima, a što se tiče obrazloženja, poziva se na ista ona koja su data u osporavanim odlukama.
14. Advokat Adin Buljubašić u svom odgovoru od 20. juna 2006. godine poziva se na odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku, jednako kao i sudovi u svojim odlukama, te smatra da su sudovi postupke proveli i odluke donijeli saglasno navedenim zakonima.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05):
«Član 39.
Osnovni kapital prilikom osnivanja društva osigurava se ulozima članova u novcu i stvarima i pravima, čija je vrijednost iskaziva u novcu.
Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u cijelosti unijeti prije upisa društva u sudski registar.
Član 319. st. 1. i 3.
Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom, statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.
Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može na njima pridržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.
Član 325. st. 1. i 2.
Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u osnovnom kapitalu.
Svaki član društva ima jedan udio.
Član 326.
Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.
Uprava društva dužna je, najkasnije osam dana od dana upisa osnivanja društva u sudski registar, uspostaviti knjigu udjela u koju obavezno unosi:
1) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva,
2) vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos,
3) posebna prava i obaveze vezane za udio.
Punovažan je svaki akt savjesnog trećeg lica koji je zasnovan na pouzdanju u tačnost upisa u knjigu udjela.
Član 327.
Uprava društva dužna je odmah upisati svaku izmjenu podataka upisanih u knjigu udjela.
Uprava društva dužna je prijaviti za upis u sudski registar promjene u knjizi udjela.
Uprava društva dužna je svake godine podnijeti sudskom registru spisak članova društva sa visinom njihovih ugovorenih i uplaćenih uloga, najkasnije 30 dana po isteku zakonom utvrđenog roka za sačinjavanje godišnjeg obračuna.
Član 329.
Članovi društva imaju pravo preče kupnje udjela.
Član 331.
Kada se udio za čiji prijenos je potrebna saglasnost društva prodaje u izvršenju ili stečaju, sud je dužan procijeniti udio i obavijestiti društvo, vjerovnike koji su dobili dozvolu prisilnog izvršenja putem suda i lica kojima prema knjizi udjela pripada neko stvarno pravo na tom udjelu.
Udio će se prodati po odredbama zakona o izvršenju ili zakona o stečaju bez saglasnosti društva ako drugi član društva ili treće lice koje društvo prihvata ne preuzme udio po isteku 15 dana od dana kada je društvo obaviješteno za ponuđenu cijenu koja dostiže procjenu suda ili višu cijenu preuzimanja.
Član 338.
Dobit se dijeli medu članovima društva u srazmjeri sa visinom udjela, ako drugačije nije ugovoreno.
Član 343.
Društvo ima skupštinu, koju čine svi članovi društva.
Ukupan iznos osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini sa 100 glasova, a član društva ima broj glasova srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva. Ugovorom ili statutom može se odrediti da se o svim ili pojedinim pitanjima odlučuje bez sazivanja skupštine, pismenim glasanjem. U slučaju iz stava 3. ovog člana, članovima društva se dostavljaju pismeni prijedlozi s obrazloženjem i ostavlja rok za odgovor najmanje 15 dana, a za člana koji se ne izjasni u pismenom obliku smatra se da je glasao protiv prijedloga. Skupština obavezno odlučuje o godišnjem obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću gubitka. U društvu s ograničenom odgovornošću s jednim članom, ovlaštenja skupštine vrši član društva.”
16. Zakon o izvršnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” broj 32/03):
“Član 188. stav 2.
2) Na udjelu u pravnom licu izvršenje se provodi pljenidbom udjela, njegovom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja.
Član 191.
(1) Pljenidba osnivačkog ili drugog udjela vrši se dostavljanjem rješenja o izvršenju registarskom sudu, odnosno drugom nadležnom registarskom organu radi zabilježbe založnog prava.
(2) Odredbe glave XIV i odredbe ovog zakona o izvršenju nad pokretnim stvarima na odgovarajući način se primjenjuju i na izvršenje nad osnivačkim ili drugim udjelom u pravnom licu.”
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-24/05 od 12. oktobra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 12. oktobra 2005. godine a apelacija je podnesena 5. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.»
23. S obzirom na to da apelanti osporavaju rješenja koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava, odluke koje donosi sud u postupku izvršenja pravosnažnih presuda nužno se ne odnose na novo i posebno utvrđivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupak (vidi Odluku bivše Evropske komisije, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Ovu praksu prihvatio je i Ustavni sud usvajanjem stava da se odluke koje se donose u izvršnim postupcima, u kojima se provode pravosnažne presude, ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučajevima da apelant propusti da u parničnom postupku iznese relevantnu činjenicu, čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka, a iznošenje tih činjenica u izvršnom postupku nije dovelo, niti je moglo dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 206/02 od 23. jula 2004. godine).
24. U konkretnom slučaju parnični postupak koji je prethodio postupku izvršenja vodio se između ulagača i tražioca izvršenja. Apelanti nisu učestvovali u tom parničnom postupku, niti su imali osnova za miješanje s obzirom na to da se radilo o sporu o pitanju dugovanja ulagača tražiocu izvršenja iz njihovog poslovnog odnosa. Apelanti se u ovoj pravnoj stvari uključuju tek u izvršnom postupku, i to kao treća lica, s obzirom na to da su predmet izvršenja stvari koje su njihovа imovinа, stečenа unošenjem tih stvari od ulagača kao člana društva u kapital društva. Prema tome, pošto se tek u izvršnom postupku prvi put odlučuje o pravima apelanata, i to konkretno o načinu na koji će apelanti kao ulagači moći iskoristiti svoje pravo preče kupnje, da li neposrednom kupnjom stvari koje se nalaze u imovini društva a na osnovu kojeg ulagač ima stečeno pravo udjela, koji su odredili sudovi, ili kupnjom udjela, koju apelanti vide kao jedini ispravan i moguć, zakonskim propisima u njihovu korist predviđen način, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
25. Apelanti povredu svog prava na pravično suđenje vide u tome što su sudovi postupku prodaje u izvršenju pristupili na način kao da se radi o prodaji stvari koje su u vlasništvu samog dužnika, ulagača, potpuno zanemarujući faktičku i pravnu činjenicu da su te stvari u imovini društva, prema kojoj se izvršenje, u skladu sa zakonskim propisima, ima provesti na udjelu ulagača, te s tim u vezi smatraju da su sudovi u njihovom slučaju proizvoljno primijenili materijalne propise.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti primijenili materijalne propise. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
27. Redovni sudovi se u svojim odlukama pozivaju na član 331. Zakona o privrednim društvima, koji propisuje da će izvršenje na udjelu provesti prema propisima Zakona o izvršenju, a odredbu člana 191. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, koja određuje da će se izvršenje na udjelu provesti na način da će se odredbe koje se odnose na prodaju pokretnih stvari primijeniti i u slučajevima prodaje udjela, tumače na način da se same stvari, na osnovu čijeg unosa u kapital društva je stečen udjel, izdvajaju u postupku izvršenja iz udjela, te se dalje tretiraju kao stvari koje su u vlasništvu ulagača. Na ovaj način redovni sudovi u potpunosti zanemaruju odredbu člana 319. stav 3. koji propisuje da ulagač unosom stvari u imovinu društva na ime uloga ne može zadržati nikakvo pravo na njima. Unesene stvari postaju imovina društva, koja se iskazuje u novcu i kao takva se upisuje u sudski registar društava. Ulagač na ovaj način stječe pravo uloga, koje, zapravo, znači pravo na upravljanje, kroz učestvovanje u radu skupštine društva, prema članu 343, te pravo na dobit, prema članu 338. Zakona o privrednim društvima. Dakle, ulagač se odriče svog prava vlasništva nad stvarima njihovim unosom u društvo, dobivajući zauzvrat odgovarajuća prava, te dalje može raspolagati, uz izvjesna zakonska ograničenja, samo tim pravima koja mu pripadaju iz osnova udjela, a ne stvarima čiji vlasnik više nije. Isto tako, treća lica koja imaju potraživanja prema ulagaču lično, mogu ih ostvarivati samo na imovini i pravima samog ulagača, a ne stvarima koje nakon ulaganja čine imovinu društva, ne više samog ulagača.
28. Dalje, pozivanjem na član 191. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, redovni sudovi ovu odredbu, koja određuje da će odredbe o izvršenju na pokretnim stvarima «na odgovarajući» način primijeniti i na slučajeve izvršenja na udjelu, ne primjenjuju na odgovarajući način, što bi značilo prilagođavanjem odredaba koje se odnose na pokretne stvari na udjele, vodeći računa o pravnoj i faktičkoj prirodi udjela, već doslovce, potpunim izjednačavanjem stvari koje su unesene u kapital društva sa samim udjelom, što je u suprotnosti sa propisima Zakona o privrednim društvima. Prema odredbi člana 188. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, na udjelu u pravnom licu izvršenje se provodi pljenidbom udjela, njegovom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja, a prema odredbi člana 325. stav 1. Zakona o privrednim društvima, udio člana društva je srazmjeran učešću njegova uloga u osnovnom kapitalu, prema čemu su redovni sudovi, na odgovarajući način primjenjujući odredbe o izvršenju koje se odnose na pokretne stvari, trebali izvršiti procjenu osnovnog kapitala društva, odrediti visinu uloga ulagača, izvršiti pljenidbu, i to u skladu sa članom 191. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zabilježbom založnog prava u sudskom registru društava, a ne, kako su to uradili, zabilježbom izvršenja na nekretninama u zemljišnoj knjizi, te zakazati ročište za prodaju udjela, a ne stvari, kako je to u ovom slučaju urađeno. Kupnjom udjela kupac bi postao ulagač u društvu i time stekao pravo na upravljanje i dobit, a stvari koje se nalaze u imovini društva ostaju i dalje u toj imovini, bez mogućnosti bilo kakve promjene u odnosu na pravnu prirodu takve imovine, izuzevši po volji samog društva izraženoj putem organa upravljanja, jer je društvo isključivi vlasnik svoje imovine.
29. Slijedeći izneseno, Ustavni sud zaključuje da je osporavanim odlukama redovnih sudova, kojima je određena prodaja imovine apelanata na način koji je suprotan Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o izvršenju, došlo do proizvoljne primjene prava, čime je učinjena povreda prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavа 2. ovog člana, što uključuje:
k) pravo na imovinu.»
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
31. Apelanti se pozivaju na svoje pravo na imovinu, navodeći da su rješenjima redovnih sudova uskraćeni za svoju imovinu, koja predstavlja osnovna sredstva za njihov rad, pa, prema tome, i egzistenciju kako samog društva, tako i većine njegovih zaposlenika.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu.
33. U konkretnom slučaju apelanti se nalaze u mirnom posjedu svoje imovine, koja predstavlja poslovni prostor «Servis» i opremu za tehnički pregled vozila, zahvaljujući kojoj obavljaju svoju djelatnost i zapošljavaju određeni broj zaposlenika. Radi zaštite društava koja obavljaju određenu djelatnost, zakonskim propisima zaštićena je njihova imovina, i to na način da imovinom može raspolagati i za nju, isključivo za svoje obaveze, odgovarati jedino to društvo, a sami ulagači, koji su u društvo unijeli tu imovinu, imaju pravo slobodno disponirati svojim udjelima, čime se ne narušava princip mirnog uživanja imovine samog društva, odnosno ne ometa se korištenje te imovine u svrhu obavljanja djelatnosti. Suprotno tome, svako raspolaganje ulagača imovinom čiji je vlasnik prestao biti, kao i pretenzija trećih lica koja imaju potraživanja prema ulagaču lično, predstavlja miješanje u miran posjed imovine, koji je suprotan pozitivnim zakonskim odredbama uspostavljenim u općem interesu a radi sigurnosti obavljanja privrednih djelatnosti. Upravo na ovaj način, podržavajući prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja za prodaju stvari društva a radi ličnog duga ulagača, redovni sudovi izvršili su miješanje u imovinu apelanata, i to na način koji je suprotan pozitivnim zakonskim propisima, tačnije odredbama Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršenju koje se odnose na izvršenje na udjelu u društvu, proizvoljnim tumačenjem ovih odredaba koje nije u skladu sa općim ciljem zbog kojeg su te odredbe i uspostavljene. Na ovaj način redovni sudovi stavljaju pretjeran teret na apelante, tražeći da oni svoje pravo preče kupnje udjela ostvare kupnjom stvari iz imovine društva. Apelanti ne vide mogućnost da ostvare svoje pravo preče kupnje i na taj način ostanu u svom mirnom posjedu na način kako to predlaže tražilac izvršenja i određuju sudovi, jer takav način nije podržan pozitivnim zakonskim pravilima.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi u ovom slučaju svojim odlukama izvršili miješanje u imovinu apelanata na način koji je suprotan Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o izvršenju, čime su povrijedili pravo na imovinu apelanata zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Tumačenjem odredaba Zakona o privrednim društvima i Zakona o izvršnom postupku koje se odnose na prodaju udjela društva u postupku izvršenja na način koji je suprotan svrsi zbog koje su one donesene redovni sudovi su proizvoljnim tumačenjem, te stoga i proizvoljnom primjenom prava povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na isti način, donošenjem odluka koje nisu u skladu sa navedenim zakonskim propisima, redovni sudovi su u ovom slučaju izvršili i miješanje u imovinu apelanata na nezakonit način, čime su povrijedili njihovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
ČEK KAO VJERODOSTOJNA ISPRAVA
Ček s protestom i povratnim računom, kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja, vjerodostojna je isprava, a umjesto protesta dovoljna je i datirana potvrda obračunskog zavoda kojom se potvrduje da je ček bio podnesen na vrijeme i da nije namiren.
"Prema čl. 21. st. 2. Zakona o izvršnom postupku (preuzet iz NN, 53/91 i 91/92 - dalje ZIP), vjerodostojna je isprava i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja. Međutim, prema odredbi čl. 19. st. 2. Zakona o čeku (preuzetog iz NN, 53/91), podnošenja na isplatu i neisplatu moraju biti utvrđeni jednim od tamo nabrojenih isprava, a prema toč. 3. istog propisa, "ili datiranom potvrdom obračunskog zavoda kojom se utvrđuje da je ček bio podnesen na vrijeme i da nije namiren obračunom" (sada također čl. 19. Zakona o čeku - NN, broj 74/94). Vjerovnik je uz svoj prijedlog priložio obračunski ček s takvom klauzulom Zavoda za platni promet (list 2 spisa), a naknadno je priložio još i račun koji se odnosi na navedeni obračunski ček. Nije stoga bilo osnova da se odbaci vjerovnikov prijedlog."
VTS RH, Pž-3677/94 od 29. studenoga 1994.
VTS RH, Pž-3650/94 od 6. rujna 1994.
IZUZIMANJE OD OVRHE
Potonuli motorni brod ovršenika profesionalnog ribara potonućem pre¬-stao je služiti ovršeniku za obavljanje ribolovne djelatnosti, te stoga nije izuzet kao predmet ovrhe.
"Prvostupanjski sud pravilno je našao da su ispunjene sve pretpostavke za odredivanje ovrhe na temelju ovršne isprave - pravomoćne presude Op¬ćinskog suda u Splitu. Prijedlog za ovrhu sadrži sve potrebne elemente da bi se po njemu moglo postupiti, ovrha je predložena u granicama ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj od 8. svibnja 1996. godine, a predmet ovrhe nije izuzet od ovrhe kako to pogrešno ističe žalitelj.
Ovrha u ovom ovršnom predmetu određena je na motornom brodu "R" koji je upisan u upisnik brodova. U postupku je utvrđeno, a što ovršenik i ne spori da je motorni brod privezan uz obalu u luci Stomorska na otoku Šolta, te da je trenutačno u potonulom stanju, pa se nakon potonuća brod ima smatrati potonulom stvari (argument iz čl. 801. st. 1. Pomorskog zako¬nika Narodne novine br. 17/94, 74/94 i 43/96). Potonućem je motorni brod izgubio svojstvo broda, bez obzira što još uvijek nije brisan iz upisnika brodova kod Lučke kapetanije u Splitu. Obzirom na iznijeto u postupku ovrhe na brodu ne primjenjuju se odredbe Pomorskog zakonika nego opće odredbe Ovršnog zakona o ovrsi na pokretnim stvarima. Zato nije od zna¬-čaja činjenica da je ovršenik prije potonuća broda predmetnim motornim brodom obavljao privredni ribolov kao profesionalno zanimanje.
Obzirom na iznijeto nije osnovan žalbeni razlog ovršenika da je motorni brod "R" - potonula stvar izuzet od ovrhe, pa s tim u svezi nije osnovan žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 6. Ovršnog zakona."
VTS RH, Pž-2729/98 od 1. rujna 1998.
Nisu izuzeta od ovrhe vozila trgovačkog društva, jer trgovačko društvo može iznajmiti druga vozila ili naručiti prijevozničku uslugu na tržištu. Prema tome, ovrha protiv pravne osobe trgovačkog društva može se odrediti na pokretninama - vozilima.
"Nisu osnovani žalbeni navodi ovršenika kojima iznosi da se nad predlo¬-ženom pokretninom - teretnim automobilima ne može izvršiti ovrha, jer se radi o osnovnom sredstvu ovršenika. Odredbom čl. 202. st. 1. toč. 4. Ovrš¬-nog zakona (OZ) izričito je predviđeno da se ovrha može provesti na pokretninama koje nisu nužne za obavljanje djelatnosti ovršenika. Kako je odredbama st. 3. istog članka izričito predviđeno da se ne smatra da je pokretnina nužna za obavljanje djelatnosti ovršenika ako ista služi obav-¬ljanju djelatnosti koje druge osobe pružaju odgovarajućim pokretninama na tržištu ili ako se ista može iznajmiti na tržištu, to i ovaj sud nalazi da predložene pokretnine nisu izuzete iz ovrhe, te da je zakonito rješenje o ovrsi kojima je ovrha nad predloženim pokretninama dozvoljena. Prema odredbi čl. 127. st. 1. OZ ovrhovoditelj može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama čak i ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze. Prema odredbi čl. 131. st. 1. i 2. OZ-a pljenidba se obavlja sasta¬vljanjem pljenidbenog zapisnika, a popisati se mogu sve pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika, osim pokretnina koje su u smislu odredbe čl. 128. OZ izuzete iz ovrhe. Prema odredbi čl. 132. st. 1. OZ popisat će se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje ovrhovoditeljeve traž¬bine. Prema tome, čak ako je jedno vozilo i prodano, što ovrhovoditelj poriče, to ova činjenica ne čini prvostupanjsko rješenje nezakonitim."
VRS RH Pž-2448/98 od 01. rujna 1998.
Zakon o izvršnom postupku (NN broj 53/91 i 91/92) Članak 14. /sada čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona, NN broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03/ Zakon o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03)
U slučaju da ranijim rješenjem o izvršenju nisu obuhvaćeni svi žiro-računi dužnika, nije dopušten izvršni prijedlog vjerovnika kojim predlaže izvršenje na drugim predmetima.
U takvom slučaju vjerovnik može, u postupku koji je ranije pokrenut, predložiti nove predmete izvršenja, sve dok se u cijelosti ne namiri.
"Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud nalazi da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna od apsolutno bitnih povreda odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku u svezi sa čl. 14. Zakona o izvršnom postupku odbacio prijedlog vjerovnika. Sam vjerovnik priznaje da je već ishodio, temeljem iste izvršne isprave, rješenje o izvršenju, pa nije bilo osnova podnositi novi prijedlog za izvršenje jer već postoji sudska odluka temeljem koje se može pristupiti provedbi izvršenja. Ukoliko vjerovnik smatra da predmeti izvršenja po ranijem prijedlogu za izvršenje nisu dovoljni radi namirenja ukupnog novčanog potraživanja, može u postupku koji je ranije pokrenut radi naplate potraživanja po izvršnoj ispravi predložiti nove predmete izvršenja sve dotle dok se u cijelosti ne namiri sa svojim potraživanjem.
Imajući u vidu navedene razloge valjalo je pobijano prvostupanjsko rješenje potvrditi temeljem odredbe čl. 368. Zakona o parničnom postupku u svezi sa odredbom čl. 14. Zakona o izvršnom postupku."
VTS RH Pž-29/96 od 16. siječnja 1996.
POKRETNINE KAO PREDMET OVRHE ODNOSNO OSIGURANJA
Ovrhovoditelj, a isto tako i predlagatelj osiguranja, može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi ili mjeri osiguranja na pokretninama, ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze.
Sud nije ovlašten pozivati ovrhovoditelja, a niti predlagatelja osiguranja, da naznači pokretnine na kojima predlaže ovrhu odnosno osiguranje, ili mjesto gdje se one nalaze.
"Prijedlog radi osiguranja sadržava i ono što određuje odredba stavka 2. članka 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03) tj. predmet. U pravu je žalitelj, kada ukazuje na odredbu članka 127. stavak 1. OZ-a, jer predlagatelj osiguranja može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama ne znajući mjesto gdje se one nalaze, sve u svezi članka 253. OZ-a. Iz toga proizlazi, da predlagatelj osiguranja nije dužan decidirano naznačiti pokretnine na kojima traži da se provede ovrha, niti gdje se one nalaze, jer mu zakon daje tu mogućnost. To potvrđuje riječ "može" u članku 127. stavak 1. OZ-a. Upravo tako predlagatelj je i postupio. Kada se pokrenu ovršne radnje iz članka 129. OZ-a, članak 131. stavak 2. istog Zakona, određuje koje pokretnine se mogu popisati. Dakle, predlagatelj nije u obvezi točno naznačiti koje pokretnine su predmet osiguranja te gdje se one nalaze, on to može ali ne mora napraviti.
Nije dakle, bilo uporišta u Ovršnom zakonu, niti u odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), pozivati predlagatelja da naznači pokretnine, kako je to prvostupanjski sud zatražio svojim rješenjem od 04. prosinca 2002. godine."
VTS RH, Pž-106/03 od 10. lipnja 2003.
POLAGANJE KUPOVNINE
Kupac dražbovane nekretnine dužan je položiti u sud ili kod javnog bilježnika kupovninu u roku koji mu je odredio sud u zaključku o prodaji.
Ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju.
"Činjenični supstrat rješenja žaliteljica u bitnome i ne spori. U žalbi se dapače potvrđuje da je žaliteljica rješenjem Trgovačkog suda u B. broj VI St-10/99-76 od 7. rujna 2000. godine pozvana da položi kupovninu u roku 30 dana od pravomoćnosti rješenja o dosudi u svrhu podmirenja svojih obveza po rješenju o dosudi nekretnine. Rješenjem je žaliteljica upozorena da će, ukoliko ne položi kupovninu, sud prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju. Rješenje o određivanju prodaje u stečajnom postupku predmetnih nekretnina donijeto je pozivom na odredbu čl. 87. st. 3. i 88. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96 i 29/99) u svezi sa čl. 164. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96, 29/99 i 129/00). Sukladno odredbama Ovršnog zakona kupcu kojemu je dosuđena nekretnina ostavljen je zakonom propisani rok u kojemu može uplatiti kupovninu. Kupac je dužan nakon primitka rješenja položiti u sud ili kod javnog bilježnika kupovninu u roku određenom u zaključku o prodaji. Prema odredbi čl. 100. st. 2. Ovršnog zakona ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećim i odrediti novu prodaju.
Nesporno je da kupovnina nije položena u određenom roku, kao i da je odbor vjerovnika donio odluku da se prodaja oglasi nevažećom, te da se oglasi nova prodaja javnom dražbom uz iste uvjete kao na dražbi za predmetne nekretnine od 19. rujna 2000. godine. Jedino rješenje koje je pod takvim okolnostima stečajno vijeće moglo donijeti jeste ono iz čl. 100. st. 2. Ovršnog zakona kojim se prodaja oglašava nevažećom i određuje nova prodaja."
VTS RH Pž-1531/01 od 14. travnja 2001. godine
UTJECAJ LIKVIDACIJE TRGOVAČKOG DRUŠTVA NA OVRŠNI POSTUPAK
Postupak likvidacije trgovačkog društva nema pravni značaj na tijek i rezultat ovršnog postupka.
Postupak likvidacije ne znači da ovršni postupak treba biti obustavljen, jer likvidatori trgovačkog društva moraju završiti tekuće poslovanje, naplatiti potraživanja društva, unovčiti preostalu imovinu i podmiriti vjerovnike.
"U smislu odredaba članka 46. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96, 29/99)Z-a protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave može se izjaviti žalba (a ne prigovor) osobito iz razloga koji su ovom odredbom predviđeni. Ovršenik ne pobija pravilnost prvostupanjskog rješenja niti iz jednog razloga predviđenog citiranom odredbom, već prigovorom protiv rješenja o ovrsi predlaže obustavu postupka ovrhe - iz razloga što je nad ovršenikom pokrenut postupak likvidacije.
U prvom redu ovaj sud navodi da je iz bilješke, koja se nalazi u spisu, vidljivo da je nad ovršenikom postupak likvidacije obustavljen 30. 06. 2000. godine (list 10). Međutim, čak da postupak likvidacije u konkretnom slučaju nije obustavljen, ni tada ne bi bili ispunjeni uvjeti za obustavu postupka, jer postupak otvaranja likvidacije nema nikakovog utjecaja na tijek ovršnog postupka. Dapače, odredbom članka 117. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/94, 34/99, 121/99 i 52/00) predviđeno je da likvidatori moraju završiti tekuće poslovanje, naplatiti potraživanja društva, unovčiti preostalu imovinu i podmiriti vjerovnike."
VTS RH, Pž-4420/00 od 29. siječnja 2002.
ZAŠTITA OVRŠENIKA FIZIČKE OSOBE; IZUZIMANJE OD OVRHE
Obrtnik odgovara za obveze iz obrta cjelokupnom svojom imovinom, a ne samo imovinom unesenom u obrt.
Ovrha protiv ovršenika obrtnika mogla bi se provesti nad njegovom imovinom, osim na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba obrtnika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, te alata, strojeva i drugih predmeta koji su ovršeniku obrtniku nužni za obavljanje obrtničke djelatnosti.
"Prvostupanjski sud se, u obrazloženju predmetne odluke o odbijanju prijedloga ovrhovoditelja, poziva na odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01 i 49/03 - proč. tekst), prema kojoj za obveze nastale u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom imovinom unesenom za obavljanje obrta zaključujući da, kako ovršenikova primanja ne predstavljaju imovinu unesenu za obavljanje obrta, to prijedlog ovrhovoditelja nije osnovan.
Ovakvi navodi sadržani u razlozima pobijanog rješenja nisu na zakonu osnovani ni prihvatljivi.
Naime obrtnik, unatoč odredbe članka 20. Zakona o obrtu, odgovara za svoje obveze cjelokupnom svojom imovinom, a ne samo imovinom unesenom u obrt. Ovo stoga što je kasnijim odredbama Ovršnog zakona propisano kada se na određenim stvarima ovršenika ne može provesti ovrha, te su propisana i posebna pravila o izuzimanju stvari i prava od ovrhe ili ograničenju ovrhe - članak 70., članak 86. stavak 1. i članak 128. stavak 1. točka 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00). Iz takvih zakonskih određenja proizlazi da je ovrha moguća nad svim drugim stvarima koje nisu obuhvaćene navedenim člancima.
Slijedom navedenog, sukladno navedenim određenjima Ovršnog zakona, od ovrhe nisu izuzete stvari i prava koja obrtnik nije unio u obrt, a ovrha bi se mogla provesti nad svim drugim stvarima koje nisu obuhvaćene člancima 70., članak 86. stavak 1. i članak 128. stavak 1. točka 4. Ovršnog zakona.
Budući da sud prvog stupnja nije u ovom slučaju ispitao prijedlog ovrhovoditelja kroz navedena zakonska određenja, te tako nije raspravio i jasnim utvrdio može li postavljenom zahtjevu i s te osnove dati ovršnosudsku zaštitu, prvostupanjsko rješenje nije moguće ispitati."
VTS RH, Pž-7413/02 od 15. srpnja 2003.
ALTERNATIVNO OVLAŠTENJE OVRŠENIKA
Alternativno ovlaštenje ovršenika (facultas alternativa) je pravo ovršenika da se od ispunjenja presuđene obveze oslobodi ispunjenjem neke druge činidbe određene u ovršnoj ispravi, ali ne može poslužiti kao ovršni naslov, niti se može ovršiti.
"Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je ocijenio da predmet ovrhe može biti samo otklanjanje nedostataka, jer alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) koje je unijeto u izreku presude ne može poslužiti kao ovršni naslov, koju ocjenu prihvaća i ovaj žalbeni sud, čime je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe OZ-a.
Naime, fakultativne obveze su takove kod kojih dužnik duguje samo jedan predmet odnosno činidbu, ali se može osloboditi te obveze predajom nekog drugog predmeta ili ispunjenjem druge činidbe, dakle postoji samo jedna stvar koja se duguje odnosno činidba koju se treba izvršiti. Ovim ovlaštenjem za zamjenu dužne obveze nekom fakultativno određenom obvezom dužnik se može koristiti sve dok u postupku ovrhe ovrhovoditelj /nakon Novele broj 173/03 - "makar djelomično"/ ne ostvari svoje pravo, međutim predmet ovrhe može biti samo dužna stvar odnosno činidba, u konkretnom slučaju otklanjanje nedostataka, a ne i ona koja je fakultativno navedena. Ovo iz razloga jer fakultativno ovlaštenje oslobađa dužnika od obveze, ali nije tužbeni zahtjev već se po svom karakteru uzima kao građansko-pravna ponuda o kojoj sud u tijeku postupka ne može raspravljati, i koja se unosi u dispozitiv presude kojom se prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev, ali taj dio dispozitiva presude ne može biti ovršni naslov."
VTS RH, Pž-5710/03 od 13. siječnja 2004.
REGISTRA ZALOGA NA POKRETNIM STVARIMA I POSTUPKA IZVRŠENJA
Založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar - bezdržavinska zaloga
Ovaj zakon ide korak dalje i daje jedno značajno poboljšanje u odnosu na prethodna zakonska rešenja, jer predmet zaloge ostaje u državini dužnika. Time dužnik stiče mogućnost da korišćenjem predmeta zaloge ostvari sredstva za naplatu kredita npr. i tome slično. On nije lišen državine založene stvari i iz nje može da izvlači koristi, sve dok se ne steknu uslovi za realizaciju založnog prava. Ali, posjedovanjem pokretnih stvari veće vrednosti, on može da ostvari određenu korist (kredit, pozajmicu) njihovim zalaganjem.
Ugovorom o zalozi obavezuje se zalogodavac prema povjeriocu da mu pruži obezbeđenje za njegovo potraživanje tako što će se povjeriočevo pravo na stvari zalogodavca upisati u registar založnog prava (u daljem tekstu: Registar zaloge). Zalogodavac može biti dužnik ili treće lice. Ugovorom o zalozi uređuju se prava i obaveze zalogodavca i povjerioca.
Zakon reguliše sadržinu i formu ugovora, predviđajući obaveznu pismenu formu. Za razliku od odredbe člana 968. Zakona o obligacionim odnosima po kojoj zalogoprimac stiče založno pravo kad mu stvar koja je predmet ugovora bude predata, prema ovom Zakonu povjerilac stiče založno pravo upisom u Registar zaloge, osim ako nije drukčije određeno zakonom. Upis u Registar zaloge ne proizvodi pravno dejstvo ukoliko je zalogodavac založio stvar na kojoj nema pravo svojine ili ako zaloga nije punovažna iz drugih razloga. Iz ovoga nesumnjivo proizilazi da upis založnog prava u registar nije konstitutivni element nastanka ugovora, već ima značaj javnog obaveštavanja svih zainteresovanih lica o postojanju založnog prava na određenoj pokretnoj stvari. Upis mogu tražiti povjerilac ili zalogodavac, s tim da ukoliko ga traži povjerilac potrebna je izričita izjava zalogodavca da pristaje na upis.
Zakon ugrađuje pravo prvenstva poverioca čije je založno pravo upisano u Registar zaloge, u naplati iz vrijednosti predmeta založnog prava prije ostalih povjerilaca, ukoliko mu potraživanje nije isplaćeno o dospelosti. To pravo prvenstva ima dejstvo i prema trećem licu koje je predmet založnog prava pribavilo od zalogodavca, kao i prema docnijim pribaviocima. I ova odredba predstavlja značajno poboljšanje u odnosu na rešenje iz člana 970. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome je zalogodavac imao obavezu da povjerioca kod koga se stvar nalazi obavjesti o zaključenju ugovora o zalozi sa drugim poveriocem i naloži mu da po naplati svog potraživanja preda stvar ovome. Ta obaveza više ne postoji, jer je Registar zaloge je Javni registar založnih prava na stvarima fizičkih ili pravnih lica, a centralna baza podataka je dostupna u svakom trenutku u okviru radnog vremena. Podaci iz Registra zaloge su javni. Međutim, ovdje se postavlja pitanje konkurencije sredstava obezbeđenja (privremene mere zabrane raspolaganja i otuđenja pokretnih stvari, izdate po odredbama ZPP8) i ZIP-a).
Ukoliko se otvori takav problem praksa će morati da ga prevazilazi primjenom principa koja se tiču načela savjesnosti i pravila o naknadi štete.
Zakona reguliše da potraživanja koja se obezbeđuju zalogom, tako da se mogu obezbediti zalogom novčana potraživanja čiji iznos je izražen u domaćoj ili stranoj valuti i to kako glavni dug, tako i kamata i troškovi ostvarenja naplate, kao i buduća i uslovna potraživanja.
PREDMET ZALOŽNOG PRAVA
Predmet založnog prava mogu biti:
- individualno određena stvar kojom zalogodavac može slobodno raspolagati;
- pokretne stvari određene po vrsti ako je ugovorom o zalozi određena njihova količina, broj i način na koji se mogu identifikovati;
- zbir pokretnih stvari (roba u određenom skladištu, inventar za obavljanje privredne delatnosti) …
Založno pravo na potraživanju stiče se upisom u Registar zaloga.
UGOVORNE STRANE
U ovom odeljku se definišu učesnici pravnog posla vezanog za založno pravo. To su:
- založni poverilac;
- zalogodavac;
- treće lice.
Treće lice određuje založni povjerilac ili više njih, radi preduzimanja pravnih radnji radi zaštite i namirenja založenog potraživanja. Ime trećeg lica se upisuje u Registar zaloge umesto založnih poverilaca
Zalogodavac je najčešće dužnik, a može biti i treće lice koje pruža obezbeđenje za tuđi dug.
PRAVNA DEJSTVA UGOVORA O ZALOZI
U ovom odjeljku regulišu se obaveze zalogodavca i njegova prava.
Prema odredbi člana 974. ZOO, jedina obaveza zalogodavca je da zalogoprimcu ili trećem licu preda stvar ili ispravu koja je predmet ugovora, s tim da se mogu sporazumjeti da zajednički čuvaju stvar ili ispravu (državinska zaloga). U ovom zakonu, pošto se radi o nedržavinskoj zalozi, zalogodavac je dužan da, po zaključenju ugovora o zalozi, čuva predmet založnog prava sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, da ga održava u ispravnom stanju i vrši potrebne opravke na njemu. Ugovorom se može predvidjeti čak i obaveza zalogodavca da osigura predmet založnog prava.
Zalogodavac gubi pravo na državinu, ako o dospelosti ne ispuni obavezu prema založnom povjeriocu. Sve dotle, on je ovlašćen da predmet zaloge koristi prema njegovoj uobičajenoj namjeni, ubirajući plodove (ukoliko izdaje). U pogledu ubiranja plodova dozvoljeno je da ugovorom to pravo bude ugovoreno u korist založnog povjerioca .
Zalogodavac ima pravo da predmet založnog prava izda u zakup i na drugi način ga koristi. On može i otuđiti predmet založnog prava i prenjeti pravo svojine na treće lice, s tim da bez odlaganja podnese zahtev radi upisa založnog prava u registar zaloge na teret novog vlasnika. Tu obavezu ima i novi vlasnik. Ukoliko propuste da to učine, solidarno odgovaraju za štetu koju založni povjerilac može pretrpjeti zbog njihovog propusta.
Otuđenje predmeta zaloge može biti ugovorom isključeno. Postoji mogućnost ponovnog zalaganja založenog predmeta kao i ograničenje prava na upotrebu predmeta založnog prava ili isključenje određenog načina upotrebe.
POSEBNE UGOVORNE ODREDBE O NAMIRENJU
Ukoliko je zalogodavac privredni subjekt ili pravno lice privatnog ili javnog prava, a predmet založnog prava nema tržišnu ili berzansku cjenu, založni povjerilac ga može prodati na način na koji bi to učinio razuman i pažljiv čovek, čuvajući interese dužnika i zalogodavca, ako su to različita lica.
Pravilo namirenja za fizička lica u kome je isključena mogućnost prelaska predmeta zaloge u svojinu založnog povjerioca, ako potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, niti založni povjerilac može predmet založnog prava prodati po unapred određenoj ceni, niti ga zadržati za sebe. Ugovorom o zalozi se može predvidjeti, da će predmet založnog prava preći u državinu založnog povjerioca, ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti. Tek u trenutku dospjelosti potraživanja, oni se mogu sporazumjeti da će predmet založnog prava preći u svojinu povjerioca umjesto isplate duga ili da će povjerilac moći da ga proda po određenoj cjeni ili da ga po toj cjeni zadrži za sebe. Višak vrijednosti dužan je da isplati zalogodavcu.
REDOSLED ZALOŽNIH PRAVA
Založni povjerilac ima pravo prvenstva naplate iz cjene postignute prodajom predmeta založnog prava, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Ako je isti predmet založen većem broju povjerilaca, red prvenstva se utvrđuje prema vremenu prijema zahtjeva za upis založnog prava u registar zaloge.
U ovoj glavi se reguliše i pitanje reda prvenstva različitih založnih prava (upisanog u registar ili nastalog predajom u državinu), tako da prvenstveno se računa prema vremenu nastanka odgovarajućeg založnog prava. Založno pravo stečeno predajom u državinu uživa prvenstvo u odnosu na docnije založno pravo upisano u Registar zaloge, ako se zasniva na ugovoru o zalozi koji je zaključen u pismenoj formi i ovjeren u sudu ili u drugom organu ovlašćenom za overavanje potpisa.
Odredbe ovog zakona regulišu pitanje tereta dokazivanja, prevaljujući teret dokazivanja na neupisanog povjerioca u Registar zaloge koji mora da dokaže da je do predaje u državinu došlo prije upisa u registar.
Zakonsko založno pravo iz Ugovora u privredi (prevozioca, komisionara, otpremnika, skladištara), ima prvenstveno u odnosu na založno pravo upisano u Registar zaloge . Zakonsko založno pravo poslenika za potraživanje nagrade za rad, naknade za utrošeni materijal i ostala potraživanja u vezi sa njegovim radom, a koja su nastala na osnovu ugovora o djelu iz Zakona o obligacionim odnosima, ima prvenstvo u odnosu na založna prava upisana u Registar zaloge.
Redoslled zakonskog založnog prava države za potraživanje poreza i drugih dažbina određuje se prema vremenu upisa u Registar zaloge.
NAMIRENJE
U ovom odjeljku se regulišu namirenje, pravila postupka, dužnosti i prava stranaka.
Založni povjerilac po samom zakonu stiče pravo na državinu predmeta zaloge, ako dužnik ne ispuni obavezu o dospjelosti. On tada ima pravo da iz vrijednosti predmeta založnog prava namiri svoje glavno potraživanje, kamatu i troškove oko ostvarenja naplate potraživanja, dok je višak cjene dužan da isplati zalogodavcu bez odlaganja, što ako ne učini duguje zateznu kamatu zalogodavcu.
Kada se steknu uslovi za realizovanje prava zaloge, založni povjerilac je dužan da preporučenim pismom obavesti dužnika i zalogodavca ako to nije isto lice, preko adrese upisane u Registar zaloge, da namjerava da svoje potraživanje namiri iz vrjednosti predmeta zaloge, kao i da zatraži upis u Registar zaloge započetog postupka namirenja. Od tog momenta, zalogodavac je dužan da sarađuje sa založnim povjeriocem i pruži mu potrebna obavještenja radi sprovođenja namirenja. U suprotnom duguje mu naknadu štete. Sve ove obaveze ima i dužnik, kada zalogodavac i dužnik nisu isto lice.
Nakon dostavljenog obaveštenja založni povjerilac ima pravo da predmet založnog prava uzme u državinu. Ukoliko to ne uspijee dobrovoljno, on ima pravo da sudu podnese zahtev za donošenje rešenja o oduzimanju predmeta založnog prava od zalogodavca i predaju njemu u državinu. Uz zahtjev podnosi ovjereni izvod iz Registra zaloge i ugovor o zalozi. Izvod iz Registra je izjednačen sa izvršnom ispravom.
Sud je dužan da o zahtevu odluči u roku odredjenom u zakonu i da postupak oduzimanja sprovede u roku od tri dana od dana donošenja rešenja kojim se zahtev usvaja.
Zalogodavac ima rok od tri dana za ulaganje prigovora da povjeriočevo potraživanje ne postoji ili da založno pravo ne postoji ili da je dug isplaćen, o čemu mora podneti pismene dokaze. Prigovor ne odlaže izvršenje.
Znači, predviđen je izvršni postupak. Sam zakon definiše da se primenjuju pravila izvršnog postupka.
Ovim zakonom je regulisano pitanje zabrane pravnog raspolaganja i uslovi za nju.
Zalogodavac ne može pravno raspolagati predmetom založnog prava bez dozvole založnog povjerioca, poslije dostavljanja obavještenja založnog pojverioca. Ipak, savjesni pribavilac stiče pravo svojine bez tereta, ako zalogodavac prodaje predmet založnog prava u okviru svoje redovne delatnosti.
NAČIN NAMIRENJA
Zakon predviđa više načina namirenja i to:
- sudska prodaja;
- vansudska prodaja;
- javna prodaja putem nadmetanja;
- prodaja po tržišnoj ili berzonskoj cjeni.
Založni povjerilac može tražiti od suda da donese odluku o javnoj prodaji predmeta založnog prava, poslije izvršenog upisa početka namirenja u Registru zaloge. To će se postići javnom prodajom ili po tekućoj ceni kad stvar ima tržišnu ili berzansku cenu, a ako bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki, sud može odlučiti da se cjena utvrdi procjenom stručnjaka ili pak založni povjerilac predmet založnog prava može zadržati za sebe po toj ceni.
Po isteku 30 dana od upisa početka namirenja u Registar zaloge, založni povjerilac može pristupiti vansudskoj prodaji, a dužnik može punovažno ispuniti dug u bilo koje vreme prije prodaje predmeta založnog prava ili zalogodavac ispuniti obavezu dužnika. Zalogodavac i založni povjerilac se mogu sporazumjeti da se rok od 30 dana skrati.
Vansudska javna prodaja može biti i putem nadmetanja, ako je to ugovorom o zalozi predviđeno. Sporazum o tome može se postići i u trenutku dospjelosti poveriočevog potraživanja, kad je zalogodavac fizičko lice koje ugovor o zalozi zaključuje izvan okvira privredne delatnosti. Sprovođenje javne prodaje, založni povjerilac može poveriti stručnom licu, koje se redovno bavi takvom dejlatnošću.
Ugovorom o zalozi može biti predviđeno da se prodaja predmeta založnog prava vrši po tržišnoj10) ili berzanskoj11) ceni. Ako predmet zaloge nema ni tržišnu ni berzansku cjenu, založni povjerilac ga može prodati na način kako bi to učinio razuman i pažljiv čovek, čuvajući interese dužnika i zalogodavca.
Založni povjerilac može povjeriti da za njegov račun i u njegovo ime, predmet založnog prava proda lice koje se bavi prodajom takvih stvari kao zanimanjem ili se bavi davanjem zajmova uz zalogu kao zanimanjem. Tada založni povjerilac i to lice solidarno odgovaraju zalogodavcu, ako mu prouzrokuju štetu prilikom prodaje.
O mjestu i vremenu održavanja prodaje, založni povjerilac je dužan da obavesti dužnika i zalogodavca (i trećeg ako to nije isto lice) a ako je prodaja održana bez njihovog prisustva, založni povjerilac je dužan da ih bez odlaganja obavjesti o okolnostima koje mogu biti od značaja a naročito o načinu prodaje, cjeni i troškovima.
Zakonom je predviđena i mogućnost zalogodavčeve tužbe sudu pod određenim uslovima, koji su strogi, s tim da podnošenje tužbe ne sprečava postupak namirenja, izuzev ako zalogodavac podnese javnu ispravu ili privatnu ispravu ovjerenu na zakonom propisani način, koja sadrži dokaz da povjeriočevo potraživanje ili založno pravo ne postoji, da nije dospjelo za naplatu ili da je dug isplaćen. U slučaju postupanja po tužbi, nalaže se hitno rejšavanje ovih sporova.
Savjesno lice koje kupi predmet založnog prava, na sudskoj ili vansudskoj javnoj prodaji stiče neopterećeno pravo svojine, koje se ne može osporavati zbog mogućih propusta u postupku prodaje. Ovo važi i za prodaju predmeta založnog prava u postupku namirenja po tržišnoj ili berzanskoj cjeni ili po cjeni po kojoj bi ga prodao razuman i pažljiv čovjek.
PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA
Odredbe ovih članova regulišu način prestanka založnog prava. To su:
- isplata i drugi načini prestanka potraživanja;
- propast stvari;
- prodaja;
- ostali slučajevi (pismeno odricanje založnog poverioca, konfuzija, sticanje svojine na predmetu zaloge).
Za prestanak založnog prava i brisanje iz Registra zaloge, traži se pristanak na brisanje založnog povjerioca ili sudska odluka kojom se utvrđuje da je založno pravo prestalo.
Odredbe ove glave regulišu upis pokretnih stvari i prava u Registar zaloge.
Registar zaloge je javni registar koji založna prava i uvid u njih čini dostupnim svim zainteresovanim licima, doprinoseći pravnoj sigurnosti. Niko se ne može pozvati na okolnosti da mu podaci iz Registra nisu bili poznati. Upis podataka u Registar nije dokaz o postojanju prava zaloge, niti da je upisano potraživanje punovažno. Postoje slučajevi kada se upis u Registar neće prihvatiti i oni su tačno nabrojani. Po odbijanju upisa u Registar zaloga, rejšenje se mora donijeti u roku od tri dana od dana prijema zahtjeva za upis. To je jedinstvena elektronska baza podataka koja sadrži založna prava na stvarima fizičkih ili pravnih lica i druge podatke koji se u skladu sa ovim zakonom, upisuju u Registar zaloge. Registar zaloge je dostupan svim licima preko bilo koje jedinice Registra zaloge i to u svakom trenutku u okviru radnog vremena Registra. Podaci iz Registra su javni a ovjereni izvod o njima daje se na zahtjev zainteresovanom licu kako o onome što je upisano u Registru kao i potvrda da Registar ne sadrži podatke o zalozi na određenoj stvari ili pravu. Za upis, brisanje podataka i druge usluge koje pruža Agencija, plaća se naknada čiju visinu određuje Upravni odbor Agencije uz saglasnost Vlade.
Upis u Registar stvara fikciju da su treća lica upoznata sa postojanjem založnog prava i on nije dokaz prava svojine ili drugih prava zalogodavca na založenim pokretnim stvarima, niti da je obezbjeđeno potraživanje ili zalaganje punovažno.
U Registar se upisuju podaci o zalogodavcu i dužniku; založnom povjeriocu; trećem licu (Založni poverilac ili više njih mogu odrediti treće lice ili jednog od njih da preduzima pravne radnje radi zaštite i namirenja založenog potraživanja); podatke o pokretnoj stvari ili pravu; potraživanju obezbeđenom zalogom uz označenje osnovnog i maksimalnog iznosa; postojanju spora o založnom pravu; da je započet postupak namirenja i sve promene ovih podataka. Izmjene i dopune podataka u Registru, ako se odnose na bitne elemente upisanog založnog prava, imaju karakter novog upisa.Založni povjerilac ima obavezu da traži da se u Registar zaloge upiše započeti postupak namirenja. Zalogodavac može da zahtjeva da se u Registar upiše zabiljeleška postojanja spora ako pokrene parnicu za brisanje založnog prava iz Registra zaloge. Zalogodavac, založni povjerilac i svako drugo lice mogu zahtijevati upis zabiljleške spora ako su pokrenuli parnicu u vezi sa zalogom.
Dokumentacija na osnovu koje je izvršen upis u Registar, sastavni je dio Registra zaloge do njenog prevođenja u elektronsku formu. Nakon toga, čuvaće se po propisima za arhivsku građu.
Na osnovu zahtjeva koji se podnosi Agenciji na propisanom obrascu, pokreće se postupak upisa u Registar zaloge. Podnosiocu zahtjeva izdaje se potvrda o podnijetom zahtevu. Registrator provjerava urednost i potpunost zahtjeva ne ispitujući tačnost podataka i verodostojnost dokumenata uz zahtev.
Upis u Registar zaloge odobrava se rješenjem, kao i brisanje zaloge, ako je to bio zahtjev.
Zahtejv se odbacuje zaključkom, ako nije podnijet u skladu sa ovim zakonom, kojom prilikom se podnosiocu vraća originalna dokumentacija.
Protiv rešenja i zaključka može se izjaviti žalba u roku od 15 dana Ministru nadležnom za poslove privrede preko Agencije.
Shodna primena Zakona o upravnom postupku važi za sve ono što ovim zakonom nije predviđeno a odnosi se na postupak upisa u Registar. Podaci upisani u Registar objavljuju se istovremeno na internet strani Agencije.
ZAKLJUCAK
Može se zaključiti da ovaj Zakon predstavlja dobro zakonsko rejšenje, jer nedržavinska zaloga kao predmet njegove regulative ima značajne ekonomske prednosti u odnosu na državinsku. Posebno sa razloga što predmet zaloge ostaje u državini dužnika omogućujući mu da se njegovim korišćenjem pomogne u otplati duga zbog koga je dao zalogu. Postupak namirenja je mnogo efikasniji od sudskog postupka izvršenja na nepokretnostima. Predviđeni su veoma kratki rokovi, hitnost u postupanju i primjena pravila izvršnog postupka. Odredbama ovog zakona ne vrjeđaju se imovinska prava založnog dužnika, niti se on dovodi u nepovoljniji položaj, jer je njegov predmet svojina založena kao realno obezbeđenje poveriočevog potraživanja, u njegovom pritežanju sve do postupka realizacije založnog prava. Samim tim, ovi propisi su u skladu i sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima, tačnije protokola 1. člana 1. koji se tiče zaštite prava svojine.
Naravno, ni jedan zakon nije toliko dobar da ne bi mogao biti bolji, ali će se njegovi eventualni nedostaci ukazati tek u predstojećoj primjeni, pa će praktični problemi koji eventualno nastanu, uticati na njegovo poboljšanje i dogradnju.
http://www.forum-bosanskog-naroda.de