Imaju li umrli prava ličnosti?
Posted: Thu May 20, 2021 7:54 am
Imaju li umrli prava ličnosti?
Dr. Lana Bubalo, Vanredni profesor prava
Univerzitet u Stavangeru, Norveška
Nedavno je povodom smrti gradolnačelnika grada Zagreba, s kojim su povezane brojne kontroverze, njegov advokat izdao priopćenje u kojem tvrdi da su «razni mediji počeli objavljivati i prenositi uvredljive i klevetničke navode o pokojniku zbog čega su prodrli u njegovu privatnost, ali i u privatni život njegove obitelji”. Gdje i s kim je Bandić bio u trenutku smrti, s kim se sastajao prije smrti i koje je poslove sklapao, kako je preminuo, sve su to pitanja koja su dobila veliki medijski prostor neposredno nakon njegove smrti.
Slučaj Milana Bandića nije prvi primjer posthumnog napada na ugled političara. 2017 godine brojne su engleske novine izjestile da je bivši premijer Edward Heath odgovoran za silovanje i napade na maloljetne dječake. Heath je preminuo dvije godine ranije.
Pravo na ugled i privatnost spadaju u takozvana prava ličnosti. To su svojevrsna privatna ljudska prava koja su vezana za ličnosti njihovog nosioca i kojima se uređuju odnosi među pojedincima.
U vezi sa slučajem Milana Bandića otvara se jedno značajno i složeno pravno pitanje: da li umrli imaju pravo na ugled i privatnost i nakon smrti tj. da li ista mogu biti povrijeđena objavljivanjem neistinitih navoda ili istinitih ali privatnih informacija?
Funkcija gradonačelnika je javna funkcija, i ovakve osobe za života ne uživaju isto pravo na ugled ni privatnost kao osobe koje se ne bave javnim poslom. Naime, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (Lingens v. Austrije), javne ličnosti moraju trpjeti veći stepen kritike u odnosu na privatna lica jer se dobrovoljno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od novinara tako i od cjelokupne javnosti. Drugim riječima, imaju obavezu da trpe veći stepen kritike.
Međutim, proteže li se takav interes javnosti i nakon smrti javne osobe?I da li prava uopće mogu «nadživjeti» njihovog nosioca? U tom smislu sporno je da li se tužbom za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda umrlog štiti umrli i njegova subjektivna prava ili je riječ o subjektivnim pravima osoba bliskih umrlom.
Prema mišljenju koje danas preovladava u pravnoj teoriji, prava ličnosti su neprenosiva tj. prestaju smrću osobe pa se eventualno može govoriti samo o povredi osjećaja pijeteta ili prava ličnosti srodnika umrlih utoliko koliko povreda prava ličnosti umrlog istovremeno izazove i povredu prava ličnosti njegovih srodnika.
Ugled neke osobe se reflektuje na njegove srodnike (bračnog partnera, roditelja, dijete) koji su u slučaju povrede posredne žrtve. Oni su posredni oštećenici jer povreda nije uperena protiv njih lično, ali vrijeđa direktno njihove lične interese, tj. interes da njihov prednik ne bude prezentiran u javnosti na način drugačiji nego što je u stvari bio za života. Ovdje je zapravo posredan samo način na koji je povreda nanesena, po svom djelovanju povreda je i ovdje neposredna.
Prema suprotnom shvatanju, prava ličnosti traju i poslije smrti pravnog subjekta - nosioca tog prava tj. ličnost kao takva premašuje vremensko-prostorne dimenzije ljudskog života. Zakonski zastupnici mogu održavati i štititi ugled i privatnost umrlog. Međutim, ovakvo shvatanje je problematično jer otvara pitanje kakav bi bio odnos umrlog prema kleveti izrečenoj protiv njega, odnosno da li bi on za života smatrao da su mu prava povrijeđena? Smatra se da bi u takvoj situaciji trebalo uzeti da subjektivni element oštećenog zamjenjuje subjektivni element njemu bliskih osoba koje bi u njegovo ime mogli podnijeti tužbu, jer se smatra daga one najbolje poznaju pa bi mogli predvidjeti njegovo reagiranje na uvredu.
Da ovo nije samo teoretsko pitanje pokazuje i činjenica da od toga koje se shvatanje prihvati zavisi i mogućnost ostvarivanja prava na naknadu štete. U prvom slučaju se srodniku daje pravo da tuži i ostvari naknadu u svoje ime, dok bi u drugom slučaju naknada štete trebala ući u ostavinu umrlog, te se potom podijeliti među srodnicima.
U svakom slučaju, predstava o ličnosti, njenom ugledu i radu se redovno duže vremena zadržava u svijesti sredine u kojoj je ličnost djelovala i živjela. Iako je pravna priroda mehanizama za zaštitu prava osobnosti umrlih sporna, takva zaštita nesumljivo postoji, bilo kao posredna ili neposredna.
Dr. Lana Bubalo, Vanredni profesor prava
Univerzitet u Stavangeru, Norveška
Nedavno je povodom smrti gradolnačelnika grada Zagreba, s kojim su povezane brojne kontroverze, njegov advokat izdao priopćenje u kojem tvrdi da su «razni mediji počeli objavljivati i prenositi uvredljive i klevetničke navode o pokojniku zbog čega su prodrli u njegovu privatnost, ali i u privatni život njegove obitelji”. Gdje i s kim je Bandić bio u trenutku smrti, s kim se sastajao prije smrti i koje je poslove sklapao, kako je preminuo, sve su to pitanja koja su dobila veliki medijski prostor neposredno nakon njegove smrti.
Slučaj Milana Bandića nije prvi primjer posthumnog napada na ugled političara. 2017 godine brojne su engleske novine izjestile da je bivši premijer Edward Heath odgovoran za silovanje i napade na maloljetne dječake. Heath je preminuo dvije godine ranije.
Pravo na ugled i privatnost spadaju u takozvana prava ličnosti. To su svojevrsna privatna ljudska prava koja su vezana za ličnosti njihovog nosioca i kojima se uređuju odnosi među pojedincima.
U vezi sa slučajem Milana Bandića otvara se jedno značajno i složeno pravno pitanje: da li umrli imaju pravo na ugled i privatnost i nakon smrti tj. da li ista mogu biti povrijeđena objavljivanjem neistinitih navoda ili istinitih ali privatnih informacija?
Funkcija gradonačelnika je javna funkcija, i ovakve osobe za života ne uživaju isto pravo na ugled ni privatnost kao osobe koje se ne bave javnim poslom. Naime, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (Lingens v. Austrije), javne ličnosti moraju trpjeti veći stepen kritike u odnosu na privatna lica jer se dobrovoljno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od novinara tako i od cjelokupne javnosti. Drugim riječima, imaju obavezu da trpe veći stepen kritike.
Međutim, proteže li se takav interes javnosti i nakon smrti javne osobe?I da li prava uopće mogu «nadživjeti» njihovog nosioca? U tom smislu sporno je da li se tužbom za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda umrlog štiti umrli i njegova subjektivna prava ili je riječ o subjektivnim pravima osoba bliskih umrlom.
Prema mišljenju koje danas preovladava u pravnoj teoriji, prava ličnosti su neprenosiva tj. prestaju smrću osobe pa se eventualno može govoriti samo o povredi osjećaja pijeteta ili prava ličnosti srodnika umrlih utoliko koliko povreda prava ličnosti umrlog istovremeno izazove i povredu prava ličnosti njegovih srodnika.
Ugled neke osobe se reflektuje na njegove srodnike (bračnog partnera, roditelja, dijete) koji su u slučaju povrede posredne žrtve. Oni su posredni oštećenici jer povreda nije uperena protiv njih lično, ali vrijeđa direktno njihove lične interese, tj. interes da njihov prednik ne bude prezentiran u javnosti na način drugačiji nego što je u stvari bio za života. Ovdje je zapravo posredan samo način na koji je povreda nanesena, po svom djelovanju povreda je i ovdje neposredna.
Prema suprotnom shvatanju, prava ličnosti traju i poslije smrti pravnog subjekta - nosioca tog prava tj. ličnost kao takva premašuje vremensko-prostorne dimenzije ljudskog života. Zakonski zastupnici mogu održavati i štititi ugled i privatnost umrlog. Međutim, ovakvo shvatanje je problematično jer otvara pitanje kakav bi bio odnos umrlog prema kleveti izrečenoj protiv njega, odnosno da li bi on za života smatrao da su mu prava povrijeđena? Smatra se da bi u takvoj situaciji trebalo uzeti da subjektivni element oštećenog zamjenjuje subjektivni element njemu bliskih osoba koje bi u njegovo ime mogli podnijeti tužbu, jer se smatra daga one najbolje poznaju pa bi mogli predvidjeti njegovo reagiranje na uvredu.
Da ovo nije samo teoretsko pitanje pokazuje i činjenica da od toga koje se shvatanje prihvati zavisi i mogućnost ostvarivanja prava na naknadu štete. U prvom slučaju se srodniku daje pravo da tuži i ostvari naknadu u svoje ime, dok bi u drugom slučaju naknada štete trebala ući u ostavinu umrlog, te se potom podijeliti među srodnicima.
U svakom slučaju, predstava o ličnosti, njenom ugledu i radu se redovno duže vremena zadržava u svijesti sredine u kojoj je ličnost djelovala i živjela. Iako je pravna priroda mehanizama za zaštitu prava osobnosti umrlih sporna, takva zaštita nesumljivo postoji, bilo kao posredna ili neposredna.