Guz Vs. Poland
Posted: Sat Oct 17, 2020 10:34 am
Guz Vs. Poland (br. 965/12), 15.10.2020. Povreda člana 10. EK
Aplikant je Remigiusz Guz, poljski državljanin.
Slučaj se odnosi na njegovu žalbu da je u disciplinskom postupku oglašen krivim za podrivanje dostojanstva sudijske funkcije, nakon što je kritikovao izvještaj o njegovom radu koji je sačinio drugi iskusniji sudija.
Početkom 2009. godine aplikant, sudija okružnog suda, prijavio se za mjesto sudije u Okružnom sudu u Gliwicama.
Kao dio postupka napredovanja, sudija “inspektor” je pripremio izvještaj o radu aplikanta u kojem je, između ostalog, utvrdio da je imao težak odnos sa svojim nadređenima, jer se nije pridržavao njihovih uputa.
U odgovoru na ocjenu njegovog rada koji je uputio predsjedniku Regionalnog suda u Gliwicama, aplikant je naveo da je ocjena "površna, nepravedna i tendenciozna". Ponovo je iznio ove primjedbe na sastanku opšte sjednice sudija regionalnog suda, koja je glasala protiv unapređenja aplikanta.
Ponovno je kritikovao izvještaj kada se žalio na odluku Nacionalnog sudskog vijeća da njegovu kandidaturu ne proslijedi predsjedniku Republike. Vrhovni sud odbio je njegovu žalbu u novembru 2009. godine.
Nakon navedenog je pokrenut disciplinski postupak protiv aplikanta, a u martu 2011. godine proglašen je krivim za narušavanje dostojanstva sudijske funkcije i izdano mu je upozorenje. Njegova žalba na ovu odluku i naknadna ustavna tužba bile su bezuspješne. Sudovi su u osnovi utvrdili da je aplikantova kritika prekršila standarde pravosudne pristojnosti, narušavajući ne samo ugled sudije inspektora, već i provođenje pravde u cjelini.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), aplikant prigovara da mu je osudom za disciplinski prekršaj povrijeđeno pravo na izražavanje mišljenja na izvještaj o svom radu koje je smatrao netačnim. Naročito tvrdi da njegovi komentari nisu bili uvredljivi, da su izneseni samo interno i da je javni interes braniti pravila o napredovanju sudija.
Evropski sud je utvrdio da, s jedne strane, domaći sudovi nisu uspjeli postići pravičnu ravnotežu između potrebe za zaštitom autoriteta sudstva i zaštite ugleda ili prava drugih, i, s druge strane, potrebe za zaštitom aplikantovog prava na slobodu izražavanja. Miješanje nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
Aplikant je Remigiusz Guz, poljski državljanin.
Slučaj se odnosi na njegovu žalbu da je u disciplinskom postupku oglašen krivim za podrivanje dostojanstva sudijske funkcije, nakon što je kritikovao izvještaj o njegovom radu koji je sačinio drugi iskusniji sudija.
Početkom 2009. godine aplikant, sudija okružnog suda, prijavio se za mjesto sudije u Okružnom sudu u Gliwicama.
Kao dio postupka napredovanja, sudija “inspektor” je pripremio izvještaj o radu aplikanta u kojem je, između ostalog, utvrdio da je imao težak odnos sa svojim nadređenima, jer se nije pridržavao njihovih uputa.
U odgovoru na ocjenu njegovog rada koji je uputio predsjedniku Regionalnog suda u Gliwicama, aplikant je naveo da je ocjena "površna, nepravedna i tendenciozna". Ponovo je iznio ove primjedbe na sastanku opšte sjednice sudija regionalnog suda, koja je glasala protiv unapređenja aplikanta.
Ponovno je kritikovao izvještaj kada se žalio na odluku Nacionalnog sudskog vijeća da njegovu kandidaturu ne proslijedi predsjedniku Republike. Vrhovni sud odbio je njegovu žalbu u novembru 2009. godine.
Nakon navedenog je pokrenut disciplinski postupak protiv aplikanta, a u martu 2011. godine proglašen je krivim za narušavanje dostojanstva sudijske funkcije i izdano mu je upozorenje. Njegova žalba na ovu odluku i naknadna ustavna tužba bile su bezuspješne. Sudovi su u osnovi utvrdili da je aplikantova kritika prekršila standarde pravosudne pristojnosti, narušavajući ne samo ugled sudije inspektora, već i provođenje pravde u cjelini.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), aplikant prigovara da mu je osudom za disciplinski prekršaj povrijeđeno pravo na izražavanje mišljenja na izvještaj o svom radu koje je smatrao netačnim. Naročito tvrdi da njegovi komentari nisu bili uvredljivi, da su izneseni samo interno i da je javni interes braniti pravila o napredovanju sudija.
Evropski sud je utvrdio da, s jedne strane, domaći sudovi nisu uspjeli postići pravičnu ravnotežu između potrebe za zaštitom autoriteta sudstva i zaštite ugleda ili prava drugih, i, s druge strane, potrebe za zaštitom aplikantovog prava na slobodu izražavanja. Miješanje nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.