Graner v. France
Posted: Sat May 30, 2020 9:17 am
Graner v. France (no. 84536/17), 28.5.2020.
Aplikacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova Aplikant je François Graner, francuski državljanin.
Slučaj se odnosi na odbijanje aplikantu uvida u određene dokumente predsjedničke arhive koji se odnose na Ruandu za period između 1990. i 1995. godine. Budući da je fizičar i direktor istraživanja na CNRS-u i na pariškom sveučilištu Diderot, aplikant je duži niz godina, paralelno s njegovom istraživačkom aktivnošću, istraživao ulogu Francuske u Ruandi prije, poslije i za vrijeme genocida nad Tutsijima 1994. godine. Generalni sekretar Predsjedništva Republike Francuske odlučio je 7. aprila 2015. godine deklasificirati određene dokumente u arhivima koji se odnose na Ruandu za period između 1990. i 1995. godine. Aplikant, koji je pisao knjigu o „afričkoj politici predsjednika Françoisa Mitterranda u Središnjoj Africi (1981. - 1995.) ", je 14. jula 2015. godine podnio zahtjev direktoru "Archives de France" za dozvolu pristupu osamnaest dosjea u arhivima predsjedništva Françoisa Mitterranda. Administrator arhiva dao mu je dozvolu za pristup prva dva dosjea 7. decembra 2015., ali ne i ostalih šesnaest, iz razloga što su bili sposobni „uzrokovati pretjeranu štetu zakonski zaštićenim interesima”. Naznačeno je da šesnaest dosjea sadrži jedan ili više dokumenata klasificiranih kao „tajna“, „tajna pitanja odbrane“ i „povjerljiva pitanja odbrane”.
Aplikant je predmet uputio Komisiji za pristup administrativnim dokumentima koja je 3. marta 2016. godine odbila njegov zahtjev. Ministar kulture i komunikacije, uz saglasnost administratora Arhive, je 2. decembra 2016. godine odobrio aplikantu pristup pet od 16 dosjea. Aplikant je 12. decembra 2016. godine podnio zahtjev Upravnom sudu u Parizu, tražeći poništenje odluke od 7. prosinca 2015. i izdavanje naloga kojim bi se Ministarstvo kulture i komunikacija obavezalo da mu se omogući pristup dokumentima koje je želio konsultovati. Paralelno s tim, aplikant je podnio Upravnom sudu prioritetno pitanje ustavnosti. Argumentirao je da su određene odredbe Zakona o baštini nespojive s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina, jer su povjerili administratoru Arhiva moć da, prema vlastitom nahođenju i bez objašnjenja, suprotstavi pravu građana da imaju besplatan pristup javnim arhivima. Dodao je da diskrecijska priroda odbijanja, zajedno sa činjenicom da je ministar bio obavezan u takvom slučaju odbiti pristup relevantnim javnim arhivima, onemogućili su ostvarivanje prava na djelotvorno pravno sredstvo u skladu s spomenutom Deklaracijom.
Upravni sud uputio je preliminarno pitanje Državnom vijeću koji ga je 28. juna 2017. godine, proslijedio Ustavnom vijeću. Pred Ustavnim vijećem, aplikant je tvrdio da je mehanizam predviđen Zakonom o baštini prekršio pravo javnosti na primanje informacija, te da je nespojivo s pravom
na djelotvoran pravni lijek. Ustavno vijeće je 15. septembra 2017. godine proglasio je relevantni član Zakona o baštini sukladnim s Ustavom. Upravni sud u Parizu je 17. maja 2018. godine odlučio je da ne treba odlučivati o zahtjevu za poništenje odluke u dijelu koji se odnosio na odobrenje pristupa dosjeima, a u ostalom dijelu je zahtjev odbio. aplikant se žalio Ustavnom vijeću. Taj postupak je još uvijek u toku.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), aplikant se žali na proizvoljno ograničenje njegovoa pravo konsultiranja javne arhive u cilju istorijskog istraživanja i prava javnosti da prima informacije od općeg interesa. Pozivajući se na član 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo), on se žali da nije imao djelotvoran pravni lijek u vezi s svojim pravom na slobodu izražavanja.
U skladu s načelom supsidijarnosti, uloga je Državnog vijeća, kojem je aplikant propisno izjavio reviziju, da provjeri je li odlučenje Upravnog suda u Parizu u skladu sa sudskom praksom. Kako Državno Vijeće još nije odlučilo o aplikantovoj žalbi još uvijek nema konačne domaće odluke, te je stoga Evropski sud aplikaciju odbacio zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
Aplikacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova Aplikant je François Graner, francuski državljanin.
Slučaj se odnosi na odbijanje aplikantu uvida u određene dokumente predsjedničke arhive koji se odnose na Ruandu za period između 1990. i 1995. godine. Budući da je fizičar i direktor istraživanja na CNRS-u i na pariškom sveučilištu Diderot, aplikant je duži niz godina, paralelno s njegovom istraživačkom aktivnošću, istraživao ulogu Francuske u Ruandi prije, poslije i za vrijeme genocida nad Tutsijima 1994. godine. Generalni sekretar Predsjedništva Republike Francuske odlučio je 7. aprila 2015. godine deklasificirati određene dokumente u arhivima koji se odnose na Ruandu za period između 1990. i 1995. godine. Aplikant, koji je pisao knjigu o „afričkoj politici predsjednika Françoisa Mitterranda u Središnjoj Africi (1981. - 1995.) ", je 14. jula 2015. godine podnio zahtjev direktoru "Archives de France" za dozvolu pristupu osamnaest dosjea u arhivima predsjedništva Françoisa Mitterranda. Administrator arhiva dao mu je dozvolu za pristup prva dva dosjea 7. decembra 2015., ali ne i ostalih šesnaest, iz razloga što su bili sposobni „uzrokovati pretjeranu štetu zakonski zaštićenim interesima”. Naznačeno je da šesnaest dosjea sadrži jedan ili više dokumenata klasificiranih kao „tajna“, „tajna pitanja odbrane“ i „povjerljiva pitanja odbrane”.
Aplikant je predmet uputio Komisiji za pristup administrativnim dokumentima koja je 3. marta 2016. godine odbila njegov zahtjev. Ministar kulture i komunikacije, uz saglasnost administratora Arhive, je 2. decembra 2016. godine odobrio aplikantu pristup pet od 16 dosjea. Aplikant je 12. decembra 2016. godine podnio zahtjev Upravnom sudu u Parizu, tražeći poništenje odluke od 7. prosinca 2015. i izdavanje naloga kojim bi se Ministarstvo kulture i komunikacija obavezalo da mu se omogući pristup dokumentima koje je želio konsultovati. Paralelno s tim, aplikant je podnio Upravnom sudu prioritetno pitanje ustavnosti. Argumentirao je da su određene odredbe Zakona o baštini nespojive s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina, jer su povjerili administratoru Arhiva moć da, prema vlastitom nahođenju i bez objašnjenja, suprotstavi pravu građana da imaju besplatan pristup javnim arhivima. Dodao je da diskrecijska priroda odbijanja, zajedno sa činjenicom da je ministar bio obavezan u takvom slučaju odbiti pristup relevantnim javnim arhivima, onemogućili su ostvarivanje prava na djelotvorno pravno sredstvo u skladu s spomenutom Deklaracijom.
Upravni sud uputio je preliminarno pitanje Državnom vijeću koji ga je 28. juna 2017. godine, proslijedio Ustavnom vijeću. Pred Ustavnim vijećem, aplikant je tvrdio da je mehanizam predviđen Zakonom o baštini prekršio pravo javnosti na primanje informacija, te da je nespojivo s pravom
na djelotvoran pravni lijek. Ustavno vijeće je 15. septembra 2017. godine proglasio je relevantni član Zakona o baštini sukladnim s Ustavom. Upravni sud u Parizu je 17. maja 2018. godine odlučio je da ne treba odlučivati o zahtjevu za poništenje odluke u dijelu koji se odnosio na odobrenje pristupa dosjeima, a u ostalom dijelu je zahtjev odbio. aplikant se žalio Ustavnom vijeću. Taj postupak je još uvijek u toku.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), aplikant se žali na proizvoljno ograničenje njegovoa pravo konsultiranja javne arhive u cilju istorijskog istraživanja i prava javnosti da prima informacije od općeg interesa. Pozivajući se na član 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo), on se žali da nije imao djelotvoran pravni lijek u vezi s svojim pravom na slobodu izražavanja.
U skladu s načelom supsidijarnosti, uloga je Državnog vijeća, kojem je aplikant propisno izjavio reviziju, da provjeri je li odlučenje Upravnog suda u Parizu u skladu sa sudskom praksom. Kako Državno Vijeće još nije odlučilo o aplikantovoj žalbi još uvijek nema konačne domaće odluke, te je stoga Evropski sud aplikaciju odbacio zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.