Diplome stecene u inostranstvu
Posted: Sat Mar 31, 2018 11:27 am
Diplome stecene u inostranstvu
SENTENCA Sve diplome stečene u inostranstvu – izvan BiH moraju biti nostrifikovane ili priznate u skladu sa Zakonom o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava, u protivnom se ne može smatrati da takav kandidat ispunjava opći zakonski uslov zapošljavanja, tj. da ima univerzitetsku diplomu.
Nakon nostrifikacije diplome, i pored pregovora sa tužiteljem, tuženi koji je izrazio volju stalnog ostanka u inostranstvu, i sa tužiteljem nije zasnovao radni odnos najmanje na jednako razdoblje za koje je primao stipendiju, u obavezi je da vrati stipendiju.
PRAVNA OBLAST GRAĐANSKA
PRAVNI INSTITUTI dug
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Zakon o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava – prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“ broj 7/88) – čl.2.,6., i 15, i čl. 12. ZOO
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku 58 0 P 059210 09 P od 19.03.2012. godine Općinski sud u Mostaru
58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine Kantonalni sud u Mostaru
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH
OBRAZAC ZA INDEKSACIJU SUDSKIH ODLUKA
BOSNA I HEREGOVINE
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 58 0 P 059210 15 Rev
Sarajevo, 08.12.2017. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Nezirović Gorana, kao predsjednika vijeća, Sadović Amire i Malešević Snježane, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP H. t. – ulica..., kojeg zastupa punomoćnik V. A., zaposlenica tužitelja, protiv tuženog V. I. iz Tuzle, kojeg zastupa punomoćnica B. P., advokat iz Banja Luke, ulica ....., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08.12.2017. godine, donio je
P R E S U D U
Revizija tužitelja se uvažava, drugostepena presuda preinačava tako što se žalba tuženog odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 900,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 059210 09 P od 19.03.2012. godine naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 16.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14.01.2009. godine pa do konačne isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine žalba tuženog je uvažena, pobijana presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 16.200,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 14.01.2009. godine, a tom presudom naloženo je tužitelju da tuženom plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 826,57 KM.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, drugostepena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje ili pobijana presuda preinači na način da se tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti.
U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 900,00 KM.
Revizija je osnovana.
Predmet tužbe je zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženi plati ukupan iznos od 16.200,00 KM koji se odnosi na povrat stipendije koju je tužitelj tuženom isplaćivao u mjesečnom iznosu od po 300,00 KM kako je to bilo regulisano ugovorom o stipendiranju od 20.06.2003. godine.
Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da su dana 20.06.2003. godine parnične stranke zaključile ugovor o stipendiranju temeljem kojeg se tuženi obavezao po završetku studija zasnovati radni odnos sa tužiteljem najmanje na jednako razdoblje za koje je primao stipendiju. Obavijest o diplomiranju tuženog tužitelj je primio 03.01.2007. godine, a 16.01.2007. godine donio je odluku o prijemu tuženog u radni odnos u kojoj je navedeno da će tuženi zasnovati radni odnos kod tužitelja dostavljanjem potrebne dokumentacije o čemu je telefonski obavijestio tuženog. U toku postupka tuženi je osporio da je primio odluku tužitelja o prijemu u radni odnos od 16.01.2007. godine. Tužitelj tvrdi da je tuženi bio dužan izvršiti nostrifikaciju diplome kao zakonskog uslova za zasnivanje radnog odnosa; postupak nostrifikacije trajao je skoro godinu dana i nakon toga tuženi je pozvan na razgovor radi rasporeda u odgovarajuću radnu jedinicu. Tuženi se odazvao pozivu 26.03.2008. godine te je izjavio da zbog ponude na E.f. u Austriji nije u mogućnosti zasnovati radni odnos kod tužitelja kojom prilikom je bio upozoren na obaveze vraćanja stipendije. Dakle, dana 26.12.2006. godine tuženi je tužitelja pismeno obavijestio da je diplomirao 21.12.2006. godine i ujedno je dostavio molbu za prijem u radni odnos. Nadalje, nostrifikacija diplome od 21.12.2006. godine izvršena je tek 10.12.2007. godine o čemu je tuženi obavijestio tužitelja i potvrdio da je postupak nostrifikacije trajao duži period. Tuženi je od polovine 2007. do desetog mjeseca 2008. godine bio u stalnom kontaktu sa tužiteljem iskazujući volju stalnog ostanka u Austriji, pa je tako u dopisu od 26.05.2008. godine naveo da bi radio u struci za tužitelja, ali pod uslovom da radi na području Austrije. Parnične stranka se pregovarale i oko vraćanja stipendije u ratama; uvidom u dopis tuženog od 12.09.2008. godine utvrđeno je da je tuženi primio odluku o vraćanju stipendije u četiri jednake mjesečne rate i nagodbu o otplati stipendije u obrocima od po 4.050,00 KM, na što tuženi nije pristao te je zatražio izmjenu nagodbe koju bi prihvatio na način da mu se umjesto četiri obroka, omogući vraćanje stipendije u 24 rate jer da radi doktorat i da nema posao u Austriji.
Na osnovu tako uvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio kao osnovanom uz obrazloženje da tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu iz člana 3.4. ugovora o stipendiranju jer nije zasnovao radni odnos sa tužiteljem za najmanje jednako razdoblje za koje je primao stipendiju, a nije dokazao da su se ispunili uslovi oslobađanja od obaveze vraćanja stipendije iz člana 7. tog ugovora. Suprotno shvatanju prvostepenog suda drugostepeni sud je uvažavanjem žalbe tuženog preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan uz obrazloženje da odluka o prijemu u radni odnos, iako je donesena u roku, tuženom nije bila dostavljena na propisani način sve do 16.06.2008. godine zatim da je ta odluka nezakonita jer u istoj nije naznačeno da se tuženi prima u radni odnos na određeno vrijeme, u istoj nije precizno naznačen početak radnog odnosa jer je upotrijebljena veoma neodređena formulacija „dostavom dokumentacije potrebne za zasnivanje radnog odnosa“. Osim toga da nije naznačeno o kojoj se tačno dokumentaciji radi a da iz kasnijih kontakata između parničnih stranaka proizilazi da se radi o nostrificiranoj diplomi. Neovisno o tome što je postupak nostrifikacije trajao određeno vrijeme, po shvatanju drugostepenog suda to nije predstavljalo zapreku tužitelju da tuženog primi u radni odnos na osnovu priložene diplome uz uslov da je dužan da istu nostrificira u određenom roku a u protivnom da može doći do prestanka radnog odnosa. Drugostepeni sud u konačnom zaključuje da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz člana 7. ugovora o stipendiranju tj. nije u roku od 60 dana od dana obavijesti od strane tuženog o završetku studija odredio tačan rok zaposlenja zbog čega da tuženi nema obavezu vraćanja stipendije.
Po ocjeni ovoga suda stav drugostepenog suda nije pravno utemeljen zbog čega tužitelj osnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi člana 7. zaključenog ugovora o stipendiranju između parničnih stranaka propisano je da tuženi kao stipendist nema obavezu vraćanja stipendije ako mu davatelj stipendije u roku od 60 dana po završenom studiju ili tokom ugovora ne odredi tačno rok zaposlenja.
Osnovano revident prigovara da je pogrešan i paušalan zaključak drugostepenog suda da tužitelj nije ispoštovao član 7. ugovora o stipendiranju.
Neprihvatljivo je pravno rezonovanje u obrazloženju pobijane presude, da iako postupak nostrifikacije diplome tuženog trajao duži period, odnosno određeno vrijeme, da to nije predstavljalo zapreku tužitelju da tuženog primi u radni odnos na osnovu priložene diplome uz uslov da diplomu nostrificira u određenom roku a u protivnom da će doći do prestanka radnog odnosa, jer ovakav način prijema u radni odnos zakon ne poznaje. Nostrifikacija diplome predstavlja jedan od uslova za prijem radnika u radni odnos što je u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Naime, problematika nostrifikacije diploma uređena je posebnim zakonima, a na području gdje se nalazi većina institucija BiH još uvijek je na snazi Zakon o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava – prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“ broj 7/88). Prečišćenim tekstom pomenutog zakona propisano je da se nostrifikacijom svjedočanstva o završenom visokom obrazovanju priznaje ravnopravnost sa odgovarajućim svjedočanstvom odnosno diplomom stečenom u BiH kao i stručni naziv i druga prava koja to svjedočanstvo odnosno diploma daje (član 2.), da nostrifikaciju svjedočanstva o visokom obrazovanju vrši odgovarajuća visokoškolska organizacija odnosno odgovarajući fakultet ili umjetnička akademija (član 6. stav 2.) a prema članu 15. istog zakona propisano je da visokoškolska organizacija i univerzitet dužni su da završe postupak nostrifikacije odnosno ekvivalencije najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, slijedi da sve diplome stečene u inostranstvu – izvan BiH moraju biti nostrifikovane ili priznate, u protivnom se ne može smatrati da takav kandidat prilikom zaposlenja ima univerzitetsku diplomu kao opći zakonski uslov prilikom zapošljavanja.
Zbog toga drugostepeni sud izvodi pogrešan zaključak da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz člana 7. ugovora o stipendiranju tj. da nije u roku od 60 dana tužitelju odredio tačan rok zaposlenja, jer takav rok nije ni mogao odrediti prije nego što mu tuženi dostavi dokaz da je njegova diploma nostrificirana.
Imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je rješenjem broj 355-05-07-08 klasa UP/I-602-06/07-01/677 od 10.12.2007. godine u postupku priznavanja inozemne visokoškolske kvalifikacije izvršena nostrifikacija diplome od 21.12.2006. godine, te da je dopisom od 08.01.2008. godine tuženi potvrdio da je postupak nostrifikacije diplome duže trajao, to je zbog takvih okolnosti rok računanja 60 dana iz člana 7. ugovora o stipendiranju moga jedino početi da teče od trenutka dostavljanja kompletne pismene dokumentacije vezane za završetak školovanja tuženog.
Prvostepeni sud se pravilno pozvao na član 12. ZOO koji propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a primjenom člana 148. stav 1. u vezi sa članom 262. ZOO pravilno je prvostepeni sud ustanovio da je ugovor o stipendiranju zaključen između parničnih stranaka u cijelosti stvorio prava i obaveze zbog čega je svaka od ugovornih strana ovlaštena od druge strane zahtijevati ispunjenje obaveze savjesno i u svemu kako ona glasi.
Imajući u vidu činjenična utvrđenja da tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu iz člana 3.4. ugovora o stipendiranju - nije zasnovao radni odnos sa tužiteljem za najmanje jednako razdoblje za koje je primio stipendiju, već je nedvojbeno iskazao želju da nastavi dalje školovanje u Austriji, da je naveo da radi doktorat, da je dobio ponudu na Elektrotehničkom fakultetu u Austriji za zaposlenje, zatim da je dopisom od 26.05.2008. godine iskazao volju da radi u struci za tužitelja ali pod uslovom da radi na području Austrije, te da je i pristao na vraćanje stipendije u 24 mjesečne rate, pravilan je stav prvostepenog suda, da u takvim okolnostima tuženi ne može prigovarati da tužitelj nije ispoštovao člana 7. ugovora o stipendiranju i da stipendiju nije dužan da vrati.
Prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu presudu kada je naložio tuženom da vrati tužitelju iznos od 16.200,00 KM na ime date stipendije čija visina u toku postupka nije bila sporna.
Na osnovu izloženog primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja valjalo je uvažiti i odlučiti kao u izreci ove presude .
Neosnovan je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice (član 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP).
Predsjednik vijeća
Nezirović Goran
www.medijator-prnjavorac.com
SENTENCA Sve diplome stečene u inostranstvu – izvan BiH moraju biti nostrifikovane ili priznate u skladu sa Zakonom o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava, u protivnom se ne može smatrati da takav kandidat ispunjava opći zakonski uslov zapošljavanja, tj. da ima univerzitetsku diplomu.
Nakon nostrifikacije diplome, i pored pregovora sa tužiteljem, tuženi koji je izrazio volju stalnog ostanka u inostranstvu, i sa tužiteljem nije zasnovao radni odnos najmanje na jednako razdoblje za koje je primao stipendiju, u obavezi je da vrati stipendiju.
PRAVNA OBLAST GRAĐANSKA
PRAVNI INSTITUTI dug
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Zakon o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava – prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“ broj 7/88) – čl.2.,6., i 15, i čl. 12. ZOO
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku 58 0 P 059210 09 P od 19.03.2012. godine Općinski sud u Mostaru
58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine Kantonalni sud u Mostaru
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH
OBRAZAC ZA INDEKSACIJU SUDSKIH ODLUKA
BOSNA I HEREGOVINE
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 58 0 P 059210 15 Rev
Sarajevo, 08.12.2017. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Nezirović Gorana, kao predsjednika vijeća, Sadović Amire i Malešević Snježane, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP H. t. – ulica..., kojeg zastupa punomoćnik V. A., zaposlenica tužitelja, protiv tuženog V. I. iz Tuzle, kojeg zastupa punomoćnica B. P., advokat iz Banja Luke, ulica ....., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08.12.2017. godine, donio je
P R E S U D U
Revizija tužitelja se uvažava, drugostepena presuda preinačava tako što se žalba tuženog odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 900,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 059210 09 P od 19.03.2012. godine naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 16.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14.01.2009. godine pa do konačne isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 059210 12 Gž od 24.06.2015. godine žalba tuženog je uvažena, pobijana presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 16.200,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 14.01.2009. godine, a tom presudom naloženo je tužitelju da tuženom plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 826,57 KM.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, drugostepena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje ili pobijana presuda preinači na način da se tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti.
U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 900,00 KM.
Revizija je osnovana.
Predmet tužbe je zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženi plati ukupan iznos od 16.200,00 KM koji se odnosi na povrat stipendije koju je tužitelj tuženom isplaćivao u mjesečnom iznosu od po 300,00 KM kako je to bilo regulisano ugovorom o stipendiranju od 20.06.2003. godine.
Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da su dana 20.06.2003. godine parnične stranke zaključile ugovor o stipendiranju temeljem kojeg se tuženi obavezao po završetku studija zasnovati radni odnos sa tužiteljem najmanje na jednako razdoblje za koje je primao stipendiju. Obavijest o diplomiranju tuženog tužitelj je primio 03.01.2007. godine, a 16.01.2007. godine donio je odluku o prijemu tuženog u radni odnos u kojoj je navedeno da će tuženi zasnovati radni odnos kod tužitelja dostavljanjem potrebne dokumentacije o čemu je telefonski obavijestio tuženog. U toku postupka tuženi je osporio da je primio odluku tužitelja o prijemu u radni odnos od 16.01.2007. godine. Tužitelj tvrdi da je tuženi bio dužan izvršiti nostrifikaciju diplome kao zakonskog uslova za zasnivanje radnog odnosa; postupak nostrifikacije trajao je skoro godinu dana i nakon toga tuženi je pozvan na razgovor radi rasporeda u odgovarajuću radnu jedinicu. Tuženi se odazvao pozivu 26.03.2008. godine te je izjavio da zbog ponude na E.f. u Austriji nije u mogućnosti zasnovati radni odnos kod tužitelja kojom prilikom je bio upozoren na obaveze vraćanja stipendije. Dakle, dana 26.12.2006. godine tuženi je tužitelja pismeno obavijestio da je diplomirao 21.12.2006. godine i ujedno je dostavio molbu za prijem u radni odnos. Nadalje, nostrifikacija diplome od 21.12.2006. godine izvršena je tek 10.12.2007. godine o čemu je tuženi obavijestio tužitelja i potvrdio da je postupak nostrifikacije trajao duži period. Tuženi je od polovine 2007. do desetog mjeseca 2008. godine bio u stalnom kontaktu sa tužiteljem iskazujući volju stalnog ostanka u Austriji, pa je tako u dopisu od 26.05.2008. godine naveo da bi radio u struci za tužitelja, ali pod uslovom da radi na području Austrije. Parnične stranka se pregovarale i oko vraćanja stipendije u ratama; uvidom u dopis tuženog od 12.09.2008. godine utvrđeno je da je tuženi primio odluku o vraćanju stipendije u četiri jednake mjesečne rate i nagodbu o otplati stipendije u obrocima od po 4.050,00 KM, na što tuženi nije pristao te je zatražio izmjenu nagodbe koju bi prihvatio na način da mu se umjesto četiri obroka, omogući vraćanje stipendije u 24 rate jer da radi doktorat i da nema posao u Austriji.
Na osnovu tako uvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio kao osnovanom uz obrazloženje da tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu iz člana 3.4. ugovora o stipendiranju jer nije zasnovao radni odnos sa tužiteljem za najmanje jednako razdoblje za koje je primao stipendiju, a nije dokazao da su se ispunili uslovi oslobađanja od obaveze vraćanja stipendije iz člana 7. tog ugovora. Suprotno shvatanju prvostepenog suda drugostepeni sud je uvažavanjem žalbe tuženog preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan uz obrazloženje da odluka o prijemu u radni odnos, iako je donesena u roku, tuženom nije bila dostavljena na propisani način sve do 16.06.2008. godine zatim da je ta odluka nezakonita jer u istoj nije naznačeno da se tuženi prima u radni odnos na određeno vrijeme, u istoj nije precizno naznačen početak radnog odnosa jer je upotrijebljena veoma neodređena formulacija „dostavom dokumentacije potrebne za zasnivanje radnog odnosa“. Osim toga da nije naznačeno o kojoj se tačno dokumentaciji radi a da iz kasnijih kontakata između parničnih stranaka proizilazi da se radi o nostrificiranoj diplomi. Neovisno o tome što je postupak nostrifikacije trajao određeno vrijeme, po shvatanju drugostepenog suda to nije predstavljalo zapreku tužitelju da tuženog primi u radni odnos na osnovu priložene diplome uz uslov da je dužan da istu nostrificira u određenom roku a u protivnom da može doći do prestanka radnog odnosa. Drugostepeni sud u konačnom zaključuje da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz člana 7. ugovora o stipendiranju tj. nije u roku od 60 dana od dana obavijesti od strane tuženog o završetku studija odredio tačan rok zaposlenja zbog čega da tuženi nema obavezu vraćanja stipendije.
Po ocjeni ovoga suda stav drugostepenog suda nije pravno utemeljen zbog čega tužitelj osnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi člana 7. zaključenog ugovora o stipendiranju između parničnih stranaka propisano je da tuženi kao stipendist nema obavezu vraćanja stipendije ako mu davatelj stipendije u roku od 60 dana po završenom studiju ili tokom ugovora ne odredi tačno rok zaposlenja.
Osnovano revident prigovara da je pogrešan i paušalan zaključak drugostepenog suda da tužitelj nije ispoštovao član 7. ugovora o stipendiranju.
Neprihvatljivo je pravno rezonovanje u obrazloženju pobijane presude, da iako postupak nostrifikacije diplome tuženog trajao duži period, odnosno određeno vrijeme, da to nije predstavljalo zapreku tužitelju da tuženog primi u radni odnos na osnovu priložene diplome uz uslov da diplomu nostrificira u određenom roku a u protivnom da će doći do prestanka radnog odnosa, jer ovakav način prijema u radni odnos zakon ne poznaje. Nostrifikacija diplome predstavlja jedan od uslova za prijem radnika u radni odnos što je u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Naime, problematika nostrifikacije diploma uređena je posebnim zakonima, a na području gdje se nalazi većina institucija BiH još uvijek je na snazi Zakon o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava – prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“ broj 7/88). Prečišćenim tekstom pomenutog zakona propisano je da se nostrifikacijom svjedočanstva o završenom visokom obrazovanju priznaje ravnopravnost sa odgovarajućim svjedočanstvom odnosno diplomom stečenom u BiH kao i stručni naziv i druga prava koja to svjedočanstvo odnosno diploma daje (član 2.), da nostrifikaciju svjedočanstva o visokom obrazovanju vrši odgovarajuća visokoškolska organizacija odnosno odgovarajući fakultet ili umjetnička akademija (član 6. stav 2.) a prema članu 15. istog zakona propisano je da visokoškolska organizacija i univerzitet dužni su da završe postupak nostrifikacije odnosno ekvivalencije najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, slijedi da sve diplome stečene u inostranstvu – izvan BiH moraju biti nostrifikovane ili priznate, u protivnom se ne može smatrati da takav kandidat prilikom zaposlenja ima univerzitetsku diplomu kao opći zakonski uslov prilikom zapošljavanja.
Zbog toga drugostepeni sud izvodi pogrešan zaključak da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz člana 7. ugovora o stipendiranju tj. da nije u roku od 60 dana tužitelju odredio tačan rok zaposlenja, jer takav rok nije ni mogao odrediti prije nego što mu tuženi dostavi dokaz da je njegova diploma nostrificirana.
Imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je rješenjem broj 355-05-07-08 klasa UP/I-602-06/07-01/677 od 10.12.2007. godine u postupku priznavanja inozemne visokoškolske kvalifikacije izvršena nostrifikacija diplome od 21.12.2006. godine, te da je dopisom od 08.01.2008. godine tuženi potvrdio da je postupak nostrifikacije diplome duže trajao, to je zbog takvih okolnosti rok računanja 60 dana iz člana 7. ugovora o stipendiranju moga jedino početi da teče od trenutka dostavljanja kompletne pismene dokumentacije vezane za završetak školovanja tuženog.
Prvostepeni sud se pravilno pozvao na član 12. ZOO koji propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a primjenom člana 148. stav 1. u vezi sa članom 262. ZOO pravilno je prvostepeni sud ustanovio da je ugovor o stipendiranju zaključen između parničnih stranaka u cijelosti stvorio prava i obaveze zbog čega je svaka od ugovornih strana ovlaštena od druge strane zahtijevati ispunjenje obaveze savjesno i u svemu kako ona glasi.
Imajući u vidu činjenična utvrđenja da tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu iz člana 3.4. ugovora o stipendiranju - nije zasnovao radni odnos sa tužiteljem za najmanje jednako razdoblje za koje je primio stipendiju, već je nedvojbeno iskazao želju da nastavi dalje školovanje u Austriji, da je naveo da radi doktorat, da je dobio ponudu na Elektrotehničkom fakultetu u Austriji za zaposlenje, zatim da je dopisom od 26.05.2008. godine iskazao volju da radi u struci za tužitelja ali pod uslovom da radi na području Austrije, te da je i pristao na vraćanje stipendije u 24 mjesečne rate, pravilan je stav prvostepenog suda, da u takvim okolnostima tuženi ne može prigovarati da tužitelj nije ispoštovao člana 7. ugovora o stipendiranju i da stipendiju nije dužan da vrati.
Prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu presudu kada je naložio tuženom da vrati tužitelju iznos od 16.200,00 KM na ime date stipendije čija visina u toku postupka nije bila sporna.
Na osnovu izloženog primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja valjalo je uvažiti i odlučiti kao u izreci ove presude .
Neosnovan je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice (član 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP).
Predsjednik vijeća
Nezirović Goran
www.medijator-prnjavorac.com