Covjek kao subjekt međunarodnog prava
Posted: Wed Feb 15, 2017 12:37 pm
Čovjek kao subjekt međunarodnog prava
Suverena država je još uvijek glavni subjekt međunarodnog prava , i u tome se u dogledno vrijeme u budućnosti neće ništa bitno promijeniti.
Međutim, cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, se svodi na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je krajnji adresat svakog prava. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa. Nakon Drugog svjetskog rata je došlo do bitnih promjena prava, koje idu na uštrb suverenosti država, a u korist poštivanja ljudskih prava i sloboda.
Imperativne norme (jus cogens) Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. se najvećim dijelom odnose na poštivanje i zaštitu ljudske osobe, kako u miru tako i u oružanom sukobu.
Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina – kako u miru, tako i u oružanom sukobu – međunarodna zajednica je u cjelini proglasila „međunarodnim zločinima“. Ali, prema međunarodnom pravu, direktnu odgovornost za te zločine snose i pojedinci.
Uz to je usvojeno obilje općih i regionalnih međunarodnih ugovora kojima se ljudska prava štite. Neki od njih predviđaju i pravo pojedinca da se sa svojim pritužbama obraćaju međunarodnim tijelima. Samim tim se postavlja pitanje da li je čovjek pojedinac subjekt međunarodnog prava??? Teorije koje na to žele potvrdno odgovoriti zlažu 4 vrste argumenata:
1. Čovjek pojedinac jeste subjekt međunarodnog prava! Ovu tvrdnju izvode iz poređenja pojedinca s drugim izvedenim subjektima, kao što su međunarodne organizacije. Oni polaze od toga da opće međunarodno pravo pojedincima priznaje sve više prava i sloboda, i nameće im sve više obaveza (najprije u pogledu piratstva na otvorenom moru).
Svaki pripadnik oružanih snaga je podvrgnut pravilima koja vrijede u oružanim sukobima. Za njihovo kršenje je direktno odgovoran.
Međutim, sve ovo ukazuje na to da je čovjek prije OBJEKT prava, tj. da može biti podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, nego što je to subjekt.
2. Druga vrsta argumenata izvodi se iz prava pojedinaca koja su im priznale države u međunarodnim ugovorima, ali ih pojedinci uživaju u ličnom svojstvu, a ne posredstvom države.
Na osnovu nekih ugovora pojedinci mogu učestvovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih čiji su državljani. pojedinci mogu samostalni sticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima međunarodnog prava, dakle, oni su sami subjekti prava. Ali, države mogu otkazati te konvencije!
3. Argument: fizičke i pravne osobe mogu s drugim međunarodnopravnim suvjektima sklapati sporazume. Ali, ti ugovori nisu međunarodni ugovori.
4. neki pisci porede međunarodni subjektivitet pojedinca sa subjektivitetom maloljetnika u untrašnjem pravu država. Imaju sovjstvo subjekta, ali ne i punu poslovnu sposobnost.
Moguće je samo zamisliti da će čovjek u daljoj budućnosti postati subjektom međunarodnog prava ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tj. superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac imao neka politička prava.
Državljani i stranci:
Pojam državljanstva:
Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu veže za neku državu. Svako ima pravo na državljanstvo.
Pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost poštivanja njenih propisa dok god se u njoj nalazi. Ali kada se nalazi van svoje države, on je istovremeno i pod vlašću te svoje države i dužan joj je na vijernost. Zauzvrat ima pravo od svoje države tražiti zaštitu kada je u inostranstvu.
Pojedinac uvijek mora imati mogućnost da se vrati u svoju državu! Pitanja državljanstva spadaju u unutrašnju nadležnost države. Država može dodijeliti svoje državljanstvo kome hoće, ali je upitno da li svim takvim osobama ima pravo pružiti diplomatsku zaštitu u trećim državama.
Državljanstvo stečeno rođenjem:
Državljanstvo se rođenjem stiče na dva načina:
1. rođenjem na teritoriju neke države (jus soli)
2. temeljem porijekla nekog od roditelja (jus sanguinis)
Državljanstvo udate žene:
Nekad su mnoge države zakonom predviđale da strana državljanka trenom udaje automatski stiče državljanstvo svoga supruga i gubi svoje prijašnje. (npr. Francuska)
Druge su pak predviđale da samom udajom ne stiče državljanstvosupruga (SAD). Time je postojalo mnoštvo različitih rješenja.
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. – države stranke garantiraju da ni brak sa strancem, ni promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, neće automatski mijenjati državljanstvo supruge, niti će je ostaviti bez državljanstva.
Zakoni danas previđaju olakšan postupak primanja u državljanstvo po vlastitoj molbi, a ne automatski.
Naturalizacija i ekspatrijacija:
Naturalizacija (prirođenje) je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji dodjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi na njenu molbu. Država takvu molbu može odbiti.
Državljanstvo se putem naturalizacije ne može nametnuti nekoj osobi protiv njene volje.
Otpust iz vlastitog državljanstva se može podvrgnuti nekim uvjetima, kao što je prethodno odsluženje vojnog roka ili izmirenje dužničkih obveza i sl.
Osobe bez državljanstva (apatridi) i osobe s više državljanstava (polipatridi):
Neke države s brojnom dijasporom ili etničkim pripadnicima u susjednim državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju sticanje vlastitog državljanstva bez obveze otpusta iz prethodnog. To je jako često nakon raspada države prethodnice. Time nastaju polipatridi.
Mnogo veće zlo predstavljaju apatridi, koji mogu nastati slijedećim putem:
• kada neko lice napusti svoju domovinu iz političkih razloga
• nakon teritorijalnih promjena pripadnik neke etničke skupine ne želi primiti državljanstvo na koje jedino ima pravo, a država u kojoj boravi mu ne da svoje državljanstvo
Polipatridi:
• Svaka od država koje je ta osoba državljanin može jesmatrati samo svojim državljaninom.
• Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također državljanin.
• U trećoj državi će se takva osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo – one u kojoj uobičajeno boravi ili s kojom je u najužoj vezi.
• Polipatrid je dužan služiti vojsku i plaćati poreze u obje države, ako nije drugačije regulisano
Pravni položaj stranaca; Pristup stranaca u neku državu:
Ta pitanja države uređuju dvostranim i višestranim ugovorima o trgovini i konzularnim odnosima.
Nijedna država nije dužna primati strance na svoj teritorij. Pristup može ograničiti ili zabraniti. Gotovo da i ne postoji zakon koji dopušta bezuvjetno useljenje bilo kojeg stranca.
Mnoge države dopuštaje ulazak turista ili studenata na kraći rok (3 mj.) bez formalnosti, pa čak i bez vize. Ali su propisi o useljenju i dolasku na privremeni rad podložni brojnim ograničenjima.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati pasoš i po potrebi ulaznu vizu.
Izgon stranaca:
Svaka država ima pravo uskratiti dalji boravak strancu kojeg smatra nepoželjnim. Svojim propisima može predvidjeti razloge za izgon stranaca:
• U doba mira, stranci mogu biti izgnani iz razloga javnog poretka.
• U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena strana ima pravo prognati sa svog područja sve građane drugw zaraćen strane
Treba izbjegavati pritvaranje osobe kojoj je naloženo napuštanje teritorija u razumnom roku, osim u slučaju kada ona to odbija učiniti. Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu, vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta, a ako ga ta država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.
www.webdesignstudio.ba
Suverena država je još uvijek glavni subjekt međunarodnog prava , i u tome se u dogledno vrijeme u budućnosti neće ništa bitno promijeniti.
Međutim, cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, se svodi na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je krajnji adresat svakog prava. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa. Nakon Drugog svjetskog rata je došlo do bitnih promjena prava, koje idu na uštrb suverenosti država, a u korist poštivanja ljudskih prava i sloboda.
Imperativne norme (jus cogens) Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. se najvećim dijelom odnose na poštivanje i zaštitu ljudske osobe, kako u miru tako i u oružanom sukobu.
Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina – kako u miru, tako i u oružanom sukobu – međunarodna zajednica je u cjelini proglasila „međunarodnim zločinima“. Ali, prema međunarodnom pravu, direktnu odgovornost za te zločine snose i pojedinci.
Uz to je usvojeno obilje općih i regionalnih međunarodnih ugovora kojima se ljudska prava štite. Neki od njih predviđaju i pravo pojedinca da se sa svojim pritužbama obraćaju međunarodnim tijelima. Samim tim se postavlja pitanje da li je čovjek pojedinac subjekt međunarodnog prava??? Teorije koje na to žele potvrdno odgovoriti zlažu 4 vrste argumenata:
1. Čovjek pojedinac jeste subjekt međunarodnog prava! Ovu tvrdnju izvode iz poređenja pojedinca s drugim izvedenim subjektima, kao što su međunarodne organizacije. Oni polaze od toga da opće međunarodno pravo pojedincima priznaje sve više prava i sloboda, i nameće im sve više obaveza (najprije u pogledu piratstva na otvorenom moru).
Svaki pripadnik oružanih snaga je podvrgnut pravilima koja vrijede u oružanim sukobima. Za njihovo kršenje je direktno odgovoran.
Međutim, sve ovo ukazuje na to da je čovjek prije OBJEKT prava, tj. da može biti podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, nego što je to subjekt.
2. Druga vrsta argumenata izvodi se iz prava pojedinaca koja su im priznale države u međunarodnim ugovorima, ali ih pojedinci uživaju u ličnom svojstvu, a ne posredstvom države.
Na osnovu nekih ugovora pojedinci mogu učestvovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih čiji su državljani. pojedinci mogu samostalni sticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima međunarodnog prava, dakle, oni su sami subjekti prava. Ali, države mogu otkazati te konvencije!
3. Argument: fizičke i pravne osobe mogu s drugim međunarodnopravnim suvjektima sklapati sporazume. Ali, ti ugovori nisu međunarodni ugovori.
4. neki pisci porede međunarodni subjektivitet pojedinca sa subjektivitetom maloljetnika u untrašnjem pravu država. Imaju sovjstvo subjekta, ali ne i punu poslovnu sposobnost.
Moguće je samo zamisliti da će čovjek u daljoj budućnosti postati subjektom međunarodnog prava ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tj. superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac imao neka politička prava.
Državljani i stranci:
Pojam državljanstva:
Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu veže za neku državu. Svako ima pravo na državljanstvo.
Pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost poštivanja njenih propisa dok god se u njoj nalazi. Ali kada se nalazi van svoje države, on je istovremeno i pod vlašću te svoje države i dužan joj je na vijernost. Zauzvrat ima pravo od svoje države tražiti zaštitu kada je u inostranstvu.
Pojedinac uvijek mora imati mogućnost da se vrati u svoju državu! Pitanja državljanstva spadaju u unutrašnju nadležnost države. Država može dodijeliti svoje državljanstvo kome hoće, ali je upitno da li svim takvim osobama ima pravo pružiti diplomatsku zaštitu u trećim državama.
Državljanstvo stečeno rođenjem:
Državljanstvo se rođenjem stiče na dva načina:
1. rođenjem na teritoriju neke države (jus soli)
2. temeljem porijekla nekog od roditelja (jus sanguinis)
Državljanstvo udate žene:
Nekad su mnoge države zakonom predviđale da strana državljanka trenom udaje automatski stiče državljanstvo svoga supruga i gubi svoje prijašnje. (npr. Francuska)
Druge su pak predviđale da samom udajom ne stiče državljanstvosupruga (SAD). Time je postojalo mnoštvo različitih rješenja.
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. – države stranke garantiraju da ni brak sa strancem, ni promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, neće automatski mijenjati državljanstvo supruge, niti će je ostaviti bez državljanstva.
Zakoni danas previđaju olakšan postupak primanja u državljanstvo po vlastitoj molbi, a ne automatski.
Naturalizacija i ekspatrijacija:
Naturalizacija (prirođenje) je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji dodjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi na njenu molbu. Država takvu molbu može odbiti.
Državljanstvo se putem naturalizacije ne može nametnuti nekoj osobi protiv njene volje.
Otpust iz vlastitog državljanstva se može podvrgnuti nekim uvjetima, kao što je prethodno odsluženje vojnog roka ili izmirenje dužničkih obveza i sl.
Osobe bez državljanstva (apatridi) i osobe s više državljanstava (polipatridi):
Neke države s brojnom dijasporom ili etničkim pripadnicima u susjednim državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju sticanje vlastitog državljanstva bez obveze otpusta iz prethodnog. To je jako često nakon raspada države prethodnice. Time nastaju polipatridi.
Mnogo veće zlo predstavljaju apatridi, koji mogu nastati slijedećim putem:
• kada neko lice napusti svoju domovinu iz političkih razloga
• nakon teritorijalnih promjena pripadnik neke etničke skupine ne želi primiti državljanstvo na koje jedino ima pravo, a država u kojoj boravi mu ne da svoje državljanstvo
Polipatridi:
• Svaka od država koje je ta osoba državljanin može jesmatrati samo svojim državljaninom.
• Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također državljanin.
• U trećoj državi će se takva osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo – one u kojoj uobičajeno boravi ili s kojom je u najužoj vezi.
• Polipatrid je dužan služiti vojsku i plaćati poreze u obje države, ako nije drugačije regulisano
Pravni položaj stranaca; Pristup stranaca u neku državu:
Ta pitanja države uređuju dvostranim i višestranim ugovorima o trgovini i konzularnim odnosima.
Nijedna država nije dužna primati strance na svoj teritorij. Pristup može ograničiti ili zabraniti. Gotovo da i ne postoji zakon koji dopušta bezuvjetno useljenje bilo kojeg stranca.
Mnoge države dopuštaje ulazak turista ili studenata na kraći rok (3 mj.) bez formalnosti, pa čak i bez vize. Ali su propisi o useljenju i dolasku na privremeni rad podložni brojnim ograničenjima.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati pasoš i po potrebi ulaznu vizu.
Izgon stranaca:
Svaka država ima pravo uskratiti dalji boravak strancu kojeg smatra nepoželjnim. Svojim propisima može predvidjeti razloge za izgon stranaca:
• U doba mira, stranci mogu biti izgnani iz razloga javnog poretka.
• U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena strana ima pravo prognati sa svog područja sve građane drugw zaraćen strane
Treba izbjegavati pritvaranje osobe kojoj je naloženo napuštanje teritorija u razumnom roku, osim u slučaju kada ona to odbija učiniti. Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu, vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta, a ako ga ta država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.
www.webdesignstudio.ba