Covalenco v. the Republic of Moldova
Posted: Thu Jul 02, 2020 1:14 pm
Covalenco v. the Republic of Moldova (br. 72164/14), 16.6.2020.1 Povreda člana 6.1. EK
Aplikant je Dumitru Covalenco, moldavski državljanin.
Slučaj se odnosi na to da je Vrhovni sud poništio dvije presude nižestepenih sudova donesene u korist aplikanta u sporu sa osiguravajućom kućom nakon prometne nesreće.
Aplikantov automobil je 2009. godine teško oštećen nakon nesreće u kojoj je kao vozač učestvovala aplikantova supruga. Aplikant je napisao mnogo pisama svom osiguravajućem društvu tražeći da mu se isplati odšteta za osiguranje, ali bezuspješno.
Protiv osiguravajućeg društva aplikant je pokrenuo parnični postupak 2012. godine. Sudovi su u njegovu korist odlučili u prvom i drugom stepenu, naloživši kompaniji da isplati punu vrijednost automobila.
Međutim, Vrhovni sud pravde je 2014. godine ukinuo je presude nižih sudova i odbio aplikantovu tužbu, posebno smatrajući da aplikantova supruga nije pokrivena njegovom polisom osiguranja. Također je prihvatio argument osiguravajuće kuće da nije imala pristup oštećenom automobilu. Nije odgovorio na aplikantov protuargument da je automobil bio u posjedu osiguravajuće kuće i da ga je procijenio stručnjak kojeg je ona imenovala.
Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na preavično suđenje) i član 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo), te član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) uz Evropsku konvenciju, aplikant prigovara da je Vrhovni sud pravde ispitao reviziju bez sudjelovanja stranaka i da su potpuno novi argumenti koji nisu bili predmet rasprave pred nižim sudovima bili osnova za njegovu odluku.
Iz obrazloženja Evropskog suda: Evropski sud je istakao da je Vrhovni sud ukinuo nižestepene presude i u svojoj odluci se nije pozvao na njihove nalaze. Proučio je slučaj od početka, zamijenio ocjenu činjenica i zakona nižih sudova vlastitom, te je u takvim okolnostima u stvarnosti djelovao kao prvostepeni a ne kao sud posljednje instance. Činjenica da ročišta održana pred nižestepenim sudovima nisu bila relevantna idu u prilog tome da se aplikant ne može kriviti za to što nije tražio usmeno ročište pred Vrhovnim sudom jer nije bio u mogućnosti da zna opseg ispitivanja koje će Vrhovni sud provesti.
Evropski sud je također istakao da aplikantov protuargument (da je oštećeni auto bio u posjedu osiguravajuće kuće i da je štetu procijenio njen vještak) Vrhovni sud nije ispitao, a taj protuargument je bio ključan i da je prihvaćen mogao je dovesti do drugačijeg ishoda slučaja.
Evropski sud je također naglasio da se Vrhovni sud u svojoj odluci proprio motu oslonio na nove razloge koje strane u postupku nisu osporile i koji nisu bili predmet raspravljanja. Naime, presudio je da polisa osiguranja ne pokriva aplikantovu suprugu koja je vozila osigurani automobil. Ne samo da se osiguravajuće društvo nikad nije pozvalo na tu tvrdnju, već je i ranije u postupku priznalo da je aplikantova supruga bila pokrivena polisom osiguranja.
Evropski sud je zaključio da predmetni postupak nije bio pravičan i da je stoga došlo do povrede člana 6.1. EK
https://www.anwalt-bih.de
Aplikant je Dumitru Covalenco, moldavski državljanin.
Slučaj se odnosi na to da je Vrhovni sud poništio dvije presude nižestepenih sudova donesene u korist aplikanta u sporu sa osiguravajućom kućom nakon prometne nesreće.
Aplikantov automobil je 2009. godine teško oštećen nakon nesreće u kojoj je kao vozač učestvovala aplikantova supruga. Aplikant je napisao mnogo pisama svom osiguravajućem društvu tražeći da mu se isplati odšteta za osiguranje, ali bezuspješno.
Protiv osiguravajućeg društva aplikant je pokrenuo parnični postupak 2012. godine. Sudovi su u njegovu korist odlučili u prvom i drugom stepenu, naloživši kompaniji da isplati punu vrijednost automobila.
Međutim, Vrhovni sud pravde je 2014. godine ukinuo je presude nižih sudova i odbio aplikantovu tužbu, posebno smatrajući da aplikantova supruga nije pokrivena njegovom polisom osiguranja. Također je prihvatio argument osiguravajuće kuće da nije imala pristup oštećenom automobilu. Nije odgovorio na aplikantov protuargument da je automobil bio u posjedu osiguravajuće kuće i da ga je procijenio stručnjak kojeg je ona imenovala.
Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na preavično suđenje) i član 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo), te član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) uz Evropsku konvenciju, aplikant prigovara da je Vrhovni sud pravde ispitao reviziju bez sudjelovanja stranaka i da su potpuno novi argumenti koji nisu bili predmet rasprave pred nižim sudovima bili osnova za njegovu odluku.
Iz obrazloženja Evropskog suda: Evropski sud je istakao da je Vrhovni sud ukinuo nižestepene presude i u svojoj odluci se nije pozvao na njihove nalaze. Proučio je slučaj od početka, zamijenio ocjenu činjenica i zakona nižih sudova vlastitom, te je u takvim okolnostima u stvarnosti djelovao kao prvostepeni a ne kao sud posljednje instance. Činjenica da ročišta održana pred nižestepenim sudovima nisu bila relevantna idu u prilog tome da se aplikant ne može kriviti za to što nije tražio usmeno ročište pred Vrhovnim sudom jer nije bio u mogućnosti da zna opseg ispitivanja koje će Vrhovni sud provesti.
Evropski sud je također istakao da aplikantov protuargument (da je oštećeni auto bio u posjedu osiguravajuće kuće i da je štetu procijenio njen vještak) Vrhovni sud nije ispitao, a taj protuargument je bio ključan i da je prihvaćen mogao je dovesti do drugačijeg ishoda slučaja.
Evropski sud je također naglasio da se Vrhovni sud u svojoj odluci proprio motu oslonio na nove razloge koje strane u postupku nisu osporile i koji nisu bili predmet raspravljanja. Naime, presudio je da polisa osiguranja ne pokriva aplikantovu suprugu koja je vozila osigurani automobil. Ne samo da se osiguravajuće društvo nikad nije pozvalo na tu tvrdnju, već je i ranije u postupku priznalo da je aplikantova supruga bila pokrivena polisom osiguranja.
Evropski sud je zaključio da predmetni postupak nije bio pravičan i da je stoga došlo do povrede člana 6.1. EK
https://www.anwalt-bih.de