Boljević vs. Serbia
Posted: Thu Jul 02, 2020 1:14 pm
Boljević v. Serbia (br. 47443/14), 16.6.2020. Povreda člana 8. EK
Aplikant je Peđa Boljević, državljanin Srbije.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Centra za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Slučaj se odnosi na postupak utvrđivanja očinstva.
Aplikant je do 2011./12., smatrao nespornim da je izvjesni gospodin A. njegov biološki otac. Međutim, tokom ostavinskog postupka nakon smrti g. A, aplikant je postao je svjestan
pravosnažne presude iz 1970-ih u kojoj je zaključeno da on nije mogao biti aplikantov biološki otac. Sudovi su u osnovi došli do tog zaključka na osnovu svjedočenja svjedoka o tome kada su se aplikantova majka i g. A upoznali.
U januaru 2012. godine aplikant i njegova majka zatražili su ponovno otvaranje postupka utvrđivanja očinstva. Posebno su tvrdili da je aplikant tek saznao za presude iz 1970. godine i da iako DNK testiranje u to vrijeme nije bilo moguće, takav se test sada može provesti na osnovu sudskog naloga. Nadalje, gospodin A. je oduvijek bio označen kao aplikantov otac u službenom registru rođenih.
Sudovi na prvoj i drugoj instanci odbili su zahtjev, utvrdivši zastaru. Konkretno, zahtjevi za ponovno otvaranje na osnovu novih činjenica ili dokaza morali su biti podneseni u roku od pet godina od konačne odluke u predmetu, što znači da je aplikant trebao podnijeti svoj zahtjev 1977. godine. Apelacioni sud je također dodao da tvrdnja aplikanta da je tek nedavno saznao za presude iz 1970. nije relevantna jer su njegova prava pravilno osigurana u prvobitnom postupku preko zakonskog skrbnika.
Ustavni sud je 2014. godine presudio protiv aplikanta.
Pozivajući se na član 8. aplikant se žali što mu je uskraćena prilika da DNA testom dokaže da je gospodin A. njegov biološki otac.
Evropski sud je utvrdio da, iako su vremenski rokovi predviđeni u predmetnim postupcima namijenjeni osiguranju pravne sigurnosti, to nije bio dovoljan razlog da se aplikant liši prava da otkrije istinu o važnom aspektu svog ličnog identiteta, bez vaganja interesa u pitanju u njegovom slučaju. Domaći zakon o rokovima za ponovno otvaranje postupka nije dopustio vlastima da ispitaju proporcionalnost, uzimajući u obzir vrlo specifične okolnosti aplikantovog slučaja, činjenice da je o očinstvu saznao tek 2011./12 kada je osoba koju je smatrao svojim biološkim ocem umrla i pokrenut ostavinski postupak.
https://www.anwalt-bih.de
Aplikant je Peđa Boljević, državljanin Srbije.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Centra za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Slučaj se odnosi na postupak utvrđivanja očinstva.
Aplikant je do 2011./12., smatrao nespornim da je izvjesni gospodin A. njegov biološki otac. Međutim, tokom ostavinskog postupka nakon smrti g. A, aplikant je postao je svjestan
pravosnažne presude iz 1970-ih u kojoj je zaključeno da on nije mogao biti aplikantov biološki otac. Sudovi su u osnovi došli do tog zaključka na osnovu svjedočenja svjedoka o tome kada su se aplikantova majka i g. A upoznali.
U januaru 2012. godine aplikant i njegova majka zatražili su ponovno otvaranje postupka utvrđivanja očinstva. Posebno su tvrdili da je aplikant tek saznao za presude iz 1970. godine i da iako DNK testiranje u to vrijeme nije bilo moguće, takav se test sada može provesti na osnovu sudskog naloga. Nadalje, gospodin A. je oduvijek bio označen kao aplikantov otac u službenom registru rođenih.
Sudovi na prvoj i drugoj instanci odbili su zahtjev, utvrdivši zastaru. Konkretno, zahtjevi za ponovno otvaranje na osnovu novih činjenica ili dokaza morali su biti podneseni u roku od pet godina od konačne odluke u predmetu, što znači da je aplikant trebao podnijeti svoj zahtjev 1977. godine. Apelacioni sud je također dodao da tvrdnja aplikanta da je tek nedavno saznao za presude iz 1970. nije relevantna jer su njegova prava pravilno osigurana u prvobitnom postupku preko zakonskog skrbnika.
Ustavni sud je 2014. godine presudio protiv aplikanta.
Pozivajući se na član 8. aplikant se žali što mu je uskraćena prilika da DNA testom dokaže da je gospodin A. njegov biološki otac.
Evropski sud je utvrdio da, iako su vremenski rokovi predviđeni u predmetnim postupcima namijenjeni osiguranju pravne sigurnosti, to nije bio dovoljan razlog da se aplikant liši prava da otkrije istinu o važnom aspektu svog ličnog identiteta, bez vaganja interesa u pitanju u njegovom slučaju. Domaći zakon o rokovima za ponovno otvaranje postupka nije dopustio vlastima da ispitaju proporcionalnost, uzimajući u obzir vrlo specifične okolnosti aplikantovog slučaja, činjenice da je o očinstvu saznao tek 2011./12 kada je osoba koju je smatrao svojim biološkim ocem umrla i pokrenut ostavinski postupak.
https://www.anwalt-bih.de