Bitne povrede odredaba krivicnog postupka iz clana 297. stav
Posted: Tue Mar 19, 2019 7:29 pm
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH (prekoračenje optužbe)
Prilikom prekvalifikacije krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti u krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva sud, unošenjem nedostajućeg blanketa – međunarodni propis, protivno kojeg je optuženo lice preduzimalo radnje za koje se tereti, neće počiniti bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH, niti će takvim postupanjem optuženo lice dovesti u nepovoljniji položaj.
Iz obrazloženja:
Ovo Vijeće prije svega zaključuje da je Sud ovlašten da izvrši izmjene činjeničnog opisa koje se kreću u granicama kriminalnog događaja, u kom smislu bi se moglo zaključiti da bi bilo dopušteno u određenoj mjeri prilagoditi i činjenični opis vezano za način ostvarenja djela, ali u tome postupati sa naročitom pažnjom, maksimalno vodeći računa o poštivanju identiteta presude i optužbe. S tim u vezi, Apelaciono vijeće ističe da optužba neće biti prekoračena kada je Sud izmijenio činjenični opis djela i pravnu kvalifikaciju, ali na način da je opis djela ostao vezan za događaj, odnosno kada se presuda i dalje kreće u granicama kriminalnog događaja činjenično predstavljenog u optužbi, te kada se i dalje daje prikaz slijeda događaja onako kako se zaista po optužnici i desio. Dakle, kako je to u predmetnom slučaju urađeno, događaji, odnosno postupanja koja su optuženi preduzeli, ostali su potpuno identični po predmetnoj optužnici. To što su predmetne krivičnopravne radnje samo izmještene iz inkriminacije koja obuhvata Zločine protiv čovječnosti, te kvalifikovane kao pojedinačni slučajevi Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ni ukoliko ne konstituišu povredu objektivnog identiteta
između optužbe iz presude koja bi se upodobila pod bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH (prekoračenje optužbe).
Pri tome, a slijedom navoda branioca o prekoračenju optužbe iz razloga što je prvostepeni sud prekvalifikacijom krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti u Ratni zločin protiv civilnog stanovništa unio blanket i time povrijedio identitet presude i optužbe, Apelaciono vijeće naglašava da isto, naročito, u takvom slučaju nije povreda, posebno ako se uzme u obzir da se isto ne razlikuje u pogledu zaštitnog objekta. S tim u vezi, Vijeće je izvršilo analizu, te komparaciju navedenih krivičnih djela po određenim bitnim kriterijima, i to kako u opštim elementima, tako i u djelima u osnovi zločina, te zaključilo da oba navedena djela pripadaju istoj grupi krivičnih djela – protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, sa identičnim zaštitnim objektom – vrijednosti zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom, da su počinjenja oba djela usmjerena protiv civilnog stanovništva, zbog čega ovo Vijeće nalazi nesumnjivim da optužba ni na koji način nije mogla biti prekoračena samo činjenicom da je prilikom prekvalifikacije unesen blanketni propis Ženevskih konvencija. Naime, ista kategorija lica je potpuno zaštićena i kroz obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, zbog čega optuženom nije moglo ostati nepoznato da je takvo postupanje u vrijeme izvršenja svakako zabranjeno međunarodnim humanitarnim i običajnim pravom, kroz bilo koju inkriminaciju, bilo u okviru određenog sistema zlostavljanja – kroz širok i sistematičan napad u okviru Zločina protiv čovječnosti, bilo kroz poseban izolovan slučaj kroz Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema civilima je svakodobno apsolutno zabranjeno svako postupanje suprotno međunarodnom pravu, humanitarnom i običajnom. Dakle, oba djela, i ono koje je po optužnici kvalifikovano, kao i po presudi od strane suda, predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu, te stoga potpadaju pod "opšte principe međunarodnog prava" i "opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi", zbog čega je optuženi znao, bez obzira na pravnu kvalifikaciju, da je takvo postupanje nedopustivo. Optuženi je morao znati da tokom ratnog stanja primjena međunarodnih pravila ima priroitet, pa istom slijedom prethodno navedenog ni u kom slučaju nije ugroženo ni pravo na djelotvornu odbranu, obzirom da je u svakom trenutku znao od čega se brani (isti zaštitni objekat kod oba djela).
Naime, žalba uspostavlja tezu da se navedenim postupanjem prekršilo pravo na odbranu, odnosno da je prvostepeni sud umjesto da zbog nedokazanosti krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti donese oslobađajuću presudu, optuženog doveo u nepovoljniji položaj i osudio ga za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Međutim, ukoliko u konkretnom predmetu nisu ispunjeni opšti uslovi za postojanje Zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, to ne znači da krivičnopravne radnje navedene u katalogu pojedinačnih zločina iz ove inkriminacije sadržajno ne zadržavaju svoj krivičnopravni identitet u punom opsegu onako kako je inkriminisano i iskazano u odredbi člana 142. stav 1. KZ SFRJ.
U tom smislu, Apelaciono vijeće ukazuje da žalba kod ovakvih tvrdnji previđa određene činjenice, uključujući i premisu nedopustivosti da tako teška djela prođu nekažnjeno. Naime, krivično djelo Zločini protiv čovječnosti ima tri ključna aspekta, od kojih je jedan objektiviziran – postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovištva, drugi već prelazi u subjektivni odnos počinioca prema djelu – znanje za takav napad, dok je treći najuže vezan za sam odnos počinioca prema žrtvi – učinjenje nekog od taksativno navedenih djela koja su u biti većinom Ratni zločini protiv civilnog stanovništva smješteni u sistemsko postupanje u okviru prva dva elementa. Pa kod stanja stvari, kao u konkretnom slučaju što se desilo, kada se isključi postojanje prva dva elementa, ili pak se utvrdi postojanje prvog, ali ne drugog obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, a van razumne sumnje se utvrdi učinjenje nekog od taksativno navedenih djela koja su sadržana i u krivičnom djelu Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jasno je da će sud iskoristiti svoje pravo da izmijeni pravnu kvalifikaciju. U svakom slučaju, i kod ispitivanja prvog opšteg elementa krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, sud utvrđuje status lica protiv kojih je usmjeren napad – da li se radi o civilima, i to kroz odredbu zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije, koji kao takav ima apsolutnu i svakodobnu primjenu, i pruža najširu moguću zaštitu. Apelaciono vijeće čak ukazuje da takvo postupanje suda ne samo da predstavlja pravo istog, već i obavezu da se stara o tome da pravda bude u svakom segmentu zadovoljena, kako u pogledu toga da optuženi bude pravično kažnjen, tako i u pogledu ukazivanja da najteža djela ne mogu proći nekažnjeno, te da se bar na neki način pruži satisfakcija žrtvama.
(Presuda Apelacionog vijeća, broj S1 1 K 012625 17 Krž 13 od
01.12.2017. godine)
Prilikom prekvalifikacije krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti u krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva sud, unošenjem nedostajućeg blanketa – međunarodni propis, protivno kojeg je optuženo lice preduzimalo radnje za koje se tereti, neće počiniti bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH, niti će takvim postupanjem optuženo lice dovesti u nepovoljniji položaj.
Iz obrazloženja:
Ovo Vijeće prije svega zaključuje da je Sud ovlašten da izvrši izmjene činjeničnog opisa koje se kreću u granicama kriminalnog događaja, u kom smislu bi se moglo zaključiti da bi bilo dopušteno u određenoj mjeri prilagoditi i činjenični opis vezano za način ostvarenja djela, ali u tome postupati sa naročitom pažnjom, maksimalno vodeći računa o poštivanju identiteta presude i optužbe. S tim u vezi, Apelaciono vijeće ističe da optužba neće biti prekoračena kada je Sud izmijenio činjenični opis djela i pravnu kvalifikaciju, ali na način da je opis djela ostao vezan za događaj, odnosno kada se presuda i dalje kreće u granicama kriminalnog događaja činjenično predstavljenog u optužbi, te kada se i dalje daje prikaz slijeda događaja onako kako se zaista po optužnici i desio. Dakle, kako je to u predmetnom slučaju urađeno, događaji, odnosno postupanja koja su optuženi preduzeli, ostali su potpuno identični po predmetnoj optužnici. To što su predmetne krivičnopravne radnje samo izmještene iz inkriminacije koja obuhvata Zločine protiv čovječnosti, te kvalifikovane kao pojedinačni slučajevi Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ni ukoliko ne konstituišu povredu objektivnog identiteta
između optužbe iz presude koja bi se upodobila pod bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH (prekoračenje optužbe).
Pri tome, a slijedom navoda branioca o prekoračenju optužbe iz razloga što je prvostepeni sud prekvalifikacijom krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti u Ratni zločin protiv civilnog stanovništa unio blanket i time povrijedio identitet presude i optužbe, Apelaciono vijeće naglašava da isto, naročito, u takvom slučaju nije povreda, posebno ako se uzme u obzir da se isto ne razlikuje u pogledu zaštitnog objekta. S tim u vezi, Vijeće je izvršilo analizu, te komparaciju navedenih krivičnih djela po određenim bitnim kriterijima, i to kako u opštim elementima, tako i u djelima u osnovi zločina, te zaključilo da oba navedena djela pripadaju istoj grupi krivičnih djela – protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, sa identičnim zaštitnim objektom – vrijednosti zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom, da su počinjenja oba djela usmjerena protiv civilnog stanovništva, zbog čega ovo Vijeće nalazi nesumnjivim da optužba ni na koji način nije mogla biti prekoračena samo činjenicom da je prilikom prekvalifikacije unesen blanketni propis Ženevskih konvencija. Naime, ista kategorija lica je potpuno zaštićena i kroz obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, zbog čega optuženom nije moglo ostati nepoznato da je takvo postupanje u vrijeme izvršenja svakako zabranjeno međunarodnim humanitarnim i običajnim pravom, kroz bilo koju inkriminaciju, bilo u okviru određenog sistema zlostavljanja – kroz širok i sistematičan napad u okviru Zločina protiv čovječnosti, bilo kroz poseban izolovan slučaj kroz Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema civilima je svakodobno apsolutno zabranjeno svako postupanje suprotno međunarodnom pravu, humanitarnom i običajnom. Dakle, oba djela, i ono koje je po optužnici kvalifikovano, kao i po presudi od strane suda, predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu, te stoga potpadaju pod "opšte principe međunarodnog prava" i "opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi", zbog čega je optuženi znao, bez obzira na pravnu kvalifikaciju, da je takvo postupanje nedopustivo. Optuženi je morao znati da tokom ratnog stanja primjena međunarodnih pravila ima priroitet, pa istom slijedom prethodno navedenog ni u kom slučaju nije ugroženo ni pravo na djelotvornu odbranu, obzirom da je u svakom trenutku znao od čega se brani (isti zaštitni objekat kod oba djela).
Naime, žalba uspostavlja tezu da se navedenim postupanjem prekršilo pravo na odbranu, odnosno da je prvostepeni sud umjesto da zbog nedokazanosti krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti donese oslobađajuću presudu, optuženog doveo u nepovoljniji položaj i osudio ga za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Međutim, ukoliko u konkretnom predmetu nisu ispunjeni opšti uslovi za postojanje Zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, to ne znači da krivičnopravne radnje navedene u katalogu pojedinačnih zločina iz ove inkriminacije sadržajno ne zadržavaju svoj krivičnopravni identitet u punom opsegu onako kako je inkriminisano i iskazano u odredbi člana 142. stav 1. KZ SFRJ.
U tom smislu, Apelaciono vijeće ukazuje da žalba kod ovakvih tvrdnji previđa određene činjenice, uključujući i premisu nedopustivosti da tako teška djela prođu nekažnjeno. Naime, krivično djelo Zločini protiv čovječnosti ima tri ključna aspekta, od kojih je jedan objektiviziran – postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovištva, drugi već prelazi u subjektivni odnos počinioca prema djelu – znanje za takav napad, dok je treći najuže vezan za sam odnos počinioca prema žrtvi – učinjenje nekog od taksativno navedenih djela koja su u biti većinom Ratni zločini protiv civilnog stanovništva smješteni u sistemsko postupanje u okviru prva dva elementa. Pa kod stanja stvari, kao u konkretnom slučaju što se desilo, kada se isključi postojanje prva dva elementa, ili pak se utvrdi postojanje prvog, ali ne drugog obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, a van razumne sumnje se utvrdi učinjenje nekog od taksativno navedenih djela koja su sadržana i u krivičnom djelu Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jasno je da će sud iskoristiti svoje pravo da izmijeni pravnu kvalifikaciju. U svakom slučaju, i kod ispitivanja prvog opšteg elementa krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, sud utvrđuje status lica protiv kojih je usmjeren napad – da li se radi o civilima, i to kroz odredbu zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije, koji kao takav ima apsolutnu i svakodobnu primjenu, i pruža najširu moguću zaštitu. Apelaciono vijeće čak ukazuje da takvo postupanje suda ne samo da predstavlja pravo istog, već i obavezu da se stara o tome da pravda bude u svakom segmentu zadovoljena, kako u pogledu toga da optuženi bude pravično kažnjen, tako i u pogledu ukazivanja da najteža djela ne mogu proći nekažnjeno, te da se bar na neki način pruži satisfakcija žrtvama.
(Presuda Apelacionog vijeća, broj S1 1 K 012625 17 Krž 13 od
01.12.2017. godine)