BiH Pravo

Službene novine Federacije BiH, broj 45/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 532/21, rješavajući apelaciju A.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija A.Ć. podnesena zbog toga što joj zdravstvene ustanove u Kantonu Sarajevo nisu omogućile da joj zdravstveni radnici iz zdravstvenog sistema asistiraju pri porodu kod kuće.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. A.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK "Sabina Kadrić i Irma Muhović" iz Sarajeva, podnijela je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv izjašnjenja Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Klinički centar) broj 55-33-6-5267 od 1. februara 2021. godine, obavještenja JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Dom zdravlja) broj 01-05-1427-2/21 od 10. februara 2021. godine i dopisa JU Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 10-250/1-01/21 od 9. februara 2021. godine. Apelantica je u apelaciji istakla zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), Kliničkog centra, Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" Sarajevo (u daljnjem tekstu: Opća bolnica), Doma zdravlja i Zavoda zatraženo je 2. i 3. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju u roku od osam dana od prijema dopisa.

3. Kantonalno ministarstvo, Klinički centar, Opća bolnica i Zavod dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 16. marta 2021. godine.

4. Federalno ministarstvo i Dom zdravlja nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

6. Apelantica navodi da je višerotkinja i da se u trenutku podnošenja apelacije nalazi u 40. sedmici trudnoće za koju navodi da je niskorizična. S obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju izazvanu pandemijom korona virusa, apelantica je smatrala da bi za njezin i život njezine nerođene bebe jedini siguran porod bio onaj koji bi se odvijao u kućnim uvjetima uz asistenciju primalje, kao i dostupnost hitne medicinske pomoći u slučaju bilo kakvih komplikacija.

7. U tom pogledu apelantica je 18. januara 2021. godine podnijela zahtjev za asistiranje pri porođaju kod kuće Kliničkom centru i Odjelu za ginekologiju i akušerstvo pri Općoj bolnici. U zahtjevu se pozvala na Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima pacijenata), navodeći da taj zakon propisuje prava pacijenata na samoodlučivanje i pravo na slobodan izbor, te na odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Klinički centar je dostavio apelantici izjašnjenje broj 55-33-6-5267 od 1. februara 2021. godine u kojemu je naveo da ta zdravstvena ustanova obavlja bolničku zdravstvenu djelatnost na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, što podrazumijeva pružanje zdravstvenih usluga pacijentima/trudnicama u bolničkim uvjetima, prema klasifikaciji prijema trudnica na hospitalizaciju/porod, u skladu sa važećom Procedurom broj 19 (Prijem trudnice i porodilje na Kliniku za ginekologiju i porodiljstvo). Tom procedurom su utvrđene indikacije za njezinu primjenu i prijem pacijenata na bolničko liječenje, na osnovu uputnice za bolničko liječenje koju izdaju ljekar porodične medicine, služba Hitne pomoći, osim ako je hitan prijem pacijenata na bolničko liječenje bez uputnice, kao i prijem pacijenata na bolničko liječenje po indikaciji ljekara konsultanta u dijelu specijalističko-konsultativne djelatnosti Kliničkog centra. Također, Klinički centar je naveo da, uvažavajući apelanticino pravo na slobodan izbor, naglašava da su članom 6. Zakona o pravima pacijenata definirana prava pacijenata, odnosno da se svakom pacijentu garantira pravo na slobodan izbor s tim da svoja prava pacijent ostvaruje na osnovu savremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te u skladu sa mogućnostima zdravstvenog sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine i uz uvjet da prethodno ispunjava svoje obaveze i odgovornosti utvrđene zakonom. Klinički centar je, također, naveo da se, kako bi apelantica pravovremeno raspolagala korisnim informacijama za porod u kućnim uvjetima, a imajući u vidu da Klinički centar prijem trudnica i porodilja isključivo obavlja u bolničkim uvjetima, zahtjev može adresirati na primarni nivo zdravstvene zaštite, odnosno da se pacijentica, prije svega, treba konsultirati sa ljekarom porodične medicine iz nadležnosti domova zdravlja ili sa osobljem Zavoda o svom izboru.

9. Opća bolnica apelantici nije dostavila odgovor na podneseni zahtjev.

10. Apelanticine opunomoćenice su uputile zahtjev za asistiranje pri porođaju kod kuće i Zavodu. U dopisu broj 10-250/1-01/21 od 9. februara 2021. godine Zavod je obavijestio apelanticu da ta ustanova pruža zdravstvene usluge trudnicama do 36. sedmice trudnoće, nakon čega nadzor nad trudnoćom i porod preuzima nadležna bolnička ustanova, u konkretnom slučaju Klinički centar ili Opća bolnica, zbog čega nisu u mogućnosti da udovolje apelanticinom zahtjevu. Zavod je, također, ukazao na sadržaj člana 6. Zakona o pravima pacijenata, te je naveo da se porodi u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj regiji i gotovo svim državama u Evropi obavljaju u bolničkim uvjetima pod stalnim nadzorom ginekologa i primalja, te uz svu opremu potrebnu za brzo i sigurno završavanje poroda, što često uključuje i hitne i hirurške intervencije. Sve to nosi izvjestan rizik po majku i dijete i usvojena medicinska praksa je da se porodi obavljaju u stacionarnim uvjetima u porodilištima, koja mogu biti i privatna, ali stacionarnog tipa, uz svu neophodnu opremu i medicinsko osoblje koje je stalno dostupno. Zavod je predložio da se apelantica zahtjevom obrati ustanovama koje u okviru svoje djelatnosti pružaju zdravstvene usluge poroda kako bi eventualno procijenile mogućnost obavljanja poroda izvan tih ustanova, te da se nakon poroda može obratiti Zavodu kako bi Patronažna služba Zavoda došla da obiđe porodilju i novorođenče.

11. Dom zdravlja je u obavještenju broj 01-05-1427-2/21 od 10. februara 2021. godine naveo da se u nadležnosti te ustanove ne nalaze radnje asistiranja pri porođaju kod kuće u prisustvu primalje.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


12. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

13. Obrazlažući apelacione navode apelantica je navela da smatra da joj je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život zbog toga što joj Klinički centar, Opća bolnica, Zavod i Dom zdravlja nisu omogućili da se porodi u kući uz asistenciju primalje i osiguranu hitnu medicinsku pomoć. U tom pogledu apelantica je ukazala da Zakon o pravima pacijenata garantira niz prava pacijentima od kojih je najvažnije pravo na slobodan izbor i pravo na samoodlučivanje i pristanak. Dalje, apelantica ističe da je članom 79. stav 5. tačka a) stav 7) Pravilnika o radu, unutrašnjoj organizaciji, plaćama i naknadama radnika i sistematizaciji radnih mjesta Zavoda (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu Zavoda) propisano da Perinatološka služba u svom sastavu ima i domicilni porođaj. U vezi sa navedenim, apelantica smatra da te zakonske i podzakonske odredbe, iako u Bosni i Hercegovini pitanje planiranog kućnog poroda nije dovoljno regulirano, daju dovoljan institucionalni okvir za omogućavanje poroda u kući u prisustvu primalje, što ostavlja prostor za detaljniju zakonsku regulaciju. Takva situacija, prema apelanticinom mišljenju, stvara pravnu nesigurnost i prostor organima vlasti da krše pravo na privatni život, u prvom redu pravo na samoopredjeljenje iz člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, dalje, tvrdi da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Ternovszky protiv Mađarske (predstavka broj 67545/09, odluka od 14. decembra 2010. godine) zauzeo stav da žena ima pravo birati okolnosti u kojima se želi poroditi, uključujući i pravo na izbor porođaja u kućnim uvjetima, te da je država dužna učiniti ženi takav izbor legitimnim. Pored navedenog, apelantica ističe da je u publikaciji Zavoda za javno zdravlje FBiH iz jula 2016. godine pod nazivom "Zdravstveno stanje stanovništva i zdravstvena zaštita u Federaciji Bosne i Hercegovine" u okviru statističkih pokazatelja o vodećim uzrocima smrti dojenčadi na petom mjestu kao uzrok smrti navedena bakterijska sepsa sa 2,6% udjela. Također, prema apelanticinom mišljenju, trenutna epidemiološka situacija prouzrokovana pojavom i brzim širenjem korona virusa dovodi u posebnu opasnost život i zdravlje apelantice i njezinog novorođenog djeteta kao najranjivijih grupa, pa onemogućavanjem apelantici da porodu u kućnim uvjetima bude prisutna primalja može biti doveden u pitanje njihov život, a ostavljanje jedinog izbora za porod u zdravstvenim ustanovama očigledno predstavlja povredu njezinog prava na privatni život. Apelantica tvrdi i da je, zbog povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije, imajući u vidu činjenicu da nije mogla koristiti stručnu pomoć prilikom poroda kod kuće, za razliku od onih koji žele roditi u zdravstvenoj ustanovi, diskriminirana u uživanju svog prava na privatni život, te ističe da nije imala na raspolaganju ni djelotvoran pravni lijek, jer su zdravstvene ustanove svoje odgovore davale u formi obavještenja i odgovora, a da Opća bolnica nije uopće dala bilo kakav odgovor.

14. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru na način da omogući ostvarivanje prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, imajući u vidu ozbiljna kršenja ljudskih prava, kako je to opisano u apelaciji, kao i ostavljanje kao jedinog izbora za porod u zdravstvenim ustanovama, čime bi se doveli u pitanje život i zdravlje nje i njezinog nerođenog djeteta s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju prouzrokovanu korona virusom.

b) Odgovori na apelaciju


15. Kantonalno ministarstvo je navelo da se porođaji u Kantonu Sarajevo odvijaju u sklopu ginekološko-porodiljske medicinske discipline u bolničkoj zaštiti, i to unutar Discipline za ginekologiju i porodiljstvo Kliničkog centra i Odjela za ginekologiju i akušerstvo Opće bolnice. S obzirom na trenutne okolnosti, ne postoje uvjeti za profesionalno organiziranje porođaja u kući, što podrazumijeva educirane primalje i dostupnost hitnog prijevoza u slučaju komplikacija. Također, relevantno domaće zakonodavstvo o zdravstvenim uslugama je nejasno, uključujući i angažman primalja, te i to pitanje nije cjelovito regulirano. Konkretno, iako Zakon o sestrinstvu i primaljstvu dopušta osnivanje privatnih praksi primalja, Zakon o zdravstvenoj zaštiti kao opći akt još nije izričito predvidio takvu mogućnost, kao ni pomoć roditeljima pri porodu.

16. Klinički centar je naveo da je apelantici dostavio odgovor na njezin zahtjev za omogućavanje poroda u kućnim uvjetima od 1. februara 2021. godine sa razložnim objašnjenjem zašto konkretnom zahtjevu nisu u mogućnosti da udovolje. Klinički centar je, dalje, naveo da, kako to i apelantica navodi u svojoj apelaciji, domicilni pozitivni propisi ne definiraju omogućavanje rađanja kod kuće u prisutnosti medicinskog kadra, pa, stoga, Klinički centar u nedostatku pravnog okvira, odnosno jasnih i preciznih domaćih pravnih odredaba koje bi predstavljale pravnu osnovu za udovoljenje apelanticinom zahtjevu, nije bio u mogućnosti da postupi drugačije nego da apelanticin zahtjev ocijeni neosnovanim i neprovedivim. Dalje, Klinički centar je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, te se u tom pogledu pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Dubská i Krejzová protiv Češke ( zahtjevi br. 28859/11 i 28473/12, odluka od 15. novembra 2016. godine). U skladu sa važećim domaćim zakonskim propisima, babice, kao i ostali ljekarski kadar faktički su spriječeni da asistiraju pri porodu kod kuće, jer bi, u protivnom, njihovo postupanje izlazilo izvan okvira legalnog postupanja, posljedično čemu bi i KCUS izašao izvan okvira zakonitog djelovanja da je udovoljio apelanticinom zahtjevu, zbog čega bi postojala opasnost od krivičnog gonjenja. Također, Klinički centar je istakao da kao zdravstvena ustanova djeluje u potpunosti u skladu sa svim naredbama i preporukama koje je izdala Svjetska zdravstvena organizacija, nadležnih kriznih štabova donesenim radi prevencije širenja korona virusa, da u skladu sa njima provodi pojačane mjere sigurnosti i zaštite kako među zdravstvenim radnicima, tako i drugim pacijentima koji se nalaze na liječenju u KCUS-u, te da je u jeku epidemije u KCUS-u, Disciplina za ginekologiju i porodiljstvo, porođeno više desetina žena bez ikakvih štetnih reperkusija o čemu se vodi posebna briga. Povodom apelanticinih tvrdnji da je porodom u zdravstvenim ustanovama "bila prisiljena tu svoju najintimniju sferu podijeliti sa trećim stranama tokom poroda", Klinički centar je naveo da taj navod ocjenjuje kao potpuno apsurdan zbog toga što je primarna svrha ljekarske djelatnosti zaštita zdravlja pojedinca, porodice i cjelokupnog stanovništva, kako je to i propisano Zakonom o liječništvu, a ne kao zadiranje u bilo kakve intimne sfere pacijenata, kako to apelantica pogrešno percipira, što je, svakako, njezin subjektivni doživljaj. Uostalom, apelantica traži da babica asistira prilikom porođaja u kućnim uvjetima, pa se postavlja opravdano pitanje kako i to ne doživljava kao dijeljenje svoje intime sa trećom stranom, što, svakako, relativizira razloge za podnošenje ove apelacije. Naposljetku, Klinički centar je naveo da se, zbog nedostatka jasnih odredaba koje bi regulirale porođaj kod kuće uz asistenciju babice, ta zdravstvena ustanova nije proizvoljno miješala u apelanticin privatni život uz naglasak da je na višim zakonodavnim instancama da kontinuirano preispituju postojeće zakonodavstvo kako bi osigurale da ono odražava medicinska i naučna dostignuća i da zakonodavstvo eventualno inoviraju na način da se postavi zakonski okvir na osnovu čega bi ovim i sličnim slučajevima ubuduće moglo biti udovoljeno.

17. Opća bolnica je navela da je nepobitno apelanticino pravo da svoj porod obavi kod kuće ili na bilo kojem drugom mjestu koje izabere, te da joj to pravo nije uskraćeno. Naime, niti jedan propis, procedura, niti zakonski ili podzakonski akt ne propisuju asistenciju babice, niti Opća bolnica ima materijalne i ljudske resurse koji bi odgovorili na svaki takav pojedinačni zahtjev, a posebno u situaciji u kojoj se trenutno nalazi zdravstvo kako u regiji, tako i u svijetu. Apelantici je dozvoljeno i omogućeno da obavi porod u prostorijama Opće bolnice u bilo koje vrijeme, kao i bilo kojoj drugoj zdravstvenoj ustanovi po njezinom izboru. Prostorije Opće bolnice su adekvatno opremljene kako opremom, tako i stručnim kadrom, a takav porod je najbolji i najsigurniji za majku i dijete, jer je sasvim realna situacija da prilikom obavljanja poroda u kućnim uvjetima može doći do komplikacija u vidu potrebe za hitnom operacijom i obavljanjem poroda putem carskog reza ili druge nepredviđene situacije. U tom pogledu, prema stavu Opće bolnice, postavlja se pitanje, ukoliko apelantica smatra da zdravstvena institucija ne može zaštititi nju i njezino dijete od korona virusa unutar prostorija zdravstvene ustanove, kako očekuje da će to osigurati u apelanticinom domu u koji bi došla primalja da asistira pri porodu upravo iz prostorija zdravstvene ustanove. Opća bolnica smatra da apelantici nisu uskraćena, niti povrijeđena bilo kakva prava, a posebno prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, jer, sa druge strane, ne postoji niti jedna obaveza koju Opća bolnica nije izvršila, a trebalo je da je izvrši. Budući da je jedan od osnovnih ciljeva Opće bolnice dostupnost zdravstvene zaštite svima pod jednakim uvjetima, apelantici su postupanjem i djelatnošću Opće bolnice upravo omogućena prava, i to prava na slobodan pristup uslugama, pravo na profesionalan pristup zaposlenika Opće bolnice, pravo na pristup stručno opremljenim prostorijama, kao i pravo na svu zaštitu i stručnu pomoć prilikom poroda.

18. Zavod je naveo da ta ustanova apelantici nije povrijedila bilo koja ljudska prava na koja se poziva u apelaciji. U tom pogledu Zavod je naveo da je apelantica dopisima od 8. i 19. februara 2021. godine obaviještena da Zavod nema registriranu djelatnost obavljanja poroda, a ni za asistiranje prilikom porođaja u kući u prisustvu primalje, te da ta ustanova pruža zdravstvene usluge trudnicama do 36. sedmice trudnoće nakon čega nadzor nad trudnoćom preuzima nadležna bolnička ustanova. Dalje, apelantica se pozvala na član 79. stav (5) tačka a) alineja 7) Pravilnika o radu Zavoda kojim je propisano da Perinatološka služba u svom sastavu ima i domicilni porođaj, pri čemu apelantica nije tačno citirala navedeni član, jer iza naziva domicilni porođaj stoji i navod o nemogućnosti porođaja u porođajnim salama. Pod tim porođajem podrazumijeva se da će Zavod u svim slučajevima kada se porod iznenada desi izvan bolničke ustanove (hitan nepredviđen porod, udaljena mjesta, neredovne kontrole i sl., a ne planiran i medicinski asistiran porod u kući, jer se takvi ne organiziraju u našoj zemlji) pružiti njegu i podršku nakon poroda u smislu posjete Patronažne službe Zavoda porodilji i novorođenčetu. Čak i u slučajevima domicilnog poroda, porodilja i novorođenče se transportiraju Hitnom medicinskom pomoći u nadležnu bolničku ustanovu radi pregleda porodilje i novorođenčeta, te dobivanja neophodne dokumentacije za prijavu novorođenčeta u matičnu knjigu rođenih. Također, Zavod je naveo da u Pravilniku o radu Zavoda, u sistematizaciji radnih mjesta i u opisu poslova medicinskih sestara u toj ustanovi, nije navedeno da obavljaju porode u kući. Kada bi država i nadležna ministarstva uspostavili takav zdravstveni sistem i omogućili porod u kući, pretpostavlja se da bi nadležnost za takvu vrstu poroda preuzele bolničke ustanove koje se, inače, bave porodima, gdje bi delegirale najiskusnije primalje sa najviše obavljenih poroda i najviše iskustva, te sa jasnim i preciznim procedurama kada i kako bi se porodilja najbrže mogla transportirati u nadležnu bolnicu u slučaju potrebe.

V. Relevantni propisi 19. Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata ("Službene novine FBiH" 40/10) glasi:


Član 1. stav (1)


Ovim se zakonom određuju prava, obaveze i odgovornosti pacijenata prilikom korištenja zdravstvene zaštite, način korištenja tih prava, način zaštite i unapređenja tih prava, kao i druga pitanja u vezi sa pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.

Član 5.


Korištenje zdravstvene zaštite, u skladu sa ovim zakonom, bazira se na sljedećim načelima:

- pravu pacijenta na najveće objektivno moguće očuvanje i zaštitu njegovog zdravlja, liječenjem i mjerama prevencije bolesti,

- poštivanju ljudskog dostojanstva pacijenta,

- poštovanju prava na fizički i mentalni integritet pacijenta i ličnu bezbjednost,

- poštovanju zaštite ličnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora, te moralnih i vjerskih uvjerenja.

Član 6. stav (1) tač. 4. i 5. i stav (2)

Ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu ovog zakona, svakom pacijentu garantuju se prava:

[...]

- na slobodan izbor,

- na samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak,

[...]

Prava iz stava 1. ovog člana pacijent ostvaruje na osnovu savremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te u skladu sa mogućnostima zdravstvenog sistema u Federaciji i uz uslov da prethodno ispunjava svoje obaveze i odgovornosti utvrđene ovim zakonom.

Pravo na informacije


Član 8.


Svaki pacijent ima pravo na sve vrste informacija o svom zdravlju, svojim pravima i obavezama i načinu kako ih koristi.

Svaki pacijent ima pravo i na informacije o zdravstvenim uslugama koje mu se mogu osigurati u zdravstvenoj ustanovi odnosno privatnoj praksi.

Pravo na slobodan izbor


Član 16.


Svaki pacijent ima pravo na slobodan izbor doktora medicine, odnosno doktora stomatologije u skladu sa teritorijalnom organizacijom zdravstvene zaštite.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, doktor medicine, odnosno doktor stomatologije kojeg pacijent izabere, može pod uslovom da nije u pitanju hitna medicinska pomoć, pacijentov izbor odbiti, i to samo u posebnim slučajevima kada:

- bi liječenje imalo manje uspjeha ili bi bilo nemoguće,

- izbor nije u skladu sa zakonom,

- dođe do gubljenja povjerenja između doktora medicine, odnosno doktora stomatologije i pacijenta.

U slučajevima iz stava 2. ovog člana, doktor medicine odnosno doktor stomatologije dužan je obrazložiti razlog ovog odbijanja i o istom informisati i direktora zdravstvene ustanove odnosno nosioca odobrenja za privatnu praksu kod kojeg je uposlen.

Svaki pacijent ima pravo na slobodan izbor predloženih medicinskih postupaka i mjera, u skladu sa zakonom, na osnovu odgovarajućih obavijesti o mogućim rizicima i posljedicama po zdravlje pacijenta.

Pravo na samoodlučivanje i pristanak


Član 17.


Pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih.

Pravo iz stava 1. ovog člana ne podrazumijeva eutanaziju.

Bez pristanka pacijenta ne smije se, po pravilu, nad njim preduzeti nikakva medicinska mjera.

Medicinska mjera protivno volje pacijenta, odnosno roditelja, staratelja ili zakonskog zastupnika poslovno nesposobnog pacijenta, može se preduzeti samo u izuzetnim slučajevima koji su utvrđeni zakonom i koji su u skladu sa liječničkom etikom.

Medicinska mjera protivno volji pacijenta, odnosno roditelja, staratelja ili zakonskog zastupnika poslovno nesposobnog pacijenta, može se preduzeti i u provođenju tjelesnog pregleda i drugih radnji za potrebe krivičnog postupka, odnosno obaveznog psihijatrijskog vještačenja u slučaju sumnje da je isključena odnosno smanjena uračunljivost osumnjičenog odnosno optuženog za krivično djelo, saglasno propisima o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 19.


Pacijent ima pravo da predloženu medicinsku mjeru odbije, izuzev u slučaju kada se njome spašava ili održava njegov život ili bi se nepreduzimanjem iste ugrozio život ili zdravlje drugih ljudi.

Nadležni zdravstveni radnik dužan je da pacijentu ukaže na posljedice njegove odluke o odbijanju predložene medicinske mjere i da o tome od pacijenta zatraži pisanu izjavu koja se čuva u medicinskoj dokumentaciji o liječenju, a ako pacijent odbije davanje pisane izjave, o tome će se sačiniti službena zabilješka.

U medicinsku dokumentaciju nadležni zdravstveni radnik upisuje podatak o pristanku pacijenta na predloženu medicinsku mjeru, kao i o odbijanju te mjere.

Pacijent u svako doba može povući svoju izjavu o odbijanju medicinske mjere, ne trpeći pritom ograničenja svojih prava.

Obrazac saglasnosti odnosno pristanka pacijenta na predloženu medicinsku mjeru, te obrazac izjave o odbijanju pojedine medicinske mjere pravilnikom propisuje federalni ministar zdravstva (u daljnjem tekstu: federalni ministar).

Pravo na lično dostojanstvo


Član 30.


U svim okolnostima pružanja i korištenja zdravstvene zaštite, svaki pacijent ima pravo na zaštitu svog dostojanstva, te fizičkog i psihičkog integriteta, uz poštivanje svoje ličnosti, intimnosti, svjetonazora, moralnih i vjerskih uvjerenja.

Zdravstveni radnici trebaju tretirati pacijente s ljubaznošću, poštujući njihovo lično dostojanstvo.

20. Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH" br. 46/10 i 75/13) glasi:


Član 12. stav (1) i stav (2) tačka 9)

Društvena briga za zdravlje pod jednakim uvjetima na teritoriji Federacije ostvaruje se osiguranjem zdravstvene zaštite stanovništvu Federacije, kao i grupacijama stanovništva koje su izložene povećanom riziku obolijevanja, zdravstvenom zaštitom osoba u vezi sa sprečavanjem, suzbijanjem, ranim otkrivanjem i liječenjem bolesti od većeg socijalno-medicinskog značaja, kao i zdravstvenom zaštitom socijalno ugroženog stanovništva. https://www.anwalt-derbeste.de

Zdravstvena zaštita iz stava 1. ovog člana obuhvata:

9) zdravstvenu zaštitu žena u vezi sa planiranjem porodice, kao i u toku trudnoće, porođaja i materinstva nakon porođaja, bez obzira na status zdravstvenog osiguranja žene u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju;

Član 34. stav (4)


U zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite poslove zdravstvene zaštite djece obavlja specijalist pedijatrije; poslove zdravstvene zaštite žena u vezi sa trudnoćom, porođajem, materinstvom, planiranjem porodice, ranim otkrivanjem malignih bolesti i liječenjem spolno prenosivih i drugih bolesti obavlja specijalist ginekologije sa diplomiranom babicom, a poslove zaštite mentalnog zdravlja obavlja specijalist psihijatrije, te zdravstveni saradnici visoke stručne spreme.

21. Zakon o liječništvu ("Službene novine FBiH" broj 56/13) u relevantnom dijelu glasi: Način obavljanja liječničke djelatnosti i principi


Član 6.


Liječnička djelatnost organizira se na način da se osigura pristupačna, pravična, sveobuhvatna, kvalitetna, kontinuirana i efikasna zdravstvena zaštita u skladu sa teritorijalnom organizacijom zdravstvene zaštite i granicama materijalnih mogućnosti sistema zdravstvene zaštite.

Organizacija i obavljanje liječničke djelatnosti


Član 8.


Liječnička djelatnost se organizira i provodi u zdravstvenim ustanovama, privatnoj praksi, u zajednici, kao i u ustanovama socijalne zaštite ili ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija.

22. Zakon o sestrinstvu i primaljstvu ("Službene novine FBiH" broj 43/13) glasi:


Član 1.


Ovim zakonom se uređuje djelatnost medicinskih sestara - tehničara (u daljnjem tekstu: medicinske sestre) i medicinskih sestara primalja (u daljnjem tekstu: primalje), način vršenja i organiziranja djelatnosti, standard obrazovanja i uvjeti za vršenje djelatnosti medicinskih sestara i primalja, prava, obaveze i odgovornosti medicinskih sestara i primalja, te kontrola sigurnosti i kvaliteta rada medicinskih sestara i primalja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Djelatnost medicinskih sestara i primalja sastavni je dio zdravstvene djelatnosti od interesa za Federaciju, a obavlja se pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom i drugim propisima iz oblasti zdravstvene zaštite.

Član 6. st. (2), (5) i (6)


Djelatnost primaljstva je provođenje primaljske njege.

Primaljska njega obuhvata sve postupke, znanja i vještine zaštite zdravlja osoba ženskog spola prije, za vrijeme trudnoće, na porođaju i u postporođajnom periodu.

Primaljska njega podrazumijeva njegu/brigu o zdravlju osoba ženskog spola prije, za vrijeme trudnoće, na porođaju i u postporođajnom periodu.

Član 8.


Zdravstvena i primaljska njega su sastavni dio sistema zdravstvene zaštite i obavljaju se u skladu sa propisima o zdravstvenoj zaštiti, propisima o zdravstvenom osiguranju i odredbama ovog zakona.

Član 9.


Zdravstvena i primaljska njega su javne djelatnosti te podliježu kontroli zadovoljenja standarda obrazovanja i standarda kvaliteta.

Član 13. stav (2)


Primaljska njega organizira se i provodi u zdravstvenim ustanovama, privatnoj praksi i zajednici.

Član 33.


Medicinska sestra, odnosno primalja ima pravo na obavljanje privatne prakse u skladu sa odredbama propisa o zdravstvenoj zaštiti.

23. Pravilnik o radu, unutrašnjoj organizaciji, plaćama i naknadama radnika i sistematizaciji radnih mjesta Javne ustanove Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva Kantona Sarajevo (preuzet za Internet-stranice Zavoda ) u relevantnom dijelu glasi:


Član 79. stav (1) tačka a) i stav (5) tačka a)

(Službe u okviru lokaliteta)

(1) Unutrašnju organizaciju čine medicinske službe u okviru Lokaliteta, sistematizovane po srodnosti posla, i to :

a) Perinatološka služba; (…(

(5) U okviru medicinskih Službi obrazuju se unutrašnje organizacione jedinice: savjetovališta, odjeljenja i ordinacije:

a) Perinatološka služba u svom sastavu ima:

1) Savjetovalište za zaštitu trudnica, porodilja i majki,

(…(

7) Domicilni porođaj (nemogućnost porođaja u porođajnim salama).

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH.

27. U konkretnom slučaju apelantica, u suštini, ne osporava konkretne odluke nadležnog suda ili organa uprave, već tvrdi da zdravstvene ustanove nisu uvažile njezin zahtjev da se zdravstveni radnici iz zdravstvenog sistema angažiraju pri porodu kod kuće, čime joj je prekršeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

28. Razmatrajući ove apelanticine navode, Ustavni sud, najprije, podsjeća da je Evropski sud u više svojih odluka zaključio da su pitanja u vezi sa rađanjem, uključujući izbor mjesta rođenja, u osnovi povezana s privatnim životom žene i da spadaju u opseg tog pojma u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Ternovszky, ranije citirana, stav 22, Dubská i Krejzová, ranije citirana, stav 163, i Pojatina protiv Hrvatske, zahtjev broj 18568/12, odluka od 4. oktobra 2018. godine, stav 44). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da se oni mogu u cijelosti primijeniti i u okolnostima konkretnog predmeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da se apelacijom pokreću pitanja mogućnosti ozbiljnog kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije zbog čega je apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


30. Apelantica smatra da joj je, zbog nemogućnosti organiziranja pomoći zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema za vrijeme porođaja kod kuće, povrijeđeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život.

Pravo na privatni život


31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. toga člana. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetima Ternovszky protiv Mađarske, Dubská i Krejzová protiv Češke i Pojatina protiv Hrvatske (već citirani) razmatrao slična pravna pitanja koja se postavljaju u konkretnom predmetu, odnosno pitanja mogućnosti da se organizira pomoć zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema za vrijeme porođaja u kući, te da je istakao da, iako se član 8. Evropske konvencije ne može tumačiti kao da daje pravo na porod u kući kao takav, činjenica da je u praksi nemoguće da se asistira ženama pri porodu u privatnoj kući spada u opseg njihovog prava na poštivanje njihovog privatnog života i, u skladu sa tim, člana 8. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, polazeći od standarda koji su uspostavljeni u navedenim predmetima, i apelanticine apelacione navode razmotriti u svjetlu tih standarda koji su uspostavljeni u praksi Evropskog suda.

34. Imajući u vidu da iz prakse Evropskog suda proizlazi da okolnosti rađanja nepobitno čine dio privatnog života lica, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora utvrditi da li zakonske odredbe kojima nije propisana mogućnost da se organizira pomoć zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo, koji ima nadležnost u ovoj oblasti zdravstva, za vrijeme porođaja u kući predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje prava na apelanticin privatni život. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u odluci Dubská i Krejzová protiv Češke naveo da je sporno pitanje u tome predmetu uključivalo "miješanje u pravo podnositeljica zahtjeva da iskoriste asistenciju primalja pri porodu u kući zbog prijetnje sankcijama za primalje, koje su u praksi bile spriječene da asistiraju podnositeljicama zahtjeva po sili zakona" i da "u svakom slučaju, kao što je Sud već presudio, primjenjiva načela koja se odnose na opravdanje na osnovu člana 8. stav 2. Evropske konvencije budu uveliko slična bez obzira na usvojene analitičke pristupe" (vidi već citirani predmet Dubská i Krejzová protiv Češke, stav 165). Također, Ustavni sud ukazuje da se Evropski sud u odluci Kosaitė-Čypienė i drugi protiv Litve u kojoj je, kao u konkretnom predmetu, razmatrano pitanje nemogućnosti da se organizira pomoć zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema za vrijeme porođaja u kući pozvao na zaključke iz predmeta Dubská i Krejzová, te predmeta Pojatina, i da je prihvatio da je odbijanjem pomoći zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema došlo do miješanja u pravo na privatni život (vidi, Evropski sud, Kosaitė-Čypienė i drugi protiv Litve, zahtjev broj 69489/12, odluka od 4. juna 2019. godine, st. 90. i 91). U skladu sa tim, Ustavni sud smatra i da je u konkretnom slučaju, zbog nemogućnosti da se organizira pomoć zdravstvenih radnika iz zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštivanje privatnog života.

35. Ustavni sud, dalje, ističe da, kako bi se utvrdilo da li je miješanje predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije, mora se ispitati da li je bilo opravdano na osnovu drugog stava te odredbe, odnosno da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom" i "nužno u demokratskom društvu" za ostvarivanje jednog od "legitimnih ciljeva" navedenih u članu 8. Evropske konvencije.

a) Da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom"?


36. Ustavni sud podsjeća da miješanje mora imati neku osnovu u domaćem pravu. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa autonomnim značenjem pojma zakonitosti iz Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

37. U konkretnom slučaju nije sporno da su domaće zakonske odredbe koje propisuju pravnu osnovu za pobijano miješanje bile dostupne apelantici. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi da li su navedene odredbe bile zasnovane na domaćem zakonu i da li su bile predvidive za apelanticu.

38. U vezi sa time, Ustavni sud, najprije, primjećuje da relevantnim zakonskim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o pravima pacijenata nije izričito reguliran porod u kućnim uvjetima. Međutim, Ustavni sud istovremeno zapaža da rađanje u kući kao takvo nije zabranjeno u domaćem pravnom sistemu. Naime, nema nikakvih odredaba u domaćem pravu koje kriminaliziraju postupke žena koje odluče roditi na taj način.

39. S druge strane, u vezi sa pitanjem da li je zdravstvenim radnicima omogućeno da asistiraju pri porodima u kući na čemu se, u suštini, temelje apelanticini navodi, Ustavni sud, najprije, zapaža da iz odredaba Zakona o pravima pacijenata, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu i Zakona o sestrinstvu i primaljstvu proizlazi da se kvalificirana medicinska pomoć za trudnice prilikom poroda mogla pružiti samo u zdravstvenim ustanovama koje su organizirane na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou i koje su stacionarnog tipa bez obzira na to da li se radi o privatnim ili javnim zdravstvenim ustanovama. Pri tome Ustavni sud zapaža da je nesporno da pacijentima u skladu sa članom 6. stav 1. Zakona o pravima pacijenata, pored ostalog, pripada i pravo na slobodan izbor i pravo na samoodlučivanje i pristanak. Međutim, očigledno je da navedena prava nisu neograničena na šta upućuje sadržaj člana 6. stav 2. Zakona o pravima pacijenata kojim je propisano da se ta prava ostvaruju na osnovu savremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te u skladu sa mogućnostima zdravstvenog sistema. Dakle, iz navedenog proizlazi da pitanje u kojoj mjeri i na koji način će pacijenti moći da uživaju propisana prava zavisi ne samo od relevantnih zakonskih odredaba koje bi trebale izričito propisivati medicinske mjere i postupke već i od mogućnosti zdravstvenih ustanova da pacijentima osiguraju ostvarivanje tih prava. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u odredbama čl. 17. i 19. Zakona o pravima pacijenata preciziran sadržaj prava na slobodan izbor i prava na samoodlučivanje i da iz sadržaja tih odredaba ne proizlazi da se pacijentima moraju da omoguće medicinski postupci i mjere koji nisu utvrđeni zakonom. Naposljetku, Ustavni sud, također, zapaža da iz navedenih propisa ne proizlazi da postoje odredbe koje izričito zabranjuju primaljama i ljekarima da se bave svojim zanimanjem izvan ovlaštene zdravstvene ustanove, odnosno u kućama pacijenata, ali apelantica u konkretnom slučaju nije tražila angažiranje zdravstvenih radnika iz privatne prakse, pa se Ustavni sud u konkretnom slučaju neće baviti tim pitanjem. Prema tome, Ustavni sud zapaža da ne postoje zakonske odredbe kojima su izričito propisane mogućnost i obaveza da zdravstveni radnici u javnim zdravstvenim ustanovama asistiraju pri planiranom domicilnom porodu, kao načinu ostvarenja prava na slobodan izbor i prava na samoodlučivanje, kako to apelantica nastoji da prikaže.

40. Također, u pogledu apelanticinih tvrdnji da odredba člana 79. stav 5. tačka a) stav 7) Pravilnika o radu Zavoda kojom je propisano da Perinatološka služba Zavoda u svom sastavu ima "odjel za domicilni porođaj (u slučaju nemogućnosti porođaja u porođajnim salama)" pruža dovoljan pravni okvir za organiziranje poroda u kući, Ustavni sud zapaža da navedena odredba sama za sebe ne ukazuje na mogućnost da se domicilni porođaj organizira na zahtjev porodilje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Zavod u odgovoru na apelaciju naveo da ta ustanova pruža zdravstvene usluge trudnicama do 36. sedmice trudnoće, a da navedena odredba podrazumijeva da će Zavod u svim slučajevima kada se porod iznenada desi izvan bolničke ustanove, pružiti njegu i podršku nakon poroda u smislu posjete Patronažne službe Zavoda porodilji i novorođenčetu. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nema razloga da sumnja u tačnost tumačenja navedene odredbe o nadležnostima i zdravstvenim uslugama koje pruža navedena zdravstvena ustanova zbog čega nije moguće utvrditi da navedena odredba daje jasan institucionalni okvir za omogućavanje poroda u kući u prisustvu primalje.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pravni sistem u Kantonu Sarajevu ne omogućava angažiranje zdravstvenih radnika iz javnog zdravstvenog sistema, uključujući primalje, ginekologe i pedijatre, prilikom pružanja stručne pomoći pri porođajima u kući. Ova činjenica je potvrđena i putem pisama Kliničkog centra, Zavoda i Doma zdravlja koje je apelantica zaprimila dok je još bila trudna, te proizlazi i iz odgovora na apelaciju Ministarstva i Opće bolnice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporeno miješanje bilo predvidivo za apelanticu i da je u skladu sa zakonom.

b) Da li je miješanje težilo legitimnom cilju?


42. Ustavni sud, dalje, zapaža da je očigledno da je politika podsticanja rađanja u bolnici koja se provodi kroz nemogućnost da se angažiraju zdravstveni radnici za porođaj izvan bolničkih ustanova, kako se odražava u relevantnom zakonodavstvu, osmišljena radi zaštite zdravlja i sigurnosti majki i djece tokom poroda i nakon njega (uporediti s već citiranim predmetom Dubská i Krejzová, stav 172). Stoga se može reći da je miješanje u ovom predmetu težilo legitimnom cilju zaštite zdravlja i prava drugih u smislu člana 8. stav 2. Konvencije (ibid., stav 173).

c) Da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?


43. U odnosu na primjenjive standarde koji se odnose na razmatranje pitanja nužnosti miješanja u pravo na privatni život, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da će se miješanje smatrati "nužnim u demokratskom društvu" za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava "neodgodivu društvenu potrebu" i, posebno, ako je razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići i ako su razlozi koje su predočili domaći organi da bi ga opravdali "relevantni i dovoljni" (vidi, mutatis mutandis, Fernández Martinez protiv Španije [VV], broj 56030/07, stav 124, ESLJP, 2014 (izvaci)). S tim u vezi, Evropski sud ponavlja osnovnu pomoćnu ulogu konvencijskog sistema i priznaje da domaći organi imaju direktnu demokratsku legitimaciju kada se radi o zaštiti ljudskih prava. Štaviše, zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim činiteljima u svojim zemljama, domaće vlasti su, u načelu, u boljem položaju od međunarodnog suda da procijene lokalne potrebe i uvjete (vidi, naprimjer, predmet Maurice protiv Francuske [VV], broj 11810/03, stav 117. s daljnjim upućivanjima, ESLJP, 2005-IX). Stoga su domaći organi, prije svega, odgovorni da izvrše početnu procjenu u pogledu toga gdje se nalazi pravedna ravnoteža u ocjenjivanju potrebe za miješanjem koje je u javnom interesu u prava pojedinaca na osnovu člana 8. Evropske konvencije. U skladu sa tim, donošenjem zakonodavstva kojim bi trebalo da se postigne ravnoteža između konkurentskih interesa državama mora, u načelu, biti dopušteno da odrede sredstva koja smatraju najprikladnijima za postizanje cilja pomirenja tih interesa (vidi već citirani predmet Odièvre, stav 49, predmet Van Der Heijden protiv Holandije [VV], broj 42857/05, stav 56, 3. aprila 2012. godine). Dok je na nacionalnim organima da izvrše inicijalnu procjenu, konačna procjena toga da li je miješanje u konkretnom slučaju "nužno", jer taj pojam treba shvatiti u smislu člana 8. Konvencije, ostaje predmet preispitivanja Suda (vidi, S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 30562/04 i 30566/04, stav 101, ESLJP, 2008, već citirani predmet Van Der Heijden, stav 57).

44. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi isticao da je sloboda procjene relativno mala kada je pravo presudno za to da pojedinac djelotvorno uživa lična ili ključna konvencijska prava. Kad je u pitanju naročito značajan aspekt egzistencije ili identiteta pojedinca, sloboda procjene koja se daje državi bit će ograničena. Kada ne postoji konsenzus među državama članicama Vijeća Evrope bilo u pogledu relativnog značaja interesa koji je u pitanju, ili najboljeg načina da se on zaštiti, naročito kada predmet otvara osjetljiva moralna ili etička pitanja, sloboda procjene će biti šira (vidi već citirani predmet Van der Heijden, st. 55-60. s daljnjim upućivanjima, i predmet Parrillo protiv Italije [VV], broj 46470/11, stav 169. s daljnjim upućivanjima, ESLJP, 2015. godine). Široka sloboda procjene, u pravilu, Evropskom konvencijom je omogućena državi kada je riječ o općim mjerama ekonomske ili socijalne strategije. Zbog njihovog direktnog poznavanja njihovog društva i njegovih potreba, državni organi su, u načelu, u mnogo boljem položaju da odluče šta je u javnom interesu iz socijalnih ili ekonomskih razloga, a Evropski sud će, u načelu, poštivati odluku zakonodavca u tom smislu ukoliko ona nije "očigledno bez razumnog utemeljenja" (vidi predmete Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stav 52. s daljnjim upućivanjima, ESLJP, 2006-VI, Shelley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), broj 23800/06, 4. januara 2008. godine).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju neophodno utvrditi da li je, zbog činjenice da je u praksi bilo nemoguće da asistiraju apelantici zdravstveni radnici iz domaćeg zdravstvenog sistema za vrijeme željenog poroda u kući, uspostavljena pravična ravnoteža, s jedne strane, između apelanticinog prava na poštivanje njezinog privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije i, s druge strane, interesa države da zaštiti zdravlje i sigurnost majki i djece tokom i nakon poroda.

46. Kad je riječ o važećem zakonodavstvu koje u praksi ne daje mogućnost da ženama asistiraju zdravstveni radnici iz zdravstvenog sistema pri rađanju u kući, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Dubská i Krejzová Evropski sud utvrdio da bi se sloboda procjene koja se daje domaćim organima u tom slučaju morala proširiti, a da pri tome ne bude neograničena (vidi, Dubská i Krejzová, st.182-184). U svjetlu tih razmatranja Evropski sud je istakao da je neophodno utvrditi da li miješanje predstavlja proporcionalno uravnoteženje uključenih konkurentskih interesa, uzimajući u obzir slobodu procjene. U slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva zadatak Evropskog suda nije da se preispita mjerodavno zakonodavstvo ili praksa u teoriji; mora se, koliko je to moguće, ograničiti, a da se ne zanemari opći kontekst, na ispitivanje pitanja koja su postavljena u predmetu pred njim. Slijedeći to, zadatak ovih sudova nije da zamijene vlastiti stav stavom nadležnih domaćih organa u određivanju najprikladnije politike za uređivanje pitanja u vezi s okolnostima poroda. Umjesto toga, mora odlučiti o usklađenosti miješanja države u ovome predmetu s članom 8. na osnovu već opisanog ispitivanja pravedne ravnoteže (vidi već citirani predmet Dubská i Krejzová, stav 184).

47. Polazeći od navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je apelantica željela da rodi u kući uz asistenciju primalje koju bi joj osigurale zdravstvene ustanove u Kantonu Sarajevo, te uz ljekarsku pomoć u slučaju hitne potrebe. Kao posljedica djelovanja važećih zakonskih odredaba, apelantica je bila dovedena u situaciju koja je imala ozbiljan utjecaj na njezinu slobodu izbora: trebala je roditi ili u bolnici, ili, ako je željela roditi u kući, učiniti to bez asistencije primalje i eventualno ljekarske pomoći s rizicima koji to predstavljaju za nju i njezino dijete. Pri tome Ustavni sud, uzimajući u obzir apelanticine navode da je apelaciju podnijela u 40. sedmici trudnoće, odnosno na samom kraju trudnoće, u okolnostima konkretnog predmeta ne raspolaže informacijom na koji način je bio organiziran apelanticin porod.

48. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelantica smatra da se porodom u bolničkim uvjetima dovode u pitanje život i zdravlje apelantice i njezinog djeteta zbog trenutne epidemiološke situacije prouzrokovane pojavom i širenjem korona virusa, a također se poziva na statističke pokazatelje o smrtnosti prouzrokovanoj bakterijskom sepsom. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je Opća bolnica u odgovoru na apelaciju navela da je adekvatno opremljena kako opremom, tako i stručnim kadrom, te da porod u bolničkim uvjetima predstavlja najbolji i najsigurniji porod za majku i dijete, jer je sasvim realna situacija da prilikom obavljanja poroda u kućnim uvjetima dođe do komplikacija u vidu potrebe za hitnom operacijom i obavljanjem poroda putem carskog reza ili druge nepredviđene situacije. Također, i Klinički centar je istakao da postupa u cijelosti u skladu sa svim naredbama i preporukama koje je izdala Svjetska zdravstvena organizacija, nadležnih kriznih štabova donesenim radi prevencije širenja korona virusa, te da u skladu sa njima provodi pojačane mjere sigurnosti i zaštite kako među zdravstvenim radnicima, tako i drugim pacijentima koji se nalaze na liječenju, te da je u jeku epidemije u toj ustanovi porođeno više desetina žena bez ikakvih štetnih reperkusija o čemu se vodi posebna briga. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da u navodima apelacije nema ništa iz čega bi, doista, proizlazilo da bi apelanticin ili život njezinog djeteta bio više ugrožen u slučaju poroda u bolničkim uvjetima u Kantonu Sarajevo, naročito što nema ništa što potvrđuje ove apelanticine tvrdnje. Ustavni sud naročito zapaža da publikacija Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je, navodno, bakterijska sepsa navedena kao peti uzročnik smrti, ne ukazuje da je taj rizik postojao i u okolnostima konkretnog slučaja, i to nakon proteka pet godina (od objavljivanja publikacije u kojoj su izneseni navedeni podaci), a naročito da je on bio veći nego mogućnost da se razviju komplikacije prilikom domicilnog poroda. Osim toga, kada je u pitanju rizik od poroda u bolničkim ustanovama, Ustavni sud ukazuje da i iz prakse Evropskog suda izražene u odlukama Dubská i Krejzová protiv Češke, Pojatina protiv Hrvatske i Kosaitė-Čypienė i drugi protiv Litve slijedi stav da je rizik za majke i novorođenčad bio veći u slučaju poroda u kući nego u slučaju poroda u rodilištima koja su imala cjelokupno osoblje i adekvatnu tehničku i materijalnu opremu, te da čak i ako se trudnoća nastavila bez ikakvih komplikacija i stoga se mogla smatrati "niskorizičnom", neočekivane poteškoće mogle su nastati tokom poroda, što bi zahtijevalo hitnu specijalističku medicinsku intervenciju, kao što je carski rez ili posebna neonatalna pomoć. Štaviše, Evropski sud je napomenuo da bi rodilište moglo pružiti svu potrebnu hitnu zdravstvenu brigu, dok to ne bi bilo moguće u slučaju poroda u kući čak i kad bi bila prisutna primalja (vidi već citirani predmet Dubská i Krejzová, stav 186).

49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da se odluči za porod u bilo kojem rodilištu u Kantonu Sarajevo, odnosno u Općoj bolnici ili Kliničkom centru. Međutim, apelantica je ukazala da je sa prethodnim porodima koji su se odvijali u zdravstvenim ustanovama imala veoma loše iskustvo, praćeno povredom ličnog dostojanstva i nemogućnosti izbora ljekara, te da trudnoća i porod predstavljaju najintimnije aspekte ženskog života i da porod u zdravstvenim ustanovama uključuje izlaganje ženskog tijela i njezinih najdubljih osjećanja drugim ljudima. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da na Ustavnom sudu nije da osporava ove apelanticine navode i brige. Također, Ustavni sud ukazuje da se ta zabrinutost ne može zanemariti prilikom ocjenjivanja da li su vlasti postigle pravednu ravnotežu između konkurentskih interesa. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju uz apelaciju nije dostavila bilo kakve dokaze kojima bi potvrdila ove navode koji se odnose na način i uvjete odvijanja porođaja u zdravstvenim ustanovama u Kantonu Sarajevo (vidi Kosaitė-Čypienė, stav 105, i suprotni stav u predmetu Pojatina, st. 81. i 82).

50. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da nedonošenjem zakonodavstva koje bi u praksi omogućilo da ženama pri porodu u kući asistiraju zdravstveni radnici iz zdravstvenog sistema javne vlasti nisu prekoračile široku slobodu procjene koju imaju u tom pitanju. Ustavni sud ponavlja da, iako bi navedeni planirani porodi u kući mogli biti dopušteni, javna vlast, odnosno zakonodavni organi to nisu obavezni da učine na osnovu Evropske konvencije, kako to neosnovano smatra apelantica. Ovo naročito zbog toga, kako je istakao i Evropski sud, što i dalje postoji velika nejednakost između pravnih sistema država ugovornica o tom pitanju (vidi već citirani predmet Dubská i Krejzová, stav 183) i što je neophodno poštivati postupni razvitak zakona u tom području. Prema tome, uzimajući u obzir posebne okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njezinog privatnog života nije bilo nerazmjerno.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


52. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer pitanje stručne asistencije nije bilo uređeno a zdravstvene ustanove su odgovore na apelanticin zahtjev davale u formi "obavještenja" i "odgovora", te da Opća bolnica nije dala bilo kakav odgovor na podneseni zahtjev.

53. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, odlučujući o sličnim navodima u predmetu Pojatina protiv Hrvatske, istakao da član 13. Evropske konvencije ne ide tako daleko da jamči pravni lijek koji omogućava osporavanje zakona države ugovornice pred domaćim organom na osnovu toga da je on suprotan odredbama Evropske konvencije (vidi, među drugim izvorima prava, predmete Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stav 94, ESLJP, 2013 (izvaci), i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 32555/96, stav 137, ESLJP, 2005-X). U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da apelantica, kada tvrdi da pitanje stručne asistencije nije bilo uređeno, u suštini, osporava zakonske odredbe. Također, Ustavni sud zapaža da član 13. Evropske konvencije ne jamči da javne vlasti, u konkretnom slučaju zdravstvene ustanove, moraju odgovarati na zahtjeve stranaka u određenoj formi ili u određenim rokovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi kojima se poziva na odredbu člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život očigledno u suprotnosti sa navedenim stavovima, zbog čega su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

Nediskriminacija


54. Naposljetku, apelantica tvrdi da je, zbog povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije, a imajući u vidu činjenicu da nije mogla koristiti stručnu pomoć prilikom poroda u kući, za razliku od onih koji žele roditi u zdravstvenoj ustanovi, diskriminirana u uživanju svog prava na privatni život. Iz ovih apelanticinih navoda proizlazi da se apelantica, pored povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, poziva i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

55. U vezi sa time, Ustavni sud napominje da član 14. Konvencije zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja "prava i sloboda priznatih Evropskom konvencijom", a da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju proširuje opseg zaštite na "sva prava predviđena zakonom" (vidi, Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, 22. decembra 2009. godine, stav 54). Imajući u vidu prethodni zaključak da apelantici nije povrijeđeno pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije u kojemu je sadržan i zaključak da relevantnim zakonskim odredbama nije propisana mogućnost angažiranja radnika iz zdravstvenog sistema prilikom domicilnog poroda, te široko polje procjene koje javna vlast ima u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je apelantica, u skladu sa navedenim odredbama Evropske konvencije, mogla biti diskriminirana u vezi sa ostvarivanjem prava na privatni život u odnosu na lica koja žele roditi u zdravstvenoj ustanovi.

56. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelanticino pozivanje na kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovano.

VIII. Zaključak


57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što joj zdravstvene ustanove u Kantonu Sarajevo nisu omogućile da joj zdravstveni radnici iz zdravstvenog sistema asistiraju pri porodu u kući, zbog toga što je miješanje u apelanticino pravo na privatni život bilo utemeljeno na zakonu, što je težilo legitimnom cilju zaštite zdravlja i sigurnosti majki i djece tokom poroda i nakon njega, te navedenim miješanjem javne vlasti nisu prekoračile široku slobodu procjene koju imaju u tom pitanju.

58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer član 13. Evropske konvencije ne jamči pravni lijek koji omogućava osporavanje zakona države ugovornice pred domaćim organom na osnovu toga da je suprotan odredbama Evropske konvencije, niti iz sadržaja toga člana proizlazi da su zdravstvene ustanove na apelanticino traženje morale da odgovaraju u određenoj formi.

59. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni život, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je apelantica, u skladu sa navedenim odredbama Evropske konvencije i odredbama relevantnih propisa, mogla biti diskriminirana u vezi sa ostvarivanjem prava na privatni život u odnosu na lica koja žele roditi u zdravstvenoj ustanovi.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.