AP 3535/19 Odluka Ustavnog suda BiH
Posted: Thu Jul 15, 2021 9:34 am
Službeni glasnik BiH, broj 43/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3535/19, rješavajući apelaciju Envera Budimlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Envera Budimlića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Enver Budimlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 9. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), sudija pojedinac O. A., Presudom broj 17 0 K 074223 16 K od 3. februara 2017. godine apelanta je proglasio krivim da je počinio krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu izrekao kaznu zatvora od sedam mjeseci i mjeru zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti profesora, odnosno predavača na JU "Visoka zdravstvena škola", Univerzitet u Bihaću, u trajanju od dvije godine.
6. Apelant je proglašen krivim jer je u navedenom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću – profesor/nastavnik, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 ugovora o djelu zaključenih između njega i ovlaštene osobe "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao navedeni broj sati održane nastave i vježbi iz više nastavnih predmeta prema, u izreci presude, pobrojanim ugovorima o djelu, iako je u to vrijeme obavljao poslove ljekara u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i na osnovu izvještaja i evidencija o održanim predavanjima za navedene dane iste spiskove koristio za lažne obračune koje je dostavio nadležnoj službi JU "Visoka zdravstvena ustanova" Bihać s ciljem da službenu osobu dovede u zabludu kako bi se učinila nezakonita isplata, pa su isti spiskovi i obračuni prihvaćeni i dostavljeni u Trezor Unsko-sanskog kantona na naplatu. Apelant je spriječen u toj namjeri za isplatu označenog novčanog iznosa.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti Općinski sud utvrdio nakon što je proveo brojne dokaze kako optužbe tako i odbrane, koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Prema stavu Općinskog suda, u apelantovim radnjama su se u subjektivnom i objektivnom pogledu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH zbog toga što je kao službena osoba s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi podnio lažan obračun i time pokušao dovesti u zabludu ovlaštenu osobu da izvrši nezakonitu isplatu. Sud nije prihvatio tužiočevu pravnu ocjenu djela koja je navedena u konačnoj optužnici da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 2. u vezi sa članom 28. KZFBiH, nego je sud predmetno krivično djelo kvalificirao kao krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH budući da je, prema dokazima koje je sud prihvatio, sačinio lažan obračun u označenom novčanom iznosu, a koji iznos je bio obuhvaćen njegovim umišljajem. U vezi s tim je ukazano da je apelant očekivao isplatu tog iznosa i na taj način pribavljanje protupravne imovinske koristi za sebe, a porezi i doprinosi koji su obračunati na označeni iznos nisu obuhvaćeni apelantovim umišljajem, zbog čega su njegove radnje kvalificirane prema članu 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u činjeničnom opisu krivičnog djela u osuđujućem dijelu presude izvršio intervenciju tako da je iz uvoda činjeničnog opisa krivičnog djela iz dispozitiva optužnice u dijelu kad tužilac navodi: "U namjeri da sebi i drugima pribavi imovinsku korist" ispustio navode "i drugima" kao nedokazane tako da u izreci presude ispravno stoji: ,,U namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist".
8. Najzad, Općinski sud je, s obzirom na to da je apelant počinilac krivičnog djela i da je krivično odgovoran, apelanta proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Pored toga, na osnovu člana 76. st. 1. i 2. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti odgovorne osobe profesora, odnosno predavača na JU "Visoka zdravstvena škola" Univerziteta u Bihaću u trajanju od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude. Općinski sud je zaključio da okolnosti pod kojima je apelant izvršio krivično djelo za koje je proglašen krivim ukazuju da je apelant iskazao visok stepen upornosti u sačinjavanju lažnog obračuna pa postoji opasnost da bi obavljanje navedenih poziva, tj. djelatnosti ili dužnosti na apelanta moglo podsticajno djelovati da počini novo krivično djelo u vezi s pozivom, djelatnošću ili dužnošću.
9. Kantonalni sud, u vijeću sastavljenom od sudije F. H. kao predsjednika vijeća i sudija J. K. i R. K., Rješenjem broj 17 0 K 074223 17 Kž od 20. septembra 2017. godine uvažio je apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Ponovni postupak
10. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud, sudija pojedinac D. M., Presudom broj 17 0 K 074223 19 K od 18. marta 2019. godine proglasio je apelanta krivim da je počinio krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda – kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
11. Apelant je proglašen krivim jer je u navedenom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću – profesor/nastavnik, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 ugovora o djelu zaključenih između njega i ovlaštene osobe "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao navedeni broj sati održane nastave i vježbi iz više nastavnih predmeta prema, u izreci presude, pobrojanim ugovorima o djelu, iako je u to vrijeme obavljao poslove ljekara u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i na osnovu izvještaja i evidencija o održanim predavanjima za navedene dane iste spiskove koristio za lažne obračune koje je dostavio nadležnoj službi JU "Visoka zdravstvena ustanova" Bihać s ciljem da službenu osobu dovede u zabludu kako bi se učinila nezakonita isplata, pa su isti spiskovi i obračuni prihvaćeni i dostavljeni u Trezor Unsko-sanskog kantona na naplatu, a u toj namjeri je apelant spriječen za isplatu označenog novčanog iznosa.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi, između ostalog, da je apelant, u smislu člana 280. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), priznao krivicu pa je sud na glavnom pretresu izveo samo one dokaze koji su se odnosili na odluku o krivičnopravnoj sankciji. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prilikom utvrđivanja apelantove krivice Općinski sud izvedene dokaze optužbe cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi u smislu člana 296. ZKPFBiH, te da je apelantovo priznanje počinjenog krivičnog djela u toku glavnog pretresa prihvatio u cjelini s obzirom na to da je bilo podudarno s izvedenim dokazima optužbe koje apelant nije osporio, te da je apelantovo priznanje dato dobrovoljno, savjesno i s razumijevanjem, nakon predočenih i izvedenih dokaza.
13. Kantonalni sud je, u vijeću sastavljenom od sudije R. K. kao predsjednika vijeća i sudija O. A. i G. M., Presudom broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu uz uvjetnu osudu izrečena i mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije, zabrana obavljanja poslova profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru Federacije BiH u trajanju od dvije godine.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je žalbu protiv prvostepene presude izjavilo Kantonalno tužilaštvo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji – član 311. tačka d) ZKPFBiH s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i apelantu uz izrečenu uvjetnu osudu izrekne i mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija, zabrana obavljanja poslova profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru FBiH u trajanju od dvije godine. U odgovoru na žalbu Tužilaštva apelant je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda. Na sjednici vijeća održanoj u skladu sa članom 319. stav 1. ZKPFBiH sudija izvjestilac ukratko je iznio stanje spisa.
15. Kantonalni sud je žalbene navode Tužilaštva ocijenio osnovanim. U vezi s tim je ukazano da iz izreke osporene presude proizlazi da je sud apelantu, nakon što je na osnovu provedenih dokaza na jasan i nedvosmislen način utvrdio da je izvršio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim, a za koje utvrđenje je dao valjane razloge u obrazloženju presude, izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci čije se izvršenje odlaže pod uvjetom ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Međutim, prvostepeni sud je propustio da odluči i o prijedlogu kantonalnog tužioca postavljenom na glavnom pretresu u završnoj riječi da se apelantu izrekne mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kantonalni tužilac je pravilno u žalbi istakao da okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim ukazuju da postoji opasnost da bi apelantovo obavljanje poziva, djelatnosti ili funkcija profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru Federacije BiH moglo podsticajno djelovati na njega da ponovo izvrši krivično djelo u vezi s navedenim pozivom ili djelatnošću jer je on u kritičnom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 zaključenih ugovora o djelu između njega i "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao označeni broj sati održane nastave i vježbi. Najzad, Kantonalni sud je istakao da se izricanjem samo uvjetne osude apelantu, s obzirom na težinu krivičnog djela i društvenu opasnost djela, te okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, imajući u vidu da je apelant krivično djelo izvršio u svojstvu profesora čija je dužnost da odgaja i obrazuje mlade osobe, ne bi postigla svrha izricanja krivičnih sankcija pa je sud, u smislu člana 329. stav 1. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao svode se na tvrdnju da u postupku pred Kantonalnim sudom nije uživao garancije nepristrasnog suda. U vezi s tim je istakao da je sudija O. A. bio član vijeća Kantonalnog suda koje je odlučivalo po žalbi Kantonalnog tužilaštva na prvostepenu presudu od 18. marta 2019. godine, te kao sudija pojedinac donio i prvostepenu presudu od 3. februara 2017. godine, tj. sudio po istoj optužnici protiv istog optuženog i donio osuđujuću presudu. Prema njegovom mišljenju, ta činjenica nije mogla biti zanemarena zbog okolnosti da je presuda sudije O. A. ukinuta, te da je u ponovnom postupku presudu donio drugi sudija jer su pred sudijom O. A. izvedeni svi dokazi. U ponovnom postupku sudija D. M. nije izrekao i mjeru sigurnosti, ali je sudija O. A., odlučujući po žalbi protiv ove prvostepene presude, a kako apelant tvrdi, u svojstvu sudije izvjestioca, u vijeću drugostepenog suda, izrekao istu mjeru sigurnosti koju je izrekao i kao sudija Općinskog suda. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je da je sudija O. A. u istom predmetu postupao i kao sudija prvostepenog i drugostepenog suda.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da sudija O. A. nije učestvovao u donošenju odluke pred prvostepenim sudom čija se zakonitost ispitivala po žalbi Kantonalnog tužilaštva pred tim sudom, a zbog čega nije trebalo da bude izuzet u predmetnom postupku.
19. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je sudija O. A. sudio u istom predmetu kao sudija prvostepenog suda, te je donio osuđujuću presudu koja je ukinuta. U ponovljenom postupku, nakon ukidanja predmetne prvostepene presude, nije učestvovao sudija O. A. već potpuno drugi sudija. U međuvremenu, sudija O. A. je imenovan na poziciju sudije Kantonalnog suda, gdje je kao član vijeća odlučivao po žalbi, ne protiv presude koju je on donio, već protiv presude koju je u istom predmetu donio drugi sudija, nakon što je presuda koju je donio sudija O. A. ukinuta. Prema stavu Kantonalnog tužilaštva, to znači da sudija O. A. kao član vijeća drugostepenog suda nije postupao u istom krivičnom predmetu u kojem je učestvovao u donošenju prvostepene odluke koja se pobija pravnim lijekom, što bi predstavljalo osnov za izuzeće shodno članu 39. tačka e) ZKPFBiH. Slijedom navedenog, ocijenjen je neprihvatljivim i apelantov stav da je sudija O. A. postupajući po žalbi u ovom predmetu "osnažio svoju raniju odluku".
V. Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 39. tačke d), e) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 40. st. (1), (2), (3) i (4)
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja
(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(3) Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu
(4) Stranke ili branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.
Član 41.
Postupak za izuzeće
(1) Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 39. tačke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika suda.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju kada se radi o izuzeću predsjednika suda - o njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudija tog suda.
Član 317.
Odgovor na žalbu
Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju (član 185.) koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prijepisom zapisnika sa glavne rasprave, dostavlja se apelacionom odjeljenju.
Član 318.
Sudija izvjestitelj
(1) Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.
(2) Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise.
(3) Kada sudija izvjestitelj pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.
Član 319. st. (1) i (8)
Sjednica Vijeća
(1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
Član 325. stav (1)
Odluke po žalbi
(1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu i preinačiti prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.
Član 329. stav (1)
Preinačavanje prvostepene presude
(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tač. f), g) i j) ovog zakona. U ovom slučaju ako drugostepeni sud nađe da je potrebno izreći sudsku opomenu donijet će rješenje kojim će preinačiti prvostepenu presudu i izreći sudsku opomenu.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer nije uživao garancije da mu sudi nepristrasni sud. U prilog toj tvrdnji je istakao da je prvobitnu prvostepenu presudu (koja je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje) kojom je proglašen krivim i izrečena mu kazna zatvora i mjera sigurnosti donio sudija O. A. kao sudija pojedinac. Isti sudija bio je član tročlanog vijeća Kantonalnog suda, koje je donijelo presudu koju je osporio u apelaciji. Prema njegovom mišljenju, okolnost da je presuda koju je donio sudija O. A. ukinuta i da je novu presudu donio drugi sudija, pa da je sudija O. A. kao član drugostepenog vijeća odlučivao po žalbi protiv te presude ne može otkloniti činjenicu da su pred sudijom O. A. provedeni svi dokazi, odnosno da je on sudio po istoj optužnici, protiv istog optuženog i donio osuđujuću presudu jednom kao sudija prvostepenog, a jednom kao sudija drugostepenog suda, i to, kako tvrdi, u svojstvu sudije izvjestioca.
29. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da "nepristrasnost" podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
30. U konkretnom slučaju apelant je ukazao na pristrasnost sudije O. A. prema objektivnom kriteriju jer je sudija O. A. kao sudija pojedinac donio prvostepenu presudu kojom je proglašen krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora i mjera sigurnosti, pa nakon što je ta presuda ukinuta i donesena nova presuda od drugog sudije odlučivao kao član vijeća po žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv ove nove presude.
31. U vezi s pitanjem objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). Također, prema praksi Evropskog suda, pitanje nepostojanja sudske nepristrasnosti ne otvara se nakon što je sudija već donio isključivo formalne i procesne odluke u drugim fazama postupka, međutim, problemi s nepristrasnošću mogu nastati ako je u drugim fazama postupka sudija već izrazio mišljenje o krivici optuženog (vidi Gómez de Liaño y Botella protiv Španije, presuda od 22. jula 2008. godine, st. 67–72). Pri tome, uvijek su odlučni obim i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije od 24. februara 1993. godine, stav 30, serija A, broj 255-A), odnosno da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, kad se otvori pitanje nepristrasnosti suda u pogledu učešća sudije u postupku, činjenica da je taj sudija bio dio proširenog vijeća nije presudna za pitanje objektivne nepristrasnosti na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, s obzirom na tajnost vijećanja, možda će biti nemoguće utvrditi stvarni utjecaj nekog sudije na donošenje odluka, a nepristrasnost suda može biti podložna stvarnoj sumnji (vidi Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, stav 89; Otegi Mondragon protiv Španije, presuda od 15. marta 2011. godine, stav 67). Najzad, kad se otvori pitanje pristrasnosti u vezi s prethodnim učešćem sudije u postupku, protek vremena od prethodnog učestvovanja u istom postupku nije sam po sebi dovoljna mjera zaštite od pristrasnosti (vidi Dāvidsons i Savins protiv Latvije, presuda od 7. januara 2016. godine, stav 57). Najzad, prema stavu Evropskog suda, svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza je slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
32. Ustavni sud podsjeća da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja predmeta u kojima se pokreće pitanje nepristrasnosti suda. Naime, postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristrasnosti, tj. pravila koja uređuju izuzeće sudija pokazuju nastojanje nacionalne zakonodavne vlasti da ukloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti dotičnog sudije ili suda, te predstavljaju pokušaj osiguranja nepristrasnosti uklanjanjem razloga za takvu zabrinutost. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristrasnosti, ova pravila usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99; naprijed citirana, Mežnarić protiv Hrvatske, stav 27; Harabin protiv Slovačke, presuda od 20. novembra 2012. godine, stav 132). https://advokat-prnjavorac.com
33. Ustavni sud zapaža da su članom 39. ZKPFBiH propisane situacije u kojim sudija ne može vršiti sudijsku funkciju. Konkretna situacija – sudija čija je presuda ukinuta učestvuje u odlučivanju po žalbi protiv nove presude koju je donio drugi sudija u istom predmetu nije izričito navedena u tačkama od a) do e) citiranog člana. Međutim, citirani član u tački f) regulira da sudija ne može vršiti sudijsku funkciju i kad postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Nadalje, sudija je, u skladu sa članom 41. stav 1. ZKPFBiH, dužan da, čim sazna za postojanje nekog od razloga iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH, prekine svaki rad na tom predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda. Ukoliko se radi o razlogu iz tačke f) citiranog člana, sudija je dužan obavijestiti predsjednika suda. Navedena zakonska rješenja očigledno su u službi otklanjanja svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu.
34. Na drugoj strani, član 40. ZKPFBiH daje mogućnost i stanci ili braniocu da traže izuzeće sudije. Prema citiranoj odredbi, kad je u pitanju zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja on može biti istaknut u žalbi ili u odgovoru na žalbu. U skladu sa stavom 4. citiranog člana, stranka ili branilac mogu da traže izuzimanje samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu. Imajući u vidu da se žalba i odgovor na žalbu, u skladu sa članom 317. ZKPFBiH, dostavljaju putem prvostepenog suda, te da u skladu sa članom 318. ZKPFBiH predsjednik apelacionog suda po prijemu spisa spis dostavlja predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestioca, proizlazi da u trenutku podnošenja žalbe, odnosno odgovora na žalbu stranke i branilac još uvijek i ne znaju ko će biti članovi vijeća koje će odlučivati po žalbi. U tom smislu, opravdano se može postaviti pitanje u kojoj mjeri postojeće zakonsko rješenje strankama i braniocu zbilja osigurava efektivno sredstvo koje bi trebalo da osigura nepristrasnost suda. Pri tom, a kako proizlazi i iz okolnosti konkretnog slučaja, sudska vijeća drugostepenog suda nisu permanentnog sastava. Naime, sastav vijeća Kantonalnog suda koja su u dva navrata odlučivala po žalbama u apelantovom predmetu bio je različit. Stoga bi se moglo zaključiti da je zakonodavac, usvajajući takvo zakonsko rješenje, u prvom redu imao u vidu dužnost sudije da zatraži izuzeće i prekine rad na predmetu kada postoji neki od razloga iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH, odnosno u slučaju okolnosti iz tačke f) da o tome obavijesti predsjednika suda. Naime, sudije trebaju održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebali bi lično poštovati te standarde kako bi održali integritet pravosuđa. Svakim kršenjem tih standarda smanjuje se povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi gore citiranu Morice, stav 78).
35. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva, ali u njemu nije zatražio izuzeće bilo kojeg sudije. Također, iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant tražio da prisustvuje sjednici vijeća drugostepenog suda, pa u skladu sa članom 319. ZKPFBiH nije postojala obaveza ni da bude obaviješten o njenom održavanju. Međutim, imajući u vidu da se konkretna situacija ne može podvesti pod razloge iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH u pogledu kojih se izuzeće može tražiti kad se za njih sazna, proizlazi da apelant ne bi mogao tražiti izuzeće sudije O. A. i da je prisustvovao sjednici vijeća drugostepenog suda zbog razloga propisanog članom 39. tačka f) ZKPFBiH (kad postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost). U tom smislu, proizlazi da je apelant o učešću sudije O. A. bio upoznat tek kada mu je dostavljena drugostepena presuda koju je i osporio u apelaciji tvrdeći da su prekršene garancije nepristrasnog suda.
36. Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti ni da je sudija O. A. smatrao da njegovo prethodno učešće u donošenju meritorne odluke koja je ukinuta može predstavljati prepreku da odlučuje po žalbi protiv nove prvostepene presude, odnosno da učestvuje u donošenju nove meritorne odluke koja je u apelantovom slučaju imala učinak i konačne odluke, pa da je o tome obavijestio predsjednika vijeća.
37. Ustavni sud zapaža da se sudija O. A. kao sudija pojedinac direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su se ticala merituma apelantovog predmeta (utvrdio postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te apelantu izrekao kaznu zatvora i mjeru sigurnosti), odnosno da je oblikovao svoj stav o ovim pitanjima i prije nego je žalba izjavljena. U tom smislu, samo okolnost da je presuda sudije O. A. ukinuta i da je novu presudu donio drugi sudija sama po sebi ne upućuje na zaključak da se apelanova sumnja ne može smatrati objektivno opravdanom. Pri tom, apelant tvrdi, a ta tvrdnja ničim nije dovedena u pitanje (ni u odgovorima na apelaciju Kantonalnog suda, odnosno Kantonalnog tužilaštva), da je sudija O. A. bio i sudija izvjestilac u tročlanom vijeću, tj. da je u skladu sa članom 318. ZKPFBiH njegov zadatak bio da pripremi spis, odnosno da ga na sjednici drugostepenog vijeća i izloži. Ta okolnost, zatim imajući u vidu tajnost vijećanja, te da je gotovo nemoguće utvrditi stvarni utjecaj nekog sudije na donošenje odluka u okolnostima konkretnog slučaja ima prevagu u odnosu na činjenicu da je sudija O. A. postupao kao član tročlanog vijeća, što i dalje doprinosi stvarnoj sumnji u nepristrasnost. Nadalje, u ponovnom postupku nisu provođeni novi dokazi, apelant je priznao krivicu, pa je prvostepeni sud provodio samo dokaze koji su se ticali odluke o krivičnopravnoj sankciji, te apelantu izrekao uvjetnu osudu. Pri tom, isti ti dokazi izvedeni su i pred sudijom O. A. u prvobitno donesenoj prvostepenoj presudi, koji je apelantu izrekao kaznu zatvora i mjeru sigurnosti, odnosno iste okolnosti su bile osnov za usvajanje žalbe Tužilaštva i preinačenje prvostepene presude tako da je apelantu uz uvjetnu osudu izrečena i mjera sigurnosti. U tom smislu, u okolnostima konkretnog slučaja bez značaja je i da je od donošenja prvobitne odluke sudije O. A. do donošenja osporene presude proteklo nešto više od dvije godine.
38. U konkretnom slučaju, sudija O. A. je u postupku protiv apelanta u dva navrata donosio meritorne odluke o postojanju krivičnog djela, apelantove krivične odgovornosti i kazni, najprije kao sudija pojedinac, a zatim i kao član vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo po izjavljenoj žalbi. Takva situacija kao minimum kreirala je opravdanu bojazan u pogledu nepristrasnosti koja nije mogla biti otklonjena samo činjenicom da je prvobitna odluka sudije O. A. ukinuta. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je sudija O. A. o navedenom na bilo koji način upoznao predsjednika suda ili eventualno zatražio izuzeće od odlučivanja po izjavljenoj žalbi, a pri tom je imao i svojstvo sudije izvjestioca, odnosno on je pripremio predmet po izjavljenoj žalbi i izložio ga na sjednici vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo o žalbi. Na drugoj strani, imajući u vidu postojeće zakonsko rješenje u pogledu izuzeća sudije apelacionog suda po zahtjevu stranaka i branioca, proizlazi da apelant objektivno nije ni imao mogućnost da traži njegovo izuzeće, odnosno da je za sastav vijeća koje je odlučivalo po žalbi saznao tek kad mu je uručena osporena drugostepena presuda. Najzad, u ponovnom postupku provedeni su isti oni dokazi koji su bili predmet ocjene i od sudije O. A. na osnovu kojih je apelanta proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora i mjeru sigurnosti, odnosno iste okolnosti su bile osnov za usvajanje žalbe Tužilaštva i preinačenje prvostepene presude tako da je apelantu uz uvjetnu osudu, koja mu je izrečena prvostepenom presudom, izrečena i mjera sigurnosti.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost sudije O. A. bila legitimna i da je imala objektivno opravdanje, te da nije mogla biti otklonjena samo zbog činjenice da je prvobitna meritorna odluka ukinuta i da je kao član tročlanog vijeća drugostepenog suda učestvovao u odlučivanju po žalbi na presudu koju je u apelantovom predmetu donio drugi sudija.
40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantova sumnja u nepristrasnost sudije koji je učestvovao u donošenju konačne odluke o njegovoj krivici i kazni bila legitimna i imala objektivno opravdanje, te u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla biti otklonjena samo zbog činjenice da je prvobitna meritorna odluka istog sudije u apelantovom predmetu ukinuta i da je kao član tročlanog vijeća drugostepenog suda učestvovao u odlučivanju po žalbi na presudu koju je u apelantovom predmetu donio drugi sudija.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r,
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3535/19, rješavajući apelaciju Envera Budimlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Envera Budimlića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Enver Budimlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 9. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), sudija pojedinac O. A., Presudom broj 17 0 K 074223 16 K od 3. februara 2017. godine apelanta je proglasio krivim da je počinio krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu izrekao kaznu zatvora od sedam mjeseci i mjeru zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti profesora, odnosno predavača na JU "Visoka zdravstvena škola", Univerzitet u Bihaću, u trajanju od dvije godine.
6. Apelant je proglašen krivim jer je u navedenom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću – profesor/nastavnik, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 ugovora o djelu zaključenih između njega i ovlaštene osobe "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao navedeni broj sati održane nastave i vježbi iz više nastavnih predmeta prema, u izreci presude, pobrojanim ugovorima o djelu, iako je u to vrijeme obavljao poslove ljekara u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i na osnovu izvještaja i evidencija o održanim predavanjima za navedene dane iste spiskove koristio za lažne obračune koje je dostavio nadležnoj službi JU "Visoka zdravstvena ustanova" Bihać s ciljem da službenu osobu dovede u zabludu kako bi se učinila nezakonita isplata, pa su isti spiskovi i obračuni prihvaćeni i dostavljeni u Trezor Unsko-sanskog kantona na naplatu. Apelant je spriječen u toj namjeri za isplatu označenog novčanog iznosa.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti Općinski sud utvrdio nakon što je proveo brojne dokaze kako optužbe tako i odbrane, koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Prema stavu Općinskog suda, u apelantovim radnjama su se u subjektivnom i objektivnom pogledu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH zbog toga što je kao službena osoba s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi podnio lažan obračun i time pokušao dovesti u zabludu ovlaštenu osobu da izvrši nezakonitu isplatu. Sud nije prihvatio tužiočevu pravnu ocjenu djela koja je navedena u konačnoj optužnici da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 2. u vezi sa članom 28. KZFBiH, nego je sud predmetno krivično djelo kvalificirao kao krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH budući da je, prema dokazima koje je sud prihvatio, sačinio lažan obračun u označenom novčanom iznosu, a koji iznos je bio obuhvaćen njegovim umišljajem. U vezi s tim je ukazano da je apelant očekivao isplatu tog iznosa i na taj način pribavljanje protupravne imovinske koristi za sebe, a porezi i doprinosi koji su obračunati na označeni iznos nisu obuhvaćeni apelantovim umišljajem, zbog čega su njegove radnje kvalificirane prema članu 385. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u činjeničnom opisu krivičnog djela u osuđujućem dijelu presude izvršio intervenciju tako da je iz uvoda činjeničnog opisa krivičnog djela iz dispozitiva optužnice u dijelu kad tužilac navodi: "U namjeri da sebi i drugima pribavi imovinsku korist" ispustio navode "i drugima" kao nedokazane tako da u izreci presude ispravno stoji: ,,U namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist".
8. Najzad, Općinski sud je, s obzirom na to da je apelant počinilac krivičnog djela i da je krivično odgovoran, apelanta proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Pored toga, na osnovu člana 76. st. 1. i 2. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti odgovorne osobe profesora, odnosno predavača na JU "Visoka zdravstvena škola" Univerziteta u Bihaću u trajanju od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude. Općinski sud je zaključio da okolnosti pod kojima je apelant izvršio krivično djelo za koje je proglašen krivim ukazuju da je apelant iskazao visok stepen upornosti u sačinjavanju lažnog obračuna pa postoji opasnost da bi obavljanje navedenih poziva, tj. djelatnosti ili dužnosti na apelanta moglo podsticajno djelovati da počini novo krivično djelo u vezi s pozivom, djelatnošću ili dužnošću.
9. Kantonalni sud, u vijeću sastavljenom od sudije F. H. kao predsjednika vijeća i sudija J. K. i R. K., Rješenjem broj 17 0 K 074223 17 Kž od 20. septembra 2017. godine uvažio je apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Ponovni postupak
10. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud, sudija pojedinac D. M., Presudom broj 17 0 K 074223 19 K od 18. marta 2019. godine proglasio je apelanta krivim da je počinio krivično djelo prevare u službi u pokušaju iz člana 385. stav 1. KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda – kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
11. Apelant je proglašen krivim jer je u navedenom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću – profesor/nastavnik, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 ugovora o djelu zaključenih između njega i ovlaštene osobe "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao navedeni broj sati održane nastave i vježbi iz više nastavnih predmeta prema, u izreci presude, pobrojanim ugovorima o djelu, iako je u to vrijeme obavljao poslove ljekara u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i na osnovu izvještaja i evidencija o održanim predavanjima za navedene dane iste spiskove koristio za lažne obračune koje je dostavio nadležnoj službi JU "Visoka zdravstvena ustanova" Bihać s ciljem da službenu osobu dovede u zabludu kako bi se učinila nezakonita isplata, pa su isti spiskovi i obračuni prihvaćeni i dostavljeni u Trezor Unsko-sanskog kantona na naplatu, a u toj namjeri je apelant spriječen za isplatu označenog novčanog iznosa.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi, između ostalog, da je apelant, u smislu člana 280. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), priznao krivicu pa je sud na glavnom pretresu izveo samo one dokaze koji su se odnosili na odluku o krivičnopravnoj sankciji. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prilikom utvrđivanja apelantove krivice Općinski sud izvedene dokaze optužbe cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi u smislu člana 296. ZKPFBiH, te da je apelantovo priznanje počinjenog krivičnog djela u toku glavnog pretresa prihvatio u cjelini s obzirom na to da je bilo podudarno s izvedenim dokazima optužbe koje apelant nije osporio, te da je apelantovo priznanje dato dobrovoljno, savjesno i s razumijevanjem, nakon predočenih i izvedenih dokaza.
13. Kantonalni sud je, u vijeću sastavljenom od sudije R. K. kao predsjednika vijeća i sudija O. A. i G. M., Presudom broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu uz uvjetnu osudu izrečena i mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije, zabrana obavljanja poslova profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru Federacije BiH u trajanju od dvije godine.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je žalbu protiv prvostepene presude izjavilo Kantonalno tužilaštvo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji – član 311. tačka d) ZKPFBiH s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i apelantu uz izrečenu uvjetnu osudu izrekne i mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija, zabrana obavljanja poslova profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru FBiH u trajanju od dvije godine. U odgovoru na žalbu Tužilaštva apelant je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda. Na sjednici vijeća održanoj u skladu sa članom 319. stav 1. ZKPFBiH sudija izvjestilac ukratko je iznio stanje spisa.
15. Kantonalni sud je žalbene navode Tužilaštva ocijenio osnovanim. U vezi s tim je ukazano da iz izreke osporene presude proizlazi da je sud apelantu, nakon što je na osnovu provedenih dokaza na jasan i nedvosmislen način utvrdio da je izvršio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim, a za koje utvrđenje je dao valjane razloge u obrazloženju presude, izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci čije se izvršenje odlaže pod uvjetom ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Međutim, prvostepeni sud je propustio da odluči i o prijedlogu kantonalnog tužioca postavljenom na glavnom pretresu u završnoj riječi da se apelantu izrekne mjera sigurnosti – zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kantonalni tužilac je pravilno u žalbi istakao da okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim ukazuju da postoji opasnost da bi apelantovo obavljanje poziva, djelatnosti ili funkcija profesora na fakultetu i u javnim ustanovama na prostoru Federacije BiH moglo podsticajno djelovati na njega da ponovo izvrši krivično djelo u vezi s navedenim pozivom ili djelatnošću jer je on u kritičnom periodu kao službena osoba u JU "Visoka zdravstvena škola" u Bihaću u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na osnovu 11 zaključenih ugovora o djelu između njega i "Visoke zdravstvene škole" u Bihaću, u službenim izvještajima i evidencijama lažno prikazao označeni broj sati održane nastave i vježbi. Najzad, Kantonalni sud je istakao da se izricanjem samo uvjetne osude apelantu, s obzirom na težinu krivičnog djela i društvenu opasnost djela, te okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, imajući u vidu da je apelant krivično djelo izvršio u svojstvu profesora čija je dužnost da odgaja i obrazuje mlade osobe, ne bi postigla svrha izricanja krivičnih sankcija pa je sud, u smislu člana 329. stav 1. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao svode se na tvrdnju da u postupku pred Kantonalnim sudom nije uživao garancije nepristrasnog suda. U vezi s tim je istakao da je sudija O. A. bio član vijeća Kantonalnog suda koje je odlučivalo po žalbi Kantonalnog tužilaštva na prvostepenu presudu od 18. marta 2019. godine, te kao sudija pojedinac donio i prvostepenu presudu od 3. februara 2017. godine, tj. sudio po istoj optužnici protiv istog optuženog i donio osuđujuću presudu. Prema njegovom mišljenju, ta činjenica nije mogla biti zanemarena zbog okolnosti da je presuda sudije O. A. ukinuta, te da je u ponovnom postupku presudu donio drugi sudija jer su pred sudijom O. A. izvedeni svi dokazi. U ponovnom postupku sudija D. M. nije izrekao i mjeru sigurnosti, ali je sudija O. A., odlučujući po žalbi protiv ove prvostepene presude, a kako apelant tvrdi, u svojstvu sudije izvjestioca, u vijeću drugostepenog suda, izrekao istu mjeru sigurnosti koju je izrekao i kao sudija Općinskog suda. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je da je sudija O. A. u istom predmetu postupao i kao sudija prvostepenog i drugostepenog suda.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da sudija O. A. nije učestvovao u donošenju odluke pred prvostepenim sudom čija se zakonitost ispitivala po žalbi Kantonalnog tužilaštva pred tim sudom, a zbog čega nije trebalo da bude izuzet u predmetnom postupku.
19. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je sudija O. A. sudio u istom predmetu kao sudija prvostepenog suda, te je donio osuđujuću presudu koja je ukinuta. U ponovljenom postupku, nakon ukidanja predmetne prvostepene presude, nije učestvovao sudija O. A. već potpuno drugi sudija. U međuvremenu, sudija O. A. je imenovan na poziciju sudije Kantonalnog suda, gdje je kao član vijeća odlučivao po žalbi, ne protiv presude koju je on donio, već protiv presude koju je u istom predmetu donio drugi sudija, nakon što je presuda koju je donio sudija O. A. ukinuta. Prema stavu Kantonalnog tužilaštva, to znači da sudija O. A. kao član vijeća drugostepenog suda nije postupao u istom krivičnom predmetu u kojem je učestvovao u donošenju prvostepene odluke koja se pobija pravnim lijekom, što bi predstavljalo osnov za izuzeće shodno članu 39. tačka e) ZKPFBiH. Slijedom navedenog, ocijenjen je neprihvatljivim i apelantov stav da je sudija O. A. postupajući po žalbi u ovom predmetu "osnažio svoju raniju odluku".
V. Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 39. tačke d), e) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 40. st. (1), (2), (3) i (4)
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja
(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(3) Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu
(4) Stranke ili branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.
Član 41.
Postupak za izuzeće
(1) Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 39. tačke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika suda.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju kada se radi o izuzeću predsjednika suda - o njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudija tog suda.
Član 317.
Odgovor na žalbu
Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju (član 185.) koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prijepisom zapisnika sa glavne rasprave, dostavlja se apelacionom odjeljenju.
Član 318.
Sudija izvjestitelj
(1) Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.
(2) Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise.
(3) Kada sudija izvjestitelj pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.
Član 319. st. (1) i (8)
Sjednica Vijeća
(1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
Član 325. stav (1)
Odluke po žalbi
(1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu i preinačiti prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.
Član 329. stav (1)
Preinačavanje prvostepene presude
(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tač. f), g) i j) ovog zakona. U ovom slučaju ako drugostepeni sud nađe da je potrebno izreći sudsku opomenu donijet će rješenje kojim će preinačiti prvostepenu presudu i izreći sudsku opomenu.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 074223 19 Kž 2 od 17. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer nije uživao garancije da mu sudi nepristrasni sud. U prilog toj tvrdnji je istakao da je prvobitnu prvostepenu presudu (koja je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje) kojom je proglašen krivim i izrečena mu kazna zatvora i mjera sigurnosti donio sudija O. A. kao sudija pojedinac. Isti sudija bio je član tročlanog vijeća Kantonalnog suda, koje je donijelo presudu koju je osporio u apelaciji. Prema njegovom mišljenju, okolnost da je presuda koju je donio sudija O. A. ukinuta i da je novu presudu donio drugi sudija, pa da je sudija O. A. kao član drugostepenog vijeća odlučivao po žalbi protiv te presude ne može otkloniti činjenicu da su pred sudijom O. A. provedeni svi dokazi, odnosno da je on sudio po istoj optužnici, protiv istog optuženog i donio osuđujuću presudu jednom kao sudija prvostepenog, a jednom kao sudija drugostepenog suda, i to, kako tvrdi, u svojstvu sudije izvjestioca.
29. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da "nepristrasnost" podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
30. U konkretnom slučaju apelant je ukazao na pristrasnost sudije O. A. prema objektivnom kriteriju jer je sudija O. A. kao sudija pojedinac donio prvostepenu presudu kojom je proglašen krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora i mjera sigurnosti, pa nakon što je ta presuda ukinuta i donesena nova presuda od drugog sudije odlučivao kao član vijeća po žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv ove nove presude.
31. U vezi s pitanjem objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). Također, prema praksi Evropskog suda, pitanje nepostojanja sudske nepristrasnosti ne otvara se nakon što je sudija već donio isključivo formalne i procesne odluke u drugim fazama postupka, međutim, problemi s nepristrasnošću mogu nastati ako je u drugim fazama postupka sudija već izrazio mišljenje o krivici optuženog (vidi Gómez de Liaño y Botella protiv Španije, presuda od 22. jula 2008. godine, st. 67–72). Pri tome, uvijek su odlučni obim i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije od 24. februara 1993. godine, stav 30, serija A, broj 255-A), odnosno da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, kad se otvori pitanje nepristrasnosti suda u pogledu učešća sudije u postupku, činjenica da je taj sudija bio dio proširenog vijeća nije presudna za pitanje objektivne nepristrasnosti na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, s obzirom na tajnost vijećanja, možda će biti nemoguće utvrditi stvarni utjecaj nekog sudije na donošenje odluka, a nepristrasnost suda može biti podložna stvarnoj sumnji (vidi Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, stav 89; Otegi Mondragon protiv Španije, presuda od 15. marta 2011. godine, stav 67). Najzad, kad se otvori pitanje pristrasnosti u vezi s prethodnim učešćem sudije u postupku, protek vremena od prethodnog učestvovanja u istom postupku nije sam po sebi dovoljna mjera zaštite od pristrasnosti (vidi Dāvidsons i Savins protiv Latvije, presuda od 7. januara 2016. godine, stav 57). Najzad, prema stavu Evropskog suda, svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza je slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
32. Ustavni sud podsjeća da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja predmeta u kojima se pokreće pitanje nepristrasnosti suda. Naime, postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristrasnosti, tj. pravila koja uređuju izuzeće sudija pokazuju nastojanje nacionalne zakonodavne vlasti da ukloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti dotičnog sudije ili suda, te predstavljaju pokušaj osiguranja nepristrasnosti uklanjanjem razloga za takvu zabrinutost. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristrasnosti, ova pravila usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99; naprijed citirana, Mežnarić protiv Hrvatske, stav 27; Harabin protiv Slovačke, presuda od 20. novembra 2012. godine, stav 132). https://advokat-prnjavorac.com
33. Ustavni sud zapaža da su članom 39. ZKPFBiH propisane situacije u kojim sudija ne može vršiti sudijsku funkciju. Konkretna situacija – sudija čija je presuda ukinuta učestvuje u odlučivanju po žalbi protiv nove presude koju je donio drugi sudija u istom predmetu nije izričito navedena u tačkama od a) do e) citiranog člana. Međutim, citirani član u tački f) regulira da sudija ne može vršiti sudijsku funkciju i kad postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Nadalje, sudija je, u skladu sa članom 41. stav 1. ZKPFBiH, dužan da, čim sazna za postojanje nekog od razloga iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH, prekine svaki rad na tom predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda. Ukoliko se radi o razlogu iz tačke f) citiranog člana, sudija je dužan obavijestiti predsjednika suda. Navedena zakonska rješenja očigledno su u službi otklanjanja svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu.
34. Na drugoj strani, član 40. ZKPFBiH daje mogućnost i stanci ili braniocu da traže izuzeće sudije. Prema citiranoj odredbi, kad je u pitanju zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja on može biti istaknut u žalbi ili u odgovoru na žalbu. U skladu sa stavom 4. citiranog člana, stranka ili branilac mogu da traže izuzimanje samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu. Imajući u vidu da se žalba i odgovor na žalbu, u skladu sa članom 317. ZKPFBiH, dostavljaju putem prvostepenog suda, te da u skladu sa članom 318. ZKPFBiH predsjednik apelacionog suda po prijemu spisa spis dostavlja predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestioca, proizlazi da u trenutku podnošenja žalbe, odnosno odgovora na žalbu stranke i branilac još uvijek i ne znaju ko će biti članovi vijeća koje će odlučivati po žalbi. U tom smislu, opravdano se može postaviti pitanje u kojoj mjeri postojeće zakonsko rješenje strankama i braniocu zbilja osigurava efektivno sredstvo koje bi trebalo da osigura nepristrasnost suda. Pri tom, a kako proizlazi i iz okolnosti konkretnog slučaja, sudska vijeća drugostepenog suda nisu permanentnog sastava. Naime, sastav vijeća Kantonalnog suda koja su u dva navrata odlučivala po žalbama u apelantovom predmetu bio je različit. Stoga bi se moglo zaključiti da je zakonodavac, usvajajući takvo zakonsko rješenje, u prvom redu imao u vidu dužnost sudije da zatraži izuzeće i prekine rad na predmetu kada postoji neki od razloga iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH, odnosno u slučaju okolnosti iz tačke f) da o tome obavijesti predsjednika suda. Naime, sudije trebaju održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebali bi lično poštovati te standarde kako bi održali integritet pravosuđa. Svakim kršenjem tih standarda smanjuje se povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi gore citiranu Morice, stav 78).
35. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva, ali u njemu nije zatražio izuzeće bilo kojeg sudije. Također, iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant tražio da prisustvuje sjednici vijeća drugostepenog suda, pa u skladu sa članom 319. ZKPFBiH nije postojala obaveza ni da bude obaviješten o njenom održavanju. Međutim, imajući u vidu da se konkretna situacija ne može podvesti pod razloge iz člana 39. tačke od a) do e) ZKPFBiH u pogledu kojih se izuzeće može tražiti kad se za njih sazna, proizlazi da apelant ne bi mogao tražiti izuzeće sudije O. A. i da je prisustvovao sjednici vijeća drugostepenog suda zbog razloga propisanog članom 39. tačka f) ZKPFBiH (kad postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost). U tom smislu, proizlazi da je apelant o učešću sudije O. A. bio upoznat tek kada mu je dostavljena drugostepena presuda koju je i osporio u apelaciji tvrdeći da su prekršene garancije nepristrasnog suda.
36. Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti ni da je sudija O. A. smatrao da njegovo prethodno učešće u donošenju meritorne odluke koja je ukinuta može predstavljati prepreku da odlučuje po žalbi protiv nove prvostepene presude, odnosno da učestvuje u donošenju nove meritorne odluke koja je u apelantovom slučaju imala učinak i konačne odluke, pa da je o tome obavijestio predsjednika vijeća.
37. Ustavni sud zapaža da se sudija O. A. kao sudija pojedinac direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su se ticala merituma apelantovog predmeta (utvrdio postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te apelantu izrekao kaznu zatvora i mjeru sigurnosti), odnosno da je oblikovao svoj stav o ovim pitanjima i prije nego je žalba izjavljena. U tom smislu, samo okolnost da je presuda sudije O. A. ukinuta i da je novu presudu donio drugi sudija sama po sebi ne upućuje na zaključak da se apelanova sumnja ne može smatrati objektivno opravdanom. Pri tom, apelant tvrdi, a ta tvrdnja ničim nije dovedena u pitanje (ni u odgovorima na apelaciju Kantonalnog suda, odnosno Kantonalnog tužilaštva), da je sudija O. A. bio i sudija izvjestilac u tročlanom vijeću, tj. da je u skladu sa članom 318. ZKPFBiH njegov zadatak bio da pripremi spis, odnosno da ga na sjednici drugostepenog vijeća i izloži. Ta okolnost, zatim imajući u vidu tajnost vijećanja, te da je gotovo nemoguće utvrditi stvarni utjecaj nekog sudije na donošenje odluka u okolnostima konkretnog slučaja ima prevagu u odnosu na činjenicu da je sudija O. A. postupao kao član tročlanog vijeća, što i dalje doprinosi stvarnoj sumnji u nepristrasnost. Nadalje, u ponovnom postupku nisu provođeni novi dokazi, apelant je priznao krivicu, pa je prvostepeni sud provodio samo dokaze koji su se ticali odluke o krivičnopravnoj sankciji, te apelantu izrekao uvjetnu osudu. Pri tom, isti ti dokazi izvedeni su i pred sudijom O. A. u prvobitno donesenoj prvostepenoj presudi, koji je apelantu izrekao kaznu zatvora i mjeru sigurnosti, odnosno iste okolnosti su bile osnov za usvajanje žalbe Tužilaštva i preinačenje prvostepene presude tako da je apelantu uz uvjetnu osudu izrečena i mjera sigurnosti. U tom smislu, u okolnostima konkretnog slučaja bez značaja je i da je od donošenja prvobitne odluke sudije O. A. do donošenja osporene presude proteklo nešto više od dvije godine.
38. U konkretnom slučaju, sudija O. A. je u postupku protiv apelanta u dva navrata donosio meritorne odluke o postojanju krivičnog djela, apelantove krivične odgovornosti i kazni, najprije kao sudija pojedinac, a zatim i kao član vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo po izjavljenoj žalbi. Takva situacija kao minimum kreirala je opravdanu bojazan u pogledu nepristrasnosti koja nije mogla biti otklonjena samo činjenicom da je prvobitna odluka sudije O. A. ukinuta. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je sudija O. A. o navedenom na bilo koji način upoznao predsjednika suda ili eventualno zatražio izuzeće od odlučivanja po izjavljenoj žalbi, a pri tom je imao i svojstvo sudije izvjestioca, odnosno on je pripremio predmet po izjavljenoj žalbi i izložio ga na sjednici vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo o žalbi. Na drugoj strani, imajući u vidu postojeće zakonsko rješenje u pogledu izuzeća sudije apelacionog suda po zahtjevu stranaka i branioca, proizlazi da apelant objektivno nije ni imao mogućnost da traži njegovo izuzeće, odnosno da je za sastav vijeća koje je odlučivalo po žalbi saznao tek kad mu je uručena osporena drugostepena presuda. Najzad, u ponovnom postupku provedeni su isti oni dokazi koji su bili predmet ocjene i od sudije O. A. na osnovu kojih je apelanta proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora i mjeru sigurnosti, odnosno iste okolnosti su bile osnov za usvajanje žalbe Tužilaštva i preinačenje prvostepene presude tako da je apelantu uz uvjetnu osudu, koja mu je izrečena prvostepenom presudom, izrečena i mjera sigurnosti.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost sudije O. A. bila legitimna i da je imala objektivno opravdanje, te da nije mogla biti otklonjena samo zbog činjenice da je prvobitna meritorna odluka ukinuta i da je kao član tročlanog vijeća drugostepenog suda učestvovao u odlučivanju po žalbi na presudu koju je u apelantovom predmetu donio drugi sudija.
40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantova sumnja u nepristrasnost sudije koji je učestvovao u donošenju konačne odluke o njegovoj krivici i kazni bila legitimna i imala objektivno opravdanje, te u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla biti otklonjena samo zbog činjenice da je prvobitna meritorna odluka istog sudije u apelantovom predmetu ukinuta i da je kao član tročlanog vijeća drugostepenog suda učestvovao u odlučivanju po žalbi na presudu koju je u apelantovom predmetu donio drugi sudija.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r,