Anželika Šimaitienė protiv Litvanije
Posted: Mon Apr 27, 2020 12:31 pm
Anželika Šimaitienė protiv Litvanije
Evropski sud za ljudska prava je 21. aprila 2020. godine donio presudu u predmetu Anželika Šimaitienė protiv Litvanije (br. aplikacije 36093/13). Sa pet glasova za i dva glasa protiv Sud je utvrdio da je u ovom predmetu došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Predmet se odnosi na razrješenje sudije sa funkcije, nezavisnost i nepristrasnost suđenja, te isplatu plate za vrijeme suspenzije.
Podnositeljica predstavke rođena je 1970. godine. U maju 1995. godine, predsjednik Republike A.B. imenovao ju je za sudiju Trećeg okružnog suda u Vilniusu. Suspendovana je sa sudijske funkcije 21. februara 2006. godine, uredbom koju je donio predsjednik Republike V.A. Odluka o suspenziji donesena je na prijedlog glavnog tužioca, a radi krivičnog gonjenja podnositeljice predstavke za krivična djela zloupotreba položaja i krivotvorenje dokumenata. Sumnjalo se da je podnositeljica predstavke počinila ta krivična djela dok je obavljala svoje pravosudne dužnosti u parničnom postupku iz 2002. godine, a koji se odnosio na privatizaciju stana. Krivični postupak je na kraju obustavljen zbog nastupanja zastare. Na osnovu disciplinskog postupka koji je pokrenut protiv podnositeljice predstavke razrješena je sa sudijske funkcije 18. jula 2011. godine.
Podnositeljica predstavke je zatim pokrenula parnični postupak u kojem je osporavala dekret predsjednika Republike o njenom razrješenju, te je zatražila da joj se isplate neisplaćene plate za vrijeme suspenzije do razrješenja, tj. od 21.02.2006. godine do 18. jula 2011. godine. Domaći sudovi su odbili njen tužbeni zahtjev. Dvoje sudija koji su odlučivali u predmetu podnositeljice predstavke kasnije su imenovana na Vrhovni sud Litvanije.
Pozivajući se na član 6. st. 1. Konvencije, podnositeljica predstavke je tvrdila da njen parnični predmet nije na pravičan način ispitao nezavisan i nepristrasan sud. Takođe se žalila na povredu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog činjenice da joj je država odbila nadoknaditi neisplaćenu platu za vrijeme suspenzije s pravosudne dužnosti.
Evropski sud za ljudska prava je u presudi naveo, da u okolnostima ovog slučaja, nije u mogućnosti zaključiti da je u suđenju na nacionalnom nivou nedostajalo nezavisnosti i nepristrasnosti u smislu člana 6. St. 1. Konvencije. Prema tome, ovaj je prigovor očito neosnovan i treba ga odbaciti u skladu s članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.
S druge strane, Sud je utvrdio povredu prava na imovinu zbog činjenice da podnositeljici predstavke nije isplaćena plata za vrijeme suspenzije. Sud je u presudi naveo da nije bilo zakonskog osnova da joj se uskrate sudijska prava za vrijeme disciplinskog postupka. Takođe, Sud je zaključio da podnositeljica predstavke nije mogla predvidjeti da će joj, u nedostatku osuđujuće presude u krivičnom postupku, biti odbijena isplata plate tokom suspenzije vezane za vođenje krivičnog postupka. U nedostatku takve predvidljivosti, Sud je našao da ni u ovom dijelu nije postojao pravni osnov za miješanje države u pravo apelantice na imovinu.
Evropski sud za ljudska prava je 21. aprila 2020. godine donio presudu u predmetu Anželika Šimaitienė protiv Litvanije (br. aplikacije 36093/13). Sa pet glasova za i dva glasa protiv Sud je utvrdio da je u ovom predmetu došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Predmet se odnosi na razrješenje sudije sa funkcije, nezavisnost i nepristrasnost suđenja, te isplatu plate za vrijeme suspenzije.
Podnositeljica predstavke rođena je 1970. godine. U maju 1995. godine, predsjednik Republike A.B. imenovao ju je za sudiju Trećeg okružnog suda u Vilniusu. Suspendovana je sa sudijske funkcije 21. februara 2006. godine, uredbom koju je donio predsjednik Republike V.A. Odluka o suspenziji donesena je na prijedlog glavnog tužioca, a radi krivičnog gonjenja podnositeljice predstavke za krivična djela zloupotreba položaja i krivotvorenje dokumenata. Sumnjalo se da je podnositeljica predstavke počinila ta krivična djela dok je obavljala svoje pravosudne dužnosti u parničnom postupku iz 2002. godine, a koji se odnosio na privatizaciju stana. Krivični postupak je na kraju obustavljen zbog nastupanja zastare. Na osnovu disciplinskog postupka koji je pokrenut protiv podnositeljice predstavke razrješena je sa sudijske funkcije 18. jula 2011. godine.
Podnositeljica predstavke je zatim pokrenula parnični postupak u kojem je osporavala dekret predsjednika Republike o njenom razrješenju, te je zatražila da joj se isplate neisplaćene plate za vrijeme suspenzije do razrješenja, tj. od 21.02.2006. godine do 18. jula 2011. godine. Domaći sudovi su odbili njen tužbeni zahtjev. Dvoje sudija koji su odlučivali u predmetu podnositeljice predstavke kasnije su imenovana na Vrhovni sud Litvanije.
Pozivajući se na član 6. st. 1. Konvencije, podnositeljica predstavke je tvrdila da njen parnični predmet nije na pravičan način ispitao nezavisan i nepristrasan sud. Takođe se žalila na povredu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog činjenice da joj je država odbila nadoknaditi neisplaćenu platu za vrijeme suspenzije s pravosudne dužnosti.
Evropski sud za ljudska prava je u presudi naveo, da u okolnostima ovog slučaja, nije u mogućnosti zaključiti da je u suđenju na nacionalnom nivou nedostajalo nezavisnosti i nepristrasnosti u smislu člana 6. St. 1. Konvencije. Prema tome, ovaj je prigovor očito neosnovan i treba ga odbaciti u skladu s članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.
S druge strane, Sud je utvrdio povredu prava na imovinu zbog činjenice da podnositeljici predstavke nije isplaćena plata za vrijeme suspenzije. Sud je u presudi naveo da nije bilo zakonskog osnova da joj se uskrate sudijska prava za vrijeme disciplinskog postupka. Takođe, Sud je zaključio da podnositeljica predstavke nije mogla predvidjeti da će joj, u nedostatku osuđujuće presude u krivičnom postupku, biti odbijena isplata plate tokom suspenzije vezane za vođenje krivičnog postupka. U nedostatku takve predvidljivosti, Sud je našao da ni u ovom dijelu nije postojao pravni osnov za miješanje države u pravo apelantice na imovinu.